Perunu u pohode

Otvoreno pismo biskupa Athanasiusa Schneidera

1. “Nemaj drugih bogova uz Mene”, kaže Gospodin Bog, u prvoj od zapovijedi (Izl 20,3). Dana prvobitno Mojsiju i hebrejskom narodu, ta zapovijed vrijedi za sve ljude i sva vremena, kao što nam kaže Bog: “Ne pravi sebi lika ni obličja bilo čega što je gore na nebu, ili dolje na zemlji, ili u vodama pod zemljom. Ne klanjaj im se niti im služi.” (Izl 20,4–5) Tu zapovijed naš je Gospodin Isus Krist savršeno ispunio. Kad su Mu bila ponuđena kraljevstva ovog svijeta ako se pokloni đavlu, odgovorio je: “Odlazi, Sotono! Ta pisano je: ‘Gospodinu, Bogu svom se klanjaj i Njemu jedinom služi!’” (Mt 4,10; Pnz 6,13–14) Kristov primjer stoga je od najveće važnosti svima koji žele “pravoga Boga i vječni život”. Sveti Ivan apostol opominje nas: “Dječice, klonite se idolâ!” (1 Iv 5,20–21)

U naše vrijeme ta poruka ima posebnu važnost, jer sinkretizam i poganstvo poput otrova su koji ulaze u žile Otajstvenog Tijela Kristova, Crkve. Nasljednik apostolâ, kojemu je povjerena briga za Božje stado, ja ne mogu šutjeti pred očitim kršenjem Božje svete volje te strašnim posljedicama što će ih ono imati za pojedinačne duše, za Crkvu u cjelini i, štoviše, za cijeli ljudski rod. Zato s velikom ljubavlju prema svojoj braći i sestrama pišem ovo pismo.

2. Dana 4. listopada 2019., u predvečerje Amazonskoj sinodi, u Vatikanskim je vrtovima održana u nazočnosti Pape Franje i nekolicine biskupa i kardinala religijska svečanost koju su djelomice vodili šamani i u kojoj su se upotrebljavali simbolični predmeti, naime: drveni kip neodjevene trudne žene. Ti prikazi poznati su i pripadaju domorodačkim obredima amazonskih plemena, napose štovanju tzv. Majke Zemlje, Pachamame. Sljedećih dana drveni su se kipovi gole žene štovali i u bazilici svetog Petra, pred njegovim grobom. Papa Franjo također je pozdravio dvojicu biskupa koji su na ramenima nosili kip Pachamame i u procesiji ga unijeli u sinodnu dvoranu, gdje je stavljen na počasno mjesto. Kipovi Pachamame bili su izloženi i u crkvi Santa Maria in Traspontina.

U odgovoru na prosvjede katoličkih vjernika glede tih obreda i upotrebe tih kipova vatikanski su glasnogovornici i članovi odborâ Amazonske sinode omalovažavali ili poricali očiti religiozni sinkretistički karakter tih kipova. Njihovi su odgovori međutim bili okolišavi i proturječni; bili su intelektualna akrobatika i poricanje očevidnih dokaza.

Američka tvrtka za vizualne medije “Getty Images” snimila je službenu novinsku fotografiju tih obreda, s ovim opisom: “Papa Franjo i kardinal Cláudio Hummes, nadbiskup emeritus São Paula, predsjednik Sveamazonske crkvene mreže (REPAM), stoje pred kipom koji prikazuje Pachamamu (Majku Zemlju).” Vlč. Paulo Suess, sudionik Amazonske sinode, nije ostavio mjesta sumnji u poganski karakter svečanosti s drvenim likovima u Vatikanskim vrtovima i čak se usudio poželjeti poganskim obredima dobrodošlicu, rekavši: “Pa i ako je to bio poganski obred, radilo se ipak o poganskom štovanju Boga. Ne možemo odbaciti poganstvo kao da je ništa.” (17. listopada, intervju za Vatican News) Sveamazonska crkvena mreža (REPAM) u službenoj je izjavi 21. listopada junački čin gospode koja su bacila drvene kipove u Tiber osudila kao čin “religijske netrpeljivosti”. Time su razotkrili laži i trikove kojima su poricali religijski karakter čašćenja drvenih kipova. Dobrovoljka u karmelićanskoj crkvi Santa Maria in Traspontina, u kojoj su drveni kipovi bili izloženi, potvrdila je tu izjavu. “Majka [izrezbarena] koju sam donijela iz Brazila... koja je bila u procesiji, dakle, donijeli smo je iz Brazila. Napravio ju je jedan domorodački umjetnik; zamolili smo ga umjetničko djelo koje bi simboliziralo svu tu povezanost Majke Zemlje, ženâ, ženskog aspekta Boga, da Bog štiti i njeguje život”, rekla je, nazvavši je i simbolom “Majke Zemlje” i Pachamamom.

