Primorani smo boriti se

Susreti s profesorom Bileckim

Kada sam se god kasnije u životu sjetio dvomjesečnoga boravka u Judenburgu, uvijek su izbili u prvi red kao najsnažniji dojmovi: glad, studen i obračunavanje s naivnim sveslavenstvom.

Bilo je i opet jedno zuboboljno i reumatično veče.

Ja sam popio večernju vojničku crnu kavu i pojeo komad kukuruznoga kruha, koji mi je ostao od podne. Strpao sam u vojničku kabanicu tintarnicu, pero i blok papira za pisanje te sam s pismenim dopuštenjem, da mogu izostati u gradu do dvanaest sati u noći, izašao iz kasarne na ulicu.

Hujao je odnekle s Tauerskih Alpa leden vjetar, koji je donio sa sobom gustu susnježicu. Pogledao sam uvis prema nebu, koje mi se pričinilo sasvim crno. A iz te crnine sipale su se u prostor, koji je bio rasvijetljen blijedim zrakama uličnih svjetiljaka, debele pahuljice snijega, pomiješane s krupnim kapljama kiše. Pri svakom jačem udarcu vjetra, koji je zazviždao tada fortissimo, činilo se kao da se čitava okolina nagnula u bezdan, a u vrtlogu mećave i kiše zaigrao je pogdjekoji žuti list, koji se s ogoljela drveća srunio u ulično blato.

Dok su tako pokraj kuća mirnih judenburških građana zamirale posljednje disonance pradavne i obične jesenske simfonije, ja sam se mimo zamagljenih okana slabo rasvijetljenih prozora žurio u glavnu gradsku kavanu, da u njoj obavim svoju korespondenciju i napišem nekoliko odsjeka feljtona koji sam namjeravao poslati u Zagreb uredniku "Novina" dru Rudolfu Eckertu.

S raspoloženjem himna "Dies irae" i psalma "Miserere" ušao sam u zadimljenu kavanu.

Jako sam se oneraspoložio, jer je kavana bila prepuna vojničkih i građanskih gostiju. Za onim stolom za kojim sam ja sinoć pisao bila su četiri jednogodišnja dobrovoljca, kojih nisam poznavao. I drugi su stolovi bili zaposjednuti.

Za jednim stolom bio je ipak samo jedan gospodin, prema kojemu sam odmah osjetio povjerenje. Odloživši kabanicu i kapu na kavansku klinčanicu, približio sam se k njemu i upitao ga njemački:

"Je li slobodno?"

"Izvolite! Ima dosta mjesta!" odgovorio je gospodin, pogledavši me prijazno iza jednih novina, koje je držao u rukama, zadubljen u njih.

Sjeo sam sučelice njemu i naručio lipov čaj i dvije žemičke.

Popivši vrući čaj, u kojem se osjećao okus saharina, i pojevši žemičke, stao sam i ja čitati bečke i gradačke novine.

Bio sam se brzo potpuno udobrovoljio. Nisu me više ozlojeđivali ni brojni špijuni, koji su prvi dolazili u kavanu za svoje "štamtiše" i posljednji izilazili iz nje. Naše su kasarne bile gotovo isto tako ledene kao i ulice, a u kavani je bilo ipak toplo. Toplina se osjećala to ugodnije što je nemilosrdnije vani vjetar fijukao zasipajući kavanske prozore pahuljicama, koje su se sporo sklizale niz zahukano staklo.

Od časa do časa promatrao sam kriomice gospodina koji mi je sjedio sučelice. Prosijeda brada i prorijeđena kosa podavale su njegovu ozbiljnomu licu veliku dostojanstvenost. Ali me ta dostojanstvenost nije odbijala. Naprotiv, u njoj bijaše mnogo intimnosti i privlačivosti. Takav se tip nalazi u muževa koje je oplemenila životna bol i duboka kultura. Simpatičnoga gospodina nisam nikada prije vidio, a ipak sam čitave večeri imao osjećaj kao da se uza me nalazi koji davni znanac ili prijatelj. Čitajući novine, morao sam se više puta svladavati da mi se s usta ne otkine kakva familijarna opaska ili usklik.

Ona četiri jednogodišnja dobrovoljca, koji su u nimbusu plavetna dima sjedili za stolom gdje sam ja sinoć počeo pisati svoj feljton, rešetali su Hindenburga, Dankla, Auffenberga, Potioreka i druge generale zaraćenih armija. To rešetanje bilo je nemilosrdno, jer su mlada gospoda natezala sve ratne događaje na Prokrustovu postelju svojih gvozdenih shema, koje su možda istom jučer ili prekjučer naučili u dobrovoljačkoj školi od svoga učitelja taktike. Život i praksa ne prolaze nikada lošije nego kad ih uzmu kasapiti ljudi koji misle da po svojem zvanju moraju sve svoje maštanje, čuvstvovanje, mišljenje i prosuđivanje regulirati prema jednom jedinom kategoričnom imperativu: Also sprach Reglement!

