Duhovna lirika utorkom 15

Ivan Svetić

USKRS '41.

I.
Uskrsna zvona.
Svečani psalmi.
Zavjetne svijeće.

Zanos i nada.
Aleluja!
Uzdasi sreće.

II.
Bjesovi. Otrov.
Nečiste sile.
O, zemljo mati!

Hoće li hrvatsko
cvijeće slobode
procvjetati!

Kratki animirani filmovi

Evo izbora nekoliko kratkometražnih animiranih filmova koji su mi se svidjeli. Slobodno ostavite svoje prijedloge u komentarima.

Duhovna lirika utorkom 14

Mak Dizdar

SUNČANI HRISTOS

Ni život ni smrt ne pripada meni
Ja sam tek onaj koji je u sjeni
Onog što u vremenu se
Ovremeni

Ovdje je prisutan onaj
Kome zavidješe crni zakonici
Objesiše ga u šesti čas onog dana
Pred njegovim čudom zanijemiše žreci i vojnici
Kad veza ih za zemlju suncem svoga krsta
Raširivši ruke od prsta do prsta
On pobjedi
Smrt

Smrt ga tražaše al ne nađe ništa
Ne nađe ni kosti ni mesa ni krvi
Osta joj samo obris znameni i prvi
Put za nešto smrt zube nije imala
Gle kako sad bezglavo skače
Plače i rida očajna
I mala

Ni život ni smrt ne pripada meni
Ja sam samo onaj koji je u sjeni
Onog što mu smrt ne mogaše ništa
Onog što pretoči se u stub
Sunčani

Ja sam samo onaj što iz svoje jeseni
Iz zatoka tvari iz te tvarne muke
U ona daleka sunčana počivališta
Pruža
Ruke

Gostujući autor - Sveti Ivan Zlatousti (2)

3. STVARANJE SVIJETA (1)

U uvodnom dijelu našega izlaganja već smo spomenuli da je Zlatousti protumačio skoro cijelo Sveto Pismo. Pođimo redom i pogledajmo kako svetitelj na teološki način tumači stvaranje svijeta. Do danas sačuvani niz od 67 propovijedi posvećenih Knjizi Postanka bio je prema mišljenjima stručnjaka izgovoren u Antiohiji. Sveti Ivan ih naziva λογοι παρανετικοι (logoi paranetikoi) - poučne riječi. U početku tih govora Zlatousti često spominje i druge teme: izražava radost zbog velikog broja okupljenih u crkvi, a budući da je ciklus propovijedi započeo početkom Četrdesetnice ističe značenje posta ističući da je upravo to doba godine najbolje vrijeme za crkvene pouke o Božanskom pismu, podsjećajući na Evanđelje: „Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta“ (Mt. 4,4)

Ivan se pita zašto blaženi prorok Mojsije počinje riječima „U početku Bog stvori nebo i zemlju“ (Post. 1,1). Zasigurno ne bez razloga i cilja. U početku je Bog, naime, naprosto razgovarao ljudima, ali kada su se grijesi namnožili, tada je ljudski rod postao nedostojan izravnog razgovora s Bogom. Zato Bog ljudima, koji kao da žive daleko od njega, šalje Pismo da privuče k sebi cijelo čovječanstvo. A to Pismo počinje gore spomenutim riječima. Sveti Ivan vidi Mojsijevu izuzetnost: dok drugi poroci govore o onome što se uskoro ili nakon dužeg vremena mora dogoditi, on, blaženi Mojsije, živeći mnogo naraštaja nakon stvaranja svijeta, vođen višnjom Desnicom, usuđuje se izlagati ono što je bilo prije njegova rođenja. Onaj koji je nebo i zemlju dozvao iz nepostojanja u postojanje taj je pokrenuo i moj jezik da zborim o tome (to Ivan kaže za sebe i moli pažnju za daljnje slušanje). I zato, poziva sveti Ivan, slušajmo riječ samoga Gospodara svemira (grčki: κοσμος, kosmos) koji govori Mojsijevim ustima i oprostimo se zadugo od vlastitih rasuđivanja: Plašljive su misli smrtnika i nestalne su naše namisli. (Mudr. 9,14) Stoga, sa zahvalnošću primimo što nam govori Mojsije ne izlazeći iz svojih granica i ne ispitujući ono što je iznad nas. Tako postupaju neprijatelji istine, koji žele sve shvatiti isključivo svojim razumom, ne shvaćajući da ljudska priroda ne može doseći tajnu Božjeg stvaranja (δημιουργια, demiourgia). Ma, daleko još do Božjega stvaranja, nije nam jasno ni sve u ljudskom djelovanju! Mi nemožemo shvatiti čak ni kako se lijevanjem (μεταλλικης τεχνης, metalikes tehnes) postižu svojstva zlata (χρυσιου φυσις, chrysiou physis), ili, kako se pijesak pretvara u staklo.

I kakvo možeš imati opravdanje, kakvu ispriku, kada bezumno maštaš o onome što je iznad tvoje prirode? Govoriti da je sve nastalo od već neke gotove tvari, i ne priznavati da je Stvoritelj svemira proizveo sve od ničega znak je krajnjeg bezumlja. Kada čuješ „stvorio je“ ne izmišljaj ništa drugo, nego smireno vjeruj rečenome. To Bog - sve stvara i preoblikuje po svojoj volji. I zapazi na ovome mjestu krajnju obazrivost: ne govori (Mojsije) o nevidljivim silama - u početku Bog stvori anđele i arkanđele - ne, nije nasumce i bez cilja odabrao takav način izlaganja. Tako on govori Židovima koji su bili vezani na stvarnost i nisu mogli vidjeti ništa stvoreno umom, nego su sve ponajprije izvodili od osjetilnih predmeta prema Stvoritelju svijeta (svemira) da bi, upoznavši Umjetnika kroz njegova djela, uznijeli slavu (poklonstvo) Stvoritelju i ne zadržavali se na tvarima. A ako ni poslije toga nisu prestali obožavati tvari i iskazivati čast najnižim životinjama, do kolikog bi bezumlja došli, da im on nije ukzao takvu snishodljivost?

Sveti Ivan Zlatousti uspoređuje Mojsijev tekst o stvaranju s kasnijim parafrazama svetog apostola Pavla ukazujući na odrešitost Mojsijevog i finoću Pavlovog izričaja. Uzrok vidi u tome što Mojsije želi istrgnuti Židove iz grubosti mnogoboštva, dok se Pavao obraća u filozofiji verziranim Atenjanima. „Bog koji stvori svijet i sve na njemu, on, neba i zemlje Gospodar, ne prebiva u rukotvorenim hramovima; i ne poslužuju ga ljudske ruke, kao da bi što trebao, on koji svima daje život, dah i - sve“ (Djela , 24-25) i „Ta u njemu je sve stvoreno na nebesima i na zemlji, vidljivo i nevidljivo, bilo Prijestolja, bilo Gospodstva, bilo Vrhovništva, bilo Vlasti – sve je po njemu i za njega stvoreno“ (Kol. 1,16). A evanđelist Ivan navješćuje ovako: „Sve postade po njoj [riječi] i bez nje ne postade ništa“ (Iv. 1,3) Zlatousti ističe da se djeci govore jednostavnije stvari, a kada počnu bolje rezumjevati, onda se može ići u finese. Tako je i Mojsije na početku rekao osnovno, dok su apostol i evanđelist kasnije na tome gradili razrađeniju teologiju.

