Gostujući autor - Vatikan u Veneciji

VATIKAN U VENECIJI

Propuštena prilika na 55. venecijanskom Bijenalu

Po prvi put od nastanka venecijanskog bijenala likovnih umjetnosti ove je godine s vlastitim paviljonom prisutna Sveta Stolica. Naslov izložbe koja se sastoji od tri prostora u kojima izlaže po jedan umjetnik inspiriran je Postankom: In principio je tematski naslov, zajednički nazivnik vrlo različitih osoba, koje svaka za sebe s vrlo različitim likovnim jezikom i tehnikom pokušavaju uz blagoslov kardinala Gianfranca Ravasija, vatikanskog 'ministra kulture', te izbornika Antonija Paoluccija, uspostaviti "dijalog sa suvremenom kulturom", kako to piše u tiskovnom letku. Paolucci, ravnatelj vatikanskih muzeja, dugogodišnji vrhovni konzervator nadzornik svih muzeja Firence i Toskane, ali u prvom redu poznati i priznati povjesničar umjetnosti, odabrao je 'izvan konkurencije', kao neke vrsti povijesni uvod i četvrtog čovjeka: u predsoblju paviljona su izložene tri slike rimskog umjetnika Tano Festa koje u maniri pop-arta improviziraju mikelanđelovog Adama u trenutku njegova stvaranja, zmiju, pa nanovo samo adamovo lice iz Sikstinske kapele.

Zanimanje za vatikansku premijeru u okviru vjerojatno najvećeg planetarnog velesajma suvremene likovnosti bilo je golemo. Metež i stiska prilikom otvorenja bili su upečatljivi, preveliki za osrednjost, banalnost i (u skladu s novim smjernicama kurije?) skromnost prikazanog. Studio Azzurro, grupa videoelektričara iz Milana, pokazuje vlastito viđenje knjige Postanka instalacijom ogromnih ekrana na kojima nekih petnaestak gluhonijemih osoba djeluje prilično izgubljeno i da nema popratnih didaskalija, mogućnosti tumačenja bile bi neizmjerne... Crnobijele fotografije isto tako velikog formata češkog fotografa Josefa Koudelke prihvatljivi su dio paviljona, makar ni ovdje nije odmah jasna sadržajna poveznica s kućevlasnikom. Prikazuju ruševine antičkih gradova i hramova (sic transit gloria mundi?), polusrušene napuštene tvornice i gradilišta asociraju industrijsku arheologiju... O trećem prostoru, umjetniku i izloženim djelima nije potrebno gubiti riječi...

Gledati Vatikan u kontekstu ovogodišnjeg Bijenala, a povijest Rimske Crkve kao dosad daleko najuspješnijeg i najtrajnijeg sponzora europske kulture možda najbolje poantira britanski paviljon. Velika zidna slika tamo prikazuje ogromnog bradatog diva koji objema rukama baca u more jednu jahtu. Iz popratnog letka doznajemo da se radi o Williamu Morissu koji u more baca megajahtu "Luna" Romana Abramovića, ruskog tajkuna i kolekcionara suvremene umjetnosti, koji se za prošlog biennala bahato usidrio ispred Giardina te navukao bijes i srdžbu ne samo umjetnika, kritičara i novinara, već sigurnosnim mjerama i uzurpiranjem (plaćenog) javnog prostora i stanovnika Venecije. Uz niz drugih jahti uglavnom dizajniranih u stilu "Rata zvijezda", načičkanih uz rivu prema trgu Svetog Marka, 2011. dobivao se dojam pretvorbe Biennala u shopping-mall internacionalnih milijardera. Sveprisutna sveza umjetnosti, tajkunstva i mafijaštva, sveto trojstvo jedne od suvremenih religija prisutno i u našim kulturnim pretvorbama, u Veneciji ove godine broji svjetlosne godine razmaka između "htjeti" i "biti".