"Drugovi, ja se ne slažem s vama!" gotovo je vikao jedan kajzerjeger trojici dobrovoljaca s parolama 7. pješačke regimente iz Celovca. "Ja ne mogu misliti o našim austrijskim generalima kao vi. Čast Hindenburgu! On je izvršio veliko djelo kada je izmlatio Ruse i istjerao ih iz istočne Prusije. Ali ja pitam, bi li on mogao izvojštiti taj uspjeh da njegovo desno krilo nisu osiguravali austrijski generali i vojnici? Čast i Conradu von Hotzendorfu i drugim austrijskim vojskovođama!"

Protivnici toga kajzerjegera, jednogodišnji dobrovoljci iz Celovca, bili su najveći pangermani. Oni su dalje kudili austrijske generale, gledajući u Prusima i u Hindenburgu svoj ideal pravih ljudi i vojskovođa.

Ja sam uzimao u ruke već desete novine i tražio ima li u njima koja nova pozitivna vijest. Nisam našao ništa što bi moglo zadovoljiti misaona i istinoljubiva čovjeka. Uvijek same laži i poluistine. Uvijek nekakvo "novo grupiranje", "mirovanje", "dobrovoljno ispražnjivanje" i druge prazne besjede.

No, hvala Bogu, tu sam našao članak koji je vrijedno pročitati. Ranjeni infanterist priča svoje ratne doživljaje. Ali što je to, kakav se to moderni strateg javlja pred nama? Nije li to vojnik koji prema onoj Napoleonovoj riječi nosi maršalsku palicu u svom telećaku? U bojnoj liniji mogao je on vidjeti tek stotinjak svojih drugova, a sada mu je najednom poznat razmještaj satnija, bataljuna, pukovnija i brigada, kao da ih je gledao s kakvoga cepelina ili kao da je sam dirigirao čitavom bitkom. Pravi Plautov miles gloriosus! Nije čudo što pred neukim općinstvom i gdjekoji ranjenik profanira svoje rane ovakvim hvastavostima, ali je čudo što urednik pušta ovakva razmatranja u svoj list. Ili, tko zna nije li taj članak sastavljen u samom uredništvu, koje znade da je bog Mars poslao božicu Veritas u penziju, a možda i u kakvu Sibiriju, pa je kojekakvim člankopiscima dopušteno "opsjenjivati prostotu".

Nakon deset sati kavana se gotovo ispraznila. Otišli su kući svi građani i oženjeni oficiri. Ostali smo unutra gotovo samo mi jednogodišnji dobrovoljci, koji nismo mogli očekivati da ćemo u kasarni osjetiti ljepotu najznatnijeg smrtničkog izuma, naime obiteljskoga toplog stana.

Moji drugovi Česi, koji su pod vodstvom Jaroslava Jača dotada igrali biljar, sjeli su kraj prazna stola, gdje su povjerljivo tiho razgovarali i katkada gotovo šaptali. Ona četvorica stratega u kutu kavane zašutješe i stadoše istom sada čitati novine.

Dosada se uvukla u kavanu.

I konobarica je zadrijemala kraj svojega stolića, ne puštajući ni u snu svoje navadno pletivo iz ruku.

Moj susjed čitao je sabrano judenburški tjednik. Nisam se mogao dovoljno načuditi što ga je moglo toliko zanimati u pokrajinskom listiću. Odjednom njegove se usnice složiše u superioran ironičan podsmijeh. Ne pazeći na to gdje se nalazi, nezadovoljno je odložio novine preda se i prošaptao:

"I znowu szowinistyczna glupota!"

Neznanac je dakle Poljak, pomislih u sebi. Ta da, kako to nisam već prije opazio? I njegovo odijelo pokazuje da je Poljak. Crni mu je kaput opšiven crnim gajtanima, te je vrlo sličan kaputu hrvatske gale. A i čizme s visokim mekim sarama sašivene su po poljskom kroju. Ovakvu nošnju viđao sam često u mnogih bjegunaca koji su se pred Rusima sklonili iz Galicije u Judenburg. Na judenburškim ulicama susretali smo mnogo tih siromašnih beskućnika. Kao odabrani narod u babilonskom sužanjstvu, tako su i ti emigranti nosili sa sobom neizlječivu bol i svoje nacionalne svetinje.

Smatrajući se duševno srodnim s dostojanstvenim gospodinom, koji mi sjedi sučelice za istim kavanskim stolom, obratio sam se spontano njemu pitajući ga njemačkim jezikom:

"Vi ste Poljak?"

"Nisam. Ja sam Ukrajinac", odgovorio mi je, ne uklanjajući se razgovoru sa mnom.

"Ukrajinac?" začudio sam se. "Iz Vaše je domovine jamačno pobjeglo mnogo ljudi u austrijske zemlje."

Pod tim austrijskim zemljama mislio sam samo Gornju i Donju Austriju i Štajersku.

"Ne znam", reče on sjetno. "Uostalom, Vi krivo držite, kako ja predmnijevam, da Ukrajinci žive samo u Ukrajini."

