Prosvijetli nam razum, ojačaj nam volju, očisti nam srca

Samo je jedan Bog jer je u Bogu samo jedna narav, ali su tri božanske Osobe: Otac, Sin i Duh Sveti. To jasno uči Sv. Pismo i usmena predaja. Prije nego je Isus uzišao na nebo, naložio je apostolima: Idite i naučavajte sve narode krsteći ih u Ime Oca i Sina i Duha Svetoga (Mt 18,18). Tu Krist jasno govori o trima Osobama u Bogu. Duh Sveti, treća božanska Osoba, izlazi od Oca i Sina kao iz jednog izvora. Sam Krist kaže na posljednjoj večeri: Duh Sveti će me proslaviti jer će od moga uzeti (Iv 16,14). Prije toga kaže: Kad dođe Duh Sveti Tješitelj koji od Oca izlazi, on će svjedočiti za me (Iv 15,26). I opet na drugom mjestu: Duh Sveti Tješitelj, koga će Otac poslati u moje ime, on će vas naučiti svemu i napomenut će vam sve što vam god rekoh (Iv 14,26). Kao što je vječno rođenje Božjeg Sina posve duhovne naravi, tako je i izlaženje Duha Svetoga. Ne možemo ga shvatiti, ali ga možemo donekle usporediti sa slikom čovječjeg duševnog života: kao što čovjek, spoznavajući sama sebe, voljom proizvodi čin ljubavi prema sebi, tako na otajstveni način Bog Otac spoznavajući sama sebe odvijeka rađa Sina; a Duh Sveti - kako kažu sv. oci - cjelov je Oca i Sina, dakle, njihova neizmjerna međusobna ljubav. Zato se Duh Sveti u Sv. Pismu i naziva Ljubav (Gal 5,13-22). Kako Božja misao i ljubav postaju božanske Osobe, za nas je, doduše, nedokučiva ali neizrecivo plodonosna tajna. Duh Sveti je kao Bog svagdje, ali kao djelitelj milosti osobito je u Crkvi kao mističkom Kristovu tijelu i u svakoj pravednoj duši. Duh Sveti pravednika prosvjetljuje, posvećuje, jača i tješi; zato se zove Prosvjetitelj i Tješitelj. Duh Sveti nas posvećuje vrhunaravnom milošću koju po sakramentima i molitvi ulijeva u našu dušu da bude dostojan stan Duha Svetoga. Sv. Pavao kaže: Braćo, zar ne znate da ste Božji hram i da Duh Sveti stanuje u vama? Tko oskvrne Božji hram, Bog će ga kazniti, jer je Božji hram svet a to ste vi (1 Kor 3,16-17). 

Duše Sveti, ispuni naša srca svojom božanskom milošću i ljubavlju! Amen. 

(izvor)

Što se promijenilo?

Za sina se promijenilo sve. On je doživio glavnu pustolovinu svog života. A za one koji su skupa s njim čuvali svinje u tuđini a odbili su vratiti se kući – za njih je sve ostalo po starom. 

Sin je čuo najljepše riječi na svijetu: 
- Brzo, donesite haljinu, onu najbolju, i obucite ga! Stavite mu na ruku prsten a na noge sandale! Dovedite ugojeno tele te ga zakoljite da jedemo i da se veselimo, jer mi ovaj sin bijaše mrtav i živ je, bijaše izgubljen i nađe se. 

A svinjari te riječi nisu čuli. Oni su i godinama poslije trljali oči ujutro, osjećali uobičajeni miris i čuvali svinje. U njihovom se životu nije dogodilo ništa novo. I neće. Osvrnite se na svoj vlastiti život. Samo, osvrnite se pošteno! I odgovorite na jednostavno pitanje: kome ste sličniji – sinu koji se vratio kući ili svinjarima koji se ismijavaju tome da negdje u svijetu može postojati dom?

(izvor)

Biskup Valentin Pozaić

Mons. Valentin Pozaić, zagrebački pomoćni biskup u miru, okrijepljen svetim sakramentima preminuo je u ponedjeljak 15. svibnja 2023. godine u Svećeničkom domu sv. Josipa u 78. godini života, 50. godini svećeništva i 19. godini biskupstva.

Bože, koji si učinio, da sluga tvoj Valentin među apostolskim Svećenicima obnaša biskupsko dostojanstvo: podaj, molimo te: da se na vijeke i zboru njihovu pridruži. Po Kristu Gospodu našemu. Amen. 

Preuzvišeni gospodin Valentin Pozaić zasigurno je u svom životu ostavio značajne tragove na mnogim područjima te vjerujem da će ga se mnogi sjećati po brojnim pozitivnim karakteristikama koje je imao ili dobrim djelima koja je učinio. Neka ga za to dragi Bog nagradi. 

Ja ga se pak sjećam po nekoliko sitnih i možda nebitnih situacija. Prva dva puta kada je u veljači 2011. održana nedjeljna tradicionalna misa, biskup Pozaić je prisustvovao misi (ili jednom njenom dijelu) stojeći u dnu crkve sv. Martina. Ne znam kakvim kanalima je ta informacija došla do jednog španjolskog bloga koji ga je uvrstio u popis biskupa koji su služili ili prisustvovali misi po tradicionalnom rimskom obredu. Upozorio sam ih da to baš i nije točno, ali ne može se reći da su na drugoj stranici (u međuvremenu ugašenoj) pogriješili navevši "Monseñor Valentin Pozaic...asistió de forma anónima". Koji god bio razlog njegove prisutnosti na misama, i danas je naveden kao jedini između hrvatskih biskupa što mu može biti samo na pohvalu. 

