Exsurgat Deus, et dissipentur inimici ejus: et fugiant qui oderunt eum a facie ejus. Psalam 67
Zadnjih dana najnovija je vijest da je Bergoglio posvetio svoje vrijeme snimanju televizijske serije pod naslovom "Dijeliti mudrost vremena", producirane od Netflixa, koji je jučer na Twitteru sažeo svoje ideološko uporište upisom: "Slavite Sotonu." Ne treba ni napominjati da je ta višenacionalna tvrtka upletena u širenje nemorala i poroka, uključujući i spolno izrabljivanje maloljetnikâ.
Slično tomu nekidan je Sveta stolica potpisala sporazum s UN-om za promicanje održivosti i rodne jednakosti, čime je pružila podršku organizaciji koja se zalaže za abortus i kontracepciju. Upravo na dan posvećen Bezgrešnom začeću, 8. prosinca, malne kao sramotna uvreda presvetoj Majci, službeno je uspostavljen novi ortakluk, između Vatikana i tzv. Vijeća za uključni kapitalizam [1] zastupanog po Lynn Forester de Rothschild, bliskoj prijateljici Hillary Clinton i Jeffreyja Epsteina, nakon što je poslana poruka hvale Klausu Schwabu, predsjedniku Svjetskoga ekonomskog foruma i teoretičaru Velikoga ponovnog pokretanja.
A da ne bude nikakve zabune, nakon niza poziva na posluh vlastima u izvanrednom stanju psihopandemije, čini se da će kovidsko cjepivo postati obvezatno za sve službenike i osoblje vatikanskoga grada, usprkos činjenici da je proizvedeno abortiranim fetalnim tkivom i nije mu zajamčena ni učinkovitost ni neškodljivost.
Mislim da je sad izvan svake razumne sumnje to da su se čelnici današnje katoličke hijerarhije stavili na raspolaganje globalističkoj oligarhiji i slobodnoj zidariji: idolopoklonstvenom štovanju pačamame u vatikanskoj bazilici sad su se pridružile svetogrdne jaslice, čija simbolika, čini se, smjera na drevne egipatske obrede, kao i na izvanzemaljce. Samo naivac ili suučesnik može poricati da u cijelom tom slijedu događaja postoji vrlo jasna ideološka povezanost i pronicava đavolska misao.
No, kao što sam već istaknuo, pogrešno bi bilo ograničiti se na prosuđivanje događajâ unutar Crkve, ne smjestivši ih u širi politički i društveni kontekst: postoji samo jedan zadani smjer, u kojem i glavni i sporedni sudionici slijede isti scenarij. Svrha je sad obznanjena: uništiti narode iznutra pomoću duboke države i Crkvu Kristovu pomoću duboke "Crkve", da bi se uspostavilo kraljevstvo Antikristovo, uz pomoć lažnog proroka.
Tajni kinesko-vatikanski sporazum, veoma žuđen od Bergoglia te obnovljen prije nekoliko tjedana, savršeno se uklapa u tu uznemirujuću sliku, potvrđujući pactum sceleris koji predaje kineske katolike progonu, disidente preodgoju, crkve razaranju, a Sveto Pismo cenzuri i iskrivljavanju. Nije slučajno taj sporazum, koji su pape uvijek s prezirom odbijale, omogućen zahvaljujući uslugama bivšega kardinala McCarricka i njegovih suradnika, uz presudnu pomoć isusovaca: akteri su, znamo, uvijek isti. Oni su i potkupljenici i potkupljivači, i ucjenjenici i ucjenjivači, a sve ih ujedinjuje pobuna protiv vjerskog nauka i morala i odreda su pokorni protukatoličkim, doista: protukristovskim silama.
Komunistička Kina bojevna je ruka Novoga svjetskog poretka, i u širenju mutantnog, laboratorijski proizvedenog virusa i u miješanju u američke predsjedničke izbore te vrbovanju petih kolona u službi pekinškog režima. Ona ujedno pospješuje otpadništvo čelnih ljudi u Crkvi, priječeći joj da naviješta evanđelje i bude predziđe protiv napada moćnikâ. Činjenica da to Vatikanu donosi ekonomske pogodnosti čini služenje bergoljovske sekte tom paklenom planu još sramotnijim te se znakovito nadopunjuje s revnovanjem oko migranata, koje je također dio međunarodnog rastrojavanja nekoć kršćanskoga društva. Uznemirujuće je što takva sablažnjiva izdaja poslanja Katoličke Crkve ne nailazi na čvrstu i hrabru osudu od strane biskupstva, koje se – suočeno s dokazima otpada od vjere koji se provodi sa sve većom odlučnošću – ne usuđuje dići glas, iz straha ili pogrešno shvaćene razboritosti.
Riječi dr. Arthura Tanea, ravnatelja Vijeća za odnose s Bliskim istokom, mogu zazvučati drsko i žestoko, ali pripada im zasluga da bez lažnog straha ističu podrivanje koje se izvršava pod ovim krajnje zloslutnim "pontifikatom". Valja se nadati da će s objavljivanjem Taneova pisma kardinalu Parolinu neki napokon progledati, dok plan urotnikâ još nije ostvaren. Pod tim vidikom, slažemo se s hvalevrijednom optužbom što ju je na blagdan Gospe Gvadalupske izrekao kardinal Burke protiv iskorištavanja kovida u svrhe "Velikoga prepostavljanja" – koja se pridružuje onoj što sam je ja iznio u svibnju te mnogo puta ponovio, kao i onoj ostalih pastira koji su vjerni Božjoj Riječi i brižni prema svojem stadu.
Pismo Arthura Tanea državnom tajniku završava navodom iz Evanđelja koji je prikladniji no ikad: "Ili Crkva shvaća važnost svojeg poslanja ili je sama postala hramom mjenjačâ novca. Jer kaže Isus: 'Pisano je: Dom će se moj zvati Dom molitve, a vi od njega činite pećinu razbojničku.' (Mt 21,12–13)"
Mi biskupi ne smijemo šutjeti: naša bi šutnja bila nepodnošljivo odobravanje i suradnja s onim plaćenicima koji, zlorabeći prisvojenu moć, niječu Krista te izručuju duše neprijatelju ljudskog roda.
Ljudožderstvo je definirano kao čin u kojem neki čovjek konzumira ljudsko meso ili organe. Wikipedija navodi kako se od 17. do 19. stoljeća prakticiralo medicinsko ljudožderstvo, odnosno uživanje krvi, ljudskih organa i drugih dijelova ljudskog tijela u medicinske svrhe. Wikipedija propušta spomenuti kako je ta praksa opće prihvaćena i u bezbožnom društvu današnjice.
U filmu “Ljudožder vegetarijanac” protagonist je ginekolog koji ne jede životinjsko meso. Taj ugledni pripadnik medicinske struke zarađuje za život kao aborter, komadajući nerođenu djecu za novac. Takvih je uglednih stručnjaka stvarnost puna, ali poslovno su daleko sposobniji od našeg ljudoždera vegetarijanca. Oni ne dopuštaju da išta od raskomadanog djeteta propadne i prodaju ljudske ostatke ljudožderima znanstvenicima. Ljudožderi znanstvenici pak na tim ljudskim ostatcima vrše eksperimente i razvijaju razne pripravke. U slučaju uspješnih eksperimenata ljudožderi farmaceuti u suradnji s ljudožderima medicinarima distribuiraju ono što su razvili ljudožderima pacijentima, koji od toga budu manje bolesni (barem na papiru). Gotovo svi u lancu dobivaju nešto: neki novac, neki profesionalno priznanje, a neki produljenje ili poboljšanu kakvoću života. Svi osim raskomadanog djeteta i Boga koji je tvorac i svrha života.
Kontrolavirus i cjepivo
Kongregacija za nauk vjere (CDF) izdala je 17. prosinca 2020. godine “Bilješku o moralnosti upotrebe nekih cjepiva protiv Covid-19”.
Bože, koji si učinio, da sluga tvoj Mile među apostolskim Svećenicima obnaša biskupsko dostojanstvo: podaj, molimo te: da se na vijeke i zboru njihovu pridruži. Po Kristu Gospodinu našemu. Amen.
»Ne bojte se: za četiri dana doći će Gospodin k vama!« Ovako nam danas dovikuje sveta liturgija. S apostolom Tomom padamo ničice i priznajemo: »Gospodine moj i Bože moj!« a Spasitelj danas govori nama, što je nekoć rekao Tomi: »Blago onima, koji ne vidješe, a vjerovaše.« Gospodine, umnoži našu vjeru!
1. »Nekoć bijaste mrtvi prestupcima i grijesima svojim, u kojima ste nekada živjeli po duhu ovoga svijeta, po knezu, koji vlada u uzduhu (po đavlu), koji sad radi u sinovima nepokornosti (u onima, koji nisu pristali uz Krista). Među njima se i mi svi nekoć kretasmo u požudama tijela svojega, čineći tjelesne želje i pomisli; i bijasmo po naravi djeca srdžbe (Božje). Vi ste bili u ono vrijeme bez Krista, odvojeni, bez Boga na svijetu« (Efež. 2,1 sl.). To bi bio i naš život, da nije došao Sin Božji, da nas iz grešnoga ropstva i vječnoga pakla povede u očinsku kuću.
2. »Više nijeste stranci ni pridošlice, nego ste sugrađani svetaca i ukućani Božji (pripadate Božjoj obitelji, svetoj Crkvi). Nazidani ste na temelju apostola i proroka (koji su navješćivali Spasitelja), a ugaoni je kamen (temeljni kamen, temelj) sam Isus Krist. Na njega se i vi nazidajte u Duhu za stan Božji« (poslanica). Sve nam je to donio prvi Božić: po Kristu smo otkupljeni, po svetom smo krstu s njime povezani u jednome tijelu, s njime smo djeca Božja, koja mogu pristupiti k Ocu: »Oče naš!« Mi smo primljeni u Božju obitelj, t. j. u svetu Crkvu te smo dionici njezinog blaga i blagoslova. Kao djeca Crkve živo smo kamenje u velikoj i svetoj Božjoj građevini, kojoj je temelj sam Krist, temeljni zidovi apostoli, a veliki graditelj Duh Sveti saziđuje u sveti hram: on nas kleše i udara svojim milostima, vodstvom, svakovrsnim kušnjama, da sve više i savršenije, kao isklesano kamenje, pristajemo Božjoj građevini.
