utorak, 29. rujna 2009.
Pismo anđelu
Dragi Anđele,
premda znam da vidiš ove misli i prije nego ih zabilježim na blogu ipak želim da ih i pročitaš. Kao što znaš, pronašao sam na internetu članak "12 najvažnijih stvari o anđelima". Podsjetio me na ono što sam već (djelomice) i prije čitao o tvojoj vrsti. Kad kažem "tvojoj vrsti" ne mislim ništa loše, "vrsta" se odnosi na samo duhovna bića kakvo si i ti.
Najprije da ti se zahvalim na mnogobrojnim pomoćima kojima si me izbavio iz zeznutih i zaguljenih situacija. Hvala ti što paziš na mene i onda kada bi možda bilo lakše pustiti me da se opečem i naučim na vlastitim pogreškama. Ti si svakako vrlo moćno biće i moram priznati da me tvoje sposobnosti, što ti ih je dragi Bog dao, zaista impresioniraju. Najviše od svih tvojih osobina zadivljuje me tvoja strpljivost. Da je situacija obrnuta (da budem sasvim iskren) ja bih već podosta puta izgubio živce sa samim sobom. Da sam ja kao ti, gotovo svemoćno biće i da gledam kako onaj kojeg sam poslan štititi stalno ponavlja iste bezočne greške, u jednom trenutku poželio bih ga naučiti lekciju. Moguće da bih ga (sebe) stresao strujom svaki put kad pomisli(m) zgriješiti tako da nakon niza pokušaja i pogrešaka stekne(m) Pavlovljev refleks i izbjegava(m) grešne prigode. Hvala ti ipak što poštuješ moju slobodnu volju i u trenutcima kada ja možda i ne bih želio da je poštuješ.
Isto tako, nakon što si me puno previše puta vidio kako griješim i nisi me stresao strujom, ožežao vatrom ili bacio u ledenu vodu, zasigurno si (odnosno zasigurno bih ja) osjetio da ti je svega dosta. Dragi moj Anđele čuvaru, hvala ti što u tim trenutcima nisi digao ruke od mene... mislim naravno na tvoje duhovne ruke! :)
I zato na blagdan svetih arkanđela Mihaela, Gabriela i Rafaela te samo tri dana prije tvoga blagdana - blagdana Anđela čuvara, još jednom te molim moj dragi Anđele, moj duhovni prijatelju i branitelju:
Anđele čuvaru mili
Svojom snagom me zakrili
Prema Božjem obećanju
Čuvaj mene noću, danju
Osobito pak me brani
Da mi dušu grijeh ne rani
A kad s ovog svijeta pođem
Sretno da u nebo dođem
Da se ondje s tobom mogu
Vijekom klanjat dragom Bogu!
nedjelja, 27. rujna 2009.
Nedjeljna blog preporuka 27
Najprije jedna napomena: Nedjeljne blog preporuke neću više objavljivati svaki tjedan, već samo povremeno kad naiđem na nove blogove za koje mislim da su prikladni za ovu rubriku. Od tridesetak blogova koje sam već ukratko predstavio (neki postovi su sadržavali opis više blogova), mislim da svatko može naći nešto po svom ukusu.
U predstavljanju bloga Transalpine Redemptorists at home (Prekoalpski redemptoristi kod kuće) poslužit ću se tekstom s hrvatskog bloga Splendor Domini (NBP 17) uz neke sitne izmjene:
U predstavljanju bloga Transalpine Redemptorists at home (Prekoalpski redemptoristi kod kuće) poslužit ću se tekstom s hrvatskog bloga Splendor Domini (NBP 17) uz neke sitne izmjene:
Blaženu Djevicu Mariju pod naslovom Gospe od Neprestane Pomoći osobito štuju redemptoristi i druge redovničke zajednice koje njeguju duhovnost sv. Alfonza de Liguorija. Među te zajednice spadaju i Sinovi Presvetoga Otkupitelja ili Prekoalpski redemptoristi, koji su u lipnju ove godine obilježili godišnjicu svoga povratka u puno zajedništvo s Papom, o čemu su izvještavali i katolički mediji u Hrvatskoj.Još ću samo preporučiti da pogledate ovaj kratki dokumentarac o njima koji je snimljen prije njihove regularizacije, ali lijepo prikazuje način života ove zajednice.
Nastali su kao reakcija na ublažavanje pravila i krizu koja je zahvatila redemptoriste nakon II. vatikanskog koncila. Nakon što je slavno vladajući papa Benedikt XVI. objavio svoj motuproprij Summorum Pontificum, utemeljitelj zajednice o. Michael Mary Sim i ostala subraća, uspostavili su kontakt s Papinskim povjerenstvom Ecclesia Dei i zamolili regularizaciju. Papa je njihovu zamolbu prihvatio 26. lipnja 2008. Budući da ih redemptoristi nisu htjeli prihvatiti u zajedništvo s posebnim statusom, odlučili su uzeti novo ime - Sinovi Presvetoga Otkupitelja, habitu su dodali škapular, a prepoznatljivi su kao sinovi sv. Alfonza i po velikoj krunici koju na specifičan način nose oko pasa. Broje oko dvadeset članova, a žive na škotskom otoku Papa Stronsay i na Novom Zelandu. Bogoslovi im studiraju u američkom sjemeništu Svećeničkog bratstva sv. Petra, ali promiču i zvanja za braću laike koji su u većini. Bave se proizvodnjom sira, stočarstvom, ribarstvom, poljodjelstvom. Vode Bratovštinu za duše u čistilištu, izdaju knjige, a veliku pozornost posvećuju evangelizaciji putem interneta, tako, primjerice, vode blogove Transalpine Redemptorists at home, Archconfraternity, Alphonsianum, Sons of the Most Holy Redeemer in Christchurch, Papa Stronsay Texts te najnoviji Holy Pope Liberius kojim se pokušava ispraviti negativna reputacija pape Liberiusa. Radi se o mladoj i perspektivnoj redovničkoj zajednici koja nastoji s pouzdanjem u zagovor Gospe od Neprestane Pomoći voditi svijet Gospodinu.