Objektivni izvori kažu da je Pachamama predmet štovanja, božica kojoj su neki Bolivijci žrtvovali ljame; zemno božanstvo koje su štovali neki od Peruanaca, a potječe iz inkanskih poganskih vjerovanja i običaja.

3. Katolici ne mogu prihvatiti nikakvo pogansko štovanje ni bilo kakav sinkretizam između poganskih vjerovanja i običaja te onih u Katoličkoj Crkvi. Čini štovanja u kojima se pali svjetlo, pada ničice, duboko prigiba te pleše pred kipom neodjevene žene, koja ne prikazuje ni Gospu ni kanonizirana crkvenog sveca, krše prvu Božju zapovijed: “Nemaj drugih bogova uz Mene” i zabranu koju Bog izrijekom izražava kad naređuje: “i da se ne bi, kad digneš svoje oči prema nebu te vidiš sunce, mjesec i zvijezde – svu nebesku vojsku – dao zavesti da im se klanjaš i da im iskazuješ štovanje. Njih je Gospodin, Bog tvoj, dao svim narodima, svugdje pod nebom” (Pnz 4,19) i: “Ne pravite sebi kumirâ; ne podižite sebi ni kipa ni spomen-stupa; ne postavljajte u svojoj zemlji kamenja s likovima da pred njih padate; jer ja sam Gospodin, Bog vaš.” (Lev 26,1)

Apostoli su zabranjivali i najneznatnije naznake ili dvosmislenosti u odnosu na čine štovanja idolâ: “Kakav sporazum ima hram Božji s idolima?” (2 Kor 6,15–16) i: “...pogani vrazima žrtvuju, ne Bogu. A neću da budete zajedničari vražji. Ne možete piti čašu Gospodnju i čašu vražju. Ne možete biti sudionici stola Gospodnjega i stola vražjega. Ili da izazivamo ljubomor Gospodnji? Zar smo jači od njega?” (1 Kor 10,20–22)

Sveti Pavao nedvojbeno bi svima koji su sudjelovali u činima štovanja Pachamaminih kipova, koji simboliziraju tvarna, stvorena bića, uputio ove riječi: “Ali sada kad ste spoznali Boga – zapravo, kad je Bog spoznao vas – kako se sad opet vraćate k nemoćnim i bijednim počelima i opet im, ponovno, hoćete robovati?” (Gal 4,9) Zaista, pogani su štovali počela kao da su to živa bića. Promatrajući pak sinkretističke ili u najmanju ruku krajnje dvosmislene religijske čine u Vatikanskim vrtovima, u bazilici svetog Petra i u crkvi Santa Maria in Traspontina, sveti Pavao bi rekao: “Častili su i štovali stvorenje umjesto Stvoritelja, koji je blagoslovljen u vjekove.” (Rim 1,25)

Svi pravi katolici, u kojima još živi duh apostolâ i kršćanskih mučenika, trebali bi plakati nad poganskim svečanostima održanim u Vječnom Gradu parafrazirajući Psalam 79,1: “Bože, pogani, evo, provališe u baštinu Tvoju, Tvoj sveti grad Rim oskvrnuše, pretvoriše Rim u ruševine.”

