Papa nam dooooolaziiii

Juuhuuuuuuuuuuuu, dolazi nam Papa!!!!!!!!!

Prema vijestima trebao bi doći u prvoj polovici godine, pa ako ne bude hladno možda stavi svoj crveni šešir...

... a vrlo vjerojatno će se pomoliti i pred grobom blaženog kardinala Stepinca.

Jedva čekam!

ps. tko zna, možda će do tada i u Zagrebu biti izvršena Papina želja pa se omogući slavljenje tradicionalne mise??

Bura u kapi vode

Nisam namjeravao pisati poseban post o ovoj temi, ali mi se jako svidio odmjereni i obrazloženi odgovor don Damira Stojića na bijesni i besmisleni napad internetskog portala Križ života. O Križu života sam već pisao, pa neću ponavljati kritike koje možete naći u tom postu i ondje navedenim linkovima.

Evo kako se situacija razvijala:

Nedavno je Katolički pastoralni ured pri Sveučilištu u Zagrebu otvorio svoju internet stranicu. Stranica grafički izgleda više nego pristojno, a za očekivati je da će njezina popularnost ovisiti o tome koliko će sadržaj biti u skladu s onim što studenti traže. To bi uključivalo primjerice odgovore na studentska pitanja o životu, vjeri, moralu (posebno vezanom uz spolnost) itd. Čini mi se da je prerano o tome za sada suditi, ali već i ovako ako se redovito budu objavljivale informacije o tribinama i sličnome, stranica ima svoje mjesto i vrijednost.

Urednik portala Križ života je nazvao voditelja pastorala za studente, salezijanca don Damira Stojića, a ovaj mu je rekao, citiram doslovno jer je važno za nastavak priče: "ne bih dao izjavu".
Možete samo zamisliti kakav pravednički gnjev, kakav tsunami ogorčenosti diskriminacijom se rađa u grudima svakog nepristranog novinara kad mu tako nešto kažu.
Na valovima tolerantnog i slobodoumnog reagiranja peticijom na "netolerantna" i "zatucana" pisanja kastavskog župnika o beogradskoj homoseksualnoj paradi, možda se urednik Križa života zapitao: Da i ovo nije jedan od onih pojedinaca koje bi Crkva i Država trebale sankcionirati?

Portal Križ života kontaktirao je studentskog kapelana Damira Stojića koji je na grub i bezobrazan način odbio opširnije progovoriti o samom projektu i spomenutom uredu. Spomenuti svećenik priključio se tako onima u Crkvi koji novinare i medije dijele na podobne i nepodobne.
...
Čestitamo mu na karijeri i neodgovornosti prema društvu od kojeg živi i koje financira njegovu bahatost.

(Križ života (hc), 15.10.2010.)

Nemam pojma zašto se Studentski zbor ("studentsko" tijelo o kome nemam nimalo pozitivno mišljenje, barem u onom sastavu i postupcima u kojem su bili prije otprilike pet godina) odlučio nakon desetak dana izraziti potporu don Damiru.

Studentski zbor Sveučilišta u Zagrebu uputio je u utorak 26. listopada izjavu za medije u kojoj podržava djelovanje studentskog kapelana don Damira Stojića, a povodom napada portala Križ života na don Damira Stojića jer mu nije pristao dati izjavu, prenosi Tiskovni ured Zagrebačke nadbiskupije.
U izjavi za medije, koju potpisuje predsjednik Studentskog zbora Ivan Bota, piše
...
Taj članak ne vrijeđa samo don Damira, nego i studente zagrebačkog Sveučilišta, navodeći kako većina studenata i akademskih građana ne mari ni za poruke Katoličke Crkve ni za studentskog kapelana. Takva konstatacija nije istina što se vidi po mnoštvu studenata koji pohađaju vjeronaučne susrete don Damira u SD "Stjepan Radić" na Savi i u prostorijama crkve Sv. Mati slobode na zagrebačkom Jarunu.
...

(IKA, 26.10.2010.)

Malo bi bilo reći da je to Križu života došlo k'o naručeno (moji komentari i naglasci):

“Ovim napadom portal Križ života zapravo najviše diskriminira one koji promiču slobodu osobe. To se pokazalo i prema don Damiru Stojiću kojeg je Križ života nazvao arogantnim i bahatim samo zato jer nije pristao dati izjavu tom portalu. Dakle, ovdje se ozbiljno napada sloboda don Damira nepoštivajući njegov osobni izbor“, napisao je u izjavi predsjednik Studentskog zbora Ivan Bota dodajuću kako taj članak ne vrijeđa samo don Damira, nego i studente Sveučilišta u Zagrebu zbog stajališta da većina studenata i akademskih građana ne mari ni za poruke Katoličke crkve ni za studentskog kapelana.

Portal Križ života ni u jednom dijelu tog članka nije napisao neistinu. Činjenica je da je tijekom telefonskog poziva gospodin don Damir Stojić odbio dati izjavu na vrlo bahat i bezobrazan način. Također je činjenica da Križ života, prenoseći informaciju da je studentski kapelan odbio predstaviti novi projekte vezane uz studentski pastoral, nije nepoštivao izbor i slobodu gospodina Stojića da odbije dati izjavu (kako bi Križ života mogao nekoga natjerati da da ili odbije dati izjavu?) već je o toj činjenici informirao čitatelje zbog kojih se izjava i tražila kako bi se opširnije predstavio rad studentskog kapelana i studentski pastoral.

Svi studenti katolici?