3. »Bog tako ljubi svijet, da je predao jedinorođenoga Sina svoga, da nijedan, koji vjeruje u njega, ne pogine, nego da ima život vječni« (Iv. 3,16). »Bog je ljubav.« Kako je čovjek, kako sam i ja te ljubavi nedostojan? »Milosrđe je Božje, što nismo propali« (Jer. 3,22). Bože ja vjerujem u tvoju ljubav!
Mi smo apostol Toma. Gospodin nam se ukazuje i veli nam: »Ne budi nevjeran, nego vjeran.« Poći ćemo ususret Gospodinu, kad na Božić u svetoj Misi i svetoj pričesti bude došao da dovrši na nama ono, što poslanica obećaje. Jednom će doći u velikoj slavi i sili da dovrši ono, što je za prvoga svoga dolaska u nama započeo. Vjerujmo! »Blago onima, koji ne vidješe, a vjerovaše.«
»Gospodine moj i Bože moj!« Da, ti budi moj Gospodin i Bog moj, ti, maleno dijete u jaslicama; ti naš žrtveni daru na oltaru; ti naša hrano u svetoj pričesti; ti u blaženim časovima, u kojima nas pozivaš k svome svetohraništu, da nas usrećiš svojim svijetlom i svojom ljubavlju, ti jednom u nebeskim visinama, u blaženstvu, kad ćemo te potpuno i otkriveno posjedovati! Gospodine moj i Bože moj, sve moje u vremenu i u vječnosti! Blago onima, koji ne vidješe, a vjerovaše! Jednom ćemo ga i mi vidjeti! Onda ćemo ga gledati licem u lice! To će biti nagrada naše vjere!
Molitva.
Plaćamo ti, Gospodine, dugovanje svoje službe smjerno te moleći, da u nama sačuvaš svoje darove po zagovoru blaženoga apostola Tome, kojega časno ispovijedajući prinosimo ti žrtve pohvalnice. Po Kristu Gospodinu našem. Amen.
Predoči si danas onoga silnog propovjednika pokore o kojemu nam sveto Evanđelje piše: "Dođe riječ Božja Ivanu, sinu Zaharijinu, u pustinji. On obiđe svu okolicu jordansku propovijedajući pokorničko krštenje na otpuštenje grijeha, kao što je pisano u Knjizi besjeda Izaije proroka: Glas viče u pustinji: Pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze! Svaka dolina neka se ispuni, svaka gora i brežuljak neka se slegne! Što je krivudavo, neka se izravna, a hrapavi putovi neka se izglade! I svako će tijelo vidjeti spasenje Božje." (Lk 3,2–6)
Zamisli da te ozbiljne riječi veliki prorok govori tebi, i razmatraj:
1. "Pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze!" dovikuje ti Ivan danas. Gle, Gospodin je već sasvim blizu. Sveta noć puna milosti sve više se približava. Jesi li već pripravio put, stazu već poravnio za Spasitelja koji dolazi? Odnosno jesi li već spreman? Ništa nije tako važno kao upravo ta priprava. Ne želi nas Bog spasiti bez naše suradnje; pa da ti skori milosni blagdan bude zaista na spasenje, moraš prije toga "pripraviti put". Milost koje na božićni blagdan trebamo postati dionici prispodobiva je suncu, prispodobiva zraku, prispodobiva ognju. Dobro je sunce, dobar je zrak i dobar je oganj; ali gle: drukčije djeluje sunce na blato, a drukčije na vosak, drukčije djeluje svježi zrak na zdravoga, a drukčije na bolesnoga, drukčiji učinak ima oganj na zlato nego na slamu, njega čisteći, a nju uništavajući, i začas plane suho drvo, dok mokro i vlažno tek tinja. Zato "pripravi put", dušo moja, ukloni sve zapreke, budi u molitvi, trapljenju i povučenosti mekana poput voska i čista poput zlata; gledaj kako su se sveci pripravljali za velike blagdane, vidi kako su apostoli od Isusova uzašašća neprekidno ustrajali u molitvi i postu da bi se pripravili za dolazak Duha Svetoga, te se tako i ti od danas pripravljaj za došašće Sina.
2. "Svaka dolina neka se ispuni, svaka gora i brežuljak neka se slegne!" opominje dalje Ivan. "A gorama", kaže sveti Ivan Zlatousti, "nazvao je ohole i nadute, koje je Krist ponizio." O, neka bi i tebe Krist koji dolazi ponizio, neka bi te skori dolazak Gospodinov potaknuo da zaravnaš goru svoje oholosti, brežuljak svoje ispraznosti i taštine!
Pomisli samo i razmatraj, tko to ima doći?
To je ponizni Sin Božji. Dragovoljno se ponizivši do lika sluge, u nepojmljivom udostojanju leži on, siromašno ponizno djetešce, u jaslama. Ogledaj se po povijesti samo, ne nadaje li ti se istina da su ovo otajstvo poniznosti razumjeli i razumiju samo ponizni, a oholima i nadutima njegova je milost bila i jest skrivena. Gnjevan stoji uz jasle Herod, ništa ne sluteći o spasu koji se svima ukazao, kao ni oholi farizeji svih vremena, dočim ponizna Djevica i skromni pastiri razdragano motre djetešce Isusa, a još stoljećima nakon toga samo od uspomene na blaženu noć jedan je ponizni Franjo zanijemio od nebeske radosti. Zato ustani, dušo moja, zaravnaj "gore i brežuljke", ovaj tjedan vježbaj se još u poniznosti; a da bi lakše stekla ovu krepost, ispuni dolinu svoga srca. Gledaj, duša je kršćaninova dubok ponor pun duhovnih slaboća i nesavršenosti. Siđi u taj ponor, ispuni ga samospoznanjem, priznaj svoje grijehe i nesavršenosti, pa ćeš ubrzo postati poniznija; dapače, i ne trebaš misliti na svoju moralnu, nego samo naravnu nesavršenost i ništavnost da bi te nadutost minula. "Uspomena na vlastitu grdobu", kaže sveti Grgur, "čuvarica je poniznosti", a sveti Bernard opominje: "Ovo troje imaj uvijek na umu: Što si bio? Ništa. Što si? Posuda puna nečisti. Što ćeš biti? Hrana crvima."
3. "Što je krivudavo, neka se izravna, a hrapavi putovi neka se izglade!" Time nam pustinjski propovjednik daje novu opomenu o tome kako da pripravimo put Gospodinu koji dolazi. "Hrapavo", kaže sveti Grgur, "pretvara se u gladak put kada se gruba i srdita srca obraćaju pod utjecajem nebeske milosti u mirnoću krotkosti." Evo, dušo moja, pojavit će se Isus, Božja dobrota i čovjekoljublje, doći će poslan od Očeve ljubavi, iz ljubavi prema nama sirotama i da bi ljudima dao novu zapovijed: "ljubite jedni druge" (Iv 13, 34). No ako sad promisliš o tome, ako makar nakratko razmotriš pobudu i svrhu Kristova dolaska, mora ti postati jasno da ono što je hrapavo trebaš izgladiti kako bi pripravila put Dolazniku, jer kod jasala u kojima Ljubav leži ne smiješ stajati tvrdog srca, svadljivog, punog mržnje, niti možeš ikada očekivati božićni blagdan pun milosti ne budeš li više nego dosad obdržavala od serafskog oca tako često nam i toliko na srce stavljenu "bratsku ljubav".
(Augustin Maria Ilg, "Tugendspiegel für Priester und Ordensleute, d. i. Betrachtungen über das Leben, die Lehre und das Leiden Jesu Christi auf alle Tage des Kirchenjahres", 1873.)
Fra Alonso de Benavides prepričava događaje ovog čudesnog obraćenja u svojim memoarima iz 1630. Pleme Jumano koje živi više od sto dvanaest liga istočno od Santa Fea, s druge strane apaškog naroda Vaqueros, već je nekoliko godina usrdno molilo fra Juana de Salasa, misionara i tumača među Tompirosima i Salinerosima, da dođe živjeti s njima. Manjak subraće spriječio ga je da im udovolji, ali kad su 1629. u provinciju Novi Meksiko poslani dodatni misionari, fra Juan de Salas i fra Diego Lopez poslani su k plemenu Jumano.
O neopozivoj konačnoj presudi Sučevoj protiv bezbožnikâ
U skladu s opomenom iz evanđelja prve nedjelje u došašću, uživi se, dušo moja, u onaj trenutak kada počinje posljednji čin strašnoga suda. Božanski Sudac okreće se lica usplamtjelog srdžbom onima s lijeve strane te izriče presudu za svu vječnost, riječju koja tjera u očaj: "Odlazite od mene, prokleti, u oganj vječni, pripravljen đavlu i anđelima njegovim!" (Mt 25,41) I pošto si duboko u srce utisneš prizor Suca koji tako govori, razmatraj:
1. Kako li je neizmjerno žalosna ta jedna riječ Spasiteljeva: "Odlazite od mene!" Odlazite od mene, vašega Boga i Stvoritelja; odlazite od mene, vašega Otkupitelja i Posvetitelja; odlazite od mene i od mojih, od moje preslavne Majke, koja je uzalud molila za vas, tvrdokorne grešnike; od mojih anđela i svetaca, za vječno blaženstvo s kojima sam vas stvorio. Kako bih vas k sebi privukao, dopustio sam da me okrutno trnjem probodu, čavlima na križ pribiju, koplje mi u srce zariju. O trnje, uzalud si me mučilo; o čavli, uzalud ste mi ruke i noge probili; o krvi, uzalud si za ove tekla! – "Odlazite od mene!" O dušo moja, promišljaj što to znači: biti zauvijek odijeljen od najvećeg dobra, biti zauvijek odijeljen od Marije, preslavne nebeske Kraljice, i od svih svetih – i onda vječno prebivati s đavlima, vječno živjeti u neprestanom bogohuljenju i vječno boraviti u paklenoj jari.