četvrtak, 24. rujna 2009.
Gostujući autor - Jedno osobno iskustvo katolika u Švedskoj
Mislim da našeg prijatelja Ivana Kovačića ne trebamo čitateljima ovog bloga ponovno predstavljati, a ako ste prvi puta ovdje, pogledajte malo više o njemu i onome što je za naš blog napisao u tekstovima o gregorijanskoj glazbi i o Magisteru Mathiasu. Inspiracija da ga priupitamo za ovaj tekst bio je članak o Hrvatima i općenito katolicima u Švedskoj iz jednog starog broja Glasa Koncila. Ali, da ne duljim previše, pročitajte što nam je napisao.
***
Zamolili su me prijatelji blizanci da nešto napišem o svome iskustvu kako je to biti katolik u sekulariziranoj zemlji kakva je Švedska. Kada sam si dao malo više vremena da o tome razmišljam, postalo mi je jasnije koliko je to ustvari zanimljivo pitanje. Daleko je kompleksnije nego što bi se na prvi pogled mislilo. Čuo sam u Hrvatskoj da se više puta spominje kako je Švedska sekularizirana zemlja, ali trebate isto znati da sam u toj zemlji više puta doživio Božju milost i vlastitim očima vidio kako Gospodin svakog vodi za ruku kroz zemaljski život ako se traži njegovu pomoć.
Najprije mislim da mora shvatiti kako je u krivu onaj tko misli da je Švedska ateistička zemlja. Statistika nam vrlo jasno pokazuje da u Švedskoj više ljudi nedjeljom ide u crkvu ili na neko bogoslužje nego što ih ide na nogomet ili neku veliku utakmicu. Istina je da protestantska crkva ima malo posjetitelja, ali je zato puno ljudi aktivno u zajednicama poput pentekostalaca, Jehovinih svjedoka itd.
Kao i mnogi drugi katolici, ja sam više puta doživio frustracije kada novinari, profesori, kolege ili komičari na televiziji ismijavaju našu vjeru. Često koriste lažne argumenti i vrlo se jasno vidi koliko malo poznaju povijest Katoličke Crkve. Za povjesničare mogu reći da su često pažljiviji i tu sam više puta doživio kako vrlo dobro znaju objašnjavati istinu o npr. inkviziciji ili Koperniku. Hvala dragome Bogu, ponekad povjesničari imaju priliku da u novinama ili na televiziji objasne da je primjerice ono što znamo o inkviziciji zapravo protestantska propaganda i da su se protestantski sudci daleko više ponašali kao zvijeri nego što su to činili katolički sudci.
Da, više puta sam doživio kako su prijatelji u školi kritizirali moju vjeru i kako za ozbiljno misle da je Luther dao ljudima slobodu da čovjek razmišlja kako hoće. Zanimljivo je vidjeti da su ti isti ljudi često bili frustrirani, razmišljali su o samoubojstvu i općenito su bili deprimirani. Rijetko su me napadali zbog moje vjere dok su bili trijezni, ali ako smo popili malo pive, onda bi im se usta otvorila. Tada bi me pitali tko je Bog, ali više radi znatiželje. No, u nekim slučajevima sam doživio da me se napada i da ne mogu doći do riječi. Pošto ja nisam sasvim miran kad me provociraju i ja sam ljudima znao odbrusiti da su primitivni i općenito se oholo ponašao.
Eto, sad ova priča tek postaje zanimljiva. U tim trenutcima sam se morao prisjetiti da Isus nije nama savjetovao da ljubimo bližnjeg svoga, nego nam je on to zapovijedio. U svakom čovjeku imam dužnost prepoznati Boga, jer smo svi stvoreni na njegovu sliku. Zbog moje frustracije sam se više puta morao ispovjediti i pred Bogom priznati da sam prekršio njegovu zapovijed da ljubim bližnjeg svoga i da se za njega trebam moliti. Sasvim sam siguran da Isus na sudnji dan neće meni reći: ”Bravo, Ivane! Kako si nevjernicima dobro odbrusio svojim argumentima”, nego će prije reći: ”poslao sam ti čovjeka koji živi u tami, a ti mu čak nisi ni ruku mogao pružiti da se izvuče iz tame. Bio sam gladan i nisi me nahranio, bio sam gol i nisi mi dao da se obučem!"
Moja najveća borba u biti nije protiv onih koji mrze našu vjeru, nego borba koju ja u sebi nosim. Samo ponizan čovjek može upoznati Boga. Kada nekome neljubazno odbrusim, ja u biti pokazujem da sam oholo stvorenje. Meni u stvari nije bio cilj da branim svoju vjeru, nego da drugima pokažem kako sam sposoban ponižavati bližnjeg svoga. Evo još jedan zanimljiv primjer: kad sam učio psihologiju, jedna gospođa je rekla da ona ništa ne zna o statistici. Jedan prijatelj koji je bio sa mnom je odmah poslije predavanje prišao k njoj i rekao da će joj pomoći. Tko je od nas veći vjernik? Ja koji svake nedjelje i blagdanom idem u crkvu ili moj prijatelj koji nije neki vjernik, a odmah se ponudio pomoći bližnjega svoga? Žao mi je što se ovakve priče nikada ne spominje kada ljudi u Hrvatskoj govore kako je Švedska bezbožna zemlja.
Ljepše je slušati slavuja kada pjeva nego dosadnu svraku. Kada Šveđani saznaju da svake nedjelje pjevam na misi gregorijanske pjesme, oni skoro uvijek budu oduševljeni. Pitaju me ponekad u kojoj crkvi to pjevam i može li se doći slušati. Ja sam po naravi društven čovjek i često znam razveseliti veliko društvo s gitarom i s večerima kada kuham slavonski čobanac. Manje više svi ljudi se vole družiti s ljudima koji šire pozitivnu energiju oko sebe, a ne s ljudima koji kažu da su pobožni, s nikim ne žele pričati, nego se zatvore u sobu i cijeli dan se mole. Naravno da je meni zato lakše živjeti s bezbožnim ljudima ako radije gledam dobro kod bližnjeg svoga, nego da tražim mane.