Također valja reći kako Križ života nije pogriješio u članku prikazujući većinu studenata Sveučilišta u Zagrebu kao one koji ne znaju, nisu informirani ili ih uopće ne zanima rad studentskog kapelana, a također ni rad i poruke Katoličke crkve u Hrvatskoj. Premda predsjednik Studentskog zbora Bota tvrdi kako to nije istina, argumentirajući svoj demantij “mnoštvom studenata koji pohađaju vjeronaučne susrete don Damira u SD Stjepan Radić na Savi i u prostorijama crkve Sv. Mati Slobode na zagrebačkom Jarunu“, valja upozoriti na neke druge činjenice.

Večernji list prošle je godine (22. prosinca 2009.) objavio istraživanje "Etnički stavovi i osobine ličnosti zagrebačkih studenata" koje je Institut za migracije i narodnost proveo u studenom i prosincu među 368 zagrebačkih studenata većinom društvenih znanosti. Istraživanje je pokazalo da samo 33,2 posto studenata vjeruje Crkvi, da se svaki četvrti student izjašnjava ateistom, nešto više od polovice studenata smatra se vjernicima koji ne prihvaća sve što vjera naučava, a 22,8 posto su uvjereni vjernici. S druge strane, gospodin Bota nije napisao u svojoj Izjavi za medije koliko to studenata studira na Sveučilištu u Zagrebu, a koliko od njih pohađa programe vezane uz studentski pastoral. Stoga je takva argumentacija nedovoljna kako bi se diskreditirale činjenice na koje upozorava Križ života [baš im je to na srcu, da premalo mladih vjeruje Crkvi ili prihvaća sve što vjera naučava].

Pravo na informaciju [kakvu informaciju?]

Upravo zbog tih činjenica Križ života je želio s dobrim namjerama opširnije predstaviti studentski pastoral i informirati čitatelje o toj tematici te radu studentskog kapelana, što je kapelan na vrlo nepristojan način odbio. Križ života je želio također predstaviti internetsku stranicu studentskog pastorala koju vodi kapelan Stojić, a na kojoj ni danas, dva tjedna nakon otvaranja, kapelan nije objavio (napisao) ni jedan odgovor na pitanja studenata [ha, eto ti sad!] I na kraju Križ života prenošenjem informacija i činjenica nije želio umanjiti projekte don Damira Stojića, nije želio uvrijediti studente katolike, već upravo suprotno – informirati čitatelje o studentskom pastoralu i radu gospodina Stojića, što nam je taj isti kapelan na vrlo bahat i neodgovaran način onemogućio.

(Hrvoje Cirkvenec, 27.10.2010.)

Ali ovaj demanti replike na reagiranje nije bio dovoljan. Zato su iz Križa života pozvali mladog znanstvenika i aktivista doc. Matu Kapovića da im malo razjasni stvari.

H.C. Iz Izjave za medije predsjednika Studentskog zbora Sveučilišta u Zagrebu proizlazi da su svi studenti katolici?

M.K. Svi studenti nisu katolici, a i da jesu, to se zapravo nazovipredstavnika studenata Bote ne bi trebalo ticati. On bi se trebao boriti za studentska prava (što ne čini), a ne nepozvan braniti čast studentskih kapelana tobože u ime svih studenata. Mislim, uostalom, i da je samo postojanje studentskog kapelana u navodno sekularnoj državi nepotrebno, no to je druga priča.

...

M.K. Svaki pravi katolik bi morao podupirati studentsku borbu za besplatno obrazovanje na svim razinama dostupno svima jer je to borba za socijalnu jednakost, pravednost i bolje društvo, tj. za društvo u kojem visoko obrazovanje neće biti dostupno samo bogatima. No općenito je i crkvena potpora studentima bila gotovo nikakva (uz iznimku HBK i studenata KBF-a) [samo im je Hrvatska biskupska konferencija dala potporu u besmislenoj i nedefiniranoj borbi manjine koja sprječava većinu u normalnom životu?! Je li to stvarno ili se netko zeza?], što ne čudi s obzirom na to kakvu nazadnu ulogu Crkva inače igra u Hrvatskoj, za razliku od nekih drugih dijelova svijeta (npr. Južne Amerike gdje se upravo Katolička crkva ističe u borbi za socijalna prava običnih i siromašnih ljudi).

(Hrvoje Cirkvenec, 27.10.2010)

Unatoč svoj besmislenosti reagiranja Križa života, moram priznati da je i meni bilo malo čudno ne odgovoriti nekome ako te nešto pita. Naravno, s takvima poput Križa života bolje je voditi pismenu prepisku (daleko od toga da su oni jedini!) tako da se smanji mogućnost manipulacija izjavama. Ali, donosim za kraj tekst don Damira Stojića u kojem je on vrlo lijepo i pristojno obrazložio svoj postupak.

Ponukan negativnom medijskom pažnjom koju (Bog mi je svjedok) nisam želio, kao i vašom podrškom prošlih dana, osjećam potrebu napisati nekoliko rečenica kojima bih želio pojasniti stvari iz svojega kuta. Dosta vas je bilo zbunjeno s natpisima koji su se u posljednje web-portalu „Križ života“ vezali uz mene, upotpunjeni fotografijom u – rekao bih – prilično lošoj rezoluciji. Istina je da sam navedenog dana odbio dati izjavu portalu, ali doista to nisam napravio ni na grub ni bezobrazan način. Na upit sam jednostavno odgovorio da ne bih dao izjavu (svjesno koristeći kondicionalni oblik). [ma zamisli bezobrazluka, svjesno koristeći kondicionalni oblik!] Jednako tako, razgovor smo pristojno završili. Svjestan sam da ovo može izgledati kao situacija jedna riječ protiv druge u kojoj je teško bilo što dokazati. Ipak, iskreno smatram da grubost i bahatost ne spada na moj način komuniciranja. A to najbolje mogu dokazati svojim dosadašnjim i budućim radom sa studentima.



