Lucca: putevima sv. Gemme Galgani

Na početku ovoga teksta navodim važnija mjesta vezana uz sv. Gemmu koja sam posjetio u Lucci. Najprije, evo karte Lucce na kojoj su numerirane lokacije gdje je Gemma boravila, molila se i primala sakramente. 

kliknite na sliku za uvećanu verziju s boljom rezolucijom

Evo i kratkog tumača lokacija koji bi vam trebao poslužiti da se ne izgubite kad ih budem kasnije spominjao. 

Crkva svetog Mihovila na Forumu (br. 2 na karti)

Sagrađena u 12. stoljeću, naziva se „na Forumu” jer je današnji trg bio nekadašnji rimski forum. U toj je crkvi Gemma primila sakrament potvrde (26. svibnja 1885.) i često je ondje odlazila ispovijedati se kod mons. Volpija.

Crkva svetog Frediana (4)

Ovdje je Gemma primila svoju drugu svetu pričest.

Katedrala svetog Martina (14)

Gemma je više puta dolazila ovamo da bi se zadržala u molitvi. U ovoj je crkvi, tijekom jedne misije (srpanj 1899.), Gemma prvi put susrela pasioniste, koji su je uveli u kuću obitelji Giannini. Gianninijevi su bili u uskoj prijateljskoj vezi s pasionistom ocem Germanom Ruoppolom. Otac Germano postat će Gemmin duhovnik.

Kuća Galgani (5)

To je posljednje prebivalište obitelji Galgani nakon smrti oca Enrica (11. rujna 1897.). Riječ je o stanu na prvom katu, u kojem se nalazi soba danas pretvorena u kapelicu, gdje je Gemma čudesno ozdravila od meningitisa ili sušice kralježnice, više puta razgovarala s Isusom, s Gospom, s anđelima i sa svetim Gabrijelom od Žalosne Gospe, te primila milost stigmi (8. lipnja 1899.).

Ovdje je Gemma proživjela svoju bolnu mladost prije nego što je prešla u kuću Giannini. Stan je malo „svetište–muzej”, otvoren 1984., i čuva uspomene i predmete Gemme i njezine obitelji.

Kuća Giannini (8)

Ova kuća je tijekom otprilike tri godine bila mjesto izvanrednih Božjih zahvata u životu svete Gemme. Ovdje je Gemma primila znakove krvavog znoja i krvavih suza, trpjela muke bičevanja i imala ukazanja Djevice s Djetetom. U kući Giannini štuje se čudesni križ, koji je govorio Gemmi, a ondje se čuva i kip Žalosne Gospe, draga majčina uspomena, koji je Gemma vidjela kako plače.

U radnoj sobi don Lorenza Agrimontija sveta Gemma napisala je svoju autobiografiju i mnoga pisma; može se također vidjeti i bunar u vrtu u koji se Gemma pokušala baciti da bi nadvladala napast protiv čistoće, kao i njezina spavaća soba s ormarićem i slikom Gemme u zanosu.

Kuća u kojoj je Gemma umrla (15)

Unajmila ju je tetka Elisa Galgani. Gemma se ondje preselila na inzistiranje liječnika 24. siječnja 1903. nakon što joj je dijagnosticirana sušica. Ostala je tamo uz pomaganje članova obitelji Giannini da bi izbjegla opasnost od zaraze. Ova kuća podsjeća na strašne đavolske napasti u posljednjim mjesecima života, bolno raspinjanje, napuštenost i na miran, spokojan svršetak, nakon što je proživjela muku poput Isusa. Soba u kojoj je umrla na Veliku subotu 11. travnja 1903. pretvorena je kasnije u kapelicu.

Rodna kuća svete Gemme u Borgonuovo di Camigliano (8 km istočno od starog grada) 

Soba u kojoj se svetica rodila 12. ožujka 1878. danas je kapelica. U istoj je kući 1971. umrla njezina velika prijateljica majka Gemma (Eufemia Giannini).

Od 1943. godine kuću čuvaju „sestre svete Gemme”, misionarska družba koju je osnovala Eufemia Giannini.

Crkva Gospe od ruže (12)

Nalazi se nasuprot kući u kojoj je Gemma umrla. Svetica je redovito dolazila u ovu crkvu za svoga boravka kod Gianninijevih, a posjećivala ju je i tijekom posljednje bolesti, dokle god je mogla ustajati.