Nisam se htio pohvaliti poznavanjem ukrajinske narodnosti. Šutio sam o tom, a moj je znanac govorio dalje:

"Moja je domovina Galicija, a ja sam rođeni Lavovljanin. Komu god ovdje reknem da sam Ukrajinac, moram se bojati da on odmah pomišlja na Kijev ili Černigov. Ukrajinac kao nacionalno ime ovdje je slabo poznato. U Austriji nas nazivaju obično Rusinima, a u Rusiji Malorusima. Ali nijedno od tih dvaju imena nema korijena u narodu. Široki se slojevi nazivaju Rusima ili Ukrajincima. A općeniti naš naziv jest Ukrajinci. Nažalost, niste vi Nijemci jedini kojima su Ukrajinci natio incognita. Nepoznat i nepriznat narod."

Ispravio sam svojega susjeda da nisam Nijemac. Rekoh mu svoju narodnost, ime i građansko zanimanje.

"Ah!" uskliknuo je on iskreno obradovan. "Vi ste dakle Hrvat? I kandidat srednjoškolskoga profesorskoga staleža. Donekle ste moj kolega. Ja se zovem Vasilj Bilecki. Donedavna sam bio profesor literature na lavovskoj ukrajinskoj gimnaziji. A sada sam umirovljenik i, kako vidite, drug gavranima, jer sam se s njima doselio sa sjevera na jug, gdje ipak nisam našao blažega podneblja."

Posljednje su mu riječi bile pune sarkazma i gorke rezignacije. No ubrzo se na njegovim ličnim crtama sakupila stara energija i smirenost, i on je nastavio prijašnjim intimnim tonom:

"Zašto se mi Slaveni sporazumijevamo uvijek njemačkim jezikom? Ja razumijem otpor Poljaka, koji nisu htjeli da sveslavenskim jezikom postane ruski. Ne može se tražiti od potlačenih da se bore za međunarodni prestiž tlačitelja. Ali zar slavenska inteligencija ne bi mogla ipak uzeti koji naš jezik za zajedničko sredstvo saobraćanja? Vidite, ja sam uvijek simpatizirao s vama Hrvatima i držao sam da bismo se najprije složili kad bismo hrvatski ili, ako hoćete, srpski jezik proglasili međuslavenskim jezikom. Tu sam misao zastupao i u jednoj ukrajinskoj reviji. Ali nisam našao nikakva odziva. Lijeni smo i nehajni, zato i ostajemo dosad rasa drugoga reda. I ja sam moram staviti ruku na prsa i reći: Mea culpa. Premda je moje zvanje slavistika, ipak nisam ni ja naučio hrvatski niti sam se ikada ozbiljnije potrudio da proučim, na priliku, povijest i kulturu Hrvata. Hrvati su mi literarno poznati tek iz nekih djela poljskoga književnika Grabowskoga i iz nekih rasprava profesora Vatroslava Jagića. Inače, ako hoću saznati što o vama, moram uzeti u ruke njemačka vrela…"

"Koja su vrlo nepouzdana i često uvredljiva za nas", prekinuo sam profesora Bileckoga. "S ogorčenjem čitamo mi Hrvati neke partije iz Schillerova 'Wallensteina' i iz drugih djela nekih poznatih njemačkih književnika. Mi smo kao Trenkovi panduri strašilo za njemačku djecu i njemačke seljake. U jednom leksikonu, gdje su naslikane sve moguće vrste vojnika, naslikan je Hrvat kako čerupa ukradenu kokoš. Heinrich Mann je prikazao nas Hrvate kao besvjesnu nekulturnu masu, kojoj je zanimanje hajdučija…"*

"Razumijem Vaše ogorčenje, mladi brate Hrvate", rekao mi je profesor Bilecki. "Slična je sudbina i nas Ukrajinaca. I u nas postoje Trenkovi panduri, koji su Europi poznati pod imenom Kozaka. Koliko smo puta čuli o kozačkom kopitu, o kozačkom knutu, o kozačkim napadajima na ljude koji vrše manifestacije za napredak društva. Od 1863. do 1868. poslano je u Sibiriju samo Poljaka 18 000. Tko ih je gonio tamo? Odgovor glasi: Gonili su ih Kozaci. Kavkaski su narodi redomice gubili slobodu. Tko ih je podjarmljivao? Ljudi koji misle površno, kažu: Podjarmljivali su ih Kozaci. A kada su kubanski Kozaci neposredno prije ovoga rata priredili u Varšavi proslavu Ševčenkove stogodišnjice rođenja, bili su njihovi oficiri velikim dijelom degradirani, a kozačke su čete bačene za kaznu u druge dijelove ruske carevine. I mi Ukrajinci želimo da nitko ne izrabljuje našu hrabrost i našu krv za mrske i natražne ciljeve despotizma. A to isto želite i vi Hrvati. Ali čini mi se da su Hrvati ipak u boljem položaju od nas Ukrajinaca. Njemačke novine u Austriji ne pišu toliko ni o dajčmajsterima ni o drugim svojim elitnim trupama koliko o Hrvatima. Ruhmreiche Regimenter, unbesiegte Divisionen, kaisertreue Kroaten ‒ to je njihov vokabularij."