U članku se navodi da „Čitatelji imaju pravo znati“ koristeći to kao argument protiv moje šutnje. Moram reći da se u potpunosti slažem s tom konstatacijom. Međutim, problematično mi je ako bilo tko tu rečenicu nadopuni s jednim prešutnim dijelom pa ona dobije oblik „Čitatelji imaju pravo znati upravo preko mene“. Naime, s ciljem informiranja čitatelja sam i otvorio ovu web stranicu te se konstantno trudim oko obavještavanja studenata o svim svojim aktivnostima putem informativnih kanala koje smatram prikladnima. S druge strane, svaki novinarski rad bi se trebao temeljiti na poštivanju prava sugovornika, kako na govor tako i na šutnju. Ne bih to nazvao bahatošću, već jednostavno slobodom i pravom svake osobe.

No, bilo bi dobro da i malo pobliže objasnim zašto, na prvom mjestu, nisam dao izjavu „Križu života“. Općenito, smatram da je taj portal vrlo dobro opremljen, često ažuriran i da prenosi mnoštvo informacija vezanih uz događanja u Crkvi [najprije dobre strane, tako treba]. Ipak, ono s čime s ne slažem u radu tog portala je, po mom mišljenju, određen senzacionalistički i ideološki ton u natpisima i tekstovima. Iako i sam smatram da je konstruktivna kritika uvijek dobro došla i da doprinosi poboljšanju djelovanja svake zajednice ona treba biti iznijeta kroz dijalog, popraćena željom za susretom dvaju strana i međusobnim poboljšanjem i obogaćenjem [vrlo odmjerena i razložna kritika]. To je ona vrlina dijaloga koju smo svi pozvani gajiti. Nažalost, čini mi se da je taj dijalog na portalu često zapriječen iznošenjem određenog broja predrasuda i gotovih sudova protiv Crkve i biskupa. Često se na taj način iznose i otvoreni napadi na Crkvu i Crkveni nauk [stvarno?]. Ja sam službenik Crkve koju doživljavam kao svoju obitelj i volim svoju katoličku Crkvu, pa me takvi napadi znaju povrijediti. Dajući izjavu za portal smatrao sam da bi se moglo tumačiti kako sav njegov sadržaj podržavam i potpisujem. A kako bi to moglo stvoriti nesigurnosti, prvenstveno kod studenata s kojima sam poslan raditi, smatrao sam da je bolje ne dati izjavu. Bez ikakve osobite srdžbe i grubosti, samo očekujući da se moja osobna odluka poštuje i razumije [majstorski objašnjeno don Damire].

Kada govorimo o križu, želio bih dodati još jednu biblijsku sliku. Na Kalvariji se nalaze 3 križa, a samo jedan od njih je onaj koji je po kršćanskom nauku donio spasenje. Long story short – nije svaki križ Isusov. Velika bi mi bila želja da svi mi svoj križ života učinimo što sličnijim Kristu spasitelju. Ja ću to svakako napraviti sa svojim križom života [podsjeća me prethodni odlomak na nešto, great minds think alike :-)].

Nikako ne bih htio da se ova moja kolumna shvati kao osobni napad na gospodina Hrvoja Crikvenca. On je, kao i svi ostali studenti, uvijek dobrodošao kod mene na razgovor, ispovijed, duhovni savjet itd., sve uz šalicu dobro filtrirane američke kave. Ipak, u svojstvu novinara, volio bih da poštuje i moju slobodu govora, kao i slobodu izbora mjesta govora [vidi se da je don Damir izučio komunikacijske vještine u Americi].

(don Damir Stojić, SDB, 29.10.2010.)

Moram priznati da sa skepsom gledam većinu stvari koje se pozivaju na "teologiju tijela" (o toj temi ćemo drugom prilikom), ali ako ovako razborito don Damir govori svojim studentima, onda mislim da za njega i njih ne treba brinuti.

PS. Don Damire, ako ne želite gledati slike poput one na KŽ-u ili ove gore, stavite na internet neku fotografiju veće rezolucije.

Evo nama liturgičara

S IKA-e:

Hrvatski institut za liturgijski pastoral (HILP) pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji pokrenuo je vlastite mrežne stranice na adresi www.hilp.hr, objavljeno je na internet stranici društva crkvenih glazbenika. Na mrežnim stranicama HILP-a nalaze se novosti i aktualnosti iz rada toga Instituta, zatim brojna izdanja HILP-a, među kojima treba spomenuti liturgijsko-pastoralni list "Živo vrelo", koji se od sada može prelistavati online.
Mrežne stranice nude i "Liturgiju dana" za cijelu godinu s naznakama misnih čitanja, misli iz evanđelja dana, naznaku za boju liturgijskog ruha, imendane i napomene za slavlja.
Izdavačka djelatnost Hrvatskog instituta za liturgijski pastoral pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji pokrenuta je od samih početaka djelovanja Instituta. Objavljivanjem djela liturgijsko-teološke tematike, kako hrvatskih tako i prijevoda relevantnih stranih autora (Škunca, Šuljić, Dugandžić, Magrassi, Balthasar) Institut je do sada obogatio hrvatsko izdavaštvo s više od trideset naslova. Božanski časoslov – liturgijski molitvenik za puk Božji, homiletska građa, zbirke homilija i liturgijska pomagala isto su tako dio izdavačke ponude Instituta, a sve u želji da se liturgiji omogući dostojno mjesto u vjerničkom životu. Sva ta izdanja dostupna su za pregled i narudžbu online.