Smisao Mojsijeve apodiktičnosti i izravnosti Zlatousti vidi i u praktičnim momentima propovjedanja vjere. „Priđe li ti Manihej koji tvrdi da je ranije postojala materija ili Marcion, ili Valentin, ili bilo tko od pogana reci im: „U početku Bog stvori nebo i zemlju“. Što ako takav ne vjeruje Pismu? Okreni se od njega kao od ludog i bezumnog. ... Gledaj kako se u samom načinu stvaranja otkriva božanska priroda, kako ona stvara protivno ljudskom običaju: isprva rasprostire nebo, a tek zatim podmeće zemlju, prvotno gradi krov, a zatim temelje. Tko je vidio ili čuo nešto (slično)? U ljudskom stvaranju tako se nikad ne događa, ali kada zapovijeda Bog, tada sve uzmiče i pokorava se njegovoj volji. Nemojmo svojim ljudskim umom ispitivati Božja djela, nego gledajući stvoreno diviti se Umjetniku, jer „Uistinu, ono nevidljivo njegovo, vječna njegova moć i božanstvo, onamo od stvaranja svijeta, umom se po djelima razabire tako da nemaju isprike.“ (Rim. 1,20)

Ako pak neprijatelji vjere budu inzistirali da je nemoguće stvoriti nešto od nepostojećega onda ćemo ih pitati: Da li je prvi čovjek stvoren od zemlje ili nečeg drugog? Bez sumnje od zemlje, reći će oni. Pa neka nam onda kažu kako je od zemlje nastalo tijelo. Od zemlje može nastati samo blato, cigla, glina, crijep, ali kako tijelo? Kako kosti, živci, žile, salo, koža, nokti, vlasi? Kako od jedne tvari toliko raznovrsnih stvari? Na to oni ne mogu odgovoriti. Ali što da govorimo o našem tijelu? Neka nam kažu o kruhu, kojim se svakodnevno hranimo, kako se on budući jednoličan pretvara u krv, tečnost, žuć i različite sokove. Kruh je ponajviše boje pšenice, a krv može biti crvena ili crna. Pa tako, ako nam ne mogu reći o tome što se svakodnevno događa pred našim očima, tim manje mogu govoriti o djelima Božjim.

4. STVARANJE SVIJETA (2)

Nastavljamo skraćeni prikaz Zlatoustovog tumačenja stvaranja svijeta. U prošlom smo broju čitali objašnjenja kako je Bog stvorio sve baš iz ničega, nipošto ne od postojeće materije koja nije ni mogla postojati jer ne bi mogla postojati prije stvaranja svega postojećega, nego baš iz ničega. Da je to moguće objašnjava nam sveti sv. Ivan svemogućnošću Božjom i ujedno naglašava da mi to nemožemo razumjeti našim umom, kao što ni u svakodnevnom životu nemožemo do kraja shvatiti ni nama očigledne procese pretvorbe jedne vrste materije u drugu.

Nadovezujući se na razmatranja dijaloga s onima koji u to sumnjaju sveti Ivan Zlatousti upozorava da im i dalje treba ponavljati „U početku Bog stvori nebo i zemlju“. Ova tvrdnja može oboriti sva uporišta protivnika i srušiti do temelja sva ljudska umovanja. Sva zemlja je bila „pusta i prazna“ (Post. 1, 2). (Grčki „aoratos kai akataskeuastos“ - u staroslavenskom je prijevodu „nevidima i neustroena“, dakle „nevidljiva, neuređena“.) Zašto je, reci mi, - upućuje nas sveti Ivan kako treba voditi diskusiju s onima koji sumnjaju - Bog stvorio nebo svijetlim i savršenim, a zemlju bezobličnom (amorfaton)? Pa nije tako učinio bez razloga, nego da bi ti, spoznavši njegovo stvaralaštvo u najboljem dijelu stvorenoga, ostao u nedoumici i ne mislio da je tako zbog nedostatka svemoći. Osim toga stvorio je zemlju neuređenom i zbog drugog razloga. Budući da nam je zemlja hraniteljica i majka, od koje smo potekli i od nje se hranimo, ona je nama domovina i opći grob u koji se opet vraćamo i kroz nju stječemo bezbrojna blaga, (treba da) ljudi primajući sve korisno i neophodno ne počnu je štovati više nego što treba. Zato ti je ona unaprijed pokazana bezobličnom i neuređenom (adiatypoton) da bi sva dobra koja primaš od zemlje ne pripisivao njezinoj prirodi, nego onome koji ju je izveo iz nepostojanja u postojanje.

Možda smo ovdje, nastavlja Zlatousti, prebrzo i prerano doveli vaš um u napeto stanje apstraktnim rasuđivanjima. Zato ćemo ovdje stati moleći vašu ljubav da zapamtite kazano i da to uvijek pamtite. I neka izišavši odavde muž nešto od zapamćenoga zajedno sa osjetilnom hranom prenosi i kao duševnu hranu i pripovjeda, žena neka sluša, djeca neka uče, sluge neka dobiju pouku i tako neka vaš dom postane crkva, da bi pobjegao iz njega đavo i nestao ovaj lukavi zloduh i neprijatelj vašega spasenja i počivala na vama blagodat Svetoga Duha i savršeni mir i sloga ograđivali ukućane. Pamteći rečeno vi ćete spremnije primati što ćemo vam izlagati dalje. Tako i poljodjelac, kada vidi da mu posijano donosi plodove, ornije motri na njive i rado će posijati i na drugim mjestima.

Poslije kraćeg ekskurzusa o važnosti čitanja Svetoga Pisma sveti Ivan se vraća na knjigu Postanka: „Tama se prostirala nad bezdanima i Duh Božji lebdio je nad vodama“ (Post. 1, 2). Mojsije, po Zlatoustovom mišljenju ne govori ništa suvišno i ne opisuje po dijelovima sve stvoreno, nego nabrojivši glavne stihije - nebo i zemlju - sve ostalo izostavlja. Таko, ne spominjući stvaranje voda, odmah kaže „i Duh Božji lebdio je nad vodama“. Baš oni su i pokrivali lice zemlje: Duh Božji i vodeni bezdan. Odatle saznajemo da je sve što je bilo vidljivo bio samo vodeni bezdan, pokriven mrakom te da je bio neophodan premudar Stvoritelj da prekine ovaj nered i sve dovede u prikladan oblik. Što znače riječi „Duh Božji lebdio je nad vodama“ pita se Zlatousti i odmah odgovara da mu se čini da bi to trebalo značiti da je vodama bila svojstvena neka životna djelatnost i da to nije bila neka stajaća i nepokretna voda nego da je imala neku životnu silu.

I tako, da bi nas poučio da je ova voda, velika i neobična, imala neku životnu silu Mojsije je rekao: „Duh Božji lebdio je nad vodama“. A Božansko Pismo ne govori nam to odmah na početku bez razloga: ono nam ima namjeru pokazati da su iz tih voda, po zapovijedi Stvoritelja svemira nastale i životinje i daje na znanje da ta voda nije bila obična, stajaća, nego se je kretala, bježala i sve zalijevala. I tako, dok još sve vidljivo nije imalo odgovarajućeg izgleda, najveći Umjetnik - Bog je zapovijedio i neuređenost je nestala, pojavila se nevjerojatna ljepota vidljivoga svijeta, protjerala esencijalni (čuvstveni, materijalizirani) mrak i osvjetlila sve. „I reče Bog: Neka bude svjetlost. I bi svjetlost.“ (Post. 1, 3). Rekao je – i dogodilo se, zapovijedio je – i mrak je nestao. Vidiš li neizrecivu silu (Božju)? A ljudi, odani zabludama, ne obraćaju pažnju na poredak riječi i ne slušaju riječi blaženog Mojsija: „U početku Bog stvori nebo i zemlju“, a zatim da je „zemlja bila bezoblična i pusta“ zato jer je bila pokrivena mrakom i vodama, tako je bilo Bogu drago to napraviti, a ovi ljudi govore da je prije postojala materija, prethodila tama. Postoji li išta gorega od takvoga bezumlja? Čuješ da je u početku stvorio Bog nebo i zemlju i da je od nepostojećega nastalo postojeće i govoriš da je prije bila materija? Tko od razumnih smije dopustiti takvo bezumlje?