"U njoj bijaše život. I život bijaše ljudima svjetlo. I svjetlo svijetli u tami, i tama ga ne obuze" (Iv 1,4-5). Tama ne može pobijediti svjetlo. Dovoljno je upaliti svijeću u tami, i tama ne može to nikako ugasiti. I u najvećoj tami svijetlo se nadaleko vidi. Tako mi se čini i život u Švedskoj. Iako ovdje ima puno nekršćanske sile, imao sam više puta priliku vidjeti kako se Bog brine za svakoga tko se u njega pouzdaje. Dat ću vam par primjera iz vlastitog iskustva.
- Dok sam išao na fakultet jedan je student govorio kako nikako ne može vjerovati u Boga. Za njega je Bog bio nepravedan tiranin. On je u mlađim danima bio veliki komunist i vrlo aktivan u tim krugovima. Možete si zamisliti kako sam se iznenadio kada sam ga prije nekoliko godina vidio u crkvi na misi. Postao je katolik koji sada svom svojom snagom brani našu vjeru. Pitao sam ga kako je došao do naše Crkve. Rekao mi je da su mu često dolazili Jehovini Svjedoci na vrata i drugi sektaši. Počeo je tada više razmišljati i o tome čitati, i eto, izabrao je našu Crkvu.
- Poznajem jedan oženjeni par koji su prije par godina postali katolici. Rekli su mi da nisu primili našu vjeru zato što je netko njima sposobno argumentirao, nego zato što su počeli moliti krunicu.
- Franjevci kod kojih ja svake nedjelje pjevam na misi su u početku bili protestanti, ali su prije dvadeset i nešto godina postali katolici i s time smo dobili jednog svećenika koji svake nedjelje i blagdana slavi tridentsku misu.
Da, teško je živjeti u sekulariziranoj zemlji, ali kao što vidite Bog mi je dao puno sretnih trenutka iako ih nisam zaslužio. Ne smijemo se nikada prestati nadati da će Bog sve jednog dana popraviti. On ljubomorno čuva ono što je stvorio i jasno u bibliji piše da neće zauvijek dati nepravednim ljudima da vladaju na zemlji.
Nadam se da ćete se i nas ovdje na sjeveru koji puta sjetiti u svojim molitvama i da će mi Bog dati da se jednom vratim u zemlju koju je davno dao mojim pretcima, makar se vratio u lijesu da me svećenik poškropi ličkom vodom.
utorak, 22. rujna 2009.
Ročkas
Prije neki dan sam bio na rođendanu. "Pa što onda?" rekli biste očekujući nastavak.
Pa ništa, ne bih to spominjao da nije bilo onako... nekako malo čudno. "Malo čudno?"... možda sam vas već zainteresirao, ali oči vam vrludaju, vidim da niste koncentrirani.
Ne malo, nego dosta čudno!
Sad poslušajte što mi se dogodilo...
Dolazim na slavlje i ulazim. Odmah sa vrata nešto me kopka, nekako sam nesiguran. Nešto me kopka. Nema veze, ulazim i vidim da se podosta društva već okupilo. Sjede u krug, ali nešto, nešto nedostaje... nije nešto nego netko prekorim se u mislima. Kako nisam vidio da nema slavljenika. Ne mogu vjerovati da ga nema, došao sam da ga vidim i nema ga.
Gledam okolo...
Ne...
nema ga.
Ili?
Ma je li moguće?
Ma ne može biti?
Mi svi tu sjedimo, a on, on je...
Ma ne... da.
Izgleda da stvarno je. Mi svi tu sjedimo, a slavljenik je u drugoj sobi sam.
Čudno, čudno.
Gledam druge, ali sve mi se čini da njima tu ništa nije neobično.
Pa bilo njima neobično ili ne, netko je ovdje gadno zeznuo. Tko god da je organizirao ovaj rođendan nije baš... razmislio.
Evo upravo ovako sam se osjećao kada sam prvi puta ušao u crkvu "Svete mati slobode" na zagrebačkom Jarunu. Pogledom sam pretraživao crkvu poput kamera na panoramama gradova i trebalo je dok nisam uočio tabernakul. Ostavljen u krajnjem lijevom kutu, gotovo pola pastve okrenulo je leđa svome dobrom Pastiru. Tko je projektirao ovu crkvu- zdvajao sam zamišljajući kako se kao od lego kockica, poput onih ubrzanih snimki godišnjih doba, podiže tradicionalni oltar, iza sadašnjeg, na mjestu gdje sada stoji nekakav reljef...
U središtu, zlatom optočen, sunčevim sjajem okupan, uzdizao se tabernakul... a u njemu naš Gospodin.
PRIJE:
Pa ništa, ne bih to spominjao da nije bilo onako... nekako malo čudno. "Malo čudno?"... možda sam vas već zainteresirao, ali oči vam vrludaju, vidim da niste koncentrirani.
Ne malo, nego dosta čudno!
Sad poslušajte što mi se dogodilo...
Dolazim na slavlje i ulazim. Odmah sa vrata nešto me kopka, nekako sam nesiguran. Nešto me kopka. Nema veze, ulazim i vidim da se podosta društva već okupilo. Sjede u krug, ali nešto, nešto nedostaje... nije nešto nego netko prekorim se u mislima. Kako nisam vidio da nema slavljenika. Ne mogu vjerovati da ga nema, došao sam da ga vidim i nema ga.
Gledam okolo...
Ne...
nema ga.
Ili?
Ma je li moguće?
Ma ne može biti?
Mi svi tu sjedimo, a on, on je...
Ma ne... da.
