Podsjetila me
Markova fotografija plaže u Puli na ovu sliku, pa rekoh, što ne bih podijelo s vama.
***
Bolje ikad nego nikad:
Sveti Otac Benedikt XVI. na početku došašća, 27. studenoga 2010. godine, u bazilici sv. Petra slavio je »Bdijenje za još nerođeni život«, zajedno s Prvom večernjom prve nedjelje Došašća. To je bdijenje uključivalo i euharistijsko klanjanje, s nakanom da se zahvali Gospodinu koji je, darujući samoga sebe, dao smisao i vrijednost svakomu ljudskom životu, te da se zazove njegova zaštita za svako ljudsko biće koje je pozvano na postojanje.
Sveti je Otac i nas pozvao da se u mjesnim Crkvama organiziraju slična slavlja te da se uključe župe, redovničke zajednice, udruge i pokreti. Ovime određujem da takva slavlja u našoj Nadbiskupiji budu na Dan života koji ove godine slavimo u nedjelju, 6. veljače 2011.
(izvadak iz pisma kardinala Bozanića)
Sada imate i službene prijevode molitava koje smo
imali na ovom blogu prije dva mjeseca. Mogli su mi prištediti trud da su to onda napravili. Ali dobro, lijepo je što su sve ovako pripremili i organizirali. Samo jedan prijedlog urednicima ako ovo čitaju: stavite ove materijale u oblik pogodan za printanje, kao neki letak. Također ne bi bilo zgorega napraviti kraću i dulju verziju tako da svećenici izaberu prema prilikama. Evo, pogledajte si kako je to
napravila biskupska konferencija SAD-a.
Prva mala napomena: meni u pravopisu i rječniku piše bdjenje bez i, a vidim da mnogi pišu bdijenje. Jel moguća i jedna i druga opcija ili je ovo drugo neispravno?
Druga mala napomena: Ako vidite da je nešto krivo napisano u nekom od postova na ovom blogu, bilo tipfeler, bilo pravopisna, gramatička ili činjenična pogreška, slobodno napišite u komentaru. Ja ću to ispraviti i komentar najvjerojatnije izbrisati da nikoga kasnije ne zbunjuje, ali ću vama biti zahvalan. Ako se ne slažem sa savjetom ili ispravkom, ostavit ću komentar i tekst nepromijenjen, ali ću vam svejedno biti zahvalan na pažnji.
***
Drinske mučenice će uskoro biti
proglašene blaženima. To je lijepa vijest, a meni je kad sam čitao njihov kratki životopis posebno upala u oči činjenica da su one kako bi se spasile od četničkog silovanja skočile kroz prozor. Pretpostavljam da su se već tada dosta ozlijedile, možda i vrlo teško, a onda su ih četnici zaklali i bacili u Drinu. Zapitao sam se do koje mjere je dopušteno kršćaninu (ili točnije katolkinji) u takvoj situaciji (očuvanje zavjeta čistoće) izabrati "samoubilačku" alternativu. Da ne bude zabune, meni je to što su sestre učinile herojski čin, ali postavio sam si pitanje gdje bi točno bila granica. Pretpostavljam da je sv. Augustin ili neki drugi crkveni otac pisao o tome kad su barbari provaljivali u raspadajuće rimsko carstvo i na putu napadali posvećene djevice. Ako tko ima dobar link, neka ga ostavi u komentarima. Pri tome me ne zanima općenito
princip dvostrukog efekta, nego ovaj specifični slučaj.
***
Puno razvikanija je
najava beatifikacije pape Ivana Pavla II. Što vi mislite o tome? Mislim da svaki Hrvat osjeća zahvalnost prema tom papi koji je mnogo toga učinio, napisao, pokazao. Što mislite o ovim brzim beatifikacijama? Meni to nije takav problem jer su i u prošlosti neki svetci (doduše rijetki) proglašeni takvima ubrzo nakon smrti, a da ne govorimo o dugim vjekovima kada ta procedura nije bila tako uređena i organizirana. Druga je stvar što se sve događalo u Crkvi za vrijeme ovog pape? Ali pretpostavljam da ni to ne mora biti presudno u pitanju osobne svetosti?