Sada, u došašću, dovikuje Spasitelj tebi, ubogom grešniku: "Dođi k meni!" Ako se sada ne odazoveš tom milostivom pozivu, slušat ćeš jednom onu strahovitu osudu: "Odlazi od mene!"
2. Razmatraj što slijedi nakon izrečene presude: "Odlazite od mene!" U Evanđelju piše: "I otići će ovi u vječnu muku, a pravednici u život vječni." (Mt 25,46) Neviđenog li prizora! U istom trenutku kad se odabranici, pozdravljeni od svojih anđela čuvara i od sviju svetih, kličući i pjevajući "hosana" u nebeskoj povorci s Isusom posred njih dižu k nebu – otvara se pod odbačenima pakleni ponor sa svojom grozovito crnom tminom i neugasivim ognjem. Još jednom, posljednji put baca prokleti sin zdvojan pogled na svoga u nebo uzlazećeg oca, još jedanput gleda prokleta sestra razdrtog srca svojega spašenog brata, još jedanput, na umnoženje svojih paklenih muka, gleda redovnik nebo, koje da bi zadobio, bijaše obukao redovničku halju i koje je uz pomoć redovničkog pravila tako lako mogao osvojiti, poput stotina svoje braće koje ovoga časa uzlaze, dok se on sred srceparajuće kuknjave prokletih i zdvojne dreke vragova stropoštava u bezdan, koji se nad njima zatvara da se nikada, nikada više ne otvori.
Među kojima ćeš biti ti, dušo moja? Među odabranima ili prokletima? Da bi o tom stekla sigurnost, razmatraj:
3. Zašto moraju prokleti čuti nepromjenljivu osudu: "Odlazite od mene"? – Zato što Bog mora zauvijek odbaciti od sebe one koji njega zauvijek mrze; a zauvijek mrzi Boga onaj tko u mržnji prema Bogu umre, tko umre u stanju smrtnoga grijeha. "Kako stablo padne, onako i leži." (Prop 11,3)
Dušo moja, sad ovo razmatraš, a znaš li hoćeš li doživjeti sljedeće razmatranje? I uzmimo da ga ne doživiš – kamo bi onda, na koju stranu palo danas tvoje stablo? I što dakle danas moraš i hoćeš još učiniti?
(Augustin Maria Ilg, "Tugendspiegel für Priester und Ordensleute, d. i. Betrachtungen über das Leben, die Lehre und das Leiden Jesu Christi auf alle Tage des Kirchenjahres", 1873.)
Mislim da svakoj katoličkoj duši zornice donose veliku radost. Bogu hvala, danas sam mogao prisustvovati nedjeljnoj misi zornici i pjevati nekoliko lijepih hrvatskih adventskih pjesama. Kao i prethodne, zadnje nedjelje po Duhovima, slušali smo jutros o posljednjim vremenima. Razbuđujuće je staviti svoju trenutnu osobnu, narodnu i svjetsku situaciju u perspektivu trenutka koji je pred nama kada će ljudi "umirati od straha i očekivanja onoga što će doći na sav svijet, jer će se pokrenuti nebeske sile".
Kada čovjek začuje riječi ulazne antifone kojom započinje ova nova liturgijska godina "Ad te levavi animam meam: Deus meus", "K tebi, Bože moj, uzdižem svoju dušu" i kada sluša Isusa koji nam govori "ohrabrite se i podignite svoje glave", onda zaista može biti radostan bez obzira na sve okolnosti koje ga izvana i iznutra pritišću. Znamo, Gospodine, "universi, qui te exspectant, non confundentur", "neće se smesti nitko od onih koji tebe čekaju". "Daj, Gospodine, da primimo milosrđe", ako već ne možemo "in medio templi tui", onda barem ispred ili pored tvoga svetog hrama.
Mnogi ljudi i dalje su posve privrženi nazoru da je učinkovitost maske znanstveno dokazana. Da bi opravdali svoje mnijenje, neumorno prenose razna izvješća, istraživanja, podatke i slike.
Hajdemo se pretvarati da su u pravu. Zamislimo da je to istina: da maske pomažu u sprečavanju širenja respiratornih virusa i spašavanju životâ. Četrdeset godina istraživanja do 2020. bilo je posve netočno; a kad je počela ova "pandemija", znanstvenici su odlučili predmet OZBILJNO istražiti.
S obzirom na narav ovoga virusa, na broj ljudi koje je navodno ubio i prosječnu dob tih umrlih te imajući u vidu ostale respiratorne viruse i prošle brojeve umrlih, kako je moguće da su maske ikad bile nepotrebne?
Ako vjerujete da su maske potrebne sada, onda MORATE vjerovati da ih treba nositi zauvijek. Nema logike koja bi govorila drukčije. Zato, molim vas, promotrite načas cijeli ljudski rod kako nosi masku do kraja vremena.
To je svijet u kojem se članovi društva odnose jedan prema drugom sumnjičavo i paranoično. Svi drugi ljudi postaju mogući napadači. Nema nikakve pozitivne razmjene utjecaja među strancima. Nikakvog osmjehivanja. Nikakvog pokazivanja čuvstava. Svi do zadnjeg člana društva obezličeni i srozani.
Čitav planet zakračunanih, bezimenih, bezizražajnih robota. Brzaju u hodu, izbjegavajući svaki ljudski kontakt osim užasnutog zvjeranja, preko zapljuvanoga komada tkanine, na svoje sugrađane. Pokazati vlastito lice u javnosti postat će uvreda.
Nepokrivena lica izići iz kuće neće se smatrati nimalo drukčijim nego javna golotinja. To je već počelo. Djeca će odrastati prikraćena za sve osnovne društvene poticaje koji su im potrebni za zdrav moždani razvoj.
Svaka pojedina osoba bit će opasno potištena. Cijelo vrijeme. Znam, ljudi koji vjeruju da trebamo nositi maske odgovorit će mi npr.: "Tko to kaže?" "Ne postoje nikakvi dokazi da će se išta od toga dogoditi." Molim vas, pokušajte samo RAZMISLITI o ovome.
Postoje mnoge stvari za koje znamo da su pogrešne, ne trebaju nam nikakvi "dokazi" za to. Nitko ne treba znanstveni izvještaj koji dokazuje da je zlostavljanje djece loše za njih da bi zaključio da to ne valja činiti. Postoje stvari koje bismo jednostavno trebali biti u stanju shvatiti, ako smo uljuđena bića.
Ako zagovarate nošenje maski sada, trebate biti iskreni prema sebi, a onda i prema svakom drugom te priznati da ste spremni na to da vaša djeca i unučad žive u maloprije opisanom svijetu, radi neznatnog ograničenja smrti od respiratornih virusa.
Zato me nije briga što znanost kaže o maski. Neću je nositi. Ako ne želite da svi skupa potonemo u paklenski krajolik tuge i neljubavi, ne biste je ni vi trebali nositi.
"Non temo nulla, agisco in nome e per conto di nostro Signore. Son' un incosciente? Difetto di un po'di prudenza? Non saprei cosa dire. Mi guida l'instinto e lo Spirito Santo."
Budući da sam puki obraćenik, i ne čak ni iz Bedina zavoda, moj je talijanski krajnje oskudan. Dolje dodajem navedene nedavne riječi pape Franje u svojem prijevodu, najboljem što ga smogoh, nakon mnogo truda, s nadom da će jezikoslovni stručnjaci biti kadri ispraviti svaku tanahnost koju sam preveo pogrešno.
Evo dakle prijevoda:
"Nemam blagog pojma o naravi Službe koju obnašam. Jednostavno je smatram nekom vrstom ogradice u kojoj mogu razbacivati svoje igračke ili ih razbijati, kad god i kako god mi puhne. Buaaaa..."
Vlč. Richard Bott, voditelj kanadske Prezbiterijanske crkve, sastavio je vrlo lijepu "Molitvu prigodom stavljanja zaštitne maske na lice". Veliko mi je zadovoljstvo podijeliti je s vama u ovom trenutku.
Biskup C. J. Scicluna
Molitva prigodom stavljanja zaštitne maske na lice
Bože Stvoritelju, dok se spremam poći u svijet, pomozi mi da uvidim sakramentalnu narav nošenja ove tkanine. Neka ono bude opipljiv i vidljiv način življenja ljubavi prema mojim bližnjima, kao što ljubim sebe samoga.
Kriste Isuse, budući da će mi usne biti prekrivene, raskrij moje srce, da bi ljudi vidjeli smiješak u naborima oko mojih očiju. Budući da će mi glas biti prigušen, pomozi mi da govorim jasno, ne samo riječju nego i djelom.
Duše Sveti, dok mi elastika dodiruje uši, opomeni me neka pažljivo i brižno slušam sve koje susrećem. Neka ovaj jednostavni komad tkanine bude grb i stijeg, i neka svaki dah koji on zadržava bude ispunjen Tvojom ljubavlju. U Tvoje ime i u toj ljubavi molim. Amen.
Vlč. Richard Bott, voditelj Prezbiterijanske crkve u Kanadi
Pored crkve sv. Blaža je kafić koji je kao i neki drugi prostori u vlasništvu župe. Izgleda da krajem ove godine istječe najam kafića koji neće biti produžen. U tom sam kafiću bio samo par puta nakon mise i nemam nikakvih posebnih dojmova, popio sam sok ili čaj kao i u desetcima drugih birtija po Zagrebu. No nekim ljudima ipak su prirasli srcu ugođaj i voditelji kafića koji su prije povremeno organizirali i glazbene nastupe. Vjerojatno bih tu informaciju koja se pojavila na nekim portalima (1, 2) registrirao samo usputno da nisam slijedio izvor informacija do facebook stranice neke gospođice s bijelim psom. Radi se dakako o javno dostupnom tekstu koji je takvim učinila autorica koja organizira "konkretnu akciju podrške" Exkinoteka caffe baru. Normalno iskazivanje nezadovoljstva je legitimna stvar i uopće neću ulaziti u to tko su najmoprimci, najmodavci, smije li upravitelj upravljati vlasništvom itd. Ono što me pomalo iznenadilo čitajući neke komentare nije, dakako, "ljevičarska" ekipa koja se u njima okupila, nego lakoća kojom neki ljudi otvoreno i konkretno pozivaju na nasilne akcije prema crkvi sv. Blaža i vjernicima koji u nju dolaze. Evo, uvjerite se sami što bez pardona pišu javno i pod svojim imenom i prezimenom:
Potpuno nepoznavanje materije pokazao je i neki gospodin koji komentira "...važno da [župnik] org[anizira] nedjeljom misu na latinskom, koja izgleda kao Opusdei druženje...". Neću objašnjavati unutarcrkvene nesuglasice tim osobama jer bi im to vjerojatno bilo prekomplicirano. Ali ako gospoda i gospođe tako cijene kulturu i klize im suze na spomen nekih glazbenih izvedbi koje su doživjeli u navedenom kafiću, onda bi trebali posebno cijeniti gregorijansko pjevanje koje se gotovo svake nedjelje može čuti na tradicionalnim misama u sv. Blažu. Nećete baš naći u Hrvatskoj drugih sličnih mjesta. Da ne govorim o tome kako povjesničari umjetnosti, arhitekti i druge kreativne duše među njima mogu na tradicionalnoj misi vidjeti zbog čega je crkva sv. Blaža i sve naše vrijedne crkve projektirana i uređena tako kako jest.