Izgleda da stvarno je. Mi svi tu sjedimo, a slavljenik je u drugoj sobi sam.
Čudno, čudno.
Gledam druge, ali sve mi se čini da njima tu ništa nije neobično.
Pa bilo njima neobično ili ne, netko je ovdje gadno zeznuo. Tko god da je organizirao ovaj rođendan nije baš... razmislio.
Evo upravo ovako sam se osjećao kada sam prvi puta ušao u crkvu "Svete mati slobode" na zagrebačkom Jarunu. Pogledom sam pretraživao crkvu poput kamera na panoramama gradova i trebalo je dok nisam uočio tabernakul. Ostavljen u krajnjem lijevom kutu, gotovo pola pastve okrenulo je leđa svome dobrom Pastiru. Tko je projektirao ovu crkvu- zdvajao sam zamišljajući kako se kao od lego kockica, poput onih ubrzanih snimki godišnjih doba, podiže tradicionalni oltar, iza sadašnjeg, na mjestu gdje sada stoji nekakav reljef...
U središtu, zlatom optočen, sunčevim sjajem okupan, uzdizao se tabernakul... a u njemu naš Gospodin.
PRIJE:
ponedjeljak, 21. rujna 2009.
Tradicionalna misa u Nigeriji
Pater Ante Sumić, član Svećeničkog bratstva svetog Petra (FSSP), nedavno je napisao članak o tradicionalnoj latinskoj misi i vjernicima koji su joj privrženi u Nigeriji. S obzirom da je p. Sumić krajem travnja slavio misu u Zagrebu (o čemu ste mogli čitati na našem blogu), mislim da bi vam taj članak mogao biti zanimljiv. Poprilično dugu urednikovu napomenu možete slobodno zanemariti jer se bavi stvarima koje na našim prostorima nemaju apsolutno nikakvog odjeka.
(Link pronađen preko bloga Rorate Coeli.)
(Link pronađen preko bloga Rorate Coeli.)
nedjelja, 20. rujna 2009.
Nedjeljna blog preporuka 26
Damian Thompson je novinar koji radi za britanski Telegraph i piše blog na kojemu komentira vjerska zbivanja, posebno u Katoličkoj Crkvi i anglikanskoj zajednici. Obično ima vrlo intenzivne komentare u kojima ponekad zna i pretjerati, a ne bih vam preporučio čitanje komentara čitatelja na njegovom blogu jer znaju biti dosta ružni. No, ipak u svojim postovima vrlo često istinito raskrinkava licemjerje engleskih crkvenih i svjetovnih vođa, a zagovara i veći povratak katoličkoj tradiciji tako da nije loše ponekad prolistati njegov blog jer se zna naći zanimljivih i drugdje neobjavljenih vijesti.
ponedjeljak, 14. rujna 2009.
Hads't thou stayed, I must have fled!
In his chamber all alone,
Kneeling on the floor of stone,
Prayed the Monk in deep contrition
For his sins of indecision,
Prayed for greater self-denial
In temptation and in trial;
It was noonday by the dial,
And the Monk was all alone.
Suddenly, as if it lightened,
An unwonted splendor brightened
All within him and without him
In that narrow cell of stone;
And he saw the Blessed Vision
Of our Lord, with light Elysian
Like a vesture wrapped about him,
Like a garment round him thrown.
Not as crucified and slain,
Not in agonies of pain,
Not with bleeding hands and feet,
Did the Monk his Master see;
But as in the village street,
In the house or harvest-field,
Halt and lame and blind he healed,
When he walked in Galilee.
In an attitude imploring,
Hands upon his bosom crossed,
Wondering, worshipping, adoring,
Knelt the Monk in rapture lost.
Lord, he thought, in heaven that reignest,
Who am I, that thus thou deignest
To reveal thyself to me?
Who am I, that from the centre
Of thy glory thou shouldst enter
This poor cell, my guest to be?
Then amid his exaltation,
Loud the convent bell appalling,
From its belfry calling, calling,
Rang through court and corridor
With persistent iteration
He had never heard before.
It was now the appointed hour
When alike in shine or shower,
Winter's cold or summer's heat,
To the convent portals came
All the blind and halt and lame,
All the beggars of the street,
For their daily dole of food
Dealt them by the brotherhood;
And their almoner was he
Who upon his bended knee,
Rapt in silent ecstasy
Of divinest self-surrender,
Saw the Vision and the Splendor.
Deep distress and hesitation
Mingled with his adoration;
Should he go, or should he stay?
Should he leave the poor to wait
Hungry at the convent gate,
Till the Vision passed away?
Should he slight his radiant guest,
Slight this visitant celestial,
For a crowd of ragged, bestial
Beggars at the convent gate?
Would the Vision there remain?
Would the Vision come again?
Then a voice within his breast
Whispered, audible and clear
As if to the outward ear:
"Do thy duty; that is best;
Leave unto thy Lord the rest!"
Straightway to his feet he started,
And with longing look intent
On the Blessed Vision bent,
Slowly from his cell departed,
Slowly on his errand went.
At the gate the poor were waiting,
Looking through the iron grating,_
With that terror in the eye
That is only seen in those
Who amid their wants and woes
Hear the sound of doors that close,
And of feet that pass them by;
Grown familiar with disfavor,
Grown familiar with the savor
Of the bread by which men die!
But to-day, they knew not why,
Like the gate of Paradise
Seemed the convent sate to rise,
Like a sacrament divine
Seemed to them the bread and wine.
In his heart the Monk was praying,
Thinking of the homeless poor,
What they suffer and endure;
What we see not, what we see;
And the inward voice was saying:
"Whatsoever thing thou doest
To the least of mine and lowest,
That thou doest unto me!"
Unto me! but had the Vision
Come to him in beggar's clothing,
Come a mendicant imploring,
Would he then have knelt adoring,
Or have listened with derision,
And have turned away with loathing.