Izrekao sam na to podrugljivu primjedbu da je sve to u stilu pohvala koje je Marija Terezija davala Trenkovim pandurima, od kojih je očekivala što veću spremnost za polazak u nesimpatične pokolje, a profesor me je Bilecki pokušao dalje miriti govoreći:

"Nemojte biti prevelik pesimist, mladi brate Hrvate. Ja bih bio sretan kad bih takve panegirike mogao čitati o Ukrajincima. No gledajte kako o nama pišu gdjekoji njemački listovi."

I pružio mi je mjesni listić, što ga je prije onako prezirno bio odložio na stol. Odmah sam razumio onaj poluglasni njegov usklik: "I znowu szowinistyczna glupota!"

Neki neodgovorni huškač nadrljao je članak kojemu je bio naslov: "Ein verräterisches Volk". Tko je bio taj izdajnički narod? Ukrajinci, koje pamfletist naziva Rusinima! Netko je iz obavještajne vojničke austrijske službe potkučio materijal s pravim ili podvaljivačkim imenima onih koji su u Galiciji prije rata bili u službi ruske protuaustrijske špijunaže. Kušajući na tu šaku ljudi svaliti krivnju za poraze austrijske vojske u Galiciji, prolijevao je pisac krokodilske suze nad svojom samovoljnom generalizacijom, pitajući se kako je uopće moglo doći do tolike korupcije čitavog jednog naroda, a na koncu je patetički parafrazirao Jugurtine riječi stilizacijom: "O nationem venalem et mature perituram, si emptorem invenerit!"⁴

"No, što velite na ovo?" upitao me je profesor Bilecki kada sam bio gotov s člankom te sam šuteći razmišljao o toj stopostotnoj pravoj šovinističkoj gluposti.

"Retorqueamus argumentum!" odgovorih mirno. "Neka taj samozvani Demosten ili Eshin ili Katon Stariji zatraži od svojih informatora podatke o aferi majora Redla i njegovih drugova, preko kojih su Rusi došli do najpovjerljivijih austrijskih vojničkih tajna. Tko je bio major Redl? Tko su bili njegovi drugovi? Bili su austrijski Nijemci. Zašto ne bi onda pisac i na adresu austrijskih Nijemaca upravio sofističku generalizaciju: O nationem venalem et mature perituram...? Na koncu moram priznati da ne razumijem čemu ovoliko žuči proti jednomu čitavomu narodu."

"A meni se čini da tu pojavu posve dobro razumijem", prihvatio je brzo moj susjed. "U prvi mah pomislio sam da iz pisca govori šovinistički 'Drang nach Osten'. Ne isključujem ni sada mogućnost te pretpostavke. Ali se ipak radije utječem svojemu staromu principu da na svijetu ima mnogo više neznanja nego zlobe. Ne poznaju nas, zato tako govore o nama. Ta rekoh vam već da smo mi Ukrajinci natio incognita. Ne znaju koliko smo mi dosada radili i još uvijek radimo za Austriju. Uhvate li kojega špijuna i taj špijun pripada ukrajinskomu narodu, odmah viču da je to 'ein verräterischer Ruthene'. Mi ne niječemo da među Ukrajincima postoji i rusofilska struja. Toj struji pripadaju grof Bobrinski, Dudikevič, Vjergun, Bendasjuk i drugi članovi Galicijsko-ruskoga društva, koje su osnovali caristički okupatori i propagandisti. Od tih renegata najviše trpe osviješteni Ukrajinci, kojima se otima imutak i materinska riječ. Ali Ukrajinci u svojim patnjama razvijaju golemu aktivnost. Oni su razaslali svoja poslanstva posvuda kamo su mogli doprijeti, a osobito u Bugarsku i Tursku. Zašto pisac ovoga perfidnoga članka 'Ein verräterisches Volk' ne obavještava svojih čitalaca o tom?"

"Zato što ne zna nijednoga slavenskoga jezika", rekoh ja.

"O, nije mu za to potrebno poznavanje slavenskih jezika", uzvratio je profesor Vasilj Bilecki. "O tom mnogo pišu naše njemačke novine, kojima je naslov 'Ukrainische Nachrichten'. Do njih mu nije teško doći. Ali zar je potrebno poznavanje jezika da se može procijeniti koliko ukrajinski narod trpi upravo za centralne vlasti? Zar pisac toga pamfleta misli da je hiljadama i hiljadama ukrajinskih emigranata, koje može vidjeti svaki dan u raznim štajerskim mjestima, lako provoditi ovakav pasji život u tuđoj zemlji? A koliko trpe oni Ukrajinci koji su ostali u Galiciji i u Bukovini?"