Svetište svete Gemme (16)

Uz svetište se nalazi samostan pasionistkinja. Samostan–svetište četverokutna je građevina s prizemljem i dva kata. U središtu je crkva u obliku grčkog križa s kupolom. Ima dva pročelja sa stupovima i zabatima na kojima piše: „Velika mi djela učini Svesilni” i „Tko se ponizuje, bit će uzvišen”.

Od gore nabrojanih mjesta nisam posjetio jedino kuću u kojoj je Gemma rođena i crkvu u kojoj je krštena jer mi nije bilo zgodno onamo ići, a i treba se najaviti redovnicama koje žive na drugom mjestu da dođu otvoriti tu kuću. Usto, već nekoliko mjeseci nakon njezina rođenja, obitelj se preselila u Luccu.  

***

Ujutro opet prolazim pored kipa Bezgrješne, pa ispred crkve sv. Franje koja je uvijek zatvorena. Lucca ima bezbroj crkava i u većinu njih nisam mogao ući. 

Franjevački klaustri sada su park gdje vode peseke u šetnju. 

prvi stigmatik

Idemo opet izvan zidina. Lijepo je da Lucca voli i čuva svoje zidine, ali ne znam baš kako se žene osjećaju kada prolaze ovim vijugavim i razvedenim prolazima. Pogotovo što sam i usred bijela dana vidio najblaže rečeno čudne tipove pod voltama i u nišama. 

U starom gradu pločnika gotovo uopće nema, a i na ulicama izvan zidina kolnik je najvažniji, a za pločnik što ostane. 

Prvo sam svratio u ovu modernu crkvu blizu svetišta sv. Gemme. Taj put nisam fotografirao jer je trajao sprovod, ali vidjet ćete fotografije unutrašnjosti u drugom postu. 

Evo nas kod svetišta. Nemojte se začuditi kad uđemo. Dosta je neprivlačna unutrašnjost. 

Ovaj moderni dio u pozadini je kor za pasionistkinje. Uska vertikalna stakalca se zarotiraju i otvore kad slušaju misu.

Grob Gemminog duhovnika, pasionista p. Germana

Vidi se na muzejskim slikama da je prije ipak bilo nešto ljepše. 

Očito se Gospin oltar više puta mijenjao, ali ono što je danas tamo je najružniji stadij.

Nekoliko fotografija iz muzejčića u koji se ulazi izvana kroz suvenirnicu. 

Gemmina obleka, znak reda pasionista nosila je s unutarnje strane mantila jer im nikad nije mogla pripadati. 

Gemma se dala fotografirati iz poslušnosti duhovniku.

Ovdje je pitala oca duhovnika kako treba stajati i on joj je rekao "kao kada moliš".

U idućoj vitrini izloženi su različiti predmeti vezani uz Gemmu prije i poslije njezine smrti. Gore lijevo je korzet koji je morala nositi kada je imala tuberkulozu (ili meningitis?) kralježnice i posljedične degenerativne promjene prije nego je čudesno ozdravila. 

Nažalost, nisam mogao doprijeti do tkanina natopljenih krvlju iz stigma sv. Gemme, a učinilo mi se nepristojnim da obijam bravu na vitrini. 

Napravio sam najbolje što sam mogao, svete sličice stavio sam na divan gdje se odmarala, te stolicu i stol koji je koristila kod pisanja. 

Ne brinite ako ne vidite sličicu koju sam vama poklonio, još sam jednom prije odlaska uletio u muzejčić i napravio isto s novim sličicama. 

***

Sada smo nazad u gradu, kod crkve Gospe od ruže, označene brojem 12 na karti na početku ovoga posta. 

Lijepi kip prikladan je za izmoliti Angelus. Samo pripazite na aute koji jure odmah pored crkve. Svaki njihov prolazak vrlo se dobro čuje u crkvi. 

Odmah preko puta crkve nalazi se kuća u kojoj je Gemma boravila zadnjih nekoliko mjeseci života. Liječnici i duhovnik inzistirali su da se preseli iz brojnog kućanstva Giannini kako ne bi nekoga zarazila tuberkulozom. Obitelj je to vrlo nerado morala prihvatiti. Ovdje je Gemma proživjela svoju agoniju i umrla. 