Thus his conscience put the question,
Full of troublesome suggestion,
As at length, with hurried pace,
Towards his cell he turned his face,
And beheld the convent bright
With a supernatural light,
Like a luminous cloud expanding
Over floor and wall and ceiling.
But he paused with awe-struck feeling
At the threshold of his door,
For the Vision still was standing
As he left it there before,
When the convent bell appalling,
From its belfry calling, calling,
Summoned him to feed the poor.
Through the long hour intervening
It had waited his return,
And he felt his bosom burn,
Comprehending all the meaning,
When the Blessed Vision said,
"Hadst thou stayed, I must have fled!"
The Theologian’s Tale; The Legend Beautiful
Henry Wadsworth Longfellow
nedjelja, 13. rujna 2009.
Nedjeljna blog preporuka 25
Catholic and Enjoying It! (Katolik i uživam u tome) je blog koji sam trebao i prije predstaviti, ali nikako da dođe na red. Piše ga Mark Shea koji je katolički apologet i autor, obraćenik s agnosticizma mladosti preko evangeličkog protestantizma do katoličke vjere. Iako je u zadnjih otprilike godinu dana počesto odsutan od bloga zbog drugih obaveza (poput primjerice pisanja trilogije o Bl. Djevici Mariji), ipak i dalje objavljuje neobično velik broj postova (dvije-tri tisuće godišnje) u kojima se može naći zanimljivih socijalnih, političkih i vjerskih komentara, ali i linkove na zabavne youtube filmiće, druge blogove i slično.
subota, 12. rujna 2009.
Dječja igra
ponedjeljak, 7. rujna 2009.
Idući korak u peticiji
Prenosim obavijest sa stranice peticije za tradicionalnu misu u Zagrebu:
S obzirom da u dva mjeseca od kada je peticija poslana na dvije crkve u Zagrebu nije stigao nikakav odgovor, kopija peticije bit će poslana u utorak 8.9.2009. na Nadbiskupski duhovni stol. To je u skladu s čl. 7 motuproprija Summorum Pontificum.
O eventualnim odgovorima bit ćete pravovremeno obaviješteni.
Najbolja pomoć ovom cilju je molitvena.
nedjelja, 6. rujna 2009.
Nedjeljna blog preporuka 24
Vjerojatno ste primjetili da se s lijeve strane pojavio popis blogova u kojemu je većina do sada predstavljenih blogova, a ima ih i nekoliko koje još nisam spomenuo.
Danas vas upućujem na tri bloga:
Le Salon Beige (ime zvuči jednako i na hrvatskom) je francuski blog koji pišu katolički laici o svakodnevnim vijestima, posebno vezanima uz bioetička pitanja, ali i općenito katoličku kulturu, baštinu i događanja u Francuskoj i drugim frankofonim područjima.
Messainlatino.it (misa na latinskom) je talijanski blog koji donosi vijesti i komentare vezane uz tradiciju Crkve, te prati širenje tradicionalne mise i implementaciju motuproprija u Italiji.
Nowy Ruch Liturgiczny (Novi Liturgijski Pokret) je poljski blog koji, kao što mu i ime kaže, ima uzora u poznatom blogu New Liturgical Movement s kojim smo i otpočeli ove naše nedjeljne preporuke. Vjerno prati liturgijsku tematiku i uz prijevode s drugih blogova, donosi i originalne članke.
Možda je dobro spomenuti da za prijevod ovih blogova na jezik po izboru možete koristiti uslugu Google Translatea. Samo unesete adresu stranice, izvorni i krajnji jezik i imat ćete radnu verziju prijevoda koja vam može pomoći da razumijete tekstove koji vam se učine zanimljivim.
Danas vas upućujem na tri bloga:
Le Salon Beige (ime zvuči jednako i na hrvatskom) je francuski blog koji pišu katolički laici o svakodnevnim vijestima, posebno vezanima uz bioetička pitanja, ali i općenito katoličku kulturu, baštinu i događanja u Francuskoj i drugim frankofonim područjima.
Messainlatino.it (misa na latinskom) je talijanski blog koji donosi vijesti i komentare vezane uz tradiciju Crkve, te prati širenje tradicionalne mise i implementaciju motuproprija u Italiji.
Nowy Ruch Liturgiczny (Novi Liturgijski Pokret) je poljski blog koji, kao što mu i ime kaže, ima uzora u poznatom blogu New Liturgical Movement s kojim smo i otpočeli ove naše nedjeljne preporuke. Vjerno prati liturgijsku tematiku i uz prijevode s drugih blogova, donosi i originalne članke.
Možda je dobro spomenuti da za prijevod ovih blogova na jezik po izboru možete koristiti uslugu Google Translatea. Samo unesete adresu stranice, izvorni i krajnji jezik i imat ćete radnu verziju prijevoda koja vam može pomoći da razumijete tekstove koji vam se učine zanimljivim.
petak, 4. rujna 2009.
Gostujući autor - Magister Mathias: O molitvi
Ponovno vam donosimo jedan tekst koji je napisao naš "vanjski suradnik" Ivan Kovačić, o kojem sam nešto više napisao u uvodu prije njegovog članka o gregorijanskoj glazbi.
Ovaj puta Ivan je preveo izvadak iz jednog djela Magistera Mathiasa. Malo ljudi je uopće čulo za ovog teologa, a kako ni sam nisam donedavno za njega znao, stavio sam najprije kratki životopis iz predgovora Objava svete Brigite Švedske, točnije ove knjige. Inače znatan dio objava sv. Brigite možete naći preveden s latinskog na engleski ovdje (zip datoteka), a nešto malo ima i na hrvatskom. Nakon životopisa slijedi nekoliko ulomaka iz Brigitinih objava u kojima i sam Gospodin vrlo pohvalno govori o Magisteru Mathiasu, pa vjerujem da će vas i to potaknuti da pročitate kratki tekst o molitvi koji nam je Ivan pripremio.