Moj je susjed govorio dalje. Govorio je odrešito i zanosno. Divio sam se odakle ovoliko upravo mladenačkog idealizma u njegovu srcu. Jedino mu je glas nešto drhtao kad je spomenuo da ima i on u ratu dva sina. Od jednoga je dobio pismo prije petnaest dana, a drugi mu se nije javio sve od zauzeća Lavova. No čini se da mu je bilo odmah neugodno što je počeo preda mnom govoriti o svojoj obitelji. Stoga se brzo vratio na svoju Ukrajinu. Vidio sam da je njegovo srce prepuno raznih dojmova koji su dotada ostali sakriveni ovoj novoj njegovoj postojbini, a sada je veseo što ih može otkriti bratu Slavenu, za kojega je mislio da ga može razumjeti. A i ja sam bio uvjeren da sam ga razumio. Meni je zapela riječ u grlu. Pred očima mi se razvijala slika jednoga naroda koji je između dvije velesile napregnuo svu snagu da dođe k suncu i slobodi. A te dvije velesile ovile su se oko tijela toga naroda kao zmije oko Laokoonta hoteći mu polomiti kosti imperijalističkim i licemjernim bratskim zagrljajem.

"Teško zemlji", govorio je Ukrajinac, "koja mora biti pozornicom modernoga rata. Ja mogu sebi to konkretnije predočiti nego ovi ljudi, koji su daleko od ratišta zaštićeni našim patnjama. Za njih ne znače gotovo ništa imena mjesta koja se spominju u ratnim izvještajima generalnoga stožera. Za mene svako takvo mjesto znači osobno trpljenje. Ja poznam ta mjesta iz autopsije. Svako haranje po njima jest trganje moje osobe. Gledam kako se na stotine kilometara raširila bojna linija, čovjek udaljen od čovjeka tek par koraka. Jedan borac za drugim pada na zemlju, ali se živa ograda obnavlja neprestano novim 'ljudskim materijalom'. Uzmicanje, proganjanje. Bojna se linija pomiče kroz čitava naselja, ostavljajući za sobom krv, uzdahe i pustoš. Zar stradaju samo vojnici? Meni se čini da su još veći stradalnici oni civili kojima je zavičaj postao ratištem. Sa strateškog stanovišta valja razoriti sve što može služiti kao zaklon neprijatelju, sravniti treba sa zemljom i sela i šume, ako smetaju tvojim tanetima. Tko uzmiče, često se služi skitskom taktikom, jer uništava sve što zaposjeda njegov neprijatelj. Kad mislim na to, onda ne znam jesu li više bukovinskih i galicijskih naselja poharali Rusi ili Austrijanci. Osjećam ta pustošenja kao probijanje moga srca, kao otkidanje komada mojih pluća i jetara. Ratni vulkan uništio je mnoga ukrajinska sela, kojima je u ovom ratu dosuđena nesreća Pompeja, Stabija i Herkulana. Ni to nije poznato ovakvim člankopiscima, koji se neodgovorno deru da smo mi Ukrajinci 'ein verräterisches Volk', izdajnički narod. Kako li bi oni drukčije govorili da okupatorske čete dođu u ove štajerske krajeve pa da ukinu sve narodne slobode i skinu sva stara poglavarstva! Koliko bi među njima bilo grofova Bobrinskih i Vjerguna, koji bi tražili modum vivendi s okupatorom!"

Bilo je prošlo jedanaest sati.

Ona četvorica jednogodišnjih dobrovoljaca, koji su se bavili visokom strategijom, izilazili su iz kavane gunđajući kod vrata pjesmu o trećem vojničkom koru s izazivačkim refrenom:

Und die Serben müssen sterben,
weil wir Deutsch-Österreicher sind.

I Česi su se podigli od svojega stola. Drug Jač došao je k meni i zapitao me hrvatski:

"No, brate Hrvate, idemo li u kasarnu?"

"Idemo", odgovorio sam pripravno.

Oprostio sam se s profesorom Bileckim i pošao sam s drugovima Česima kroz vrtlog snježnih pahuljica judenburškim ulicama.

"A s kime si to tako živo raspravljao?" pitao me drug Jač.

"S jednim profesorom Ukrajincem", odgovorio sam kratko.

"Meni se ne sviđaju ti Ukrajinci", rekao je Jač, kao da me kori zbog moje povjerljivosti.

Nisam htio dalje razgovarati o toj stvari, jer sam znao da su naši drugovi Česi, kao i Srbi, bili tada naivni pristaše carske Rusije.

Ali sam zato drugi dan ispripovjedio svoj razgovor s profesorom Bileckim drugovima Ukrajincima Lubineckom, Vaščyšynu, Marcinku i Romiloviču. Pitao sam ih poznaju li oni profesora Bileckoga. Samo su se znalački pogledali, a Lubinecki me je zapitao:

"Želiš li se možda pobliže upoznati s njim?"

Rekao sam da bi mi to bilo vrlo drago, jer bih od njega mogao mnogo naučiti.

Već drugi ili treći dan poslije toga povedoše me drugovi Lubinecki i Romilovič u privatni stan profesora Bileckoga.**

On je stanovao u dvorcu Liechtensteinu u kukavnom prizemnom prostoru, gdje je nekada bila pekara. Taj prostor bio je papirnatim tapetama pregrađen na tri dijela, jer su unutra bile smještene tri ukrajinske emigrantske obitelji.