Imam nekoliko komentara:

• Uvijek je jako dobro kad se neka crkvena institucija pojavi na internetu i njezina stranica nije samo pro forme, nego ima i stvarne sadržaje koji mogu nekome koristiti. O tome sam više razglabao u svibnju kad je Zagrebačka nadbiskupija otvorila svoju svemrežnu stranicu.
• Iako je i do sada postojao tekst časoslova i misnih čitanja na internetu i to već duže vremena na izvrsnim stranicama Blaga, ipak mislim da do sada nismo imali vlastite molitve nedjelja i blagdana online, a to mi se čini poprilično korisno. U najmanju ruku sada lakše možemo uspoređivati (à la Father Z) originalni latinski tekst i hrvatski prijevod molitava. Naravno, to je sve za novu misu.
• Najvažniji i najinteresantniji dio stranice je časopis Živo Vrelo. Arhiva ovog mjesečnika za ovu godinu stavljena je online, pa zainteresirani imaju dovoljno materijala da prosude o čemu se tu radi. Već sam se prije pitao kakav je to zapravo časopis (nije mi nikad ni palo na pamet da ga kupujem), pa mi je dobro došao ovaj njihov potez. Prvi utisci su da ima nekih zanimljivih stvari, ali sve je to nekako mutno: nešto činjenica, nešto osjećaja, nešto interpretacije prema vlastitom ideološkom ključu. Zašto da vam pričam, kad vam mogu pokazati kroz nekoliko slika koje sam pokupio s njihove stranice:
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  Sve nešto kao: ima tu nešto vezano s vjerom i Crkvom; jel ono Isus?; ono bi mogao biti čovjek u molitvi; a ovo su se sigurno ljudi skupili na misi?; ah ovo prepoznajem, to je znak za Krista; itd. Ali sve bezlično, nema ni okusa ni forme, zapravo, kad razmislim, baš nekako prikladno za moderne liturgičare i "apstraktnu" liturgiju koju oni stvaraju, a ne nasljeđuju od prethodnih naraštaja.
  
• Čini mi se da su članci preuzvišenog Šaška najbogatiji konkretnim činjenicama vezanim uz povijest liturgije. Ali opet, mora čovjek biti oprezan kad ih čita jer nikad ne zna gdje bi mogla njegova privatna interpretacija doći u igru, pa će neke stvari malo izbaciti, neke naglasiti, neke malo drugačije zaodjenuti ne bi li se reklo nešto srcu drago. Jer ako netko jasno i glasno krši direktnu papinu pravnu odredbu zbog svojih privatnih simpatija ili antipatija, nije pretjerano posumnjati da i u stvarima poput članaka u jednom ipak neznanstvenom časopisu neće proturati svoje interpretacije na uštrb činjenica i povijesno potvrđenih ili službenih tumačenja.

U svakom slučaju, idi, pa vidi!

Sveti Gerardo Maiella – Katolik

Vraćao sam se jednog dana umoran i ne baš dobre volje s posla i zaustavio sam se na trenutak da provjerim ima li što u poštanskom sandučiću. Odmah sam primjetio da iz mog pretinca vire nekakve novine. Samo mi još to treba – gomila reklamnog smeća koja je prepunila sandučić i zaglavila u otvoru! Ali, kad sam pogledao malo bolje, lako sam razaznao velika slova Catho... Što je ovo?

Jučer i danas

Krašić, 27. VI. 1957.

Carissime !
Ono, što se činilo tako daleko, sada se evo ispunilo. Duge molitve, žrtve, iščekivanja Vaših roditelja, da Vas ugledaju jednom kod oltara kao svećenika Božjega, sada su evo primile svoju prvu nagradu, jer ih još veća čeka u nebu, što su Crkvi dali svećenika u ovim teškom vremenima. I Vaše lično mnoge žrtve, molitve, pregaranja, našle su svoje uslišenje.
Za sve recite Deo gratias! I to ne samo za dan redjenja nego svaki dan dok ste živi. Ne pjeva naime uzalud Crkva u prefaciji: „Vere dignum et justum est, aequum et salutare, nos Tibi semper et ubique gratias agere, Pater omnipotens aeterne Deus!” Najviše pak sigurno dignum et justum est, aequum et salutare, zahvaljivati za golemi dar svećeništva. Ne zato, što Vas stavlja iznad careva i kraljeva po časti, iznad svih armija svijeta po moći, nego što u nijednom zvanju ne možete tako proslaviti Boga i koristiti besmrtnim dušama kao u svećeničkom zvanju.
Meni je posebno drago, da se nastavlja tradicija našeg rodnog mjesta, da ne izumre svećenik iz njega, a da ne bi došao drugi na njegovo mjesto. Tako to ide već sto godina i dao Bog da tako ostane do konca svijeta.
Možda ćete prvu neugodnost u svom svećeničkom zvanju iskusiti baš u tom svom rodnom mjestu, koje je danas više od bilo kojeg mjesta u ovoj zemlji izvrgnuto trajnim šikaniranjem protivnika Crkve, koji danas drže vlast u rukama. Ako se to zbude, recite mirno Deo gratias. Bit će to Vaša prva svećenička žrtva, a žrtve za Boga podnesene, nikada ne ostanu bez ploda.
Ja Vam srdačno čestitam na golemom daru Božjem!
Uz blagoslov i pozdrav u Gospodinu.