***
Tijekom ranih godina poziva sv. Brigite, njezin duhovnik bio je Magister Mathias Övidi (c. 1300 – c. 1350), kanonik katedrale u Linköpingu, koji je bio plodan pisac i teolog s europskim ugledom za kojeg se govorilo da ima dar „razlučivanja duhova“. Njegova dva priručnika o umjetnosti poezije, Poetria i Testa nucis, pokazuju širinu njegovog znanja u humanističkoj tradiciji. Najznačajnije njegovo djelo koje je sačuvano samo u ulomcima je abecedna konkordancija Biblije poznata pod nazivom Alphabetum distinccionum. Drugo njegovo djelo je Homo conditus, teološki priručnik namijenjen propovjednicima, a dopunjuje ga Copia exemplorum, pastoralni priručnik koji sadrži homiletske primjere. Vjerojatno najoriginalnije njegovo djelo je Exposicio super apocalypsim koje daje doslovno i duhovno razlaganje knjige Otkrivenja. Mathias je bio tradicionalist koji je naglašavao biblijske studije kao osnovu teologije i učeni teolog koji je s nepovjerenjem gledao skolastičko argumentiranje logičkim komadanjem. Možda se intelektualno borio s nekim novim učenjima i kontroverzama koje su dominirale suvremenim kontinentalnim teološkim raspravama i Brigita daje naslutiti da je prošao kroz osobnu borbu vjere u jednom dijelu života kada se suočio s heretičkim demonima koji su tvrdili „Mi smo istina.“ Savjetovala ga je da u dvojbi uvijek „Propovijeda postojano.“
Mathias je mogao biti Brigitin ispovjednik tijekom njezinog braka i navodi ga se kao osobu kojoj se, kako joj je rečeno u njezinoj viziji „poziva“, trebala obratiti. Napisao je snažnu obranu njezinog vidjeličkog poziva i javno je potvrdio njezinu novu ulogu proroka i vidioca u svom proslovu koji prethodi prvoj knjizi Brigitinih objava, poznatom po početnim riječima, Stupor et mirabilia. Izgleda da je po Brigiti tražio i božansko znanje dok je pisao svoje komentare o knjizi Otkrivenja, pitavši je za duhovno znanje kada će doći Antikrist i je li knjigu Otkrivenja uistinu napisao sv. Ivan jer „su mnogi tvrdili suprotno“. Krajem 1340-ih njihov odnos nije više bio tako blizak. Prema predaji, sudjelovao je u križarskoj vojni kralja Magnusa Erikssona na istočni Baltik i umro je ubrzo nakon toga, možda od crne smrti (kuge) oko g. 1350.
***
Iz objava sv. Brigite:
„Zadrži pravu vjeru koju ćeš naučiti po onome koji je iskusio u sebi bitku među dvaju duhova – duha laži i duha istine – i mojom pomoću pobijedio.“
(1. knjiga, 3. poglavlje)
Tada Krist reče svojoj zaručnici: „Pogledaj, kćeri, kako je veliki utjecaj u čovjeku ne samo od zloće đavlove, nego također od iskrivljene savjesti! A to se događa jer se ne bori protiv napasti kako bi trebao. Ali magister (učitelj) kojeg poznaješ nije tako činio. Uistinu, Duh je u njega utonuo, kušajući ga do te mjere da se činilo kako sve hereze stoje pred njim i jednim ustima govore: 'Mi smo istina'; ali on se nije uzdao u svoje misli i nije razmišljao ponad sebe. Zbog toga je izbavljen i postao je pun znanja u svemu od 'U početku' do 'Alfa i Omega': upravo kako mu je obećano.“
(5. knjiga, 16. ispitivanje, 3. pitanje)
On je bio svet čovjek velike duhovne snage i u riječi i u djelu. Kada je umro u Švedskoj, Kristova zaručnica (sv. Brigita) živjela je u Rimu. Dok se molila, čula je glas koji joj je govorio u duhu: „Sretan li si, Magistre Mathias, jer ti je kruna pripravljena u nebu! Dođi sada mudrosti kojoj nikad neće biti kraja!“
(Objašnjenje na kraju 1. knjiga, 3. poglavlje)
(1. knjiga, 3. poglavlje)
Tada Krist reče svojoj zaručnici: „Pogledaj, kćeri, kako je veliki utjecaj u čovjeku ne samo od zloće đavlove, nego također od iskrivljene savjesti! A to se događa jer se ne bori protiv napasti kako bi trebao. Ali magister (učitelj) kojeg poznaješ nije tako činio. Uistinu, Duh je u njega utonuo, kušajući ga do te mjere da se činilo kako sve hereze stoje pred njim i jednim ustima govore: 'Mi smo istina'; ali on se nije uzdao u svoje misli i nije razmišljao ponad sebe. Zbog toga je izbavljen i postao je pun znanja u svemu od 'U početku' do 'Alfa i Omega': upravo kako mu je obećano.“
(5. knjiga, 16. ispitivanje, 3. pitanje)
On je bio svet čovjek velike duhovne snage i u riječi i u djelu. Kada je umro u Švedskoj, Kristova zaručnica (sv. Brigita) živjela je u Rimu. Dok se molila, čula je glas koji joj je govorio u duhu: „Sretan li si, Magistre Mathias, jer ti je kruna pripravljena u nebu! Dođi sada mudrosti kojoj nikad neće biti kraja!“
(Objašnjenje na kraju 1. knjiga, 3. poglavlje)
***
O molitvi, kako ju treba vršiti i što uzrokuje
Molitva nije ništa drugo doli molba osjetila prema Bogu u poniznosti i pouzdanju da ćemo zadobiti ono što nam koristi. Prozbena molitva treba imati tri pratitelja: poniznost da se podložimo Bogu na svaki mogući način, pouzdanje da ćemo zadobiti što ištemo od Boga zbog njegova milosrđa, a ne naših napora i ustrajnost da se trajno u prikladnim trenutcima vraćamo istome.