Na ovom mjestu zastajemo s izlaganjem Ivanove argumentacije. Nevjerojatno je i zapanjujuće koliko je sveti čovjek Ivan zvani Zlatousti znao isčitati iz svega tri retka Svetoga Pisma. A moramo se još prebaciti i u današnje vrijeme. Što reći o Zlatoustovoj egzegezi iz perspektive suvremenog svijeta i žestokog sraza dviju znanstvenih teorija – kreacionizma i evolucionizma? Od kraja 19. i velikim dijelom 20. stoljeća prevladavao je evolucionizam. Danas kreacionizam ponovo stječe novi zamah, neke teze evolucije su osporene. Evolucionizam je dugo vremena bio obilato eksploatiran od neprijatelja Crkve kao dokaz nespojivosti Biblije i znanstvenog svjetonazora i korišten za promicanje ateizma. Glavni susret ovih oprečnih teorija već se dogodio u djelima francuskog isusovca, teologa, geologa i paleontologa Theilharda de Chardina (1881-1955). Ono što je prije pola stoljeća kod Chardina značilo prekretnicu u znanosti i svojevrsnu pomirbu različitih pogleda na način nastanka Zemlje i života na Zemlji, vidimo iz gore navedenoga da je već i prije 16 stoljeća postojalo kod Zlatoustoga. S neobičnom akribijom, pronicljivošću i analitičnošću biblijskog teksta i neupitnim povjerenjem u Riječ Božju sveti Ivan je već tada s dubokom pobožnošću anticipirao neke teze evolucionista. Njemu nije bio problem prihvatiti tezu da se život na zemlji razvio iz mora (vode).

5. STVARANJE SVIJETA (3)

Sveti Ivan Zlatousti nas poziva da sa zahvalnošću primimo pouke Svetoga Pisma i proniknemo u njegovo veliko bogatstvo i dubinu. Izlažući stvaranje svijeta podsjeća na riječi sv. apostola Pavla „Odložimo dakle djela tame i zaodjenimo se oružjem svjetlosti“ (Rim. 13, 12) i počinje tumačiti stvaranje svjetlosti. Citira Bibliju: „Svjetlost prozva Bog dan, a tamu prozva noć“ (Post. 1, 5) i „I vidje Bog da je svjetlost dobra“ (Post. 1, 4). Na ovome mjestu Zlatousti zastaje na jednom detalju. Postavlja pitanje: zar doista prije stvaranja svjetlosti Bog nije znao da je svjetlost dobra, pa je prvo stvorio, pa tek onda vidio kako to izgleda i shvatio da je to dobro i lijepo? Pa čak i čovjek, umjetnik koji nešto stvara ima unaprijed predodžbu kako će izgledati njegovo djelo i čemu će koristiti. Utoliko prije i svemogući Stvoritelj svijeta znade unaprijed kako će izgledati ono što će napraviti. I sada se postavlja pitanje: zašto Mojsije tako piše u Knjizi postanka? Zlatousti vidi u tome veliku snishodljivost svetoga proroka, kako često naziva Mojsija, prema ljudima i nastojanje da što jasnije izloži situaciju. Ljudi obično tek kada nešto stvore počinju to hvaliti i žele slušati pohvale. Spomenuta Mojsijeva rečenica je, dakle, napisana zbog obazrivosti prema ljudima.

Bog je, dakle, stvorio svjetlost i odvojio je od tame, odredio svemu svoje granice i redoslijed izmjena. Svatko pametan može vidjeti da se poredak izmjene dana i noći poštuje nepokolebljivo. I to je dovoljno onima koji ne žele biti nerazumni, da se počnu pokoravati Svetome Pismu, jer nitko od njih nemože odrediti redoslijed smjena ni mnogo slabijim stihijama. Zatim je Bog dao imena: „Svjetlost prozva Bog dan, a tamu prozva noć. Tako bude večer, pa jutro – dan prvi“ (Post, 1, 5).
Na ovome mjestu moramo prekinuti i upozoriti na nešto bez čega ne bismo mogli dalje razumjeti Zlatoustoga. U gornjem citatu sadašnjeg hrvatskog prijevoda Biblije piše „dan prvi“. Međutim, svi stariji prijevodi sa hebrejskog na službene liturgijske jezike – grčki, latinski i staroslavenski - imaju: „hemera mia“ / „dies unus“ / „den' jedin“, što doslovno znači „dan jedan“. Dakle, upotrebljavaju ne redni, nego glavni broj. Za ostale dane stvaranja u trima spomenutim jezicima normalno slijede redni brojevi: „hemera deutera“ / „dies secundus“ / „den' vtoryj“, tj. „dan drugi“ i sve tako do dana sedmoga. Stari prevoditelji su odlično znali jezike, jasno razlikovali glavne i redne brojeve, nisu pogriješili niti postupili slučajno Mi nećemo ulaziti u pitanje zbog čega su u suvremenim prijevodima svi brojevi izjednačeni u redne. Tako je u suvremenim prijevodima na jezike zapadne Europe, dok je samo u ruskom sačuvana tradicija preuzeta iz staroslavenskog. Vratimo se sada na izlaganje Zlatoustoga.

Konac dana i konac noći nazvan je jednim (danom) da se uspostavi neki poredak i posljedičnost u vidljivome (svijetu) te da ne bude nikakvog mješanja. Poučena Svetim Duhom usta blaženog proroka govore nam što je stvoreno prvoga, a što sljedećih dana. I u tome također ima mnogo snishodljivosti čovjekoljubnoga Boga. Svemoguća njegova desnica i neograničena premudrost mogla je stvoriti sve u jedan dan. Dapače, što u jedan dan! Pa, mogla je i u jednom trenutku! Ali, kako je sve stvorio ne zbog vlastite koristi, jer sam nije potrebit ni u čemu, budući da je dovoljan samome sebi – stvorio je u svome čovjekoljublju i blagosti sve po dijelovima da bi nas sačuvao od umovanja ljudskih, te da ne bismo nasjeli umovanjima onih koji govore da je sve nastalo samo od sebe. Time nam je iskazao ljubav štićeći nas od pogubnih misli za vlastito spasenje.

Što može biti žalosnije i bezumnije od ljudi koji tvrde da je sve postalo samo od sebe i time sami sebe lišavaju Božje providnosti? Kako je moguće da bi se toliko stihija (elemenata) i tolika sređenost (postojećega) ravnala bez upravitelja i zapovjednika Svemira? Ni brod ne može ploviti bez kormilara, ni vojnik ratovati bez zapovjednika, ni kuća stajati bez upravitelja; a ovaj sveobuhvatni svijet i uređenost njegovih stihija kako bi nastao sam od sebe, slučajno, ako nema upravitelja koji svojom premudrošću sve održava i dovodi u red sve vidljivo? Ali zašto se mi toliko trudimo dokazujući tim ljudima ono što je poslovično vidljivo i slijepima? Zašto im neprekidno pružamo pouke Svetoga Pisma i činomo različite napore da ih spasimo od zabluda i privedemo istini? Oni pak, iako porobljeni zabudama, ipak su sa nama iste prirode i zato moramo o njima voditi veliku, nikad oslabljenu, skrb da im to bude duhovni lijek. Eto, i apostol Pavao kaže da Bog „hoće da se svi ljudi spase i dođu do spoznanja istine“ (1 Tim. 2, 4). „Zar je meni do toga da umre bezbožnik - riječ je Jahve Gospoda - a ne da se odvrati od svojih zlih putova i da živi? “ (Ezekiel, 18, 23). Zato je Bog stvorio svu prirodu i nas same, ne da nas uništi i podvrge kazni, nego da spasi i oslobodivši od zabluda darovao nam blaženstvo u kraljevstvu (nebeskom). To blaženstvo nam je pripremio ne sada, i ne u doba stavaranja, nego od postanka svijeta. „Dođite blagoslovljeni Oca mojega. Primite u baštinu Kraljevstvo pripremljeno za vas od postanka svijeta“ (Mt. 25, 34).