U "sobi" koju je zapremio profesor Bilecki dočekao nas je domaćin u istoj narodnoj nošnji u kojoj sam ga upoznao u kavani. On je predstavio mene svojoj gospođi supruzi, kojoj je moglo biti oko pedeset godina, i svojoj pastorci, vrlo lijepoj, rumenoj djevojci, o kojoj je rekao da je nekidan došla iz Graca, gdje se upisala na sveučilište. S drugovima Lubineckim i Romilovičem sve se troje, kako sam razabrao odmah pri dolasku, već otprije dobro poznavalo.

Odložili smo kabanice, kape i pripašaje s bajunetama na velik kovčeg, pokriven ćilimom s ukrajinskom narodnom ornamentikom.

Sjedosmo petero nas za prilično prostran stol, pokriven bijelim stolnjakom. I stol i stolice bijahu svjedoci velikoga siromaštva.

Nama, koji smo u kasarnama i drugim ratnim vojničkim nastambama bili navikli na još siromašnije pokućstvo, nije to bilo ništa neobično. Ali domaćica kao da se malo stidjela, zato se ispričavala pred nama:

"Eto, vidite na što smo spali. Bjegunci smo, daleko od svoga doma. Ali možemo biti zadovoljni što smo dobili i ovaj zakutak, da u nj smjestimo glavu. Bog zna kakav Moskal dere sada naše pokućstvo i našu rubeninu i odjeću u našem krasno uređenom stanu u Lavovu. A mi ovdje…"

Gospođa se prekinula u svojem jadikovanju. Činilo mi se da su joj se suze stale runiti niz lice, namreškano od briga.

Profesor Bilecki nije htio da mi opazimo bijedu njegove obitelji, zato je rekao vedro:

"Bit će bolje. Ja sam već prije deset dana sklopio pogodbu s jednom gospođom u Gracu. Preselit ćemo se prije Božića tamo, pa ćemo opet živjeti kao ljudi. Sada se moramo stisnuti u ovom kutu, kako to hoće judenburško gradsko poglavarstvo."

Od običnih formalističkih tema prešli smo malo-pomalo i na zanimljiviji razgovor.

Gospođa Bilecka skuhala je čaj u skupocjenom samovaru, koji je pronijela kao kakvu relikviju na bijegu iz Lavova preko Beča i Brucka u Judenburg. Mjesto šećera poslužili smo se saharinom. Na stolu je doskora bilo obilje bijelog peciva, slastica iz slastičarnice i kolača medenjaka, koje je pekla sama gospođa Bilecka.

Profesor Bilecki razdijelio je nakon jednoga sata naše društvo tako da su za velikim stolom ostali igrajući se domina s gospođom Bileckom i njezinom pastorkom moji drugovi Lubinecki i Romilovič, a ja sam sjeo s profesorom uza stolić kraj jedinoga prozora, koji je više bio nalik na puškarnicu.

Izvadio sam tintu, pero i blok papira i stao bilježiti informacije mojega gostoprimca, kojega sam često prekidao raznim pitanjima.

A on mi je uz moje prekide govorio:

"Nitko ne zazire valjda od ruskoga gospodstva više nego mi nacionalistički orijentirani Ukrajinci. Ne možemo zatajiti da nam je draža Austrija nego caristička Rusija. U Austriji smo imali šest državnih i osam privatnih gimnazija. Imali smo pučke škole s ukrajinskim nastavnim jezikom. Izdavali smo četiri dnevnika, više tjednika i revija. Osnovali smo brojne čitaonice, udruženja 'sokola' i 'siča'. Naša je ekonomska organizacija bila u štedionicama i bankama dosta jaka. Naše su zadruge oslobađale seljake od samovolje velikih posjednika i Židova. A sada je velik dio tih nastojanja uništen. Kad bi se Rusija uspjela učvrstiti u Galiciji, zadesila bi nas i tu ona sudbina pod kojom stenju naši sunarodnjaci u Ukrajini od Petra Velikoga..."

"...Velite da Vam nije potpuno poznato kako Rusija postupa sa svojim Ukrajincima. Neka Vam bude dovoljno nekoliko činjenica. Ondje vlada 'zemstvo', a slobodno je zadrugarstvo potpuno nemoćno. A posljedice nastave na velikoruskom jeziku u Ukrajini najbolje je opisao u nekim novelama pisac Hrinčenko. Mnoga djeca idu po šest godina u školu, a na koncu ostanu ipak analfabeti."

"...Željeli biste znati postoji li doista tako velika razlika između Rusa i Ukrajinaca. Moram Vam iskreno kazati da bih se ja silno veselio kad bismo mi Ukrajinci bili jedan narod s Rusima. Ali u Rusiji, gdje imade preko stotinu narodnosti, moramo osim Poljaka razlikovati najmanje još dva slavenska naroda: to su Velikorusi, kojima možete, ako Vas je volja, pribrojiti i Bjeloruse, i Ukrajinci, ili, kako nas drugi vole nazivati, Malorusi. I oni Ukrajinci koji se nazivaju Rusima razlikuju vrlo dobro svoju narodnost od narodnosti Velikorusa, koje oni nazivaju Moskalima. Moskali i Ukrajinci žive odijeljeni jedni od drugih, oni se ne asimiliraju. U Bukovini je, na primjer, jedno selo Bilokernycija, gdje žive velikoruski raskolnici 'Lipovani'. Premda se izmijenilo već više generacija otkako su se ti Lipovani doselili u svoju postojbinu, oni se ipak nisu asimilirali u Ukrajince. No reći ćete da je toj razlici uzrok vjera. A ja onda pitam: a zašto i u nekim krajevima Rusije, u kojima se katkada u istom selu nalaze Velikorusi i Ukrajinci te pripadaju istoj vjeri, postoji među jednima i drugima svijest o različnoj nacionalnoj pripadnosti?"