Jedne nedjelje kad su počele naše mise u sv. Blažu sjedio sam na zidiću ispred crkve. Provezla se na biciklu djevojka s kričavo obojanim umetcima u kosi, a možda je imala i neke zakovice u labrtama. Ne zaustavljajući se, ružno je opsovala Crkvu i vjernike. Možda to oni i ne znaju, ali upravo za takve ljude, kao i one iz gornjih komentara je veliki blagoslov što je prava misa došla u njihovu župu. Daj Bože da sveti obredi izagnaju demone koji ih glođu iz njihovih duša te nam se pridruže u štovanju jedinog pravog Boga.
U nastavku prenosim kratki video koji sam sastavio od fotografija i pjesme na misi na Sisvete ove godine.
Fotografije su djelo gospodina Hrvoja Abrahama Milićevića koji već dulje vremena marljivo bilježi svečanije obrede u crkvama gdje se naša zajednica okupljala. Naša draga pjevačica Ida kojoj svi želimo Božji blagoslov u novim životnim koracima ustupila mi je snimku pričesne pjesme. Kako sam načuo, zbor koji redovito pjeva na tradicionalnoj misi u sv. Blažu uskoro će imati vlastiti kanal na Youtubeu, pa ćete moći uživati uz njihovo divno pjevanje i kroz tjedan prisjećajući se milosti koje ste primili nedjeljom. Mislim da je prigodno ukazati i na tekst mladića koji je član naše zajednice vjernika koja se okuplja kako bi štovala Boga u vjeri i obredu koji su nam predani.
Razvucite video preko cijelog ekrana, odaberite maksimalnu razlučivost i pojačajte zvuk te razmatrajte o blaženstvima na koja nas Gospodin poziva.
"Bože, čiji je jedinorođeni Sin Svojim životom, smrću i uskrsnućem dare nam pripravio vječnoga spasenja, podaj, molimo, da se mi, koji ta otajstva svetim Ružarijem Blažene Djevice Marije razmatramo, ugledamo u ono što sadržavaju, a postignemo ono što obećavaju." To su riječi iz zborne molitve u čast svete krunice. U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen.
Blaženi Alan de la Roche dominikanski je redovnik i svećenik koji je živio u 15. stoljeću. Bio je ugledan teolog poznat po svojim propovijedima. Naš ljubljeni Gospodin i blažena Bogorodica odabrali su njega da nanovo promiče pobožno kazivanje svete krunice pošto su je više od stotinu godina mnogi vjernici, ako ne i većina, zanemarivali. Iako ju je sveti Dominik primio neposredno iz ruke blažene Bogorodice i naveliko propovijedao njezinu uporabu, krunica je bila izišla iz uporabe, kao da su je zaboravili i pokopali. Prema jednom promatraču uglavnom su đavolovo opako spletkarenje i ljubomora naveli ljude na to da zanemare moljenje svete krunice, a prestankom kazivanja ove moćne molitve čini se da je nastala golema zapreka punom izlijevanju Božje svete milosti na kršćanski narod. K tome cijela je Europa u to vrijeme trpjela najstrašniju pošast, poznatu pod nazivom "crna smrt". I naposljetku: članovi Crkve morali su izdržati jednu užasnu herezu te tragičan raskol, koji je donio veliku podjelu i umnožio pape. No nakon što je taj strašni niz kušnji i nevolja prestao, Gospa je rekla blaženom Alanu de la Rocheu neka obnovi u Crkvi privrženost svetoj krunici. I bilo je sasvim prikladno da duhovni sin svetog Dominika bude odabran za tako veliko djelo!
Blaženi Alan započeo je svoje sveto poslanje 1460. nakon posebnog upozorenja i opomene od samoga Gospodina, koji ga je pognao neka raširi privrženost krunici. Sin Božji i Sin Marijin doslovce je blaženom Alanu progovorio iz svete hostije za vrijeme misne žrtve. Naš Gospodin postavio je Svojem odabranom svećeniku ovo pitanje: "Kako možeš tako skoro opet me razapinjati?" Blaženi Alan upita: "Što si to rekao, Gospodine?" A Isus mu odgovori: "Jedanput si me već razapeo svojim grijesima, i spremno sam prihvatio raspeće radije nego da Moj Otac ostane povrijeđen grijesima koje si činio. No sad me razapinješ iznova, jer imaš sve znanje i razumijevanje koji su ti potrebni da propovijedaš ružarij Moje Majke, a ipak ne činiš tako." Sin Božji nastavio ga je koriti, govoreći: "Kad bi propovijedao krunicu, bilo bi to dovoljno da mnoge duše naučiš pravom putu i odvratiš od grijeha. No ti ne činiš tako, pa si zato sam kriv za grijehe koje počinjaju." Taj strašni prijekor, ta kritika uperena u blaženog Alana potaknula je dominikanskog redovnika da svečano odluči propovijedati krunicu neprestano sve do kraja zemaljskog života. A i naša presveta Majka jednog mu se dana obratila kako bi ga nadahnula da propovijeda svetu krunicu sve više i više. Gospa je blaženom Alanu rekla: "U mladosti bio si veliki grešnik, ali ja sam pribavila od svojega Sina milost tvoga obraćenja. Da je bilo moguće, bila bih prošla svaku vrstu trpljenja da te izbavim, jer obraćeni grešnici slava su mi." Presveta Majka završila je rekavši: "I bila bih to učinila također zato da te udostojim da propovijedaš moj ružarij nadaleko i naširoko." Naposljetku se čak i sveti Dominik ukazao blaženom Alanu te mu o velikim uspjesima svoga propovijedanja kazao da su proizišli otuda što je neprestano propovijedao krunicu. Sveti Dominik rekao je blaženom Alanu: "Pogledaj divne učinke koje sam postigao putem propovijedanja svete krunice. Ti i svi drugi koji ljube Gospu treba da činite to isto, kako biste tim svetim običajem moljenja krunice privukli sve ljude kreposnom životu." Nebo želi da se redovito moli krunica. Naš Gospodin, naša presveta Majka i sam sveti Domink to žele.
Blaženi Alan de la Roche učinio je čudesne stvari za širenje privrženosti svetoj krunici Blažene Djevice Marije. Blaženi Alan nije težio krunicu promijeniti, nije toj molitvi dodavao novotarije ili povećao broj otajstava niti je nastojao oduzeti joj neke molitve ili ih skratiti, nego je samo ponovno upućivao u svetu krunicu ljude koji su zaboravili tu najmoćniju molitvu.
U rujnu 1972. godine Annibale Bugnini, tzv. liturgijski stručnjak, koji je već bio uznastojao uništiti tradicionalnu latinsku misu, poželio je napasti krunicu. Plan mu je bio preudesiti krunicu tako te bi se Očenaš molio samo jedanput, na početku krunice, a Zdravomarija uredila i skratila da sadrži samo tzv. biblijski dio, dakle ostao bi anđeoski pozdrav, naime "Zdravo, Marijo, milosti puna...", ali druga polovica molitve, "Sveta Marijo, Majko Božja...", izgovarala bi se samo na kraju svake desete "Zdravomarije". K tome je Bugnini sastavio novu javnu inačicu krunice, za crkvene obrede. Ona bi se sastojala od mnoštva čitanja, pjesama i propovijedi, ali samo jedne desetice, koju bi molili vjernici. I, da, Bugnini je predložio čak i drukčiji redoslijed otajstava.
Iako je papa Pavao VI. bio pristao na uništavanje tradicionalnih rimskih obreda, nije se složio s ovim napadom na svetu krunicu. Odbacio je prijedlog, rekavši: "Vjernici bi zaključili da je papa promijenio krunicu. To bi imalo katastrofalan psihološki učinak. Svaka promjena u njoj može samo oslabiti povjerenje prostodušnih i siromašnih." Potom je opomenuo Bugninija da krunica mora ostati jedincata oblikom i nepromijenjena, a bilo kakvi novi oblici marijanske pobožnosti neka svoje mjesto nađu uz tradicionalnu krunicu.
Dakle bio je uveden novi red mise, ali ne i nova krunica. Krunica će izbjeći sudbinu tradicionalne mise, barem nakratko. Međutim liturgijski prevrat postao je prevrat protiv pobožnosti, koji će s vremenom zaraziti i krunicu. Tradicionalni oblik krunice ujednačio je i uzakonio papa dominikanac, sv. Pio V. To će biti srušeno novim nizom otajstava, s dodatnih pet desetica, tako da ih ukupno bude 20, te krajnje nezgodnim redom moljenja otajstava kroz tjedan.
Liturgijski reformatori rekli su nam da je staroj misi nešto nedostajalo, da ju je trebalo posuvremeniti i preoblikovati jer nije zadovoljavala potrebe suvremenog čovjeka. Sad nam je rečeno da stari oblik krunice nije bio kristološki, nije bio usredotočen na Krista kako bi trebalo, pa su zato bila potrebna nova otajstva, da prosvijetle i rasvijetle ona što su zapela u srednjem vijeku. To bi značilo da je sveta krunica koju je Dominik primio izravno od Blažene Djevice Marije bila na neki način manjkava te ju je trebalo preoblikovati i posuvremeniti.