Molitva bez poniznosti više dodijava nego ugađa Bogu. Oholo srce nije se još obratilo Bogu iako se čini da usta mole i zato je pisano: Tad vapiju, al' on ne odgovara poradi oholosti zlikovaca (Job 35,12). Na taj se način farizej molio u hramu: Hvala ti što nisam kao ostali ljudi (Lk 18,11). Jer je vapio u oholosti, nije zavrijedio da mu molitve budu uslišane, iako je činio djela pravednika, posteći i dajući desetinu.
Onaj koji se trudi ugoditi Bogu, ne smije imati namjeru ugađati sebi. Farizej je bio zadovoljan samim sobom i dobrim djelima što ih je učinio, kao da su njegova, i zato se nije mogao svidjeti Bogu. Grešan se čovjek treba, dakle, trsiti da bude neugodan sebi da bi ugodio Bogu. To je poniznost: ni biti zadovoljan zlom, jer je od nas samih (a ovo je najgore, hvastati se vlastitim zlodjelima) ni hvaliti samoga sebe dobrom je naše, nego jer je Božje. Tko se hvali, u Gospodu neka se hvali. (1 Kor 1,31).
No ne smije nedostajati ni nada ni pouzdanje da će Bog čuti našu molitvu. Nerazborito se moli tko nema ufanja da će Bog čuti. Onaj koji se ne uzda u Božju dobrotu nije dostojan iskusiti kako Bog pokazuje svoju milost prema njemu. Kako ćeš očajavati da ti neće čuti molitve ako razmatraš Božju dobrotu? Ni veličina grijeha ni nedostatnost napora ne mogu zatvori uho milosrdnog Oca spram onih koji okreću svoju volju k njemu.
Samo bi škodljivost tražene stvari mogla zapriječiti brižnoga Oca da usliši one koji se mole u dobroj volji. Zbog toga čak ni Pavlova molitva nije bila uslišana (2 Kor 12,8). Molitve onih koji se u dobroj volji mole za beskorisne stvari bit će uslišane u njihovim čežnjama boljim stvarima od onih za koje se sami mogu moliti kao što je pisano: Gospod je čuo čežnju siromašnih (usp. Ps 10,17). Nije rečeno da je čuo njihovu molitvu, već njihovu čežnju. Dobra volja ima dobru čežnju (čak i kad se onaj tko ne zna kako moliti moli za krive stvari). Stoga neka nitko ne kaže: "Ne umijem moliti tako da bih bio dostojan da budem uslišan", jer ako moliš s dobrom voljom, onda će se brižni Otac pobrinuti da primiš, ne ono što išteš, već ono što ti koristi. On ne misli prvenstveno o tvojim naporima u molitvi, nego o tvom stavu. Kada David reče: Gospod je čuo čežnju siromašnih, doda: Uho prikloni pripravnosti njihovih srca.
Da, s kojim pouzdanjem bi oni koji su siromašni duhom - a to znači ponizni - trebali iznijeti svoje čežnje. Još nisu ni počeli moliti i odmah se pripravljaju da čeznu tako da budu uslišani. Kad se dakle oni pripravljaju da budu uslišani, ne bi li i oni koji se već mole trebali biti uslišani? To je obećanje Božje po drugom proroku kada kaže: Prije nego me zazovu, ja ću im se odazvat'; još će govoriti, a ja ću ih već uslišiti (Iz 65,24).
Zato nemoj biti nepovjerljiv prema onome tko je tako voljan da usliša, čak i ako su grijesi mnogi i sramotni. David, koji se učinio krivim mnogim velikim grijesima, nije se molio, nego ispovjedio, kada kaza: Sagriješio sam protiv Gospodina (2 Sam 12,13), i odmah je čuo: Gospodin ti oprašta tvoj grijeh (2 Sam 12,13). Razbojnik na križu molio se jednom jedinom rečenicom kad je govorio o svojim brojnim grijesima: Sjeti me se kada dođeš u kraljevstvo svoje. (Lk 23,42). I smjesta je čuo Kristov odgovor: Još danas ćeš biti sa mnom u raju! (Lk 23,43). O Mariji Magdaleni nigdje ne piše da je išta molila, samo da je plakala zbog svojih sramotnih grijeha, i primila je odgovor: Oprošteni su ti grijesi, idi u miru (Lk 7,50).
Ali molitva mora biti ustrajanje u stvari kroz mjesto i vrijeme. A takva i jest ako uistinu dolazi od dobre volje. Za ono se molimo ustrajno, što žudno priželjkujemo. No ako prestanemo priželjkivati, zaboravljamo se i moliti.
Molitva mora prvenstveno biti ustrajna tako da um onoga tko se moli bude blizak Bogu, i uslišanje molitve postaje sve djelotvornije što se um više prinosi Bogu. Zato je pisano u poslanici Jakovljevoj: Mnogo može žarka molitva pravednikova (Jak 5,16). Da, čak i molitva nepravednoga često djeluje ako ustrajno teži za spasenjem. To je razlog zašto Gospodin kaže o onome tko je došao u nezgodan čas i molio uporno: Ako i ne ustane da mu dadne zato što mu je prijatelj, ustat će i dati mu što god treba zbog njegove bezočnosti (Lk 11,8). A Bog Otac uistinu daje onome tko moli ustrajno čak i ako toga nije dostojan jer mu molitva nije sasvim opravdana.
utorak, 1. rujna 2009.
Brojevi
Postoje ljudi koji mrze Crkvu.
Biskup Fulton Sheen je rekao da nema više od 100 ljudi koji mrze Katoličku Crkvu, ali imaju milijuni ljudi koji mrze ono što oni smatraju da Katolička Crkva jest.
Vjerojatno bi se danas moglo naći i više od 100 ljudi, ali poanta ostaje ista, većina ljudi koji mrze Crkvu ili osjećaju animozitet prema njoj, zasnivaju to na nekim svojim predođbama koje su počesto stvorene iz medija.