"...Jezik je ukrajinski takav te ukrajinski seljak, a ni velik dio ukrajinske inteligencije, ne razumije ruskoga književnoga jezika. Knjige Puškina, Tolstoja, Turgenjeva, Dostojevskoga i Gorkoga, a i nekih samih popularnih pisaca ruskih pristupne su samo onima koji su ruski u školi naučili. Zato i ostaje ruska kultura za nas knjiga zatvorena sa sedam pečata. Da su Ukrajinci poseban narod, o tom se uvjerio i ruski etnograf Kostomarev, koji je proučio naše i velikoruske nacionalne osobine. Drugi neki ruski učenjaci, među njima osobito ovogodišnji jubilarac Florinski, misle da mi nemamo prava sebe smatrati posebnim narodom, jer da mi govorimo ruskim jezikom, koji smo samo pokvarili pod utjecajem Poljaka. No ako ćemo ovako argumentirati, onda mogu npr. Česi nazvati hrvatski pokvarenim češkim jezikom, a vi Hrvati možete reći Slovacima da govore iskvareno hrvatski. I tako dalje, uzduž i poprijeko po svim slavenskim zemljama..."

"...Uostalom, ja ne držim da je samo jezična nerazumljivost ona ograda koja dijeli nas od Velikorusa i koja nam daje pravo da se nazivamo posebnim narodom. Vi ste mi posve korektno prigovorili da i u njemačkom i u talijanskom i u francuskom narodu imade krajeva koji se međusobno ne razumiju kada govore svaki svojim dijalektom, a ipak su svi jedan narod. Ali i Nijemci i Talijani i Francuzi imadu zajedničku tradiciju i takav književni jezik koji je razumljiv svim slojevima. A kod nas nisu Velikorusi uspjeli, a nema ni nade da će uspjeti u tom, svoj jezik udomaćiti kod nas Ukrajinaca... Zašto? Zato što bi se Ukrajinci morali onda odreći svoje individualnosti, koja se zrcali u njihovoj povijesti i tradiciji, a prije svega u volji Ukrajinaca, koji neće da budu podvrgnuti Velikorusima.

"Sveslavenstvo bi uništenjem ukrajinske nacionalne svijesti pretrpjelo veliku štetu. Mi imamo već dosta veliku svoju literaturu, koju službena Rusija može samo potlačivati, ali je ne može uništiti. Mi imademo bogatu pučku poeziju, koja nam ispravlja nebrigu Moskala, kako mi nazivamo Velkoruse, za prosvjetu širokih narodnih slojeva. Naš puk može se uzdizati prosvjetno samo ukrajinskim jezikom.

Obilježje je Velikorusa Moskva sa svojim divljim zvonicima i Volga s obiljem raskolničkih sekta, koje su se nastanile diljem njezinih obala. Ukrajinci se ponose svojim Kijevom, Poltavom, Černigovom i Harkovom. Dok velikoruski narodni pjevač udara u balalajku te u 'bilinama' slavi Iliju Muromca, Vladimira Velikoga i bogatire, dotle ukrajinski bandurist imade svoju kobzu ili banduru te pjeva podugačke dume o Hmjelnickom, Samijlu Kiški, Marusji Bohuslavci te uopće o hajdamacima, hetmanima i Kozacima. Ukrajinci imadu u narodnim stihovima jedinstveniju i obilniju tradiciju od Velikorusa. Dok su Ukrajinci bili uvijek u kontaktu sa zapadom, bili su Velikorusi i prije Petra Velikoga i poslije njega sjevernjaci i orijentalci, i njihovi su državnici naginjali uvijek aristokratizmu i despotizmu. Svi ti etnografski, psihološki i povijesni elementi stvorili su između nas toliku razliku te se Ukrajinci gotovo svagdje drže posebnim narodom od Rusa.

Priznajem ipak da oba naroda imadu mnogo zajedničkih osobina i interesa, pa ne bi trebalo da se gledamo prijekim okom. Ipak u današnjem ratu treba da je svaki Ukrajinac protivnik velikoruskoga imperijalizma, koji se očituje u programu carizma, šovinizma i despotizma. Primorani smo boriti se. Ali naša borba ne smije biti sićušna borba iz inata, nego borba za jednu veliku ideju..."