4. Neprekinuta crkvena tradicija izbjegavala je i najneznatniju dvosmislenost ili suradnju kad je riječ o idolopoklonstvenim činima. Objašnjenja koja su vatikanski glasnogovornici i osobe povezane s Amazonskom sinodom davali kako bi opravdali religijsko čašćenje drvenih kipova gole trudne žene veoma su sličila razlozima koje su iznosili pogani u doba crkvenih otaca, kako izvješćuje sveti Atanazije. Sveti Atanazije pobijao je lažne razloge pogana, a ta pobijanja sasvim se odnose i na vatikanska opravdanja. Kaže sveti Atanazije: “Oni će se hvaliti da štuju i opslužuju ne tek drvo i kamenje i likove ljudi i nerazumnih ptica i gmizavaca i zvjeradi nego također sunce i mjesec i sav nebeski svijet, i zemlju, čime obogotvoruju stvorenje” (Contra gentes, 27, 1–3) i: “Oni će spojiti sve skupa, kao da čini jedno tijelo, i reći će da je cjelina Bog.” (Contra gentes, 28, 2) “Umjesto stvarnog i pravog Boga obožavali su ono što nije, služeći stvorenju, a ne Stvoritelju, i tako su se zapleli u ludost i besramnost.” (Contra gentes, 47, 2)

Atenagora, apologet iz 2. stoljeća, o poganskom je štovanju tvarnih počela rekao: “Oni pobožanstvenjuju počela i razne njihove dijelove, nadijevajući im različita imena u različito vrijeme. Kažu da je Kronos vrijeme, a Reja zemlja, te da biva trudna s Kronosom i rađa, zbog čega je smatraju majkom svega. Ne uspijevajući otkriti Božju veličinu te nesposobni uzdići se u visine svojim umom (jer ih ne privlači nebesko mjesto), venu među tvarnim oblicima i, ukorijenjeni u zemlju, obogotvoruju mijenu počela.” (Apol. 22)

Na sve crkvene ljude koji su podržali spomenute sinkretističke religijske čine u Rimu sasvim su primjenjive ove riječi Drugoga Nicejskoga koncila: “Mnogi pastiri opustošiše moj vinograd, onečistiše nasljedstvo moje. Jer slijedili su bezbožne ljude i uzdajući se u njihove mahnitosti klevetali su svetu Crkvu, koju je Krist, Gospodin naš, Sebi zaručio, te nisu lučili sveto od svjetovnog, nego su tvrdili da se ikone našega Gospodina i Njegovih svetaca ne razlikuju od drvenih kipova sotonskih idola.”

Kako je utvrdio Drugi Nicejski koncil, Crkva ne dopušta da se izvanjskim gestama kao što su naklon, ljubljenje i blagoslivljanje štuju ikoji drugi simboli, slike i kipovi osim “ikona našega Gospodina, Boga i Otkupitelja Isusa Krista, naše predrage Gospe, Bogorodice, prečasnih anđela i svih svetaca. Kad god se motre ti prikazi, oni će motritelja navesti na to da se spominje njihovih pralikova i da ih ljubi.”

5. Vjernici jedinoga pravoga Boga uvijek su radili na isključivanju štovanja lažnih bogova i uklanjanju njihovih likova iz okružja svetoga Božjeg naroda. Kad su Hebreji pali ničice pred zlatnim teletom – ohrabreni i poduprti od visokog svećenstva – Bog je to osudio. Njegov sluga Mojsije također je osudio te čine “dobrodošlice i trpeljivosti” prema mjesnim domorodačkim božanstvima onog vremena i u prah satro kip te razbacao prah po vodi (v. Izl 32,20). Isto tako levitima je zapovjeđeno da zaustave svakoga tko je štovao zlatno tele (Izl 32,26–29). Tijekom stoljećâ pravi su katolici također radili na svrgavanju “sila ove sadašnje tmine” (Ef 6,12) i obaranju likova koji ih prikazuju.