Naravno, kao često kod korjenitih promjena tradicionalnih oblika, ništa od toga nije bilo obavezno, nego su promjene bile predložene kao nešto novo, nešto inovativno što bi bilo moguće uključiti u krunicu da bi oživilo njezinu uporabu među vjernicima. I vjerujte mi, nije prošlo više od dvadeset i četiri sata prije nego što je gotovo svaki samostan i župna molitvena zajednica latinskoga obreda uključila svjetlosna otajstva. Dvadeset i četiri sata, samo toliko trebalo im je da razluče hoće li upotrebljavati taj novi oblik. Bilo kakva nespremnost da se odmah pristane na taj novi niz otajstava mogla bi biti znak raskolničkih nagnuća ili protupapinskih stavova! Izborne stvari brzo postaju prisilne među današnjim članovima Crkve, jer se mora biti na liniji.
Kao što smo već rekli, blaženi Alan nije težio promijeniti krunicu. Nije dodavao molitve ni povećao broj otajstava ili desetica niti je molitve oduzimao ili skraćivao. Samo je ponovno upućivao u tradicionalnu krunicu ljude koji su zaboravili tu divnu molitvu. No današnji reformatori, među njima i dominikanci, ne samo što promijeniše krunicu nego i poriču njezino nadnaravno podrijetlo, da ju je primio sveti Dominik izravno iz ruke Blažene Djevice Marije. U izvještaju o promjeni krunice koji je izišao u uglednim novinama "The New York Times" napomenuto je da su članovi Crkve u suvremenom svijetu bili svjedoci mnogih novosti, kao što su posjeti i molitve biskupâ u džamijama i sinagogama, ekumenski dijalog, novi obredi, ženski službenici oltara. "Međutim nova granica prijeđena je", piše "The New York Times", "kad je znatnu promjenu doživjela krunica, koja je bila karakterističan način molitve katolikâ već stoljećima."
U svojoj poslanici Filipljanima sveti Pavao piše o tri glavne kategorije, o trojstvenom nizu spasonosnih otajstava vezanih uz Krista. Sveti Pavao naučava da je Sin Božji premda po naravi Bog oplijenio samog sebe i uzeo obličje ljudske naravi, štoviše: bio je poslušan do smrti, i to čak smrti na križu, i zato ga je u uskrsnu nedjelju Bog uzvisio, pobjednički uzdigavši Kristovo sveto čovještvo. Tu opet vidimo divno trojstvo otajstava, tako lijepo izraženo u tri niza otajstava: radosnom, žalosnom i slavnom. Ne četiri dijela, nego trojstvo, tri dijela! Taj tradicionalni oblik krunice ima zajednički ritam s ljudskim životom, u tri dijela: ujutro ustajemo, o podne predahnemo, a o noćnoj uri idemo u krevet. I triput na dan molimo "Anđeo Gospodnji", dakle opet se trojstveni niz otajstava doima najprikladnijim. Kad je naša presveta Majka dala svetom Dominiku krunicu kao moćno oruđe za pobjedu nad krivovjercima, jasno je rekla: "Propovijedaj moj psaltir, sastavljen od sto pedeset Zdravomarija i petnaest Očenaša!" Da, Gospa je molitvu krunice povezala sa svetopisamskim psaltirom, sastavljenim od sto pedeset psalama kralja Davida. A kad se ukazala svetoj Bernardici u Lurdu, pitala je djevojčicu hoće li biti tako dobra da je posjećuje kod špilje kroz petnaest dana. Ne dvadeset, nego petnaest dana, opet u skladu s brojem otajstava svete krunice, koju će njih dvije zajedno moliti za gotovo svih ukazanja. A s obzirom na prvu subotu u mjesecu sjetite se što je Gospa Fatimska rekla o uvjetima za dobro obavljenu prvosubotnu pobožnost: potrebno je ispovjediti se, primiti svetu pričest, izmoliti krunicu i, da, proboraviti u društvu naše Gospe oko petnaest minuta, razmišljajući, pogodili ste, o petnaest otajstava svete krunice. Opet riječi izravno iz usta naše presvete Majke!
Zanimljivo, ljudi iz Portugala upotrijebit će riječ "terço" za krunicu. To je naziv koji upućuje na pet desetica ili trećinu krunice od petnaest desetica.
Imajte također na umu da se moćna tradicionalna krunica odvija na najuredniji način, poput divne simfonije sa savršenim protokom otajstava. Radosna otajstva u ponedjeljak, koja pripovijedaju o čudu Gospodinova začeća i rođenja, kao i o Marijinu predanju s ljubavlju u volju Božju: "Fiat mihi secundum verbum tuum", zatim u utorak muka i smrt našega Gospodina, žalosna otajstva, te u srijedu Njegovo pobjedonosno uskrsnuće i proslava. Potom se taj isti obrazac ponavlja, s radosnim otajstvima u četvrtak, žalosnim u petak i slavnim u subotu, dok u nedjelju odabir otajstava ovisi o liturgijskom razdoblju: je li ono povezano s Gospodinovim rođenjem, smrću ili uskrsnućem.
Sada međutim imamo tzv. otajstva svjetla, koja su nezgodno smještena u četvrtak za ljude koji svakodnevno mole krunicu. Da se oslobodi mjesto za taj netradicionalni umetak, radosna bi otajstva morala biti prebačena na subotu, odakle bi pak istisnula slavna otajstva. Kao što je primijetio jedan učeni katolički pisac, sama ta jedna promjena razbila bi simfonijsko napredovanje krunice od Rođenja preko Muke do Uskrsnuća. Tom promjenom krunični bi se ciklus urušio u zbrku nepovezanih događaja kako liturgijski tjedan odmiče. Tako naposljetku imamo u ponedjeljak radosna otajstva, Rođenje, u utorak žalosna, Muku, u srijedu slavna, Uskrsnuće, i dotle je još sve u redu, ali onda dolazimo do svjetlosnih otajstava u četvrtak, koja govore o javnom životu našega Gospodina, nakon čega je u petak Njegova smrt, a potom u subotu Njegovo rođenje, nakon kojega slijedi Njegovo uskrsnuće. Može li se zamisliti veća pomutnja!? Od Kalvarije preko Betlehema do praznoga groba? Ne, samo oni koji bezuvjetno prihvaćaju svaku novotariju podržali bi takve izmjene.
Trebamo moliti da se sve više obnavlja tradicionalna krunica naše presvete Majke. U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen.
Volim rekvijemske mise. Ozbiljnošću i strogošću, a ujedno bogatstvom sadržaja i
značenja uvijek me dirnu i na intelektualnoj i na emotivnoj razini. I tiha
privatna misa na pokrajnjem oltaru...
... i pjevana poput jučerašnje za Dušni dan potiču vjernika da uskladi svoje
promišljanje o smrti s onim što nas uči Crkva. Daju nam realističan pogled na
smrt naših bližnjih i očekivanje što će biti s nama, a ujedno i najbolje
sredstvo da u susretu s tim neizbježnim događajima "nešto napravimo".
Vjerojatno najupečatljivi element pjevane rekvijemske mise je sekvenca Dies
irae. Naš zbor na tradicionalnoj misi je sve jači i jači. Dok su jučer
naizmjenično pjevali ovu posljednicu palo mi je na pamet da prije desetak
godina kada sam sličnu izvedbu slušao na youtubeu nisam ni slutio kako ću
jednom, Bogu hvala, moći slušati te riječi i napjeve na onom mjestu i u onom
kontekstu za koji su i stvoreni. Teško mi je zamisliti da ima katolik kojega
ne bi potresle slike koje se pred njim otkrivaju tijekom pjevanja ove pjesme.
Mi znamo što je pred nama, dobro je da nas zahvati sveti strah i pouzdanje u
Boga. Unatoč tome što sam prošlih godina već stavljao snimke posljednice,
odlučio sam i ove godine podijeliti s vama dvije snimke iste izvedbe, jednu iz
kora i drugu iz puka.
Dodajem i pjesmu kod prikazanja. Budući da se u Misi razgrće tkanje vremena
spajajući nas s trenutkom Kristove smrti na križu, (nat)prirodno je da se taj
"temporalni diskontinuitet" protegne i na najvažniji trenutak života svake
osobe. Zato Crkva u ofertoriju rekvijemske mise zagovara kršćanina kojemu se
dijeli duša od tijela i on polazi na sud.
Kada sam s drugim ministrantom, kako je običaj, pridizao misnicu nakon
Pretvorbe, imao sam osjećaj da se i siromašne duše iz čistilišta hvataju za
taj rub kako bi ih iz podzemlja podigao Križ, obasjalo Sunce Hostije i konačno
očistila Kap iz Kaleža.
Molimo za sve vjerne mrtve: Pokoj vječni daruj im, Gospodine, i svjetlost
vječna svjetlila njima, počivali u miru Božjem. Amen.
Biskup Schneider poziva vjernike da se mole za papu Franju da se obrati
Katolička vjera u iskazima crkvenog učiteljstva sviju vremena, vjerski osjećaj vjernikâ (sensus fidelium), a i zdrav razum jasno odbacuju svaku civilnu zajednicu dviju osoba istoga spola, zajednicu čiji je cilj da te osobe traže jedna od druge seksualni užitak. Čak i ako osobe koje žive u takvoj zajednici ne bi međusobno spolno općile, što se u stvarnosti pokazalo kao sasvim nerealistično očekivanje, takve su zajednice velika sablazan, društveno priznanje grijeha protunaravnog bluda i neprestana bliža grešna prigoda. Oni koji zagovaraju istospolne civilne zajednice stoga su krivi i za stvaranje neke vrste strukture grijeha, konkretno: stvaranje pravne strukture navadnoga protunaravnog bluda, jer homoseksualni čini spadaju u grijehe koji vape u nebo, kao što kaže Katekizam Katoličke Crkve (v. br. 1867). Oni koji zagovaraju istospolne civilne zajednice u konačnici su nepravedni i čak okrutni prema onim osobama koje žive u tim zajednicama, jer te će osobe biti učvršćene u smrtnom grijehu, bit će utvrđene u svojoj psihičkoj podvojenosti, s obzirom na to da im njihov razum govori da su homoseksualni čini protivni razumu i protivni izričitoj volji Božjoj, volji Stvoritelja i Otkupitelja ljudi.