Alojzije Stepinac,

nadbiskup zagrebački

***

Prečasna i draga braćo i svećenici!
Radujem se što svoj svećenički jubilej obilježavate na dan svoga ređenja, 29. lipnja o svetkovini svetih Petra i Pavla u Nacionalnom svetištu Majke Božje Bistričke. Srdačno Vam čestitam 50. obljetnicu svećeništva.
U ime Zagrebačke nadbiskupije zahvaljujem Vam za vjerno svećeničko služenje u mnogim župama i različitim službama proteklih pedeset godina. Neka Vam Isus Krist, čiju ste Radosnu vijest navješćivali i kojega ste u sakramentima uprisutnjivali Božjem puku, obilno uzvrati svojom ljubavlju i blagoslovom. Kao vjerni Isusovci svećenici budite i nadalje uzor vjernicima.
Na Vas i na sve one koji će sudjelovati u slavlju, kao i na one koji Vas se ovih dana spominju u molitvama zahvale i podrške, od srca zazivam obilje Božjeg blagoslova, te zagovor Marije, Majke Crkve i blaženog Alojzija Stepinca.

Srdačno Vas pozdravlja u Gospodinu

kardinal Josip Bozanić,

nadbiskup zagrebački

U Zagrebu 26. lipnja 2007.

(izvori: 1, 2)

Pater Marko superborac...

... protiv pobačaja. Ovo je najava članka u današnjem (jučerašnjem zapravo budući se radi o dvobroju) jutarnjem listu.

Članak govori o dobrim ljudima u "Kući obitelji svetog Josipa" u Karlovcu koji se bore da spriječe jedno od najvećih zala, pobačaj, i da trudnim majkama pruže uočište. Utočište koje im je itekako potrebno jer ih okolina tjera i nagovara na ubojstvo vlastitog djeteta.

U članku je posebno istaknuto da na pobačaj nagovaraju i ljudi koji se deklariraju kao "praktični katolici". Tužno i žalosno je to, samo pokazuje koliki je ponekad nesklad između onoga kako se predstavljamo i govorimo i onoga što činimo.

No ipak priče svih ti majki koje su zaklon našle u Kući i primjer pavlina koji je vodi, moga imenjaka Marka Glogovića, pokazuje koliko je bitno da se mi katolici konkretno zauzmeno za tu malu, nerođenu dječicu. I zato vas Toma i ja pozivamo da pripomognete koliko možete Kući obitelji svetog Josipa kako god možete - pelenama, hranom ili novcem

Žiro račun udruge "Centar za nerođeni život Betlehem" je 2484008-1104754353

Naravno, zajedno moramo pomoći ovim majkama i ljudima koji ih okružuju da prihvate veliku radost novorođenog djeteta i svojim molitvama onome koji je isto kao majušno dijete došao na svijet. (krunica na ovu nakanu bila bi posebno prigodna budući je kako i Splendor piše listopad posvećen presvetom ružariju)

Gostujući autor - Iskustva vjerskog i crkvenog života u Njemačkoj

Uvijek mi je drago kad imamo gostujućeg autora na našem blogu. Tema je sasvim jasna iz naslova, a ja nisam ništa mijenjao u tekstu osim što sam dodao još nekoliko linkova. Dva od njih vode na snimke koje je autor teksta zabilježio kao ilustraciju onoga što opisuje. S obzirom na okolnosti i sredstva, snimke nisu posebno kvalitetne, ali to i nije pretjerano bitno. Mislim da su autorove analize pronicljive i korisne. Neki dan sam bio na misi na kojoj se molila molitva za uspjeh sinode Zagrebačke nadbiskupije. Mislim da su zabilješke poput ovih koje slijede puno potrebnije za stvarni uspjeh sinode od raznoraznih sažetaka koji su se sažimali po župama.

(foto)

Njemačka se prema domaćoj percepciji nameće kao ideal, uzor za kojime trebamo težiti na raznim planovima – ekonomskom, društvenom, političkom. U određenom smislu, ovo je sasvim točno. Neki tome dodaju i tamošnje vjersko i teološko stanje – ako ne deklarativno, onda barem u praktičnom smislu: izdaje se literatura, poziva se na tamošnje teološke autoritete i dr. Za ocjenu ispravnosti takvih težnji, kratko iskustvo koje ćemo iznijeti, proizašlo iz dvomjesečnog boravka, zasigurno ne može biti stručno mjerodavno. No, smatramo da može pomoći za uvid praktičnog ostvarenja, koje je onda pokazatelj i teoretske vrijednosti tamošnjeg dominantnog teološkog pristupa.