Sred zaprepaštenja i šoka zbog grozote sinkretističkih religijskih čina u Vatikanu cijela Crkva i svijet bili su svjedoci nadasve zaslužnog, odvažnog i hvalevrijednog djela neke hrabre kršćanske gospode koja su 21. listopada izbacila drvene idolopokloničke kipove iz crkve Santa Maria in Traspontina u Rimu i pobacala ih u Tiber. Kao kakvi novi Makabejci, postupili su u duhu svetoga gnjeva našega Gospodina, koji je bičem istjerao trgovce iz jeruzalemskog Hrama. Gesta tih kršćanskih muževa ostat će zabilježena u analima crkvene povijesti kao junačko djelo kojim je podana slava kršćanskom imenu, dok će čini visoke crkvene gospode, naprotiv, koji su kršćansko ime u Rimu okaljali, ući u povijest kao kukavički i izdajnički čini dvosmislenosti i sinkretizma.

Papa sv. Grgur Veliki u pismu sv. Ethelbertu, prvom kršćanskom kralju engleskom, potiče ga da uništi kumire: “Suzbij štovanje idolâ; sruši njihove građevine i hramove!” (Beda, Crkvena povijest, knjiga I.)

Sv. Bonifacije, apostol Njemačke, svojom rukom posjekao je idolu Toru ili Donaru posvećen hrast, koji je za domorodačku kulturu germanskih plemena bio ne samo religijski simbol nego je simbolizirao i zaštitu vojnikâ, raslinje te čak i plodnost.

Sv. Vladimir, prvi kršćanski knez u Kijevu, dao je srušiti i u komade sasjeći drvene idole koje bijaše podigao. Drveni kip glavnoga poganskog boga, Peruna, bacio je u rijeku Dnjepar. Taj čin sv. Vladimira veoma podsjeća na junačko djelo kršćanske gospode koja su 21. listopada 2019. bacila drvene kipove poganske amazonske kulture amazonskih plemena u rijeku Tiber.

Da su se ta djela koja su izvršili Mojsije, naš Gospodin Isus Krist, nasilno izbacivši trgovce iz hrama, sv. Bonifacije i sv. Vladimir dogodila u naše vrijeme, vatikanski bi ih glasnogovornici zacijelo bili osudili kao čine religijske i kulturne netrpeljivosti i krađe.

6. Rečenica iz abudabijskog dokumenta koja glasi: “Mnoštvenost i raznolikost religija, boja, spolova, rasa i jezika jest mudra božanska volja” dobila je svoj praktični ostvaraj u vatikanskoj svečanosti štovanja drvenih kipova koji predstavljaju poganska božanstva ili domorodačke kulturne simbole plodnosti. Bila je to logična praktična posljedica izjave iz Abu Dabija.

7. S obzirom na zahtjeve istinskog štovanja i klanjanja jedinom pravom Bogu: Presvetom Trojstvu i našem Spasitelju Isusu Kristu, na temelju svojeg posvećenja za katoličkog biskupa i nasljednika apostolâ te s pravom vjernošću i ljubavlju prema rimskom prvosvećeniku, Petrovu nasljedniku, i njegovoj zadaći predsjedanja “Katedrom istine” (cathedra veritatis) osuđujem štovanje poganskih simbola Pachamame u Vatikanskim vrtovima, u bazilici sv. Petra i u rimskoj crkvi Santa Maria in Traspontina.

Bilo bi dobro da svi katolici, ponajprije i nadasve biskupi, a onda i svećenici te laici, uspostave širom svijeta lanac molitava i djelâ zadovoljštine za grozotu čašćenja drvenih idola počinjenu u Rimu za vrijeme Amazonske sinode. Na tako očevidnu sablazan nemoguće je da katolički biskup ostane nijem: to bi bilo nedostojno nasljednika apostolâ. Prvi u Crkvi koji bi trebao osuditi takve čine i činiti zadovoljštinu jest Papa Franjo.

Poštena i kršćanska reakcija u Vatikanu na ples oko Pachamame, tog novog zlatnog teleta, trebala bi se sastojati u dostojanstvenom prosvjedu, ispravku ove zablude i nadasve u djelima zadovoljštine.