1 Митрополит Антоний (Храповицкий). Учение и Дух Великого Златоуста.. www.halkidon2006.narod.ru/lk/15.htm
2 Епископ Атанасије (Јевтић). ПЕТИ ЈЕВАНЂЕЛЕЛИСТ - СВЕТИ ЈОВАН ЗЛАТОУСТИ КАО ЕГЗЕГЕТА РЕЧИ БОЖИЈЕ. www.verujem.rs/atanasije_izlatousti.htm Usporedba „peti evanđelist“ potječe od dr. Justina Popovića.
3 Primjerice: Teofilakt Bugarski.
4 Митрополит Антоний (Храповицкий). Учение и Дух ...
5 Епископ Атанасије (Јевтић). ПЕТИ ЈЕВАНЂЕЛЕЛИСТ ...
6 SCHREIBEN VON PAPST BENEDIKT XVI. ANLÄSSLICH DES 1600. TODESTAGES DES HL. JOHANNES CHRYSOSTOMUS. www.vatican.va/holy_father/benedict_xvi/letters/2007/documents/ hf_ben_xvi_let:20070810_giovanni_crisostomo_ge.html

Pa k'o da je to bitno

Kad razum i vjera zakažu, onda dobijemo ovakve članke (izbačen uvodni dio).

***

...
Pitanje Kristove nazočnosti u euharistiji samo je jedan od pokazatelja do u koje detalje može ući teološka rasprava. Vjerujem da je na pitanje Kristove nazočnosti pod prilikama kruha i vina moguće odgovoriti na sljedeći način: Kristova je nazočnost točno onakva kakva je bila u trenutku kad je sam Isus Krist na Posljednjoj večeri izgovorio te riječi. Ono što se dogodilo s kruhom i vinom u tom trenutku, identično se događa u svakom slavlju euharistije kada predsjedatelj ponavlja Isusove riječi. Budući da su riječi iste, onda je i Kristova nazočnost ista kao što je bila i u trenutku kad je Isus izgovorio te riječi. Svako daljnje raspravljanje i raščlanjivanje gubi svaki smisao. Budući da Isus nije učenicima protumačio značenje svojih tek izgovorenih riječi, ne preostaje nam ništa drugo nego se suobličiti Dvanaestorici te pristupati euharistijskom stolu istom onom vjerom kojom su Isusovi učenici primili te blagovali kruh i pili vino. Osim toga, ako Isus nije smatrao potrebnim objašnjavati značenje svojih riječi, te ako Apostoli nisu postavili pitanje o značenju istih tih riječi onome koji ih je prvi izgovorio, vjerujem da nije potrebno ni da kršćani nakon 2000 godina nepotrebno raspravljaju o pitanju na koje nikada neće dobiti odgovor.

Isključivanje kršćana iz euharistijskog zajedništva

Potrebno se nadalje upitati: je li doista razjedinjenost kršćana dovoljno dobar razlog da se nekoga isključi iz euharistijskog zajedništva, ili bolje rečeno, da mu se uskraćuje da prisustvuje i blaguje na euharistijskom stolu drugih kršćana? Vratimo li se na sami izvor euharistije, a to je Isus Krist na Posljednjoj večeri, onda je posve jasno da Isus Krist nikoga od Dvanaestorice učenika, pa ni Petra koji će ga koji trenutak kasnije tri puta zatajiti, niti Judu Iškariotskoga koji će ga izdati i prodati, nije isključio iz zajedništva i uskratio im svoje tijelo i svoju krv koja se, na koncu, i za njih prolila. Logično pitanje koje se nameće glasi: je li onda dovoljno dobar razlog teološko neslaganje oko pojedinih pitanja da se ne dopusti sudjelovanje drugim kršćanima na našem euharistijskom stolu? Zar doista mislimo da su oni zbog doktrinarnih pitanja nedostojni te ih mi možemo mirne savjesti isključiti? Na koncu, jesmo li mi službenici ili gospodari euharistije? Krist je onaj koji poziva na svoju gozbu, a mi mu se možemo ili ne moramo odazvati. Krist je onaj koji predsjeda euharistijom koju slavi cijela zajednica predvođena predsjedateljem. Ako Krist nije nikoga isključio, pa ni onoga tko ga je na koncu prodao da ga ubiju, ne postoji dovoljno dobar razlog da mi jedni drugima uskraćujemo mogućnost zajedničkog sudjelovanja na euharistijskoj gozbi.

Ne bismo smjeli ovdje pomiješati euharistijsku otvorenost s različitim načinima (liturgijama) slavljenja euharistije. Ovdje se ne radi o tome da se smisli nekakav zajednički obred prema kojemu bi od svake kršćanske crkve uzeli po dio, pa bismo na koncu dobili jednu zajedničku euharistiju s kojom bi bile zadovoljne sve strane. Raditi tako nešto smatram nepotrebnim i nerazumnim jer su kršćanske liturgije dovoljno bogate i raznolike. Uostalom, svaka je liturgija odraz onoga što kršćani vjeruju, te na taj poseban način slavljenja Boga ispovijedaju istu kršćansku vjeru. Dakle, ovdje se jednostavno radi o tome da kršćanske crkve dopuste svim onim kršćanima drugih kršćanskih crkava, ako se oni sami po svojoj kršćanskoj savjesti osjećaju dostojnima, da sudjeluju slobodno na euharistijskom slavlju (obredu) bilo koje druge kršćanske crkve, te da kao Kristovi učenici mogu slobodno pristupiti euharistijskom stolu i zajedno s kršćanima druge crkve blagovati tijelo i krv Kristovu.

Svrha euharistijske otvorenosti

Na koncu, možemo se s pravom upitati, koja bi bila svrha tih otvorenih euharistijskih slavlja na kojima bi mogli slobodno sudjelovati kršćani bilo iz koje kršćanske crkve? Vjerujem da bi korist ili svrha bila višestruka. Na prvom bi mjestu istaknuo da bi ovakva slavlja ponovno vratila, pa makar i samo djelomično, vjerodostojnost kršćanima i njihovim riječima, jer bi na ovaj način pokazali svijetu kako su ipak jedno, pa makar samo u praksi, ako ne i u doktrinarnim pitanjima (koja, istini za volju, mnoge nekršćane i ne zanimaju). Nadalje, na ovaj bismo način prevladali međusobno kršćansko nepoznavanje koje rađa kod kršćana strah i nepovjerenje prema drugim kršćanima. Nije potrebno puno mudrosti kako bismo shvatili da se kršćani različitih crkava, pogotovo u onim dijelovima svijeta gdje su pripadnici jedne crkve u velikoj većini, kao što je to primjer u našoj domovini, zapravo dovoljno i ne poznaju. I upravo to nepoznavanje pogoduje još i većim međusobnim udaljavanjima i razjedinjenostima. Osim ovoga, vjerujem da bi ova praksa doprinijela da se ekumenizam iz visokih teoloških krugova spusti među obične vjernike te se i njih uključi u ekumenske procese, jer, na koncu, svrha ekumenizma nije, kako sam već rekao, ujedinjenje visoko obrazovanih teologa, nego svih kršćana. Duboko sam uvjeren da bi ova praksa doprinijela da ekumenizam u XXI. st. doživi procvat kakav još nismo imali prilike vidjeti. Na koncu, vjerujem da bi ova praksa doprinijela ujedinjenju kršćana, jer sve ono što nas ne razjedinjuje, zapravo nas ujedinjuje. Tako tek kad euharistijski stol postane mjesto oko kojega će se slobodno i bez razlike okupljati svi kršćani bez obzira kojoj vjeroispovijesti pripadaju, euharistija će doista u praksi postati ono što već u teoriji odavno kao katolici priznajemo: simbol jedinstva Crkve (usp. Sacrosanctum Concilium, 10, 47).