Već prema prvoj posjećenoj Misi mogao bi se napraviti sažetak i dati konačna ocjena. Početna opažanja odmah odaju dojam primjetno različitog duha naspram onoga koji poznajemo iz domovine. Neke stvati nedostaju, neke su nove. Prvo, svećenik može i ne obući misnicu, već samo preko albe staviti štolu – koja je redovito krajnje neumjesno apstraktna, npr. fluorescentnih vodoravnih linija. Na oltaru / stolu nema stalka za misal nego ga se položi na nj kao neku običnu knjigu, kalež nema oblik kaleža nego neke malo svečanije, ukrašene čaše. Dijelovi Mise se svugdje nedopušteno parafraziraju gdje god je moguće – nema drugog čitanja u nedjelju, umjesto psalma se pjeva neka pjesma iz pjesmarice, umjesto Kyrie, Slave, Vjerovanja, Sanctusa, Agnusa također. Moguće pozitivna ali loše ostvarena novina je da svaka crkva ima veći broj pjesmarica na ulazu. Uvijek se pjeva neovisno o broju vjernika (jer se pojam ‘aktivnog sudjelovanja’ očigledno svodi samo na nešto izvanjsko, makar bilo to isforsirano), iako nema zbora niti koga drugog da predvodi (osim eventualno svećenika) tako da izvedba uglavnom bude dosta traljava. Stvarnost tim gora jer pjesmarice potvrđene od crkvenog autoriteta kao da takvo stanje nameću, jer sadrže nebrojeno takvih parafraziranih i sadržajno različitih skladbi. Još malo o 'nužnosti' izvanjskog sudjelovanja stavlja se veliki naglasak na više različitih službi koje često nemaju opravdanih potreba. Npr. izvanredni djelitelj pričesti na Misi (koji dolazi do oltara još kod Agnusa i na kraju posprema hostije u svetohranište umjesto svećenika) koju posjeti stotinu ljudi, zatim na ulazu u crkvu stavlja se raspored čitača, ministrira i muško i žensko... Svi osim jednoga ili eventualno dvojice primaju pričest na ruku, a isti je i omjer izlazaka na pričest od prisutnih vjernika uopće. U dobnoj statistici prevladava starija populacija i mlađi naraštaj je vrlo teško zamijetiti. Po završetku Mise crkva se isprazni u roku minute.

Jedna druga crkva koju sam pohodio poslužit će nam kao dodatni, iako ne u svemu posve ogledno mjerodavni primjer. Pri prvome bogoslužju iznenadio me jedan kod nas nezabilježeni običaj, a to je postavljanje posebnog oltara, tj. stola u ulaznom dijelu crkve (usp. npr. s prostorom do klupa u zagrebačkoj katedrali). Ekonomičnost i funkcionalnost su primjetne karakteristike zapadnjačkog duha, vidljive u trendu prodaje velikog broja ‘neupotrebljivih’ crkvi. Slično i ovdje, vjerojatno se ne osjeća potreba bogoslužiti za tridesetak vjernika u relativno većem prostoru. A osim toga, tu je i zajedništvo kao primarna ideja vodilja ‘modernog’ pristupa kršćanstvu, ovdje očito odlučna. Svećenik ovaj puta nije ni imao misal nego je Misu služio iz neke specijalne brošure. Malo još donekle podnošljivog pretjerivanja, ali ono što će uslijediti pri drugom pohodu izlazi iz svakog okvira prihvatljivosti.

Ulazna perspektiva kao i prošli puta – ponovno postavljen stol i oko njega klupe, atmosfera obiteljskog domjenka. I odmah jedan novitet, jedan vjernik donio je sa sobom radio. Mislio sam, to će biti jedna novost koju ću nekome moći ispričati, no ipak, ispalo je samo kao neznatna uvertira. Još dalje primijećujem, nema ambona, niti kakve improvizirane 'govornice'! I ulazi svećenik s jednim ministrantom. Sjede na svoj stolac, i pusti dotični vjernik pjesmu sa cd-a. Pošto je odsvirala, javi se pored njega jedna gospođa, koja će 'preuzeti palicu' za dalje, kao što ćemo vidjeti, i kaže koja se pjesma pjeva u pjesmarici. Pošto smo to otpjevali, uključi se konačno svećenik spomenuvši za koga se prikazuje sastanak te predvodi pokajnički čin i molitvu. I spremite se, kreće pravi show! Rekosmo već da nikakvog ambona ni propovjedaonice nije bilo, i doista, započne jedna vjernica, sjedeći, čitati iz svoje brušure čitanje. Slijedi evanđelje. To, barem prema propisima Crkve (usp. Redemptionis Sacramentum, br. 63-66), smiju čitati samo zaređeni službenici. Ali, evo nam na sceni ponovno one gospođe koja preuzima vodstvo nad sastankom, i pročita evanđelje nitko drugi doli nje! Sve dosad bi se nekako i moglo prožvakati, ali tu već počinju šokovi. Nakon evanđelja slijedi i propovijed. Opet, drži ona svoju štefetnu palicu i opet radi nešto što smije samo zaređeni službenik! Da se ne 'pokvari dojam', ne bi možda trebalo spominjati da je propovijed imala smisla i bila dobro izvedena, no ipak. Slijede molitve vjernika koje su, naravno, spontane. Svećenik prinese darove, i nastavljamo prema vrhuncu cirkusa. Poziva sve da stanu uokolo oltara i naprave krug. Prepremio sam se na eventualni eksces i prekid showa za slučaj da bi slučajno svi ispružili ruke i počeli moliti kanon, čega smo ipak ostali pošteđeni (kleknule su samo dvije osobe). Slijedi potom i jedan od ključnih dijelova zajedničarskog poimanja liturgije, a to je znak mira. Svi smo se lijepo primili za rukice i od radosti ih stresli jedni drugima. Evo nam i pričesti. Kaže svećenik, on će lijepo dodati okolo posudu s hostijama da si svatko uzme (i 'sam sebe kao odrastao vjernik nahrani', op. moja), a isto tako i kalež, iz kojega se ako hoće, može piti ili umočiti hostija. I još jedna napomena – za osobe koje ne piju ili su osjetljive na alkohol, unutra je grožđani sok.