Prvi put kad sam prošao pored kuće bila je zatvorena, ali drugi put, predvečer, susreo sam jednu staru redovnicu kako mete ispred crkve i zamolio je da mi otvori kuću za kratak posjet. Ona mi je rekla da tu nema nešto za vidjeti i da trebam posjetiti kuću Giannini. Ipak, dala mi je ključeve da si sam otključam, vjerojatno zato što do sobe vode strme stepenice, a vidjelo se da njoj taj uspon baš i ne bi bio jednostavan. "Ostavite sve kako ste i našli." Naravno, puno hvala, sestro. 

Zaista, nije bilo puno za vidjeti, ali to je na neki način i prikladno. Na kraju života svatko će od nas ostati bez svega materijalnoga, na koncu konca odijelit ćemo se i od svoga tijela. To je najvažniji trenutak našega života. Prostor gdje se odvija borba za dušu, gdje jedna sveta osoba završi svoj zemaljski život, čuva uspomene vrednije od samih stvari koje su bile uz nju. 

Pri silasku sam si morao osvijetliti stepenice jer je sa zatvorenim vratima bio mrkli mrak.  

Prešao sam preko ulice i ušao u crkvu da vratim ključeve. Uzela ih je neka malo mlađa sestra i čini mi se ukorila stariju jer me pustila da sam idem u Gemminu sobu. 

U ovu se srednjovjekovnu crkvu, koja je dobila ime po slici Gospe s ružom, sv. Gemma često dolazila moliti. 

Na lijevoj strani vide se jedini sačuvani ostatci zidina kojima je bio okružen rimski grad Luca. 

Na idućoj slici dolje desno vidite tu stariju sestru Angelicu koja mi je vrlo ljubazno dopustila da posjetim kuću i sobu gdje je Gemma umrla. 

Kako znam njezino ime? 

Na vratima crkve još sam prvi dan vidio oglašeno da je svake večeri u kolovozu od 19 do 20 sati klanjanje. To sam, naravno, zapamtio, pa me malo ražalostilo kad sam prvi put došao i vidio da su na tom klanjanju samo tri bijele redovnice. U gradu punom domaćih ljudi i turista, u kojemu su crkve u to doba valjda sve zatvorene. I drugi dan je bilo jednako. Trećega dana crkva uopće nije bila otvorena, pretpostavljam da su se sestre bojale oluje koja se približavala. Zadnjeg dana moga boravka, u crkvi se pojavio neki svećenik i pomislio sam si, baš lijepo sada bar sestra "šefica" neće morati vaditi i spremati Presveto iz tabernakula.  To mi se uopće nije sviđalo, čak i ako je sestra vjerojatno doticala samo lunulu vadeći je iz kustodije i stavljajući u monstrancu.  

Zato sam i ostao moliti krunicu dok je taj svećenik služio misu. Kasnije sam saznao da je pasionist, pa mi je još žalosnije djelovalo njegovo ležerno ponašanje. Ali ostavimo to. Tako je on propovijedao o ratu i miru (papa Leon je pozvao na post i molitvu za mir idućeg dana) te o sv. Piju X. kojemu je bio spomendan po novom kalendaru. Naravno, uz sve standardne fraze kako je sv. Pio X. dopustio vjernicima da idu često na pričest, što je nama danas normalno, ali u prošla vremena... Prije su mise bile na latinskom i vjernici ih nisu razumjeli, na oltaru su bile cartaglorie. "Sestra Angelica se toga sigurno sjeća! Suor Angelica, Suor Angelica, sjećate se?" Sestra je samo šutjela. Nadam se da propovjednik ipak nije mislio da se sestra sjeća kako je bilo prije Pija X. 

Uglavnom, poslije sam čuo od treće sestre, čini mi se najmlađe, koja me srdačno vodila po kući obitelji Giannini, da te večeri neće biti klanjanja jer je taj gostujući pasionist htio imati misu. Valjda bi bilo previše. 

Iznenadilo me direktno obraćanje svećenika za vrijeme propovijedi ne samo zbog toga što ne volim te dijaloške elemente u propovijedi, nego i zato što se u toj crkvi svakog vikenda služe tradicionalne mise. Dolazi svećenik Instituta Krista Kralja, tako da su oltarne pločice često na tom oltaru i ne treba sezati u daleku prošlost da se netko sjeti "tih vremena". 