***
Jedna ostavština pape Ivana Pavla II. je međureligijski susret 1986. g. u Asizu. Evo što je papa Benedikt XVI.
najavio nakon Angelusa na Novu Godinu:
Draga braćo i sestre, u poruci za današnji Dan mira istaknuo sam kako velike religije mogu predstavljati važan čimbenik jedinstva i mira za ljudsku obitelj te sam, u vezi s tim, podsjetio da se u ovoj 2011. godini slavi 25. obljetnica Svjetskog dana molitve za mir koju je 1986. časni sluga Božji Ivan Pavao II. sazvao u Asizu. Zato ću u listopadu hodočastiti u grad svetog Franje i pozvati da se tome putu pridruže braća kršćani raznih vjeroispovijesti, predstavnici svih svjetskih religijskih tradicija i, u duhu, svi ljudi dobre volje, kako bi se spomenuli toga povijesnog čina kojeg je htio moj prethodnik i svečano obnovili odluku vjernika svih religija da žive vlastitu vjeru kao služenje miru. Onaj koji je na putu prema Bogu mora prenositi mir, ona koji gradi mir mora se približiti Bogu. Pozivam vas sve da me već od sada pratite svojom molitvom za taj poduhvat.
Moram priznati da i ja prema takvim događanjima imam zadrške koje su u
otvorenom pismu iskazali neki talijanski intelektualci. Kardinal Ratzinger
se nije pojavio na prvom susretu u Asizu. Vjerujem da će nam papa Benedikt XVI. lijepo i pravovjerno govoriti s tog skupa. Ali, bitna pitanja i dalje ostaju. Kome se mole katolici, ostali kršćani, muslimani, animisti i kojekakvi drugi vjernici? Koliko daleko trebamo otići od prave katoličke vjere da bismo umjesto Boga štovali neke izmišljene stvari ili čak demone? Prvi kršćani su smatrali da su grčki i rimski bogovi demoni. Oni nisu zajedno s poganima molili. Ili jesu? Nema sumnje da ljudi jedni s drugima mogu i trebaju surađivati na razini kultura i na zajedničkim moralnim pitanjima. Ali moliti se zajedno? Davati dojam (makar to i bio samo dojam!) da su budističke, muslimanske i katoličke molitve i vjerski principi iste vrijednosti?!
Iskreno rečeno, ne znam čemu to koristi. Sumnjam da će to pomoći našoj progonjenoj braći kršćanima u muslimanskim, hinduističkim i komunističkim zemljama. Sumnjam da će to potaknuti misionarski žar u katolicima. Sumnjam da će to potaknuti nekog nekrsta da se otvori jedinstvenoj i jedincatoj Istini - Isusu Kristu i njegovoj Crkvi. Možda se varam, ali kad čujem da mi svećenik na propovijedi govori da nije važno koje je netko vjere, nego samo je li dobar čovjek, čisto sumnjam.
***
Sad smo i u molitvenoj
osmini za jedinstvo kršćana. Onako kako je u početku osmišljena, čini mi se vrlo dobra i potrebna inicijativa. Molitva za to da istina i čistoća Katoličke Crkve zasja uvijek sve više i sve bolje, kako bi katolici svojim životom bili pravi svjedoci te istine i kako bi se odijeljena braća i sestre vratili natrag u jedinstvo Kristove Crkve. I dala je plodove jer su se začetnici pokreta obratili i postali katolici. A onda stupa ekumenizam na scenu. Meni taj ekumenizam nikad nije bio jasan. Sigurno da treba imati takta i da neke stvari treba blago, pa čak i prepredeno reći, uostalom Gospodin nas je poučio da budemo "mudri kao zmije, a bezazleni kao golubovi". Ali nema smisla skrivati ili čak nijekati da je osnovni smisao tih mojih molitava s odijeljenim kršćanima to da ja budem bolji katolik te da oni također postanu (dobri) katolici. Pronašao sam jedan članak koji sam pročitao prije par godina i učinio mi se korektan:
The toils of ecumenism – a new doctrine or an old policy? Autor je Thomas Pink, a osnovna postavka članka sadržana je u njegovu naslovu.