Svaki pravi katolik, svaki pravi katolički svećenik, svaki pravi katolički biskup mora s dubokom tugom i ucviljena srca žaliti i prosvjedovati protiv nečuvene činjenice da je papa Franjo, rimski prvosvećenik, nasljednik apostola Petra, Kristov namjesnik na zemlji, izrazio u dokumentarnom filmu "Francesco", premijerno prikazanom 20. listopada 2020. na Rimskome filmskom festivalu, potporu civilnim istospolnim zajednicama. Takva papina potpora znači podupiranje jedne grešne strukture, životnog stila protivnog šestoj zapovijedi Dekaloga, koji je prstom Božjim zapisan na kamene ploče sinajske (Izl 31,18) i po rukama anđelâ predan ljudima (Gal 3,19)! Što je Bog Svojom rukom napisao, to ne može čak ni papa izbrisati ni promijeniti svojom rukom ili jezikom. Papa se ne smije ponašati kao da je Bog ili utjelovljenje Isusa Krista, mijenjajući ove Gospodinove riječi: "Čuli ste da je rečeno: Ne čini preljuba! A ja vam kažem: Tko god s požudom pogleda ženu, već je s njome učinio preljub u srcu" (Mt 5,27–28) te govoreći umjesto toga otprilike ovako: "Čuli ste da je rečeno: Ne čini preljuba; ako bi muškarac legao s muškarcem kao što se liježe sa ženom, obojica bi počinila odvratno djelo (Lev 20,13); muškoložnici neće baštiniti kraljevstva Božjega (1 Kor 6,9); homoseksualno ponašanje protivno je zdravom nauku (1 Tim 1,10). A ja vam kažem da za osobe koje osjećaju istospolnu privlačnost 'moramo donijeti zakon o civilnoj zajednici. Tako će biti pravno pokrivene.'"
Svaki crkveni pastir, a papa pogotovo, trebao bi uvijek opominjati druge na ove ozbiljne riječi našega Gospodina: "Tko dakle ukine jednu od tih, pa i najmanjih zapovijedi i tako nauči ljude, najmanji će biti u kraljevstvu nebeskom." (Mt 5,19) Svaki papa mora si veoma uzeti k srcu ono što je proglasio Prvi Vatikanski sabor: "Duh Sveti nije Petrovim nasljednicima obećan da bi po Njegovoj objavi naviještali neki novi nauk, nego da bi uz Njegovu pomoć nepovredivom čuvali i vjerno tumačili Objavu, poklad vjere, predan od apostolâ." ("Pastor aeternus", pogl. 4.)
Zagovaranje pravne zajednice tako da životni stil protivan izričitoj Božjoj zapovijedi, protivan ljudskoj naravi i protivan ljudskom razumu bude pravno zaštićen nova je nauka koja "šije čarobne vrpce za svačije ručne zglobove i pravi čarobne kape za glave svake veličine" (Ez 13,18), nova nauka koja "milost Boga našega izopačuje u razuzdanost" (Jd 4), nauka koja je očito protivna Božjoj Objavi i trajnoj nauci Crkve u svim vremenima. Takva nauka šurovanje je s grijehom, i stoga je krajnje protupastoralna. Promicati ozakonjenje grešnoga životnog stila protivno je samoj srži evanđelja, jer osobe u istospolnim zajednicama nanose svojim seksualnim postupanjem tešku uvredu Bogu. Gospa Fatimska uputila je majčinski poziv svemu čovječanstvu neka prestane vrijeđati Boga, koji je već previše izvrijeđan.
Sljedeće riječi crkvenog učiteljstva vjerno ponavljaju glas Isusa Krista, našega Božanskog Učitelja, Vječne Istine, i glas Crkve i papa sviju vremena:
– "Građanski zakon ne može proturječiti pravilnom razboru a da ne izgubi snagu obvezivanja savjesti." (Ivan Pavao II., "Evangelium vitae", 72)
– "Zakoni u prilog homoseksualnim zajednicama protive se pravilnom razboru, jer zajednici dviju osoba istoga spola daju pravna jamstva slična onima koja uživa ženidba. S obzirom na vrednote koje su tu u pitanju, država ne bi mogla ozakoniti takve zajednice a da ne iznevjeri svoju dužnost promicanja i obrane ženidbe kao ustanove bitne za opće dobro." (Kongregacija za nauk vjere, "Promišljanja u vezi s prijedlozima zakonskog priznanja zajednica osoba istoga spola", 6)
– "Moglo bi se postaviti pitanje kako može biti protiv općeg dobra zakon koji ne nameće nikakvo posebno ponašanje, nego samo ozakonjuje činjeničnu stvarnost koja naizgled nikomu ne nanosi nepravdu. S tim u vezi valja prije svega razmisliti o razlici između homoseksualnog ponašanja kao privatne pojave i istog ponašanja kao društvenog odnosa zakonski predviđenog i odobrenog, dotle da postaje jedna od ustanova pravnog poretka. Druga pojava nije samo ozbiljnija nego ima i mnogo širi i dublji doseg te bi naposljetku dovela do promjena čitavoga društvenog ustroja koje bi bile protivne općem dobru. Građanski su zakoni načela ustroja ljudskog života u društvu, na dobro ili na zlo. Oni 'obavljaju vrlo važnu i katkad presudnu ulogu u oblikovanju obrazaca mišljenja i ponašanja'. Životni stilovi i u njima izraženi obrasci ne samo što izvanjski uobličuju društveni život nego i naginju tomu da promijene u novih naraštaja shvaćanje i vrednovanje načinâ ponašanja. Ozakonjenje zajednica osoba istoga spola zamračilo bi stoga pogled na neke temeljne moralne vrednote i dovelo do obezvređenja ustanove ženidbe." (isto)
– "Spolni su odnosi čovječni kada i ukoliko izražavaju i promiču uzajamnu pomoć spolova u ženidbi i otvoreni su prijenosu novog života." (isto, 7)
– "Stavljajući homoseksualne zajednice na pravnu razinu sličnu onoj ženidbe i obitelji, država postupa samovoljno te protivno svojim dužnostima." (isto, 8)
– "Uskrata društvenog i pravnog položaja ženidbe oblicima suživota koji nisu i ne mogu biti ženidbeni ne protivi se pravdi. Naprotiv, pravda je zahtijeva. (...) Postoje valjani razlozi za ocjenu tih zajednica štetnima za pravilan razvoj ljudskog društva, pogotovo ako bi njihov utjecaj na društvo porastao." (isto)
– "Bila bi teška nepravda žrtvovati opće dobro i pravične zakone kako bi se zaštitila osobna dobra koja mogu i moraju biti zajamčena na načine koji ne škode društvenom organizmu." (isto, 9)
– Postoji uvijek "opasnost da bi zakonodavstvo koje bi na homoseksualnosti temeljilo davanje prava moglo stvarno osobu s homoseksualnom sklonošću potaknuti da se izjasni homoseksualnom ili čak da traži partnera kako bi iskoristila zakonske odredbe" (Kongregacija za nauk vjere, "Neka promišljanja glede odgovora na prijedloge zakona protiv diskriminacije homoseksualnih osoba", 24. srpnja 1992., 14)
Svi katolici koji – bilo u laičkom staležu kao mala djeca, mladići i djevojke, očevi i majke obitelji bilo kao posvećene osobe, klauzurne redovnice, svećenici, biskupi – nepovredivom čuvaju "vjeru jednom zauvijek predanu svetima" i za nju vojuju (Jd 3) te su zato prezreni i potisnuti na rubove današnjega crkvenog života trebaju plakati i vapiti Bogu da se, po moćnom zagovoru Bezgrešnog Srca Blažene Djevice Marije, koja je u Fatimi rekla ljudima neka prestanu vrijeđati Boga, već previše izvrijeđanog, papa Franjo obrati i službeno opozove svoje odobrenje civilnih istospolnih zajednica kako bi učvrstio svoju braću, kao što mu je zapovjedio Gospodin (v. Lk 22,32).
Svi ti maleni u Crkvi (djeca, mladići i djevojke, očevi i majke obitelji, klauzurne redovnice, svećenici, biskupi) zacijelo bi rekli papi Franji: Sveti Oče, radi spasa vlastite besmrtne duše, radi duša svih onih koji zbog Vašeg odobrenja istospolnih zajednica teško vrijeđaju Boga svojim seksualnim činima te se izlažu opasnosti da zauvijek izgube dušu, obratite se, opozovite svoje odobrenje i navijestite sa svim svojim prethodnicima ovaj nepromjenjivi crkveni nauk:
"Poštovanje prema osobama s homoseksualnom sklonošću ne može ni na koji način uključivati odobrenje homoseksualnog ponašanja ni zakonsko priznanje homoseksualnih zajednica." (Kongregacija za nauk vjere, "Promišljanja u vezi s prijedlozima zakonskog priznanja zajednica osoba istoga spola", 11)
"Zakonsko priznanje homoseksualnih zajednica ili njihovo stavljanje na istu razinu sa ženidbom ne bi samo značilo odobrenje nastranog ponašanja, koje bi time postalo uzor u današnjem društvu, nego bi i zamračilo temeljne vrednote koje pripadaju zajedničkoj baštini čovječanstva. Crkva ne može a da ne brani te vrednote, za dobro muškaraca i žena i za dobro samoga društva." (isto, 11)
Zbog nevjerojatnoga papina odobrenja istospolnih zajednica sva se prava djeca Crkve osjećaju poput siročadi, jer više ne čuju jasan i nedvosmislen glas pape, koji bi trebao nepovredivom čuvati i vjerno tumačiti Objavu, poklad vjere, prenesen po apostolima.