Sa suzama u očima i s iskrenom tugom u srcu trebalo bi Bogu prinositi molitve zagovora i naknade poradi vječnog spasa duše Pape Franje, Kristova namjesnika na zemlji, i poradi spasa onih katoličkih svećenika i vjernika koji su počinili onakve čine štovanja, koji su zabranjeni Božanskom objavom. U tu svrhu mogla bi se predložiti ova molitva:

“Presveto Trojstvo, Oče, Sine i Duše Sveti, po rukama Bezgrešne Majke Božje i vazda Djevice Marije primi od naših skrušenih srdaca iskren čin zadovoljštine za štovanje drvenih idola i simbola koje se događalo u Rimu, Vječnom Gradu i srcu katoličkog svijeta, za vrijeme Sinode o Amazoniji. Našem Svetom Ocu Papi Franji, kardinalima, biskupima, svećenicima i vjernicima laicima u srce izlij svog Duha, koji će odagnati tminu umova, kako bi mogli spoznati opakost takvih čina, koji su uvrijedili Tvoje Božansko veličanstvo, te prinijeti Tebi javna i privatna djela zadovoljštine.

Izlij u sve članove Crkve svjetlo punine i ljepote katoličke vjere. Ražari u njima revnost da spasenje, djelo Isusa Krista, pravoga Boga i pravoga čovjeka, donose svim ljudima, posebice onima u Amazoniji još uvijek porobljenim u službi slabih, tvarnih i propadljivih stvari, tj. gluhih i nijemih simbola “majke zemlje”, svim ljudima a posebice onima iz amazonskih plemena, koji nemaju slobodu djece Božje i ne uživaju sreću da poznaju Isusa Krista i u Njemu budu dionici Tvoje Božanske naravi.

Presveto Trojstvo, Oče, Sine i Duše Sveti, Ti jedini pravi Bože, pored Kojega nema drugog boga ni spasenja, smiluj se Svojoj Crkvi. Pogledaj osobito na suze i skrušene i ponizne uzdahe malenih u Crkvi, pogledaj na suze i molitve dječice, mladeži, mladih muškaraca i žena, očeva i majki obitelji te također onih istinskih kršćanskih junaka što su u revnosti za Tvoju slavu i u ljubavi za Majku Crkvu bacili u vodu simbole grozote koji su je zaprljali. Smiluj nam se: poštedi nas, Gospodine, parce Domine, parce Domine! Smiluj nam se: Kyrie eleison!”


https://www.lifesitenews.com/news/bishop-athanasius-schneider-issues-open-letter-condemning-pachamama-statue-as-new-golden-calf

http://www.kath.net/news/69566

Lijepa nedjelja

Danas je blagdan Krista Kralja koji je titular crkve na Mirogoju. Zato je misa bila u svečanijem obliku, tj. s pjevanjem i kađenjem.

Zidarija

Framasonska sinoda

...Razgovarajmo o Pachamami, toj smiješnoj maskoti Šamazonske sinode. Želim odmah prijeći na stvar, jer bilo je toliko izvrdavanja, toliko propagande i očitog laganja na ovoj predstavi za medije koja se zove Sinoda o Amazoniji, te želim progovoriti o onome što se tu stvarno događa. Mislim da većina nas postaje svjesna toga, ali prijeđimo jednostavno na samu srž stvari. Amazonska sinoda nema nikakve veze sa slušanjem bilo koga, nema veze sa slušanjem domorodaca, nema sigurno nikakve veze ni sa štovanjem onih blesavih montažnih kipića gole trudne gospođe. A znamo to zato što se sve ovo godinama planiralo, tim pape Franjo i njegovi prijatelji globalisti dugo su radili na pripremi Amazonske sinode, i točno su znali što će se dogoditi. Tako da smo kada smo došli u Rim kao novinari te kad su izvukli svoje čovječuljke da nam svakoga dana govore o potrebi slušanja domorodaca znali da je to laž, jer dvije godine izvještavali smo o ovome. Nisu oni sad u Rimu slušali nikoga; doveli su te sirote urođenike i iskoristili ih, pokazivali ih s njihovim bedastim perjanicama koje u stvarnosti ne nose, nego se odijevaju poput nas, kao što ni mi ne nosimo kape od rakunova krzna i odjeću Daniela Boonea. Vatikan je doveo te ljude i pravio se da ih sluša, zato da bi promaknuo svoj globalistički naum. Neka vas dakle ne zavaraju perjanice i ne dajte se zaplašiti tvrdnjom da ste ako ste protiv Amazonske sinode rasisti... Ne brinite se zbog toga, to je samo način na koji pokušavaju ušutkati one koji se ne slažu s njihovim djelovanjem, one koji su im ušli u trag, a to su mnogi katolici. Ušli smo im u trag, njima u Vatikanu, i preostaje im samo da viču: "Vi ste rasisti! Vi ne volite druge!" – U redu. Kako vam drago.