Zaključak

Kao što sam već rekao, euharistijska otvorenost ili gostoljubivost jest prijedlog velikog dijela Protestantskih crkava iz Francuske, Njemačke, Austrije, Švicarske, itd., u svrhu međusobnog približavanja svih kršćana. Stav Katoličke i Pravoslavne crkve je jasan: nema zajedničkog okupljanja oko euharistijskog stola i zajedničkog blagovanja, dok ne bude postignut dogovor oko svih bitnih doktrinarnih pitanja koja nas dijele. Vjerujem da se upravo zbog ovakva stava i nalazimo u ekumenskom zastoju. I kao što su protestanti kao proroci pokrenuli ekumenski pokret približavanja i ujedinjenja svih kršćanskih crkava početkom prošlog stoljeća, koji je u početku bio snažno odbacivan od Katoličke i Pravoslavne crkve, a koji su kasnije zdušno prigrlile i u njega se izravno uključile, vjerujem da će se i s ovim pitanjem dogoditi isto, te da će doći dan kada ćemo, bez obzira na još nepostignuto potpuno doktrinarno jedinstvo, moći slobodno i bez ikakvih razlika pristupiti euharistijskom stolu bilo koje Kristove crkve te s njega zajednički i u miru blagovati.

Ivan Macut: Euharistijska gostoljubivost – put prema jedinstvu kršćana

Služba Božja 52 (2012.), br. 2, str. 250 - 255

***

E, moj fra Ivane, zadžaba su vas slali u Rim studirati (1, 2, 3).

Presveta Djevice na nebo uznesena, zagovaraj nas kod svoga Sina!

Bilo ih je u davnini, koji su mislili, da Marija nije umrla, ili koji su barem o tom sumnjali kao n. pr. sv. Epifanij koji (haer. 78.) kaže: "Ne znamo da li je umrla i da li je pokopana bila." Ali općeno se vazda u crkvi držalo, da je i Marija naravskom smrću umrla, kako se to razabira iz javnih molitava crkve, koje se čitaju u najdrevnijim liturgičkim knjigama na blagdan uznesenja Marijina. Nema pak nijednoga dokaza ni u sv. pismu, ni u apostolskoj predaji iz kojega bi izlazilo, da treba Mariju izuzeti od smrti, toga općenoga prirodnoga zakona, kojemu su podložni svi sinovi Adamovi. Nasuprot ima više uzroka, zaradi kojih treba uzeti, da je i Marija umrla. Kad njezin Sin, Bog-čovjek nije htio sebe izuzeti od zakona smrti, nije prikladno da se vjeruje, da je Marija bila od toga izuzeta. Budući da je izuzeta i slobodna bila od istočnoga i svakoga ličnoga grijeha, nije umrla za kaznu grijeha; smrt bijaše za nju samo vrelo novih i velikih zasluga prema onomu: "Skupa je pred Gospodom smrt svetaca njegovih – Pretiosa in conspectu Domini mors sanctorum ejus" (ps. 115. – (15) 6.). Zato uče sv. oci, da nije Marija umrla shrvana prirodnom bolešću ili nemoći, nego istrošena od vatre sv. ljubavi božje. Time što je umrla, potvrgjeno je jasno i očito, da je i ona trebala otkupitelja, da je imala umrlo čovječje tijelo i da je Isus, koji je iz nje uzeo čovječju narav, bio pravi čovjek.

I. Bujanović, Mariologija, str. 84-85

Dodatni materijali:

• Bula Pija XII. Munificentissimus Deus iz 1950.,
• Denzinger (v. 748, 3900-3904),
• Blog New Theological Movement: The death of the Blessed Virgin Mary, a Latin tradition,
• Različiti citati o smrti Marijinoj,
• The Assumption of the Blessed Virgin Mary from Juniper Carol's Mariology,
• Wikipedia, Assumption of Mary,
• V. Košić: Relacija profesora Katoličkog bogoslovnog fakulteta Svetoj Stolici (1949.) o Uznesenju Blažene Djevice Marije.

Duhovna lirika utorkom 13

Vinko Nikolić

VELIKA NEDIJA

Veliku Nediju mi smo živili zajedno s Crkvon
u dubokoj viri,
jednako oni šta ližu oltare,
kano i mlaki virnici
zajedno sa beštimadurima;
slušali sve smo predike,
pivali Gospine plače i pribivali lamentacijama,
išli na barabane (pribili mlogu šibu po bankima);
obilazili po sedan crkava i u njima Božje grebe,
ka virne kršćanske duše,
šta plaču za Onin, šta je pravedan umra na drvetu križa.
Na Cvitnicu rano svi smo se umili u cviću (jubice i viole),
šta ga donesu težaci iz svoga poja,
i mater ga potopi u kain bistre vode,
da kroz noć svoj mrliš joj dade.

Sićan se dobro, reče mi mater:
– Samo se dobro umij,
o' jubica bi' će oči tvoje još više modre,
o' viola obrazi rumeniji.

Jonda smo naramak maslinovi grana nosili u crkvu
da i' parok blagosovi:
jedna je grančica za svažu glavnoga sveca u kući,
ostale težaci u poje ponesu,
za svaki vinograd i njivu, za svaki komadić zemje.

Na Veliki Četvrtak se zavežu zvona, nima kroz tri su dana,
pa mi smo se dica verala gori u kanpanjel,
da vidimo svezana zvona:
galebi preplašeni pred nama se razlićali,
i laste modre mlada gnizda napuštale.

Umisto zvona dica su dobila drvene zvrčajke
i š njima dozivala virni puk u crkvu;
ko da i danas čujen, di na raskrižju svakon
krištimo složno:
– ajte, vi judi, vi žene, u Svetoga Križa na Muku,
ovo je prvi (drugi, pa treći).

Na Veliki Petak postimo priko ciloga dana,
o'jutra na tašte,
o'podne varamo glad s kojon srdelon slanon i bokunon kruva,
i naveče večeramo bakalar ol brudet sa puron.
Ponda svi idemo na prišišjun, šta je ka Isusov tužni pogreb.
Vas grad se stavi na noge, da isprati Onoga,
što za nas je umra na drvetu križa,
jer nas je puno jubija.
Tada se okupe bratovštine o' svi' parokija,
i bratimi sa užeženim svićama,
na čelu in parok sa svojim pivačima
i sa Propećen o' svake župe,
što ga dragovojno nosi niki pokornik,
obučen u bilu tuniku, i bosi' noga, kano za pokoru grija.
Svaka bratovština piva sama za se Isusov očajni vapaj:
– Puče moj, šta učini' tebi,
ili u čen ožalosti' tebe,
odgovori meni?
Svi se osićamo ka krivci za Njegovu muku i smrt,
i za raspeće,
za njegovu strašnu ranu na Srcu,
pa iz dna dubine raskajane duše odgovaramo sa salmon:
– Pomiluj mene, Bože, po velikon
milosrđu svojen...
U pivanje bratovština (one se takmiče koja će lišpje),
miša se bučna muzika o' štrumenata,
šta svira mrtačke koračnice i nabožne arije,
i sav ovaj pusti diskord zvuči – čuda li neviđena –
kao veličanstveni akord, sve se u jedno priliva,
da se na koncu slije ka jedan jedini vapaj velike Vire,
ka' u Katedralu stupi Sveti Sakramenat,
što ga pod baldekinon nosi sân biskup.
U prolazu Sakramenta kroz gradske kale i pijace,
nema toga ko bi odolija svojoj neviri,
pa ne bi kleka na samu zemju,
da pozdravi Otkupiteja.

Mrtvoga Isukrsta pratimo kroz kale našega Grada,
priko Pojane, ponda uz samu rivu.
Kud pogreb prolazi,
sve ponistre i terace, i svaku balaturu
resu tapeti i cviće u pitarin;
po njima goru tolike sviće
i blagosoveni sok svetoga stabla maslina
u čašan oli u kućici o' spuža.
I svi smo puno tužni za mrtvin Isuson,
a dobro znamo da će u Subotu uskrsnuti.

