303.

Jučerašnje zagrebačko hodočašće u Mariju Bistricu ponovno je započelo u katedrali umjesto u hangaru koji se koristio proteklih godina. 

Liturgičari su skoro pa mogli biti zadovoljni, spali smo na samo dva (vidljiva) oltara u čitavoj crkvi. Takvo smanjenje nepotrebnih dekoracija nije zabilježeno još od Bolléove "obnove". 

Zvona i dalje šute, ali se čuju gitare. Šalim se, da nema ovog gospodina dolje, ne bi se ništa ni pjevalo. 

Blaženi Augustine Kažotiću i blaženi Alojzije Stepinče, molite za nas!

Kapela Majke Božje Žalosne na Novoj Vesi i dalje nije obnovljena. Valjda se radi o prezahtjevnoj građevini. 

U Gračanima su nas župljani dočekali sa sada već tradicionalnom okrepom: čajem, kavom, žesticama i nečim za prizalogajiti. Hvala im!

Ustanova Park prirode Medvednica i Hrvatske šume još nisu stigle ukloniti stabla s jedne od najpopularnijih planinarskih staza na Medvednici. Ne treba ih kriviti, imali su od zadnje veće oluje u ožujku sigurno važnijih i unosnijih poslova. S druge strane, to barem znači da će biti manje dosadnih biciklista, motorista i quadova na tim stazama. 

Dulje trajanje uspona zbog prepreka na stazi značilo je da na Sljemenu imamo manje vremena za odmor. 

Prolazeći ispod crkve Majke Božje Sljemenske čuo sam da biskup Šaško spominje u propovijedi kako je u današnjem svijetu uobičajeno da su stvari i odnosi s drugim ljudima zamjenjivi, kad se pokvare, nabavimo nove. No život koji nam je Bog darovao nije takav. Tako sam si barem ja to protumačio iz onog kratkog dijela koji sam čuo na putu prema prostoru ispred župnog dvora. Ondje smo malo sjeli i kasnije popili čaj. 

I na Gorščici je stajanje bilo kraće nego se sjećam, a dok sam došao do Ročićeve sjenokoše, glavna grupa s križem već je odavno izmolila ultrakratku postaju križnog puta i nastavila dalje. Ove je godine nošen novi križ s korpusom. 

Vrijeme je bilo vrlo ugodno, ni prehladno ni pretoplo, poluoblačno. Kiša prošlih dana očistila je prašinu, ali nije bila toliko obilna da bi se stvorilo neprohodno blato. 

Na ulasku u Mariju Bistricu pomislio sam kako je ove godine bilo malo vjernika koje susrećem na tradicionalnim misama. Valjda su ljudi zauzeti, pa ne idu ni na ovakvo hodočašće, ni na jutarnje svete mise u crkvi sv. Roka, ni na čišćenje crkve sv. Blaža drugi petak u mjesecu. Vjerujem da će im AI u skoroj budućnosti malo raščistiti planere. 

U procesiji smo došli do bazilike i ušli obići oltar i zahvaliti Majci Božjoj i dragome Isusu na još jednom lijepom hodočašću i još više na svemu što smo doživjeli od prošlog puta. 

Iznijeli smo svoje potrebe i prisjetili se u molitvama živih i mrtvih. 