Evo jednog kratkog teksta koji sam već davno mislio objaviti kao post, ali u početku se nisam usudio, a kasnije sam na njega zaboravio:
Pitanje ekumenizma i njegovog ispravnog shvaćanja je vrlo teško i očito zadire u samu srž katoličke vjere dotičući se i teorijskih i praktičnih aspekata života Crkve i pojedinih vjernika. Možda je put koji nam pokazuje papa Benedikt XVI. kojemu je toliko na srcu kršćansko jedinstvo jedini moguć. U svakom slučaju je uz sve zapreke koje stoje pred nama sasvim očito da istinsko jedinstvo ne može doći iz "svođenja na najmanji zajednički nazivnik" različitih mišljenja i učenja kako se, uz puno štete, prečesto pokušavalo. Na nama je da jasno utvrdimo u čemu se slažemo, a koje su naše razlike i da iskreno priznamo koje razlike izgledaju nepomirljive. No, potpuno je izvjesno da jedinstvo u konačnici dolazi samo od Boga koji je Istina i kojemu ništa nije nemoguće. Budući da je sam Gospodin u ključnom trenutku svoga ovozemaljskog života molio za svoje učenike:
Ne molim samo za ove nego i za one koji će na njihovu riječ vjerovati u mene: da svi budu jedno kao što ti, Oče, u meni i ja u tebi, neka i oni u nama budu da svijet uzvjeruje da si me ti poslao. I slavu koju si ti dao meni ja dadoh njima: da budu jedno kao što smo mi jedno - ja u njima i ti u meni, da tako budu savršeno jedno da svijet upozna da si me ti poslao i ljubio njih kao što si mene ljubio.
tako i mi moramo prije svega za jedinstvo moliti, a u tome će nam pomoći svetci, prije svih Blažena Djevica Marija koja je rodila Začetnika jedinstva, ali i bezbrojni drugi svetci (poput primjerice sv. Leopolda Bogdana Mandića) koji su se za povratak razjedinjenih kršćana u jednu svetu Crkvu molili i žrtvovali.
***
Da završim ova preduga razmatranja, moram priznati da se nekad kod ovakvih pitanja čovjek osjeća kao ovca bez pastira. Hvala Bogu, sad imamo internet, pa čovjek može provjeriti ovo ili ono. Ali ni internet ne može zamijeniti autentično Crkveno učiteljstvo koje kao da se povuklo u sebe i odreklo dijela svoga autoriteta. Meni i danas nije jasno što je papa recimo mislio onim svojim
komentarom o kondomima i što bismo mi zapravo trebali misliti o vezi AIDS - izvanbračni/bračni spolni odnosi - kondomi. Ili npr. što je zapravo stav Crkve prema spolnoj uzdržljivosti trajnih đakona i oženjenih svećenika u zapadnom obredu o čemu sam
već jednom pisao, a nedavno se razbuktala rasprava (v. npr.
ovo,
ovo,
ovo i
ovo i još mnogo toga po blogovima kao npr.
ovo). A da pitanja poput međureligijskog dijaloga i ekumenizma oko kojih se i mnogo mudrije glave muče i ne spominjem.
Pretpostavljam da ja tražim previše, ali zašto je Učiteljstvo prije moglo o takvim pitanjima jasno i glasno reći: ovo da, ovo ne. Najviše me razočaralo kad sam pročitao negdje da je o stvarima poput primjerice ovoga s trajnim đakonima vjerojatnost nula da zadužena kongregacija u Rimu dadne svoj odgovor na upućeno pitanje/dvojbu.
Ipak, vjerojatno će se s vremenom neke stvari razjasniti, a na nama je da radimo u onome što možemo i za što znamo sredstva na osobnom posvećenju.