Hold it right there! Ovo već prevršuje i one minimalne mjere! Prema odluci Kongregacije za nauk vjere, nefermentirani grožđani sok moguće je koristiti samo u situaciji kada postoji osjetljivost na alkohol kod svećenika-celebranta Mise. Uporaba grožđanog soka za 'eventualni slučaj' nečije osjetljivosti na alkohol nije ničim ni predviđena niti ikako smislena (s obzirom da laici ničim nisu obvezani na pričest pod obje prilike), i riječ je o jednoj od najtežih zloporaba, onoj koja dovodi u pitanje i samu valjanost sakramenta s obzirom na upitnu valjanost materije!

Nepotpuno upoznat s ovim propisima, dobio sam osjećaj da je bolje ne uzeti pričest jer bi euharistija mogla biti nevaljana. Nakon što je završilo 'bratsko pričešćivanje', horor je ipak polako primicao kraju te smo tako mogli sjesti. Još je jedna pjesma puštena na cd player, jedna otpjevana, i evo konačno olakšanja – kraj.


A sada prelazimo u jednu posve drugu stvarnost. Imao sam prilike pohoditi i tradicionalnu Misu u obližnjem Paderbornu, središtu biskupije, koji ima veliku i poznatu katedralu. Misa je služena u pokrajnjoj crkvi sv. Ulrika. Na drugoj slici s desne strane možete vidjeti oltar koji se posebno uređuje za Misu - stavlja se šest velikih svijeća i cvijeće, križ i naravno misal i oltarne pločice (s desne strane je povodom blagdana Velike Gospa još postavljena Gospina slika). Lijepa drevna crkva sa svim tradicionalnim motivima osim križem i vitrajem iz prednjeg dijela koji su u modernom stilu, plus svetohranište koje je smješteno sa strane na zidu pokraj oltara. Misu je služio jedan stariji (očevidno umirovljeni) svećenik, posluživalo je nekolicina starijih ministranata, okupilo se pedesetak ljudi svih dobi, i što je posebno važno spomenuti – pjevao je vrhunski kor od četiri muška i dva ženska glasa.

Osobno sam ponio dojam jednog doista jedinstvenog iskustva. Vidio sam važne znamenitosti, ali ovo je mogu slobodno reći nešto najvrjednije što sam doživio. Nekoliko riječi u vezi izvedbe i atomsfere. Najsnažniji dojam ostavio je apsolutno fascinantan kor čija je izvedba doslovce pogađala u dušu. Kod vjernika se mogla primijetiti velika razlika naspram novus ordo Misama ondje – ponajprije u pogledu veće udubljenosti u otajstvo, u molitvu, zatim opohođenje u crkvi; uopće jedna prava pobožnost i aktivno sudjelovanje u pravom smislu riječi. Dobio sam i praktičnu potvrdu da latinski jezik, okrenutost svećenika ad orientem, molitva kanona tihim glasom i drugih molitava zasebno (jedan domaći liturgičar išao bi dotle da su ’kler i narod nekad imali svaki svoju liturgiju’) ne priječe sudjelovanje, razumijevanje i zajedništvo. Baš naprotiv, moglo bi se s pravom reći da dijaloška forma i svećenikovo 'animiranje zajednice' koje ljudsku osobnost gura u prvi plan, priječe aktivno sudjelovanje, ako pod time podrazumijevamo povezanost s otajstvom, a ne puku izvanjskost i maherstvo. A ovdje pak svi ti elementi imaju svoju duboko trascendentnu simboliku i već sami po sebi progovaraju postoji li otvorenost za ono božansko. Bez posebne namjere primijetio sam koliko su istaknute molitve (koje svećenik glasno izgovara) kao takve, i da se u takvoj atmosferi dobro mogu razlučiti pojedini dijelovi Mise. Mogao sam se uživjeti u Misu, kao nikad do sad, i mogu reći da nadilazi i ona najsvečanija slavlja u našoj katedrali. Razlika u pojedinim formama je uvijek primjetna i njihova supstanca uvijek čini svoje. Rekao bih da u tradicionalnom obliku obreda svaka stvar dobiva svoje mjesto – objektivnost čina biva izražena na vrlo objektivan način, a zatim prepuštena svakome na subjektivnu realizaciju (u novus ordo obliku ponekad zapriječenu ’nužnošću’ izvanjskog sudjelovanja – kao da bi iskustvo vjere dolazilo po samoj činjenici zajedničkog izvršenja čina), kojoj se ostavlja zbilja veliki prostor.

Praktični život njemačke Crkve ima snažno izraženu i prepoznatljivu socijalno – karitativnu dimenziju, što je mogli bismo reći i jedan poseban doprinos univerzalnoj Crkvi. Međutim, isto se tako općenito zamijećuje problem vršenja te druge temeljne Kristove zapovijedi nauštrb one prve (usp. Lk 22, 36-40). Tako se nerijetko vjera svodi na čisti humanitarizam i filantropiju, uz potpunu nebrigu za ono izrazito Božje. Obitelji koje ne odlaze na nedjeljnu Misu, kod kojih barem molitva prije jela ili raspelo na zidu ne nalaze mjesta, a istovremeno se ponose svojim socijalnim angažmanom, nisu rijetkost. Isto je tako naravna stvar u užem krugu poznanstava sresti više razvoda, indiferentizam vjerske pripadnosti i uopće potpunu nebrigu za vječnu sudbinu ljudskih duša. Pravog i potpunog katoličkog duha, mogli bismo reći – na kapaljku.