Prava djeca Crkve naših dana mogla bi se poslužiti riječima Psalma 137 te reći: Kao prognanik na obali rijeka babilonskih uplakan spominjući se Siona osjećamo se pri spomenu na blistavo i kristalno jasno naučavanje papa, naučavanje naše Majke Crkve. Ipak, nepokolebljivo vjerujemo u riječi našega Gospodina, da vrata paklena neće nadvladati Njegovu Crkvu. Gospodin će doći, makar došao i kasno, tek o četvrtoj noćnoj straži, da utiša oluju unutar Crkve, da utiša oluju unutar papinstva naših dana, i reći će: "'Hrabro samo! Ja sam! Ne bojte se!... Malovjerni, zašto si posumnjao?' I kad uđoše u lađu, utihnu vjetar." (Mt 14,27.31–32) Naš Gospodin reći će također papi Franji: "Ta što koristi čovjeku ako sav svijet stekne, a duši svojoj naudi? Ili što će čovjek dati u zamjenu za dušu svoju? Doći će, doista, Sin Čovječji u slavi Oca svoga s anđelima svojim i tada će naplatiti svakomu po djelima njegovim." (Mt 16,26–27); i reći će k tome naš Gospodin papi Franji: "Ja sam molio za tebe da ne malakše tvoja vjera; pa kad k sebi dođeš, da učvrstiš svoju braću." (Lk 22,32)
U crkvi mjesta Unkel na Rajni čitaju se pod križem ove riječi: Zovete me Učiteljem, ali me ne pitate — Zovete me Svijetlom, ali me ne vidite — Zovete me Putem, ali ne hodite po meni — Zovete me Mudrim, ali me ne slijedite — Zovete me Lijepim, ali me ne ljubite — Zovete me Bogatim, ali me ne molite — Zovete me Vječnim, ali me ne tražite — Zovete me Milosrdnim, a ne uzdate se u me. — Zovete me Plemenitim, a meni ne služite — Zovete me Svemogućim, ali me ne častite — Zovete me Pravednim, ali me se ne bojite — Ako dakle propadnete, nemojte se čuditi.
O Kriste, naš predobri Kralju, naš Spasitelju, evo nas pred tobom i priznajemo, da smo zavrijedili ovaj tvoj ukor. Oprosti nam, Gospodine, mi ćemo se popraviti i biti tvoji. [...]
I mi smo toliko puta postali nevjerni svomu najboljem kralju, Kristu, i zaslužili smo smrt. I gle Krist nam danas svima pruža pomirnicu ruku, oprašta nam. On nam u svojoj dobroti veli: »Ja neću smrti tvoje. Dajem ti vremena, da ispraviš nevjeru. Bori se uza me vjerno i hrabro, i nećeš biti osuđen, nego ću te dignuti na najvišu čast djeteta Božjeg, pa ćeš sa mnom kraljevati uvijeke«.
Naš dugogodišnji komentator kojemu ni ovaj puta nisam objavio komentar (jer je potpuno nevezan uz temu posta) ukazao mi je u svom stilu na jedan tekst o "tradicionalnoj i karizmatskoj misi":
Ovako se pise. Pogledajte ovaj divan clanak na str Snaga za zivot. Tradicionalna i karizmatska misa. Sto je ispravno, a sto krivo. Robelar
Nisam puno očekivao od toga članka (arhiv) koji je napisao Dražen Bušić, pa se nisam ni razočarao. Inače, Bušić je relativno poznati hrvatski laički "karizmatik" koji održava seminare i "molitve".
Nisam uopće namjeravao spominjati navedeni članak jer je površan i zapravo beskoristan. Ipak, poslužio mi je kao povod da preporučim izvrsno predavanje Petera Kwasniewskog o tome zašto bi tzv. karizmatski katolici trebali u tradicionalnoj latinskoj misi i obredima naći ispunjenje svojih istinskih želja i težnji. Svakako pročitajte tekst ili poslušajte video snimku.
***
Drugi komentator kojemu također nisam objavio komentar (da, nažalost, puno više komentara moram obrisati, nego propustiti) upozorio je na razgovor s p. Petrom Nodilom u emisiji Darka Pavičića te zamolio nešto u stilu da rastavimo p. Nodila na proste faktore ili ga raznesemo u parampačad, ne sjećam se više točne fraze. Morat ću razočarati i toga čitatelja. Moje prethodno iskustvo s navedenim paterom je da ima pomalo autističan nastup, uopće se ne osvrće na argumente, nego gura po svome. Nakon što sam pročitao temeljne ideje njegova izlaganja nisam imao želudca i živaca da potrošim sat vremena na takva trabunjanja te povremena smijuljenja voditelja emisije. Što reći na ovakav mentalni džumbus:
“Podjela na ‘za i ‘protiv’ Pape, koja je došla iz političke sfere i prije društvenih mreža nije bila poznata, barem u našim krajevima. To se obično događa među protestantima, jer protestanti su skloni nečem liberalnom, poput ređenja žena i individualizma”, rekao je, između ostaloga, Nodilo.
Podjela nije "za" i "protiv" Pape, barem ako govorimo o katolicima. Podjela je na one koji odobravaju što čini sadašnji papa Jorge Mario Bergoglio i one koji kritiziraju njegove riječi i djela jer odudaraju od naučavanja Katoličke Crkve. Ta podjela nije prvenstveno došla iz političke sfere, nego je uvjetovana djelovanjem samog Franje. Kada papa Franjo objavi dokumente poput Amoris Laetitia (uz odobravanje argentinskih i malteških smjernica), kada mijenja katekizam kako bi umetnuo svoj stav o smrtnoj kazni koji se protivi učenju Crkve, kada prisustvuje unutar Vatikana molitvi i klanjanju pred poganskim božanstvom čije kipove zatim svečano unose u baziliku sv. Petra, kada potpisuje službene deklaracije kojima se katolička vjera izjednačuje s krivim religijama, kada daje brojne ekskluzivne intervjue istoj osobi i bez demantija pušta da mu se pripisuju stavovi suprotni najosnovnijim dogmama Crkve kojoj bi trebao biti zemaljski poglavar, itd. itd. onda nije katalizator podjele "politička sfera", nego sama osoba koja zauzima službu Pape.
Jasno je da prije Franje takva podjela nije bila tako naglašena jer ju je baš on radikalizirao. Također, društvene mreže su se razvile za vrijeme prijašnjeg, relativno normalnog i kulturnog pape Benedikta te današnjeg pape Franje kojemu je iz pristojnosti i poštovanja prema uzvišenoj službi koju zloupotrebljava bolje ne dodavati prikladne atribute. Kako se moglo znati za neku pravu "podjelu" među katolicima prije nego su obični ljudi imali mogućnost javno iznositi svoje mišljenje, a jedini kanali informiranja bile su svjetovne i vjerske novine koje, iz različitih, ali komplementarnih pobuda stavljaju svoje spinove i filtere. Danas me, pak, čim se probudim dočekaju novosti poput vatikanskog Pachamama novčića.
Vezano uz zadnju rečenicu o protestantima imam, što bi neki naši portali rekli, "prijelomnu vijest" za patera: veliko zlo za katolike i dolazi od toga što ih se odozgo "protestantizira", od liturgije do vjerskog i moralnog nauka. To nije počelo s papom Franjom, ali je Franjo ubacio u višu brzinu. Mogli bi čak reći da je u nekim aspektima stisnuo gas do daske jer želi da promjene budu ireverzibilne, a tko zna koliko mu je ostalo vremena kad se u 84-toj godini života pored strašno opasnog virusa šeće s jednim plućnim krilom i bez maske.
Dakle, samo ove dvije rečenice izdvojene iz razgovora mogao bi čovjek analizirati na par stranica teksta, ali koja korist od toga kada će pater nastaviti po starom. Bolje je onda ne frustrirati se takvim budalaštinama, nego se za toga svećenika pomoliti i čekati da mu neke stvari dopru do pameti.
Biskup Robert "smijemo se nadati da je pakao prazan" Barron u prijevodu bitno.net-a donosi u podužem članku kojim brani čast 2. vatikanskog sabora citat iz govora pape Pija X. katoličkim studentima. Naišao sam na taj citat preko stranice jednog vjeroučitelja koji se posebno nadahnjuje poukama starca Pajsija o poslušnosti rimskom papi. Evo toga izvatka iz papinog govora.
“Nemojte sebi dopuštati da budete zavarani lukavim izjavama onih koji uporno tvrde da žele biti s Crkvom, ljubiti Crkvu, boriti se da je ljudi ne ostave, […] nego ih sudite prema njihovim djelima. Ako preziru pastire Crkve, pa čak i papu, ako svim sredstvima pokušavaju izbjeći njihov autoritet kako bi zaobišli njihove upute i prosudbe, […] o kojoj Crkvi onda ti ljudi govore? Sigurno ne o onoj koja je ustanovljena na temeljima apostola i proroka, sa samim Isusom Kristom kao ugaonim kamenom.” (AAS 463-464)
Zainteresirale su me ove trotočke, pa sam provjerio što je ispušteno. Naravno da se nisam razočarao.
Ne vi lasciate ingannare dalle subdole dichiarazioni di altri, che protestano ripetutamente di voler stare con la Chiesa, di amare la Chiesa, di combattere perchè il popolo non si allontani da essa, di lavorare perchè la Chiesa, comprendendo i tempi, si riaccosti al popolo e lo riguadagni. Ma giudicateli dalle loro opere. Se maltrattano e disprezzano i Pastori della Chiesa e persino il Papa; se tentano ogni mezzo per sottrarsi alla loro autorità, per eludere le loro direzioni, i loro provvedimenti, se non si peritano di innalzare la bandiera della ribellione, di quale Chiesa intendono questi parlare. Non certamente di quella stabilita «super fundamentum Apostolorum et Prophetarum, ipso summo angulari lapide, Christo Iesu», e quindi dobbiamo aver sempre presente il monito, che faceva S. Paolo ai Galati: «quand'anche noi o un Angelo del cielo evangelizzi a voi, oltre a quello che abbiamo a voi evangelizzato, sia anatema».