Po' mijunima zvizda ka caklo vedroga neba
na ijade gorući' svića,
sve se izmišano blišti u moru, šta u bonaci motri Isusov pogreb,
po njemu ribari sa svojin feralin i ritke daleke lanterne,
ka da se za tren zaustavi svit pri' ovin neviđenin prizoron,
ka da je s onoga svita,
pa ti se pari, da proživjuješ lipotu Vičnosti:
da li to je vira ili niki sveti misterij, ja ne znan,
no duša roni u beskrajni slatki spokoj, ka daje slika Raja.
Na Veliku Subotu, pri' samo Podne,
najveće zvono objavi Gloriju,
i svak trči do prve vode,
da u njoj se umije, sunce mu bi' će šugaman;
dica skaču u more
(ja san in nenavidan bija,
jer nisan smija ni blizu,
jer mog je brata Ivu progutalo nevirno more,
pa njegovu smrt i moje ditinstvo ispreplele
mutne su priče).
Ka' svane Uskrs, svi smo u crkvi na pivanoj Misi
(mater je na ranoj misi dala blagosloviti uskrsno iće
pogaču, jaja i sir);
tu je danas i oni najgrđi,
kanda i on želi virovati, da je uskrsa Isus,
jer onda i on će uskrsnut, ni njegove muke nisu zaludu,
i on će na nekon drugon svitu dočekat bar zeru pravde.
S Uskrson kanda i u naš život ulazi nika nova mladost
sa mladin suncon i ranin cvićon,
pa svi smo nikako radosni:
koja je u tome tajna, nika' nisan razumija.
Ka' danas mislin na Veliku Nediju u mojen mistu,
sitin se tada, kako san s kora, za lamentacija, ka mladi školarac
motrija one doli, side i ćelave šjore,
pa među njima za se san tražija misto za daleku starost,
ka' trudan o' života se vratin, da počinen u rodnon Gradu.
I često mislin: – Svemoćni Bože,
da mi je provesti Veliku Nediju u mojen mistu na moru,
i sisti među svoje vršnjake u staroj Katedrali,
bila bi to ritka srića;
pa da, ka moja mater, pratin u živoj viri Isusov pogreb,
i združin se pokajniku, šta bos, u tuniki biloj,
nosi staro Propeće iz naše župe
kroz moj rođeni Grad,
da bude za otkupjenje i uskrs moje, ka Krist raspete Rvaske!

Novi ormar u sv. Martinu

Oni koji su barem jednom ušli u sakristiju crkve svetog Martina prije ili poslije tradicionalne mise nedjeljom znaju da smo sve stvari morali raspakiravati i pakirati u kutije i polovicu jednog starog ormara. Konačno je ove godine u dogovoru s rektorom crkve odlučeno da napravimo ormar za našu upotrebu. Nakon različitih dogovora oko nacrta, financiranja itd. imamo od prije dva tjedna novi ormar. Prema odluci Nadbiskupskog duhovnog stola Društvo Benedictus je platilo materijal (2564 kn), a nadbiskupija će platiti rad (2500 kn). Ormar se upisuje u inventar crkve sv. Martina. Dekret sam samo pročitao, tj. nemam kopiju, ali mislim da sam najvažnije točno prenio. Potpisan je od biskupa Šaška i još jedne osobe (čini mi se kancelara NDS-a, ali se sad više ne sjećam). Vrlo smo zadovoljni kvalitetom rada stolara, gospodina Hajdinjaka.

Kao što se pokazalo već prošle nedjelje, novi ormar nam je izuzetno olakšao pripremu prije mise i raspremanje nakon nje. Sa simboličke strane mislim da pokazuje i neku stabilnost na koju smo mi iz Društva uvijek računali, a sada tako, nadam se, misle i odgovorni u Nadbiskupiji.

Samo dvije fotografije da dobijete dojam kako ormar izgleda. Slikano je uz flash, pa boje nisu sasvim realne.

PS. Iako na vratima crkve piše da se kroz kolovoz ne održavaju mise, to se odnosi na nove mise, tradicionalnu misu ćemo, uz Božju pomoć, imati redovito. Na Veliku Gospu imat ćemo blagoslov cvijeća i trave, pa slobodno ponesite koju kiticu ili naramak.

Život redovnika u kartuziji Marienau

Siguran sam da će naše čitatelje interesirati članak o posjetu mons. Mrzljaka kartuziji Marienau gdje ga je dočekao vlč. Tin Šipoš, tj. p. Pio koji ondje boravi već pet godina. Članak je objavljen krajem svibnja na stranicama Varaždinske biskupije, a uočio sam ga tek nedavno. Uz kratki opis života u samostanu, posebno su zanimljive brojne fotografije. Vjerujem da vlč. Šipoš i našu zajednicu u sv. Martinu ima u svojim molitvenim nakanama.

Roberto De Mattei: „Vjerska sloboda – ili sloboda za kršćane?“

Među sloganima politički korektnog rječnika postoji pojam „vjerske slobode“, kojeg katkada katolici pogrešno koriste kao sinonim za slobodu Crkve ili slobodu za kršćane. U stvarnosti, ovi nazivi i pojmovi su različiti i treba ih pojasniti. Dvosmislenost prisutna u koncilskoj deklaraciji Dignitatis humanae (1965) pojavila se uslijed nedostatka distinkcije između unutarnje domene koja je u sferi osobne savjesti i javnog prostora koji je u sferi zajednice, odnosno ispovijedanja i promicanja osobnih religijskih uvjerenja.

Crkva, s papom Grgurom XVI u Mirari Vos (1836), papom Piom IX u Syllabusu i u Quanta Cura (1864) te s papom Lavom XIII u Immortale Dei (1885) i Libertas (1888) naučava da:
1. Nikoga se ne smije ograničavati u vjerovanju u privatnoj domeni, jer je vjera osobni izbor koji se oblikuje u čovjekovoj savjesti.
2. U javnom prostoru čovjek nema pravo na vjersku slobodu, odnosno bolje rečeno, pravo na ispovijedanje bilo koje religije, jer samo istina i dobro imaju prava a ne ono što je zabluda i zlo.
3. Javno bogoštovlje lažnih religija može se, u određenim slučajevima, tolerirati od strane civilnih autoriteta, s ciljem ostvarivanja većeg dobra ili izbjegavanja većeg zla, ali, u principu, može se i sprečavati, čak i silom ako je to potrebno. No „pravo na toleranciju“ je kontradikcija, jer, kao što je očito iz pojma, ono što se tolerira nikada nije nešto dobro, nego naprotiv, zlo. U društvenom životu naroda, zabluda se može tolerirati kao realnost, ali nikada se ne može dopuštati kao pravo. Zabluda „nema pravo na objektivno postojanje, niti na promidžbu, niti na akciju“ (Pio XII, govor Ci Riesce, 1953).

Nadalje, pravo na imunitet od prisile, odnosno činjenica da Crkva nikome ne nameće katoličku vjeru nego zahtijeva slobodu za čin vjere, ne proizlazi iz pretpostavljenog naravnog prava na vjersku slobodu ili pretpostavljenog naravnog prava na pristajanje uz bilo koju religiju, nego se temelji na činjenici da katolička religija, jedina istinita, mora biti prihvaćena u potpunoj slobodi i bez ikakvih ograničenja. Sloboda vjernika temelji se na istini u koju vjeruje, a ne na samoodređenju pojedinca. Katolik i jedino katolik ima naravno pravo ispovijedati i prakticirati svoju religiju, a ima ga jer je njegova religija ona istinita. Što znači da nijedan drugi vjernik osim katolika nema naravno pravo na ispovijedanje svoje religije. Potvrda ovoga nalazi se u činjenici da ne postoje prava bez obveza i dužnosti, i obratno. Naravni zakon, sažet u deset zapovijedi, izražen je u obliku propisa, to jest, nameće dužnosti i obveze iz kojih proizlaze prava. Na primjer, iz zapovijedi „ne ubij nedužnoga“ proizlazi pravo nedužnoga na život. Odbacivanje pobačaja je propis naravnog prava koji je neovisan o religiji i onima koji uz nju pristaju. A isto vrijedi i za svih sedam zapovijedi druge ploče. Usporedba prava na vjersku slobodu s pravom na život je, međutim, besmislica.