Za zaključak – s jedne strane, stoji konstantna potvrda koliko je bezrezervno optimističan pristup čitavoj vjerskoj stvarnosti neutemeljen u praksi i stoga pogrešan. Svakako je opravdano reći da navedene zloporabe nisu nešto čisto površinsko i izdvojeno, već imaju i svoje dublje korijenje. Devijacije polako izrastaju iz ozračja neprovođenja autoriteta, i nezaobilazni uvjet istinske obnove vjerskog života mora postati ispravno poimanje čovjeka – bića koje (poglavito u današnjem ambijentu) posjeduje vrlo snažna nagnuća naspram zlu; i svijest da se ta požuda, kao posljedica istočnog grijeha, može savladati samo sveobuhvatnim duhom mrtvljenja. S druge strane, možemo uz mali dodatak ponoviti papinu misao iz motuproprija Summorum Pontificum – ono što su naši pređi držali svetim, mora i za nas (p)ostati svetim. I te svetinje, promatrane u cjelokupnosti vjerske stvarnosti, moraju dobiti središnju važnost u izgradnji Kristova Tijela – Crkve. Često smo se proteklih decenija susretali s 'izmišljanjem tople vode' – rješenjima koja nisu bila ni učinkovita, a kao takva ni potrebna. Crkva je u svome povijesnom hodu razvila otpornost na svaku vrstu bolesti i razna 'instant rješenja' često nisu drugo negoli podvale koje samo umanjuju njezin imunitet. Vjerujemo čvrsto i da će se protiv takve revolucionarne naglosti stvoriti čvrsta otpornost i reaktualizirati oprobana i dokazano djelotvorna sredstva. U tom duhu, nadamo se da će i hrvatska Crkva razviti sposobnost prepoznavanja duhova koji dolaze iz 'naprednog' i 'modernog' zapadnog svijeta. ,,Sve provjeravajte: dobro zadržite, svake se sjene zla klonite!’’ (1 Sol 5, 21-22).

O propovijedima

Kratke propovijedi su bolje: kada su dobre, ljudi žele više; kada su loše, brzo su gotove.

(bl. Humbert de Romans, v. također Raspravu o propovijedanju)

Podsjetila me najnovija Prilika (mjesečni prilog Glasa Koncila) na temu koju sam već duže vremena namjeravao komentirati – propovijedi.

Neću se ovdje zadržavati na onim mini-propovijedima koje su se razlile po čitavoj misi nakon okretanja svećenika prema narodu. Tako imamo uvodnu propovijed prije pokajničkog čina, pravu propovijed, ili kako je danas ispravnije reći homiliju, nakon evanđelja, uvod u Očenaš i dakako neizbježne obavijesti na kraju koje ponekad dužinom postaju prava propovijed, ali ovaj puta neopterećena biblijskim čitanjima, a katkad i razborom i doličnošću. "Kreativniji" svećenici uspjet će i one trenutke kada moraju čitati tuđe riječi poput misnih molitava začiniti svojim umotvorinama i usmjerenjima.

Ne, danas mi je tema propovijed u pravom smislu te riječi, onaj period kada u starom obredu svećenik skida manipul s ruke da bi se naglasilo kako je to vrijeme usred mise, ali nije od mise jer je ljudski, a ne liturgijski Božji govor, iako Bog po njemu, jasno, može i treba prisutnim vjernicima govoriti. Nakon koncila se posebno naglašavalo da je propovijed integralni dio mise i da treba pratiti misna čitanja, što većini svećenika znači da nikad neće "katekizamski" poučavati narod, već će "lomiti riječ" iz čitanja; najčešće do neprepoznatljivosti.

Kao što vidite, malo sam odlutao, a mogli bi me čitatelji koji su zadržali do sada pažnju upitati: "A što ti zapravo imaš protiv propovijedi?" Ništa efikasno, bio bi pomalo šaljiv odgovor koji sam jednom čuo. Ipak, ozbiljnije govoreći, kad sam već počeo o ovome pisati, ipak sam dužan odgovoriti na pitanje: "Što je za mene propovijed?" Iskreno rečeno, u 99% slučajeva – prilika za mrtvljenje. Beskrajne, razvučene propovijedi bez glave i repa, bez smisla, sadržaja ili pouke najčešće koristim kako bih se prisjetio svih ljudi i nakana za koje molim u toj misi. Ponekad je stanje još gore, pa umjesto lelujavih raspredanja o ljubavi slušam hipersentimentalne priče s interneta ili (ne daj Bože) modernističke pouke sumnjiva pravovjerja. U tim slučajevima molim krunicu, u sebi naravno da ne bih koga sablaznio. Došlo mi je par puta u životu da si za te prilike nabavim čepiće za uši ne bih li uživao u blaženoj tišini koja toliko nedostaje tipičnoj nedjeljnoj misi. Ipak sam se brzo od toga odgovorio, ne samo zato što su mi takvi trenutci povlaštena prilika za vježbanje u poniznosti i strpljivosti, nego i zato da ne bih koga od bližnjih sablaznio ili uvrijedio.

Mislim da bi se većina stvari koje zamjeram "lošem" propovijedanju riješila kada bi svećenici pri sastavljanju (uvijek pohvalno!) i "izvođenju" propovijedi imali sljedeće na umu: Vjernici su obavezni doći na nedjeljnu misu i oni koji su došli očekuju (svjesno ili nesvjesno) riječ Božju, a ne riječ ljudsku. Prvi aspekt rečenog pomoći će svećenicima da ne pretjeraju s dužinom propovijedi koja nikad ne bi smjela biti veća od važnijih dijelova mise. Drugi aspekt savjetuje propovjedniku da u širokom prostoru koji mu se pruža za oblikovanje njegova nagovora bira one putove koji neće skretati pažnju sa svete mise, Isusove poruke i osobe, na nešto drugo, koliko god to drugo bilo govorniku pri srcu.