Nedjeljna blog preporuka 39

Vjerujem da ste novi nastavak serijala nedjeljnih preporuka blogova s nestrpljenjem iščekivali zadnjih... osam godina. I dočekali ste pravu bombu: Dnevnik seoskog župnika iz srca Mediterana – teologija, dijalog i zajedništvo. Sudeći po razvučenom naslovu i podnaslovu te vrlo dugim tekstovima, mogli biste na prvu pomisliti da se radi o još jednom postkoncilskom, danas bi se reklo sinodalnom, performansu kakvih smo se naslušali i nagledali od naših pastira u zadnjih šezdesetak godina. Vokabular i stil dijelom su tu, ali ispod haube krije se nešto zaista neočekivano: iskreno seciranje hrvatske crkvene stvarnosti i skandala o kojima možemo čitati i u medijima (1, 2). Autor koji je vrlo blisko upoznat s brojnim, veoma neugodnim aspektima pederskih i pedofilskih zlostavljanja te sodomitskih mreža i zataškavanja kojima obiluju ove tragične priče nikad ne skreće u bestidno opisivanje ili samopravednički bijes. Zapravo, čitajući neke od njegovih tekstova, morao sam se zapitati kako uspijeva iz anegdota koje izazivaju povraćanje izvući ne samo trezvenu prosudbu i pouku nego i utemeljeno teološko tumačenje. Čak i uzevši u obzir da je autor svećenik koji je morao iznaći neki način preživljavanja u okruženju tolike pokvarenosti, pa i sada svoj istinoljubiv govor mora zaodjenuti u donekle prihvatljivo ruho otvorenosti, parezije, sinodalnosti, koncilske obnove ili čega već ne, ipak moram priznati da mi je bilo vrlo neobično čitati fraze kakve obično povezujemo s crkvenim govorom suvremenih propovjednika koje obrubljuju opise događaja i prepiski između primjerice jednog bogoslova koji je pederski predator i transvestita koji opslužuje ljude iz političkog i crkvenog miljea. 

Možda si u ovom trenutku već govorite, Toma definitivno nije morao probuditi iz mrtvih ovu rubriku da bi nam preporučio takav sadržaj. No čak i ako smatrate da za vas nisu prikladna otvorena i iskrena promišljanja tog svećenika o vrlo teškim stvarima koje barem dijelom izlaze na svjetlo dana, naći ćete na tom blogu (možda više u prvom mjesecu njegova postojanja) različite zanimljive i vrlo sadržajne tekstove o temama koje se preklapaju s onima o kojima se pisalo i na ovom blogu. 

Spomenut ću još da sam se nasmijao prisjećajući se epizode s kombijem i tajnim praćenjem riječkih bogoslova  na prvu javnu tradicionalnu misu u Zagrebu 2011. godine. 

Vrhunac tadašnjega teškog „mračnjaštva i opskurantizma“ bio je bogoslovski zahtjev da se posudi kombi kako bismo otišli na prvu javnu tradicionalnu latinsku misu u Zagrebu. Otišao sam s oduševljenjem jer sam želio uživo vidjeti ono o čemu sam slušao i čitao kod Ratzingera. Poglavari su, međutim, kriomice došli za nama, pa smo ih ondje upitali zašto jednostavno nisu išli s nama kada je u kombiju bilo još mjesta. Uvjerljiv odgovor nismo dobili. Nakon svega [poglavar kodnog imena] Milo Pile pitalo je jednoga bogoslova: „Dobro, sad si tu bio i u čemu je ova misa bolja od naše mise?“ Bogoslov je odgovorio: „Ima više tišine, više sabranosti i manje svećenikovih upadica.“ Na to se Milo Pile razljutilo i odgovorilo: „Znači tebi je nova misa svećenikova upadica.“ Sve je to, naravno, moglo ući u karakteristike kao dokaz mračnjaštva i opskurantizma.

Mene je pak Milo Pile jednoga dana zaustavilo na hodniku i konstatiralo: „Dobro, jesi sad bio na toj misi. Što tu ima posebno, svećenik samo blebeće na latinskom i gleda u zid. Vidiš da je naša misa bolja.“ Shvatio sam da nema osobita smisla odgovarati, ali je kasnije ista osoba izgovorila nešto mnogo važnije, rečenicu koju bih nazvao hermeneutskim ključem čitave epizode: „Mi se ne bojimo te mise, nego teologije koja stoji iza nje.“ Upravo je ta rečenica otkrivala da se pravi prijepor nikada nije svodio samo na latinski jezik, smjer slavljenja, odjeću ili ukus. U pozadini je bilo pitanje teologije, a kada se otvori pitanje teologije, ubrzo se otvaraju i pitanja autoriteta, predaje, reforme, crkvenoga identiteta, a naposljetku i savjesti.

Nastavak i iznenađenje

Protrčat ćemo kroz ostala zbivanja u proteklim danima vezana uz posjet FSSP-a Zagrebu.