Prve tri zapovijedi Dekaloga zapravo ne odnose se na sva mnogobrojna božanstva, nego samo na Boga Staroga i Novoga zavjeta. Iz prve zapovijedi, koja zapovijeda štovanje jedinog pravog Boga, proizlazi pravo i dužnost ispovijedanja ne bilo koje religije, nego samo one istinite. To vrijedi kako za pojedinca tako i za državu. Država, poput svakog pojedinca, ima dužnost ispovijedati istinitu religiju, također i zbog toga što ciljevi države nisu različiti od ciljeva pojedinca.

Razlog zašto država ne može nikomu ograničiti vjerovanje ne proizlazi iz vjerske neutralnosti države, nego iz činjenice da pristajanje uz istinu mora biti potpuno slobodno. Kad bi pojedinac imao pravo propovijedati i ispovjedati bilo koju religiju, država bi bila obvezna na vjersku neutralnost. No to je Crkva višekratno osudila.

Zbog toga kažemo da čovjek ima pravo ispovijedati, ne bilo koju religiju, nego samo onu istinitu. Samo ako se vjerska sloboda shvaća kao kršćanska sloboda, bit će moguće govoriti o pravu na nju.

Postoje oni koji smatraju da živimo u pluralističkom i sekulariziranom društvu, da su katoličke države nestale i da je Europa kontinent koji je okrenuo leđa kršćanstvu. Pravi problem je stoga problem progonjenih kršćana u svijetu, a ne problem katoličke države. To nitko ne osporava, ali potvrda stvarnosti nije isto što i izricanje principa. Katolik mora svim srcem željeti katoličko društvo i državu gdje vlada Krist, kao što objašnjava papa Pio XI u enciklici Quas Primas (1925).

Naznačena je razlika između „teze“ (principa) i „hipoteze“ (konkretne situacije). Što smo više prisiljeni trpjeti pod hipotezom, to više moramo nastojati da teza postane poznata. Stoga se ne odričemo nauka o Kristovom socijalnom kraljevstvu: govorimo o pravima Isusa Krista da vlada nad čitavim društvima kao jedinom rješenju za moderna zla. Zato, umjesto borbe za vjersku slobodu, koja predstavlja izjednačavanje istinite religije s onima lažnima, borimo se u obranu slobode za kršćane, danas progonjene od islama na istoku i diktature relativizma na zapadu.

(Roberto de Mattei, rođen 1948. u Rimu, talijanski je katolički povijesničar i pisac. Profesor je povijesti na Sveučilištu u Cassinu te predaje kolegij povijest kršćanstva i Crkve na Europskome sveučilištu u Rimu. Brani načela i institucije kršćanske civilizacije u brojnim izdanjima poput ˝Lepanto˝, ˝Corrispondenza romana˝, ˝Famiglia Domani Flash˝. Uređuje mjesečnik ˝Radici Cristiane˝ te reviju ˝Nova Historica˝. Napisao je više stručnih radova i knjiga prevedenih na različite jezike u kojima se bavi europskom poviješću od 16. do 20. stoljeća, osobito poviješću religioznih i političkih ideja. Na hrvatskom mu je objavljena knjiga „Diktatura relativizma“ u izdanju Verbuma, 2010.)

***

Hvala prevodiocu za trud. Nadam se da ćemo u budućnosti moći čitati i više de Matteijevih tekstova na hrvatskom. Ovaj članak na talijanskom dostupan je ovdje, a engleski prijevod ovdje.

Duhovna lirika utorkom 12

Ton Smerdel

NA VELIKI PETAK

Sedam si riječi kazao, Isuse, nama,
sedam je uzdaha, dubokih uzdaha
na usnama gorkim zamrlo tada.

Pet rana, krvavih rana, bila je bol,
tvoja velika s trnovim vijencem bol
i srce ljubavi puno tad presta kucati.

Sedam je mačeva u srcu imala svome
Marija majka i krv je šiknula onda
i prelila njenu pretužnu dušu.

Sedam si riječi, Isuse, kazao s krsta,
sedam je uzdaha travanjskih ponio vjetar
niz Golgotu cvjetnu s krila Majčice dobre
u duše naše, te u njima i sad cvjeta bol.

Pet rana, pet krvavih rana!
Sedam mačeva oštrih i sedam tihih riječi
s valom boli, plâče nam dušu
i suzama topi njivu jalovu našu.

Pet rana, pet krvavih rana!

1934.

O Željku i Ivici ili kako sam proveo jedan vikend na godišnjem

Jedna trenutno vrlo aktualna tema izazvala je znatiželju moje okoline, a koliko vidim i većine hrvatskih medija. Tako posljednjih dana primjećujem meni bliske osobe kako provode neuobičajeno puno vremena na internetu. Švrlja se, naime, kroz liste poreznih dužnika.

Privučen povremenim usklicima prepoznavanja preletio sam iznad ramena pogledom po ekranu i odmah uočio jednu bitnu stvar... u stvari dvije.

Prvo, da je lista katastrofalno uređena i formatirana. Istina, nedavno su je neki entuzijasti prebacili u prikladniji format te dodali pretraživanje, ali još uvijek nigdje nije bilo cjelokupne liste. A cjelokupna lista u nekom prikladnom formatu bila bi potrebna za ostvarenje druge stvari što mi je pala na pamet. Naime, ovi podatci bili bi zanimljivi za jednu socioekonomsku studiju. Budući da nisam dovoljno prosvijetljen za socioekonomske studije odlučio sam tamo i tada, vireći iza ramena ukućana, napraviti jednu «analizu u fušu».

Prvi izazov bio je, naravno, kako doći do željenih podataka. Vjerujem da bi to svatko s nešto programerskog iskustva napravio puno elegantnije i brže, no bio sam vrlo ponosan na sebe kada su dva-tri sata kasnije svi podatci bili spremljeni u excelu.

Skinuo sam listu ostalih poreznih obveznika tj. građana iz strogo znanstvenog razloga – jer me najviše interesirala. Nakon toga valjalo je oblikovati podatke te ih dovesti u korelaciju s brojkama dostupnim na stranicama Državnog zavoda za statistiku.

I tako, slijede rezultati moje «analize u fušu». Pripazio sam i prekontrolirao da se ne potkradu pogreške, ali (kao svaku analizu) i ovu treba uzeti sa zrnom soli.

***

Najprije smo gledali – prelazim na kraljevsko ili znanstveno «mi» radi dojma (naravno da sam sve skupa složio sam). Dakle, najprije smo promotrili distribuciju dužnika prema županijama.

I premda prve tri županije i zadnje tri županije po apsolutnom broju dužnika izgledaju kao na Grafikonu 1.1. ove brojke nam ne govore mnogo. (Za bolji pregled, kliknite na pojedinu tablicu ili grafikon!, op. TB)

Potrebno je dovesti ih u odnos s ukupnim brojem stanovnika po županiji što možemo vidjeti na Grafikonu 1.2.

Ohoho, pa to je već zanimljivo (Ups, ispričavam se, vraćam se na kvazistručnu terminologiju). Interesantno je primijetiti da su tri županije s najvećim udjelom dužnika u regiji sjeverne Hrvatske. Izvan je opsega ove analize ulaziti u razloge takve pojave. Vjerujemo da će buduće studije (dolazimo do razlike između studije i analize u fušu) dublje proniknuti povezanost udjela dužnika po županiji i drugih relevantnih faktora: zaposlenost, imovinsko stanje, politička orijentacija, karakter, narječje, prehrana itd...

Ipak, za potpuniju sliku nedostaje nam iznos duga po dužniku što prikazuje Grafikon 1.3.

Sada nam već stvari sjedaju na svoje mjesto ili što bi se stručno reklo došla je svinja na valov / maca na vratanca (gica na kolica, op. TB).