Za vrijeme klanjanja sestre su lijepo pjevale, ali samo neke šansone. Zar Talijani zaista nemaju normalnih starijih crkvenih pjesama? Teško mi je to zamisliti. No, pretpostavljam da nisam trebao biti iznenađen tipom pjesama kada sam vidio naslovnicu pjesmarice. 

Inače, u istoj ulici, vrlo blizu ove crkve, i FSSPX ima svoju kapelu. U centru grada i lako dostupnu, kako je i prikladno. 

***

Sada je na redu kuća (br. 5 na karti) u ulici koja se danas zove po sv. Gemmi Galgani. Ondje je Gemma živjela s obitelji nakon očeve smrti. Otac joj je umro od raka grla kad je imala 19 godina, a majka od sušice kad je Gemma imala 8 godina. 

Lijepo je vidjeti da mnoge kuće u Lucci imaju Isusovo ime iznad ulaznih vrata. 

Pozvonio sam i pustila me u stan neka fina gospođa koja ga čuva. Gore su već bili muž i žena Amerikanci koji su prije dvije godine kupili stan ispod ovog, a sada su prvi put posjetili Gemmin stan. Amer mi je rekao da im često zabunom znaju pozvoniti turisti koji žele ući u stan obitelji Galgani. Rekao sam mu da ću i ja svojim poznanicima savjetovati da slobodno pozvone na bilo koje zvonce, ako i pogriješe, otvorit će im taj bračni par. 

Inače, ispričao mi je da je njihov stan kad su ga razgledali bio ogoljen do zidova, a iz šute na podu izvukli su Isusovu sliku na kojoj je pisalo "Jesus of Bethany". S obzirom da se supruga zove Bethany, a agent se zaklinjao da nije on podmetnuo sliku, uzeli su to kao znak. 

Gospođa nam je na talijanskom, jer ne govori baš nešto engleski, objašnjavala predmete i događanja iz života sv. Gemme vezane uz ovaj stan. 

Ovdje je premještena urna u kojoj su počivali Gemmini ostatci prije nego su stavljeni u onu koju ste vidjeli ispod oltara u svetištu

brevijar Gemminog redovitog ispovjednika, pomoćnog biskupa Lucce msgr. Volpija

brevijar Gemminog izvanrednog ispovjednika i duhovnika, p. Germana

još jedan Gemmin "habit"

Platna u koja su bile umotane svetičine kosti

Gemma je izvezla ovaj pokrivač. Ona je bila marljiva i uspješna i u učenju i u poslovima koje je obavljala kod kuće. 

Soba u kojoj je Gemma primila stigme. Na slici je prikazan taj događaj. 

Na engleskoj wikipediji trenutačno stoji ovaj tekst kojim se želi dovesti u pitanje nadnaravno porijeklo tih rana: 

Liječnik Pietro Pfanner, koji je poznavao Gemmu Galgani još od njezina djetinjstva, pregledao je njezine stigme. Prema njegovu mišljenju, tragovi su bili znakovi histeričnog ponašanja, te je sumnjao da Gemma možda boluje od nekog oblika neuroze. Pfanner je pregledao Galgani i uočio kapljice krvi na dlanovima njezinih ruku, ali kada je naredio da se krv obriše mokrim ručnikom, nije bilo nikakve rane. Zaključio je da je riječ o fenomenu koji si je sama nanijela. U drugoj prigodi, Gemmina pomajka Cecilia Giannini primijetila je šivaću iglu na podu pokraj nje.

Znači, histerizirala je, pa joj je krv izlazila iz kože na odgovarajućim mjestima iako nije bilo rana, ali si je ipak možda i bola ruke, noge, bok i glavu iglom (znakovito je da netko tko veze, šije i slično, kao što smo vidjeli, ima u blizini sebe iglu), no liječnik nije vidio rane od te igle. 

Mislim, meni je svejedno hoće li netko vjerovati u nadnaravnost Gemminih stigmi, ni meni samom to nije posebno važan razlog zašto mi je ta svetica zanimljiva. Ali, mogli bi se skeptici barem dogovoriti među sobom da budu konzistentni u svojoj kritici. Ako vas zanima više o njezinim stigmama, ekstazama i drugim mističkim darovima, najbolje da prvo pročitate svjedočanstvo oca Germana.