Dakle o čemu se zapravo radi? Radi se samo o jednom. Radi se samo o tome da se čovjeka u bijelom, papu, najpriznatijeg duhovnog vođu na kugli zemaljskoj, pridobije da blagoslovi i odobri ovo čudnovato stapanje novus orda i novog svjetskog poretka. To je, ukratko, srž... O tome izvještavamo već godinama, o onome što se u Rimu sada, na Amazonskoj sinodi, zapravo događa, a očekivalo se već dugo. I zato nas ljuti kad nam govore da se tu radi isključivo o slušanju. To je bezočna laž. U Remnantovoj arhivi možemo naći dokaze tomu. Cijeli ovaj plan već je odavno utvrđen i nema nikakve veze sa slušanjem bilo koga. Na primjer, u ožujku je naša kolumnistica Elizabeth Yore pisala o vatikanskoj ekokonferenciji (ekosocijalizam!) svjetskih religijskih čelnika nazvanoj, pripremite se: "Religije i ciljevi održivog razvoja. Osluškivanje krika Zemlje i siromašnih". Taj izraz, "održivi razvoj", to je srž svega ovoga: nadzor nad rastom stanovništva, ekologizam, klimatske promjene, sve dijelovi krajnje lijevog plana globalistâ. A stiže nam i još jedna takva konferencija; doista ne odustaju, bezobzirno nastoje progurati tu stvar i sam se papa javio videoporukom u kojoj naviješta novu vatikansku konferenciju, koja će biti jedno te isto. Kaže: "Predragi! U svojoj enciklici Laudato si’ pozvao sam sve na suradnju za očuvanje našeg zajedničkog doma. Potreban nam je svjetski sporazum o odgoju koji će razvijati sveopću solidarnost i novi humanizam. Zato podupirem svjetski sastanak koji će se održati 14. svibnja 2020." I, naravno, toliko puta smo pokazali videosnimke pape s Jeffreyjem Sachsom, zagovornikom abortusa, kontracepcije, koji je između ostaloga kazao: "Proslavljamo zajedno dar Laudato si’, nove strastvene, rječite, mudre, snažne enciklike pape Franje o našem zajedničkom domu." Taj je čovjek napravio karijeru zvoneći na uzbunu da će se nebo srušiti, da je Zemlja prenapučena te da trebamo smanjiti broj porodâ. A kako? Naravno: abortusom, kontracepcijom, seksualnim odgojem u cijelom svijetu. I taj je čovjek počasni gost pape Franje na Amazonskoj sinodi! Zar to ne odaje cijelu priču? Što taj čovjek radi ondje? Prije dvije godine, također na stranicama Remnanta, izvijestili smo o tome da se papa Franjo privatno sastao s Jeffreyjem Sachsom i tadašnjim glavnim tajnikom UN-a Ban Ki-munom, u svom papinskom stanu: toliko su si bliski! I sve otad Jeffrey Sachs je često navraćao u Vatikan, pripremajući svijet, pripremajući Crkvu za Amazonsku sinodu. Dakle, ponavljam: nema ovo nikakve veze sa slušanjem. Još 2017. objavili smo u Remnantu članak pod naslovom "Savez između UN-a i Vatikana. Tvorci smrti i propasti", o tome kako je Papinska akademija društvenih znanosti pozvala nikog drugog nego luđaka Paula Ehrlicha da govori u Vatikanu! I nije to nelogično, onom tko je prisustvovao nekim od konferencija za novinare na Amazonskoj sinodi, kao što mi jesmo, te nam je ondje rečeno da su najozbiljnija izravna prijetnja čovječanstvu poricatelji klimatskih promjena. Zahtijevaju da se tomu priklonimo; to je malne religija tim ljudima.