Ovogodišnji izbornik bijenala, relativno mladi talijan Massimiliano Gioni, odlučio se za neobičan, lucidan, smjeli čin: umjesto suvremenih i mlađih umjetnika žednih slave i i bogatstva, spremnih dopasti se svakom Abramoviću usidrenom iza ugla, posegnuo je duboko u prošlo stoljeće postavom čitavog niza odavno umrlih osoba koje u povijest nisu ušle kategorijom 'likovni umjetnik', već su im zajednička vrlo različita, ali upečatljiva duhovno-duševna traganja preko kojih su poznati sve do danas. Ilustracije Carla Gustava Junga za njegovu "Crvenu knjigu", raznobojnim kredama mnoštvo obojenih školskih ploča Rudolfa Steinera na kojima skicira složene povezanosti svijeta i čovjeka viđene antropozofijom, šamansko-okultističko redizajniranje tarotskih karata Aleistera Crowleyja, sve do slika slijepih osoba, anđeoskih vizija modernih mističara, a potom mnoštvo ekologije, spiritualnosti, mistike, religije i za razliku od kuratorstva Vittorija Sgarbija 2011., tek nešto umjerene erotike. Dobiva se dojam kao da ovaj sinkretistički hram mnoštva autodidakata na neki način želi pokazati gdje i kada je još u prvoj polovici 20. stoljeća skretnica modernizma usmjerila povijesni vlak na tračnice koje vode prema mrtvom kolosijeku, prema beskonačnom povratku istoga, u praznom hodu kojem rezignirano svjedočimo posljednjih pedesetak godina.

Vatikanski dijalog sa suvremenom kulturom preuzima jezik i znakovlje modernizma koji su ovdje ne samo daleko od vlastite tradicije, već i od dobrog ukusa. Osim što neugodno podsjećaju na ono što Bill Viola radi već nekih tridesetak godina, interaktivne videoinstalacije "Plavog studija" u polumraku više vode zijevanju, manje vjeri. Koudelka je dobar fotograf, no prije svega u koferu ima vrhunsku tehničku opremu, pa su i bez 'sakralnog' konteksta njegove goleme fotografije gledljive. Već samo citiranje Michelangela na ulazu ostavlja gorak okus, neizbježno se nameće pitanje je li tu netko zakasnio na vlak ili samo promašio peron? Svaka velika izložba je neke vrsti i duhovna vježba gdje se luči žito od kukolja, činjenica da je "Zlatnog lava" ovom prilikom dobio britansko-njemački koreograf Tino Sehgal govori sama za sebe. Nakon mnogo godina odsutnosti vratilo se slikarstvo i skulptura što je već samo po sebi jedno čudo (miracolo!), gotovo su nestale instalacije, performansi i ready-made. Ipak na njihovo mjesto nije došlo uskrsnuće, već Gionijevom spiritističkom seansom dozvani duhovi prošlosti, animizam, šamanizam, mnogoboštvo, mnogoženstvo, mnogoštošta...

Poput Svete Stolice Indonezija je isto tako prvi put na bijenalu. Naslov izložbe je Sakti, što je iz hinduističke tradicije preuzeti naziv za kreativni ženski vid svakog božanstva. Na elegantnoj večernjoj priredbi u muzeju Guggenheim, među mnoštvom ugodnih ženskih vidova uočilo se dva osnovna tipa indonežanki: one s peonijom u kosi i one s maramom pokrivenom glavom, pri čemu ove posljednje time nimalo ne zaostaju u šarmu i ljepoti. Od 16. stoljeća islam je većinska vjera u zemlji, što ne znači niti zabranu likovnog, niti vizuelnu bigotnost. Achille Bonito Oliva, majstor ceremonije i autor predgovora u katalogu, govorio je o etničkom metissage, usprkos nekim besmislenim posrtanjima prema pop-artu sa Supermenom, koji ne manjka niti kod kineza u galeriji na Markovom trgu: superkarikirani SuperMao! Daleko najuvjerljivije, najzanimljivije kod indonežana je vraćanje umjetnosti u primjenjenu umjetnost.

Dok se drugi polako vraćaju iskonu ili se gube u (legitimnom) karikaturalnom političkom ikonoklazmu, Crkva se još uvijek priklanja dosadnom likovnom ikonoklazmu pokopanom s 20. stoljećem. U vatikanskom paviljonu nema ni traga križu, Gospu, svece ili anđele da i ne spominjemo.

Olako se ovdje u fiktivnom dijalogu sa suvremenošću prepušta vlastiti teren, na kojem se možda igra odlučujuća utakmica, ezoterici, islamu, budizmu i spiritualnosti kućne radinosti. Ako netko slučajno u Ravasijevom jeftinom soul-dućanu traži, a ne nalazi Oca, Sina i Duha Svetog, neka pogleda dvije istovremeno s bijenalom u Veneciji otvorene izložbe: "Da Giorgio Franchetti a Giorgio Franchetti – collezionismi alla Ca' d' Oro", i Galeriju Palazzo Cini a San Vio, a kao uvod neka prolista knjigu lucidnog liturgičara Nicole Buxa "Kako ići na misu, a pritom ne izgubiti vjeru"...

Mirko Sladek