"...Odmah ću Vam reći u čem ja tu ideju vidim. To je borba za ravnovjesje individualnosti i univerzalnosti. Moderna prometna sredstva učinila su zemaljski prostor preuskim. Svi smo blizu jedan drugome, svi zavisimo jedan od drugoga. Zato smo i stvorili ovako velike državne zajednice, i svaka država nastoji svoju vlast rasprostrijeti po čitavom svijetu. Rat su izazvali imperijalizmi, koji idu za svojom autarkijom. No voda koja se odveć daleko razlijeva postaje plitka i brzo ishlapi. Tako i one države koje su najviše raširile svoje međe opterećene su najvećim negativnostima. Rusija uništava osobine svih svojih narodnosti, progoneći sada osobito katolike i unijate. Engleska ide za tim da njezini podanici u kolonijama ostanu što dulje u tami. Vi mi spominjete opasnost od pruske piklhaube. Zasada ja ne vidim da bi se ta opasnost mogla ostvariti. Ali, svakako, valja svoje držanje udešavati tako da ne pobijedi ni duh Fridrika Velikoga i Bismarcka ni Ivana Groznoga. Protiv svakoga uniformiranja buni se duh individualizma. Individualizma pojedinca, obitelji, staleža i narodnosti. Osobitu zadaću u budućem međunarodnom uređenju imaju potlačeni narodi. Oni ne mogu željeti da bi pobijedio bilo kakav imperij, u kojem bi samo jedna narodnost bila 'narod odabrani', a sve bi druge narodnosti bile proglašene barbarima i gojinima. Ja našu borbu za Ukrajinu smatram borbom za ravnopravno razvijanje svih nacionalnih skupina. Zato i jesam protivnik i engleskog i ruskog i pruskog i svakog drugog imperijalističkog privilegiranja i uniformiranja, a k tome zazirem od ruske manjkave kulture i službenog carističkog pravoslavlja."

"...Znam da svaki narod imade za ovaj rat svoje posebno partajično shvaćanje. Svi kasniji učenjaci neće moći izračunati koliko se komponenata sastalo u ovom svjetskom rvanju. No ja se tješim da borba za Ukrajinu neće biti zaboravljena, i da trideset milijuna Ukrajinaca neće ostati vječno natio incognita..."

Slušao sam kasno u noći razlaganje profesora Bileckoga, iz čijih je riječi govorila ne samo njegova volja nego i volja ukrajinskog naroda, da bude svoj na svome, da bude samostalna jedinica čovječanstva, koja će svoje moralno i materijalno bogatstvo upotrebljavati na korist svoje etičke kolektivne individualnosti, a ne biti ničije sredstvo izrabljivanja i ponizivanja.

No kod afirmacije naroda i narodnosti potrebna je ne samo svijest o posebnoj kolektivnoj osobnosti, potrebna je ne samo volja nego i snaga.

A u mojoj duši ostalo je pitanje: Hoće li Ukrajinci, kao i Hrvati, imati upravo tu snagu da međunarodnu javnost prisile na priznanje svoje posebne narodne samobitnosti i svega onoga što iz toga slijedi?

Oprostio sam se kasno u noći s profesorom Bileckim, njegovom gospođom i njegovom pastorkom. S drugovima Lubineckim i Romilovičem izašao sam u grad.

Vani je bila prava alpska mećava. Sjevernjak je tek katkada zafijukao u brzojavnim žicama, a debele pahuljice snijega motale su se trajno oko kuća u gustom vrtlogu kao ukleto vrzino kolo. Prtili smo kroz dubok snijeg, kroz koji nije još nitko prošao. Šutjeli smo i ja i drugovi Lubinecki i Romilovič idući prema kasarni.

Čudna slika došla mi je najedanput u glavu, i nikako je se nisam mogao riješiti. Činilo mi se kao da gledam pred sobom golemu nebotičnu goru. I na tu goru padao je već decenije snijeg i samo snijeg. A sada se pod neodoljivim tlakom zaljuljaše njezini temelji, s vrhunaca se otkidaju gorostasne lavine te se uz gromotresan treskot ruše sa svih strana u doline. Ljudski stanovi, ljudska tjelesa iščezavaju u naborima tih lavina, a iz dolina protječu i dalje rijeke krvi i suza.

___________________

* Ne mogu taj odlomak potpuno rekonstruirati, jer ga je u "Novinama" zaplijenila ratna cenzura.

⁴ "Podmitljiva li naroda, koji će doskora propasti, ako nađe kupca!"

** U zagrebačkim "Novinama" štampani su g. 1914. moji feljtoni: "Natio incognita" u brojevima 25. XI., 26. XI. i 27. XI., "Spomenica Tarasa Ševčenka" u br. 20. XII. i "Taras Ševčenko" u br. 22. XII. i 23. XII. Neka je mjesta cenzura zaplijenila. Nisam želio izvrgnuti opasnosti profesora Bileckoga, zato sam koješta prešutio. U poglavljima o Tarasu Ševčenku i o susretima s profesorom Bileckim pripovijedam sada događaje i razgovore bez kamuflaže kako se što zbivalo. Da zavaram cenzuru, nazvao sam bio Bileckoga Jaroslavom L...im.

(Poglavlje neobjavljene knjige Petra Grgeca "Između puške i pera")