Time se krug zatvara i vraćamo se na Pachamamu, maskotu Amazonske sinode. Naime zašto je Pachamama maskota, to je pitanje. Zašto je, kad nitko nikad nije čuo za tu drvenu bedastoću, ona odjednom glavna tema razgovorâ? – Zato što ona jest majka Zemlja. Pachamama je zmajska božica majka Zemlja, prema inkanskom vjerovanju, prema vjerovanju južnoameričkih domorodačkih naroda. No poganski Inke nikad zapravo nisu štovali same njezine kipiće, jer nije ona to; oni su vjerovali da je Pachamama majka Zemlja osobno, koja živi u podzemlju te dršće i viče ispod planina, čime stvara potrese, koje su smatrali opomenom što im je upućuje božica majka Zemlja da joj se treba klanjati, da trebamo obožavati Zemlju kako se ne bi rasrdila. "Čujmo krik Zemlje!" stalno su nam ponavljali uoči Sinode. To je poziv da zamijetimo Pachamamin krik, ili drhtaj, shvaćate? Eto zašto Pachamame ima po cijelom Rimu, eto zašto se toliko govori o njoj: ona jest majka Zemlja! Ne kip, nego ona, sama majka Zemlja jest taj predmet obožavanja. I Franjo se sad udružio s globalističkim neopoganskim zastupnicima te stare poganske religije koja je pobožanstvenjivala Zemlju – o tome se radi: Zemlju! (područje zmije iz edenskoga vrta, usput budi rečeno) – i čije je prvobitno kraljevstvo bio Novi svijet, prije nego što su ga pokrstili "oni zločesti misionari", "oni zločesti kršćanski konkistadori". Španjolci su, uzgred napomenimo, znali kad su stigli da će imati pune ruke posla, trebala im je pomoć; trebali su veliku pomoć da stanu na kraj sotonizmu koji su tu zatekli, žrtvovanju ljudi, krvoproliću te podjarmljivanju, porobljivanju i onda masovnom ubijanju, prinošenjem ljudskih žrtava, među domorodačkim narodima. Bilo je prilično zastrašujuće, tako da je španjolskim konkistadorima trebala nebeska pomoć da pokrste tu zmijinju zemlju u kojoj su se već stoljećima prinosile ljudske žrtve. A te su žrtve prema vjerovanju domorodačkih naroda, pogana, bile potrebne da bi umirili majku Zemlju. I opet: slično se govorilo i u sinodnoj dvorani, s istom vrstom fanatičnog religioznog žara: "Moramo poduzeti nešto, ne smijemo činiti grijehe protiv Zemlje." Jedan je brazilski biskup rekao da svi trebamo ispovjediti svoje grijehe protiv majke Zemlje, grijehe protiv okoliša! Poganstvo se vratilo. O tome se radi.

Prije petstotinjak godina pojavljuje se Gospa Gvadalupska, junakinja svega ovog zbivanja u Južnoj Americi. Ona se obraća Juanu Diegu na njegovu urođeničkom jeziku, jeziku astečkoga carstva, predstavivši mu se kao Djevica Marija, "Majka pravoga Božanstva". Prikažimo sve to dakle u pravom svjetlu: Gospa je došla u zmijinju zemlju tražiti je natrag za svojega Sina, jer ta je zemlja bila pod vlašću zmije. Gospa silazi na zemlju poučiti domorodačke narode tko je pravi Bog. Jer taj Bog nije majka Zemlja, nego Bogočovjek, koji je živio u stvarnom svijetu, u ovom svijetu, i naposljetku umro na križu, zato da bi domorodački narodi mogli doći u raj, sa svima ostalima, sa svima nama: On je Otkupitelj svijeta. Zato je Gospa Gvadalupska sišla s neba. I primili su je milijuni ljudi. Ona je ikona Južnoamerikanaca, koji je vole i štuju kao Majku. A nije spomenuta na Amazonskoj sinodi. Zar to nije čudno? To je Djevica Majka koja se ukazala kao mestikinja, žena mješovite rase, i zbog nje je do 1539., u samo osam godina od prvog ukazanja, vrlo mala skupina franjevačkih misionara obratila i pokrstila gotovo devet milijuna domorodaca. To je jedno od najnevjerojatnijih misionarskih postignuća u cijeloj povijesti. Zato danas mrze konkistadore i španjolske misionare koji su došli onamo. Ne govore o činjenici da su "ti zli Španjolci" utemeljili tu veliku civilizaciju u Južnoj Americi, velegradove poput São Paula u Brazilu, jednog od najvećih svjetskih gradova, koji su isusovački misionari nazvali po misionaru narodâ, samom sv. Pavlu. Doista su stvorili tu civilizaciju, ali ovih dana, na Sinodi možete čuti samo kako je bilo loše to što se događalo te da se moramo ispričati za ono što su sirotim domorodačkim narodima učinili katolički osvajači njihovih zemalja.