Nažalost, druge dvije anegdotice gdje se biskup spominje nisu u posebno pozitivnom kontekstu, ali pretpostavljam da će velikom dijelu našeg klera i one biti nešto pohvalno kao znak pastoralne razboritosti i ispravnog postupanja s nepoćudnim elementima. Stoga se za takve čitatelje ni one ne udaljavaju od izreke "o mrtvima sve najbolje". 

Prije mise u sv. Martinu, služio je p. Marko više puta misu u kapelici sestara Misionarki ljubavi u Jukićevoj ulici. Sestre su nam već i prije velikodušno dopustile da povremeno ondje vježbamo ministriranje. Nažalost, kada smo se rano ujutro 1.7.2013. uspjeli unatoč raznim blokadama (povodom ulaska Hrvatske u EU) pojaviti pred kapijom samostana, tražila je sestra da p. Marko pokaže eksplicitno dopuštenje za služenje tradicionalne mise u Zagrebačkoj nadbiskupiji. Naravno da takvo dopuštenje nije postojalo niti je po tada važećim propisima bilo potrebno, ali biskup Pozaić je tako naredio časnim sestrama. Tako smo, nažalost, na svetkovinu Predragocjene Krvi Kristove ostali bez mise. 

Drugi puta kada sam čuo za negativan stav biskupa Pozaića bio je kada je tajniku kardinala Pella, vlč. Marku Withoosu vrlo grubo odgovorio na njegov usputni upit o zajednici tradicionalnih katolika koja se te 2015. još okupljala na povremene mise u crkvi sv. Martina. 

Možda će mi netko zamjeriti što uopće ovakve stvari iznosim, ali treba barem u kratkim crtama pribilježiti pojedine događaje. Inače se lako može dogoditi da netko sutra bane niotkuda i napiše svoju falsificiranu verziju povijesti ili svoj spin bez potpunih informacija. 

Od ljudi na prvoj fotografiji u ovom postu, osim biskupa Valentina pokojna je i gospođa Magdalena (bijela kapa), a malo lijevo izvan tog kadra bio je profesor Marko Petrak. Neka im svima naš Gospodin Isus Krist bude milostiv i primi ih u svoje vječno kraljevstvo. 

Daleko nad našima

U rađanju se i odgoju djece očituje altruizam — ljubav prema bližnjemu. Ali je u toj ljubavi i puno egoizma — ljubavi prema samome sebi. Ta zar nije prirodno — zar ne traži ljubav prema samome sebi, da u svom djetetu gledaš nastavak svoga života, sebe pomlađena. A ipak se poratni neki svijet i toga altruizma boji. Ne će rađati djece. Ako je i rodi, ona su mu teret. A teret su, jer takav čovjek ne pozna osnova i volje Božje. Ne! On pozna samo sebe i vlastiti užitak. Prijašnje su generacije rado i spremno rađale i odgajale djecu, i tako razvijale bar ovaj egoistični altruizam, ako već nijesu mogle, ili nijesu dospjele, da u većem stepenu razvijaju pravi altruizam. I tu su mrtve generacije — Bog im duše pomilovao — bile daleko nad našima!

(izvor)

Nije prošlo puno vremena

Za vrijeme jednog rata u Španjolskoj tri bezbožna vojnika provale u jednu kuću. Na zidu je visjela Gospina slika. »Da vidimo, tko će bolje gađati!« reče jedan vojnik. Postave se sva trojica na izvjestnu daljinu i puščane cijevi uprave prema svetoj slici. Prvi nišani i pogodi u čelo. Drugi nišani još bolje i pogodi u srce. Treći se sjeti svoje majke, koja je štovala Blaženu Djevicu, i htio se odalečiti, ali ne mogavši svladati podrugivanje svojih drugova namjesti se, usmjeri cijev spram slike. U zadnji čas ipak zatvori oči, puška odapne i zrno pogodi nogu. Oni pođoše dalje u rat. Nije prošlo puno vremena, prvi pade pogođen u glavu, drugi pade pogođen u srce, a treći pade pogođen u nogu. Ovaj za cijeloga života ostane kljast, da bude živi svjedok svetogrdnog čina i teške kazne, koja stigne ovu trojicu.

U ovom svjetskom ratu mnogo će smrtno tane pogoditi one, koji su se teško ogriješili o Božje zapovijedi. Mnogi će ranjenici znati pripovijedati mnoge slučajeve, koji nisu slučajevi, već mudre odredbe Božje Providnosti, da su ostali na životu. Ali ovaj rat pogodio je cijeli svijet, i nevine. Mnogo se griješilo i još se griješi. Mi, koji smo po Božjem milosrđu još živi, slijedeći Majku prežalostnu na putu njezina križa svoje grijehe, a i grijehe svijeta ispaštajmo kršćanskom pokorom. 

(izvor)