Neki od tih ljudi su moji poznanici, pa se nisam začudio kada je jedan od njih kao jedan od glavnih načina za izlaz iz krize naveo rezanje državne potrošnje kroz smanjivanje naknada kleru. Iz načina na koji je to nekoliko puta ponovio bilo je više nego jasno da taj svoj "ekonomski program" ne temelji ni na kakvim brojkama, već na poluinformacijama izvađenim iz konteksta i začinjenim antikršćanskim stavom.
Neovisno o tome, zainteresiralo me koliko je to točno "potrošnja" Crkve u proračunu?
Dakle, kao što na stranici ministarstva financija jasno piše, državni proračun Republike Hrvatske za 2009. godinu iznosi 123,4 milijarde kuna poslovnih rashoda i 3,6 milijardi kuna rashoda za nabavu nefinancijske imovine, sve u svemu od oka 127 milijardi kuna. Planirani proračunski deficit je bio 2,4 milijardice, a u prvih osam mjeseci smo došli do otprilike 9,3 milijardi.
Okej, nešto definitivno treba rezati.
U stavci 1056 nalazimo slijedeću točku u kojoj su naknade koje država daje Crkvi
A539026 MEĐUNARODNI SPORAZUM - SVETA STOLICA I RH 283.000.000
No, moramo imati na umu da su naši hrvatski biskupi odlučili odreći se 50 milijuna kuna od ove svote čime dolazimo do 233 milijuna kuna.
Tih 233 milijuna predstavlja manje od 0,2% cjelokupnog proračuna. Ako uzmemo da je u Hrvatskoj cca 80% stanovništva katoličke vjere (premda se u zadnjem popisu značajno više izjasnilo katolikom), dolazimo do iznosa od otprilike 5 kn mjesečno koje svaki katolik plaća za Crkvu u Hrvatskoj. To bi vam došlo kao da svome župniku kupite jedan jeftiniji sladoled mjesečno, recimo Kontiki.
Ukoliko mislite da je 80% katolika u Hrvatskoj još uvijek previše, ajmo probati sa 50% stanovništva, u kojem slučaju bi svaki katolik plaćao 8 kuna mjesečno, to nije niti za kornet od čokolade.
Naravno, ne treba zaboraviti da velik dio toga novca odlazi u karitativne svrhe...
I sad će meni netko pričati priče o tome kako treba ukinuti "pare kleru"???
Neću niti ulaziti u detalje gdje bi se sve moglo puno pametnije i bolje uštedjeti, to je tema bez kraja...
I za kraj, ono što želim reći je da ako netko zbog bilo kojeg razloga ne želi svome župniku kupiti sladoled, samo neka se javi na mail sa lijeve strane, ja ću vrlo rado uskočiti!
Biskup Fulton Sheen je rekao da nema više od 100 ljudi koji mrze Katoličku Crkvu, ali imaju milijuni ljudi koji mrze ono što oni smatraju da Katolička Crkva jest.
Vjerojatno bi se danas moglo naći i više od 100 ljudi, ali poanta ostaje ista, većina ljudi koji mrze Crkvu ili osjećaju animozitet prema njoj, zasnivaju to na nekim svojim predođbama koje su počesto stvorene iz medija.
Neki od tih ljudi su moji poznanici, pa se nisam začudio kada je jedan od njih kao jedan od glavnih načina za izlaz iz krize naveo rezanje državne potrošnje kroz smanjivanje naknada kleru. Iz načina na koji je to nekoliko puta ponovio bilo je više nego jasno da taj svoj "ekonomski program" ne temelji ni na kakvim brojkama, već na poluinformacijama izvađenim iz konteksta i začinjenim antikršćanskim stavom.
Neovisno o tome, zainteresiralo me koliko je to točno "potrošnja" Crkve u proračunu?
Dakle, kao što na stranici ministarstva financija jasno piše, državni proračun Republike Hrvatske za 2009. godinu iznosi 123,4 milijarde kuna poslovnih rashoda i 3,6 milijardi kuna rashoda za nabavu nefinancijske imovine, sve u svemu od oka 127 milijardi kuna. Planirani proračunski deficit je bio 2,4 milijardice, a u prvih osam mjeseci smo došli do otprilike 9,3 milijardi.
Okej, nešto definitivno treba rezati.
U stavci 1056 nalazimo slijedeću točku u kojoj su naknade koje država daje Crkvi
A539026 MEĐUNARODNI SPORAZUM - SVETA STOLICA I RH 283.000.000
No, moramo imati na umu da su naši hrvatski biskupi odlučili odreći se 50 milijuna kuna od ove svote čime dolazimo do 233 milijuna kuna.
Tih 233 milijuna predstavlja manje od 0,2% cjelokupnog proračuna. Ako uzmemo da je u Hrvatskoj cca 80% stanovništva katoličke vjere (premda se u zadnjem popisu značajno više izjasnilo katolikom), dolazimo do iznosa od otprilike 5 kn mjesečno koje svaki katolik plaća za Crkvu u Hrvatskoj. To bi vam došlo kao da svome župniku kupite jedan jeftiniji sladoled mjesečno, recimo Kontiki.
Ukoliko mislite da je 80% katolika u Hrvatskoj još uvijek previše, ajmo probati sa 50% stanovništva, u kojem slučaju bi svaki katolik plaćao 8 kuna mjesečno, to nije niti za kornet od čokolade.
Naravno, ne treba zaboraviti da velik dio toga novca odlazi u karitativne svrhe...
I sad će meni netko pričati priče o tome kako treba ukinuti "pare kleru"???
Neću niti ulaziti u detalje gdje bi se sve moglo puno pametnije i bolje uštedjeti, to je tema bez kraja...
I za kraj, ono što želim reći je da ako netko zbog bilo kojeg razloga ne želi svome župniku kupiti sladoled, samo neka se javi na mail sa lijeve strane, ja ću vrlo rado uskočiti!