Za blagdan Tijelova, 29. svibnja, pripravili smo se svečanom Večernjom u srijedu navečer. Neću niti pokušati opisati ljepotu, dostojanstvo, savršenstvo bogoslužja. Presveti je sakrament bio izložen cijelu noć. Imao sam tu sreću što sam mogao pohoditi kapelu baš prije pjevanja Matutina. U 3 sata ujutro baš ne zamjećujem dobro, ali iskreno mogu reći da jedino pitanje koje sam si postavio nije bilo: „Kada će to završiti?“ – nego: „Zašto mora završiti?“ Oko 4 sata izašao sam van na nekoliko minuta da vidim kako se javlja zora. Planine su bile jasno vidljive, njihovi snježni vrhunci su s prvim zrakama sunca postali crveni. Kor bezbroj ptica zapjevao je svoju verziju Matutina, gotovo nadglasavši šum velikog vodopada i spojivši se sa zvukom vječne pjesme koja je tiho prodirala kroz prozore kapele. U tom se trenutku vrla nova Crkva II. vatikanskog činila prilično daleka, gotovo nestvarna, i prilično irelevantna sa svojim dijalozima i diskusijama, svojim odborima i povjerenstvima, svojim političkim svećenicima i emancipiranim redovnicama, svojim smješkom i dobrom voljom prema svima koji ne pripadaju istom kućanstvu vjere, svojom grubošću i osvetoljubivošću prema svakom katoliku koji nije toliko entuzijastičan da ga ažuriraju. Velika obnova sa svim svojim djelima i pompom nije se činila ničim više od sjećanja na dalek i neugodan san. Ovdje je vječna i nepromjenjiva Crkva. Okrenuo sam se prema staroj kući kanonikâ sv. Bernarda Mentonskog. Ne bih se iznenadio da vidim jednog ili više njih kako u bilo kojem trenutku silaze stubama. I dogodi li se to i uđu u kapelu, bez obzira na to vratili se od prije pedeset, stotinu, dvije ili tri stotine godina, mogli bi zauzeti svoja mjesta pored bogoslova i početi pjevati Matutin baš kako su činili dok su živjeli podno ovih istih planina.
(iz knjige Michael Davies, Apologia pro Marcel Lefebvre)
Kako malo treba da budemo sretni i Blagoslovljeni+ Dovoljan je samo jedan tracak toga,samo jedan komadic milosti kada netko od nasih danasnjih svecenika u nekom obredu ili molitvi ili bilo kojoj drugoj gesti primjeni tradiciinalni oblik
OdgovoriIzbriši. Vec je druga,ona istinska i prava ljepota vjernickog dostijanstva.Sinoc smo mama i ja u dvoristu nase kuce slusali i pjevali napjeve puckih marijanskih pjesama.I kad sam puk Bozji zapjeva O mila Majki nebeska ili Ljepa si ljepa Djevo Marijo ili Zdravo Djevo ili Gospe ribara tezaka ili Hladnikova O pruzi mile ruke(Marija skoz življenje)...NAJEŽIŠ SE!!! Eto mali dobrinos pred svetkovinu nase nebeske Majke...Veseli i dira jedna stvar a to je da nikada u svom zivotu nisam osjetio tolikog radosnog iscekivanja ovog Blagdana,toliko priprema,zrtvi i pokornickog koje ce se dogadjati na uocnicu i na samu Svetkovinu Marijinu...Toliko imamo cemu zahvaljivati Bogu i Gospi i uteci se Njoj u zagovor i to upravo na nacin kako su to nekada nasi stari cinili...Veseli me to sto kroz sve kusnje zivota koje prolazimo Crkva se ipak budi.Budi se kroz male skupine odanog vjernistva i sto ce duboko vjerujem kroz mala vrata tradicija i bastina ponovno zasjati u cjeloj Crkvi...Prije ili kasnije,tko bude ziv svjedocit ce.