Dakle, možemo zaključiti da premda u Koprivničko-križevačkoj i Virovitičko-podravskoj županiji ima najveći udio poreznih dužnika, njihov prosječni dug po dužniku je najniži. S druge pak strane prosječni dug po dužniku je najviši u županijama koje imaju udio dužnika u ukupnoj populaciji ispod hrvatskog prosjeka – Grad Zagreb, Primorsko-goranska...

Dobne grupe dužnika ili treba zaraditi da bi se moglo dugovati

Dužnike sam, tj. smo podijelili sukladno dobnim kategorijama DZS-a. Budući je u popisu dužnika objavljeno samo godište, ovim putem se ispričavam svima koje sam nepravedno postarao, ali reklo bi se da su takve greške uprosječene sa suprotnim, «pomlađenim» dužnicima (pod pojmom dužnika mislimo naravno i na dužnice, nikako ne bismo htjeli predmnijevati manju sposobnost dužnica u ostvarenju poreznog duga prema državi, kao što ćemo uostalom analizirati kasnije).

U Tablici 2.1. možemo primjetiti najveći udio poreznih dužnika u dobi od 55 do 59 godina, a najveći iznos poreznog duga jedinke ostvaruju nešto ranije u razvoju – u dobi od 50 do 54 godine.

O razlozima ne bismo, ali kada bismo potpuno zanemarili sve ostale utjecaje koji dovode do ove distribucije, došli bismo do vjerojatno potpuno krivog, ali vrlo zgodnog naslova u novinama

« Mladi su pošteniji od pokvarenih staraca»

i podnaslova

« Čak četiri porezna dužnika preko sto godina, najstariji ima sto dvije.»

Osobna imena dužnika ili kako nazvati dijete ako ne želite da plaća porez

U ovome dijelu analize dolazimo do objašnjenja naslova posta. Prije toga ćemo, kao i kod županija, pogledati apsolutne brojke pa u tablici 3.1. možete vidjeti deset najčešćih muških i deset najčešćih ženskih imena za dužnike i dužnice.

Budući se ove tablice mogu gotovo u potpunosti upotrijebiti kao popis najčešćih imena u Hrvatskoj, ne daju nam pravu sliku. Realnu sliku, tj. odgovor koji od vaših susjeda najvjerojatnije ne plaća porez donosi udio poreznih dužnika u ukupnom broju ljudi s takvim imenom. Ukupan broj muške i ženske populacije s pojedinim imenom sam uzeo s popisa deset najčešćih muških i deset najčešćih ženskih imena koje objavljuje DZS. Nažalost, nemam broj tj. frekvenciju manje učestalih imena, ali i ovakav popis je dovoljno dobar da susjede pohvalite za savjesnost ili im prigovorite da šta oni imaju preko vaše grbače uživati u javnoj rasvjeti ili hodati asfaltiranim nogostupom. Molili bi vas da u drugom slučaju ne spominjete izvor analize. Dakle, slijedi Tablica 3.2.

Posebno bitno za izdvojiti čitateljima bloga Toma Blizanac (i brat Marko) jest kako postoji 30% veća vjerojatnost da jedinka po imenu Tomislav neće platiti porezno dugovanje od njegovog brata tj. od osobe koja se zove Marko. Zaključke, osude i pohvale donesite sami. Moram isto tako istaknuti i Anu kao ime koje zaslužuje naše neskriveno divljenje. Sve naše drage Ivane i Ane, budite i dalje uzor i svjetionik te istinski vršitelji Isusovih riječi «Podajte dakle caru carevo, a Bogu Božje.» (Mt 22, 15-21)

O spolu ili kako procijeniti podatke i moguće dovesti do sasvim krivih zaključaka

Već sam naslov završnog dijela analize govori da je spol procjena autora. Da smo naime išli u definiranje svakog imena s popisa (a ima ih preko 4.000) naslov ovog posta ne bi sadržavao 'kako sam proveo jedan vikend na godišnjem', već kako sam proveo godišnji odmor. Osim toga, sami rezultati ne bi nužno bili točniji jer imena kao Matija, Saša i slična ne bismo mogli kategorizirati.

U Grafikonu 4.1. vidimo da nije postignuta potpuna jednakost žena i muškaraca u neplaćanju poreza, posebice uzevši u obzir iznos poreznog duga.

Završavamo ovu analizu s grafikonom 4.2. iz kojeg se bez previše promišljanja može zaključiti da su žene značajno poštenije od muškaraca jer i kad ne plaćaju porez, sam iznos neplaćenog poreza jest 26% manji.

I za kraj, nadam se da ste jednako uživali u ovoj analizi kao što sam ja uživao slagati je. Da ne bi bilo nismo znali, gornji rezultati su prvenstveno namijenjeni kao lagano štivo na plaži te ih ne bi trebalo koristiti ni u kakve druge svrhe.

PS. Sve analize je napravio i post napisao Marko. Ja sam ga samo objavio. Ponovo podsjećam da veće slike možete dobiti kliknuvši na njih. (TB)

Međunarodno hodočašće za Summorum Pontificum na blagdan Svih svetih u Rimu

Zamoljen sam da objavim sljedeći tekst. Napominjem da nemam nikakvih drugih informacija niti je Društvo Benedictus trenutno uključeno.

Međunarodno hodočašće za Summorum Pontificum na blagdan Svih svetih u Rimu

Na inicijativu predstavnika nekoliko vjerničkih organizacija, među kojima i Međunarodnog saveza pokreta "Una Voce" te Talijanskog saveza za "Summorum Pontificum" (CNSP), u Rimu je nedavno osnovan pokret "Coetus internationalis pro Summorum Pontificum" kojemu je zadaća u sklopu Godine vjere organizirati međunarodno hodočašće udruga, skupina i pokreta koji podržavaju motuproprij "Summorum Pontificum" Svetog Oca Benedikta XVI.

Hodočašće će završiti misom u subotu, 3. studenog 2012., u Bazilici sv. Petra, a program će se službeno predstaviti 10. rujna.

Snimke glagoljaškog pjevanja

Već smo na ovom blogu spominjali glagoljaško pjevanje vezano uz projekt Pjevana Baština koji donosi snimke glagoljaškog pjevanja u različitim župama Šibenske biskupije gdje se ono još zadržalo.

No nedavno sam otkrio još zanimljivije snimke, a one su nastale u pedesetim, šezdesetim i prvoj polovici sedamdesetih godina 20. stoljeća, dakle, prije nego je liturgijska reforma poharala i ovaj aspekt katoličke tradicije na našim prostorima. Već je tada u mnogim mjestima ova glazba bila samo sjećanje na neka prošla vremena i trebalo ju je sačuvati od zaborava. Staroslavenski institut posjeduje 152 magnetofonske vrpce snimljene u razdoblju 1954.-1976., a Ministarstvo kulture financiralo je digitalizaciju tih snimki koje su sada puno dostupnije. Čitav popis naći ćete ovdje, na stranicama instituta dostupni su CD-i pod brojem 5, 8 i 38, ostale možete naručiti. No i na stranici www.kultura.hr dostupni su CD-i od 7 do 19, dakle popriličan broj. Nadam se da će u dogledno vrijeme i ostale staviti na internet.

Poslušao sam nekoliko snimki i vrlo su interesantne, ne samo zbog originalnog pjevanja i atmosfere, nego i povremenih razgovora s domaćim ljudima koji su objašnjavali snimatelju što se, kako i kada pjevalo.

Koristeći jednostavna sredstva (npr. FlashGot plugin za Firefox) možete ove snimke spremiti i na svom kompjuteru.

Uživajte u otkrivanju prave hrvatske glagoljaške baštine i usporedite je s pričama o nijemim i mutavim pretkoncilskim laicima koje nam često prodaju.

PS. Možda je prikladno ovdje ukazati i na neke moderne snimke pučkog tradicijskog pjevanja s youtubea.

PPS. Gotovo sve što se o glagoljaškom pjevanju može naći na internetu navedeno je na ovoj vrlo bogatoj, ali ne posebno preglednoj stranici.