Ne mislim prevoditi ispuštene dijelove jer ne govorim talijanski, ali značenje je prilično jasno. Prva trotočka stoji umjesto objašnjenja koji su to lažni ljubitelji Crkve. To su oni koji rade kako bi se Crkva prilagodila vremenu i današnjim ljudima te svemu što oni od nje očekuju. Na mjestu druge trotočke kaže Pijo X. da ti ljudi na koje upozorava studente podižu stijeg pobune, a slične sintagme koristi govoreći na drugim mjestima o onima koji su htjeli kršćansko socijalno djelovanje prevesti u političku stranku imajući u konačnici u vidu odvajanje Crkve i države. No definitvno "najsimpatičnija" lakuna u ovom plitkom pokušaju korištenja riječi sv. Pija X. za napad na one koji kritiziraju postkoncilske pape, a posebno Franju, sadržana je u ispuštenom drugom dijelu zadnje rečenice. U poznatom retku sv. Pavao govori Galaćanima:
Ali kad bismo vam mi, ili kad bi vam anđeo s neba navješćivao neko evanđelje mimo onoga koje vam mi navijestismo, neka je proklet! Što smo već rekli, to sad i ponavljam: navješćuje li vam tko neko evanđelje mimo onoga koje primiste, neka je proklet.
Ima li jače, imali veće osude onoga što primjerice papa Franjo radi? A ne zaboravimo da se za svoje stavove, bilo direktno bilo indirektno, poziva upravo na 2. vatikanski koncil i svoje (post)koncilske predšasnike.
Eto, neokonzervativno-sporomodernistički apologeti imaju samo jednu batinu kojom mogu lupati oko sebe, krivo shvaćenu "poslušnost". No čak i ako malo zagrebemo njihove argumente, njihove protupovijesne i protucrkvene krivotvorine se vrlo brzo pokažu onakvima kakve i jesu.
Malo sam se zbunio oko periodičnog niza relevantnih katoličkih tumača današnjeg stanja Crkve koje nam bitno.net servira, tko ono ide poslije Barrona, Weigel ili Dreher?
"Ti nemaš pojma da postoji žuta opasnost i da će žuta rasa osvojiti celi svet!"
Jedan francuski pisac, u knjizi iz 1971., piše da su katoličke istine dvovrsne: jedne su uspravne, druge vodoravne. Uspravne su tvrda besjeda (npr. o ljubavi prema Bogu, o sudu poslije smrti, o osobnom grijehu, o obraćenju, o cijeni otkupljenja, o žrtvenom značaju mise, o rađalačko-odgojnoj, prvotnoj svrsi ženidbe, o svetosti i otajstvenosti bogoslužja); one su glavne i od njih zavise vodoravne (npr. ljubav prema bližnjemu, kolektivna dimenzija grijeha, gozbeni značaj mise, sjedinidbena svrha ženidbe, poučnost bogoslužja). Postoji opasnost da odnos obrnemo te počnemo uspravne istine smatrati pukim simbolima vodoravnih.
"Nekoć je jedan od znakova istinitosti naše vjere bilo obraćenje. Za prethodni naraštaj bila su karakteristična baš obraćenja na katolicizam. Čini se da mi ta obraćenja više ne želimo i kao da ona nekima od nas smetaju. U stvari, čovjek ne može težiti za tim da se drugi slože s njegovim mišljenjem osim ako je ono istinito u njegovim očima. Naprotiv, ako je naša vjera samo simbol i približna istina, svjetlo pomiješano s tamom, čemu i željeti da drugi usvoje naša gledišta? ...
Isus naučava da ljubav čovjeka prema čovjeku proizlazi iz ljubavi čovjeka prema Bogu. Jednog dana mogli bismo doći do obrnutoga redoslijeda i početi smatrati ljubav čovjeka prema čovjeku temeljnom istinom jer se po toj ljubavi mi sjedinjujemo s drugim bićima. Neki misle da vjerovanje u Boga, koliko god bilo časno i uzvišeno, tek na neki alegorički način tumači duboku i jedinu iskustvenu istinu ljudske ljubavi. Tako dolazi do inverzije osnovnog odnosa. Ne proizlazi više ljubav čovjeka prema čovjeku iz ljubavi prema Bogu, nego obratno: ljubav čovjeka prema Bogu postaje imaginarni simbol ljubavi čovjeka prema čovjeku. ...
U krajnjoj liniji ne bi bilo velike razlike između toga humanističkog kršćanstva i Maove religije... Ako bi se s jedne strane kršćanstvo tako 'humaniziralo', a s druge strane ako bi se iz komunizma mogao ukloniti antireligiozni značaj, sutra bi se ljudska vrsta mogla okupiti u jednoj zajednici, u jednoj religiji, religiji Čovjeka. Katolici bi, razumije se, mogli i dalje vjerovati u svoje mitove koji su slika te religije, ali marksistima i maoistima, koji su oslobođeni tih legendi, ne bi ta mitologija bila potrebna. ...
Katkada ponovno čitam misli najvažnijeg i najoštrijeg našeg protivnika, Feuerbacha, toga crnog proroka. On je pisao na početku 19. stoljeća: 'Na mjesto božanstva mi moramo staviti ljudsku vrstu ili ljudsku narav, na mjesto prekogrobnog života u nebu prekogrobni život na zemlji, povijesnu budućnost čovjeka.' Katkada mi se čini da bi Feuerbach kad bi se vratio među nas rekao: 'Ovaj put sam uspio uvjeriti kršćane.' ...
Kad se naglasak bude stavljao samo na čovjeka, na budućnost, na napredak svijeta, moglo bi doći do toga da se najprije obrazovani ljudi, a zatim i najširi slojevi naroda počnu pitati imaju li uopće vjerske tajne neko stvarno značenje i nisu li one samo simboli ljudskog djelovanja."
Piscu je ime Jean Guitton, a knjizi naslov "Što vjerujem". Guitton je bio veliki prijatelj Pavla VI. i veliki poklonik Drugoga Vatikanskog sabora. U toj knjizi napisao je da je osobita zasluga Drugoga Vatikanskog sabora to što je naglasio vodoravne istine koje je Crkva dotad smatrala tako očevidnima da nije potrebno na njih podsjećati.
U okružnici "Fratelli tutti" piše (molim da me se ispravi ako griješim) da kršćani piju iz evanđeoskog, a drugi iz drugih izvora – istu vodu ljudskog dostojanstva i bratstva te pričuvanog prvenstva sveopćem zajedništvu čitave ljudske obitelji i susretu sa svetim tajanstvom drugih.
U Zagrebu je danas svečano otvoren novi bogoštovni prostor u koji se preselila zajednica okupljena oko tradicionalne mise i sakramenata koje slave svećenici bratstva sv. Pija X. Poput one prijašnje kapele u Dugavama, i nova kapela u Remetincu posvećena je sv. Josipu. Nalazi se na gornjem katu zgrade na adresi Luje Naletilića 23.
Benedicite dominum omnes angeli ejus potentes virtutes qui facitis verbum ejus ad audiendam vocem sermonum ejus. (Blagoslivljajte Gospodina svi anđeli njegovi, silni krepošću koji izvršavate riječ njegovu slušajući glas besjeda njegovih.)
Per intercessionem beati Michaelis Archangeli, stantis a dextris altaris incensi, et omnium electorum suorum, incensum istud dignetur Dominus benedicere, et in odorem suavitatis accipere. ( Po zagovoru blaženoga Mihovila Arkanđela koji stoji zdesna kadionoga žrtvenika i svih izabranika svojih, udostojao se Gospodin blagosloviti ovaj kâd i primiti ga na ugodan miris.)
Dirigatur, Domine, oratio mea, sicut incensum, in conspectu tuo. (Neka se upravi, Gospodine, molitva moja kao kâd pred lice Tvoje.)
Stetit angelus iuxta aram templi, habens thuribulum aureum in manu sua: et data sunt ei incensa multa: et ascendit fumus aromatum in conspectu Domini. (Stade anđeo uz žrtvenik hrama držeći zlatnu kadionicu u svojoj ruci, i dadoše mu mnogo tamjana, i uziđe dim od mirisa pred lice Božje.)
Neobična je, ali već dosta poznata činjenica da najvažnija svetišta posvećena sv. Mihaelu Arkanđelu leže otprilike na jednoj liniji koja se proteže u sjeverozapadno-jugoistočnom smjeru. Oko polovišta spojnice Mont Saint-Michela i Monte Sant'Angela nalazi se Sacra di San Michele, ali tu liniju možemo nastaviti i prema sjeverozapadu do otočića Saint Michael’s Mount kod engleske obale i impresivnog otoka Skellig Michael kod zapadne obale Irske. Ista se linija može nastaviti i jugoistočno prema jednom grčkom otoku i samostanu na brdu Karmelu, ali je poveznica sa svetim Mihaelom u tom smjeru puno nategnutija.
Evo nekoliko tekstova o toj zamišljenoj spojnici koju se pomalo melodramatično naziva mačem sv. Mihaela:
Evo i nekoliko karti na kojima se opaža spomenuta linija.
Na Mercatorovoj projekciji crta izgleda otprilike kao dužina što bi značilo da se na zemljinoj kugli radi o loksodromi (krivulji koja siječe meridijane pod jednakim kutom)
a ne ortodromi (najkraćoj spojnici dviju točaka na površini Zemlje, luku glavne kružnice)
Posebno je zanimljivo da je linija "mača" vrlo blizu smjeru zalaska sunca na ljetni solsticij, što možete provjeriti npr. ovdje.
Sve ovo vjerojatno ne bih spominjao da gornja, priznat ćete pomalo intrigantna, činjenica nije inspirirala jednog autora na stvaranje stripa pod nazivom Finnian and the Seven Mountains. U 9. stoljeću mladić Finnian kojemu su Vikinzi ubili roditelje i spalili selo odlučio je osvetiti im se. Za to mu treba legendarni artefakt, mač o kojem se priča da je skriven na monaškom otoku uz jugozapadnu obalu Irske. Tako počinje avantura o kojoj su do sada izdana tri nastavka stripa. Ja sam pročitao samo prvi dobrotom Ivana iz Švedske koji mi ga je poklonio i preporučio. Strip možete nabaviti na stranicama izdavača ili amazona. Već iz prve epizode koju sam proučio mogu ga preporučiti. Radi se o kratkom, ali zabavnom i poučnom te kvalitetno ilustriranom štivu.
Našao sam u arhivi stari članak koji nisam dovršio i objavio. S obzirom da sam već uploadao fotografije, čini mi se šteta da nikada ne ugleda svjetlo dana. Prije nekoliko godina posjetio sam Salzburg i namjeravao sam preporučiti dvije kratke marijanske hodočasničke šetnje koje ondje možete proći. Dodajem samo najnužnija objašnjenja.