***

Gospođa u Casa Galgani rekla mi je kad sam odlazio da se Casa Giannini isto tako zatvara u 18 i da je mogu probati posjetiti idući dan. Ja sam ipak znao da su na vratima te druge kuće stavili obavijest da je otvorena do 19, pa sam požurio kako bih je pokušao obići. 

Zaista, kuća je bila otvorena. Provela me kroz nju, kako sam spomenuo, jedna od sestara u bijelom habitu koje sam susreo u crkvi Svete Marije od Ruže. 

U blagovaoni još stoji ovo veliko i lijepo raspelo s kojim je Gemma imala raznih mističkih iskustava. Njezina stolica je ova s druge strane stola jer je morala sjediti tako da ne gleda raspelo jer bi inače pala u zanos i ne bi pojela svoj objed. 

Prolazeći hodnikom, uočio sam ovog poznanika svih tradicionalista kojemu je sutra godišnjica smrti. 

Gemma se penjala ovim stepenicama noseći vrč s vodom kada ju je đavao gurnuo. Njezin anđeo čuvar uhvatio ju je tako da nije ni pala ni razbila vrč. Inače, Gemma je redovito razgovarala sa svojim anđelom čuvarom, on joj se znao i zaprijetiti da ga neće više vidjeti ako ne popravi neku nesavršenost, a često joj je poput poštara odnosio i donosio pisma od duhovnika. 

Gemma se preselila u ovu kuću prvenstveno zbog siromaštva svoje obitelji. Zbog bolešljivosti i nedostatka miraza, nije bila prihvaćena u raznim redovničkim zajednicama kojima se pokušala pridružiti. Također, njezina mistička iskustva izazivala su nesigurnost i nelagodu kod braće i sestara. Obitelj Giannini bila je pobožna obitelj s dvanaestero djece koja je rado prihvatila još jedno. Kod njih su redovito odsjedali svećenici tako da su i služili mise u kućnoj kapeli. 

Ovo, jasno, nije originalna kapelica. 

Našalio sam se sa sestrom da se od svetaca ipak ne razlikujemo po kišobranima. 

Fotografiju Gemme u ekstazi uslikao je jedan od braće. 

U ovoj radnoj sobi Gemma je napisala svoju glasovitu autobiografiju. Čini mi se da je taj kratki tekst dobar uvod u njezin život i razmišljanje. Na internetu možete čitati talijanski original ili engleski prijevod, a od ove je godine dostupan i hrvatski prijevod u knjizi koju je izdala Zaklada sv. Dominik Savio. 

Komoda u koju je sv. Gemma odložila autobiografiju napisanu po zapovijedi duhovnika.

Đavao je taj dnevnik ukrao, ali je p. Germanus koji se nalazio u drugom mjestu, doznavši za to, odmah molio egzorcizam i nečastivi je bio prisiljen vratiti teku. No stranice koje su sadržavale Gemmin rukopis ostavio je osmuđene, a one koje su bile prazne ostale su netaknute. Ovo dolje je faksimil jer se original čuva u Rimu. Podsjetilo me to na neke izloške koje sam vidio u muzeju čistilišta u Rimu. 

Jedna od sestara obitelji Giannini ustupala je svoj krevet Gemmi za trajanja njezinih stigmi (od četvrtka navečer do petka u 15 sati). Lijepo od nje, ali vjerujem da bismo svi učinili slično. 

Neki od svetih kipova koje je Gemma posebno štovala. 

Kip Gospe žalosne Gemmi je ostao kao uspomena od njezine pokojne majke. Kosa je napravljena od vlasi njenog najdražeg brata Gina uzetih kad je bio dijete. Gino, koji je bio dvije godine stariji od Gemme, umro je kao bogoslov s 18 godina, od sušice. 

Ovi sveti kipovi nisu nužno po mom ukusu. Bilo bi čudno da imam isti senzibilitet i afinitete kao talijanska gradska gospođica s kraja 19. stoljeća. Ipak, ono što nas privlači svecima nisu njihove kuće ili imovina, nego njihova razmišljanja, djela i prvenstveno blizina Bogu.