U svakom slučaju, devet milijuna krstilo se zbog Gospe Gvadalupske, i zapanjujuća je ironija što se na Amazonskoj sinodi nadbiskup Erwin Kräutler, jedan od naših "omiljenih" predstavnika Sinode, koji je sudjelovao u sastavljanju njezina radnog dokumenta i potpuno je, 100%, naravno, pristaša ređenja žena ne za đakonice, nego za svećenice, hvali govoreći: "Nikad u životu nisam krstio domorodca, niti to namjeravam ikad učiniti." A on vodi Franjin veliki promidžbeni cirkus, Amazonsku sinodu! Nije čudo što na njoj za Gospu Gvadalupsku ne haju. A riječ je o samo jednom od mnogih zahvata Blažene Djevice Marije u tom pothvatu da vrati kontinent od zmije Kristu. Gospu od Aparecide Amazonska je sinoda također zanemarila, naravno. Riječ je o prekrasnoj pobožnosti prema Gospi, o malom kipu koji se pojavio. Zove se Gospa od Bezgrešnog Začeća i čudesno se ukazala, neki ribar našao ju je u rijeci 1717. i postala je – kraljicom Brazila! Domorodački narodi voljeli su Gospu pod tim prilikama, bilo Gvadalupsku bilo Aparesidsku; voljeli su je! Zašto onda nije spomenuta? Nije to neka maglovita, zabitna, sporedna mala pobožnost. Dana 8. prosinca 1904. papa sv. Pio X. proglasio je Gospu od Aparecide kraljicom Brazila! I okrunio ju je kardinal u Riju. To su bile ozbiljne stvari, ozbilno sezanje prema domorodcima, te su oni Majku Božju štovali i ljubili kao svoju Majku. Godine 1931. cijela je zemlja službeno posvećena Gospi od Aparecide. Gospa od Aparecide u São Paulu druga je najveća bazilika na svijetu. To je velika stvar. Zašto nije spomenuta na Amazonskoj sinodi?! Zašto su je zanemarili?! A zanimljivo je također, s obzirom na manijake nadzora nad rastom stanovništva kao što su Jeffrey Sachs i Paul Ehrlich, da je Gospa od Aparecide zaštitnica trudnica i novorođenčadi. Možda su je zato zanemarili. Ni jednog jedinog spomena o kraljici Brazila! Koja se, uzgred budi rečeno, ukazala 1717., upravo one godine kad je nastala organizirana masonerija, osnutkom Velike engleske lože 24. lipnja!

Franjo kaže da je ova njegova nova "Crkva" – Crkva s amazonskim licem. Ja bih rekao da je njegova nova "Crkva" – "Crkva" s framasonskim licem, licem slobodne zidarije. Jer to je bit svega ovoga: velika vizija ujedinjenog svijeta, "Crkva" ujedinjenog svijeta, novi svjetski poredak, "ljudsko bratstvo", o tome se ovdje radi. Zato je logično i što su Gospu Fatimsku, naravno, također bez problema zanemarili na Amazonskoj sinodi – usprkos tome što je baš ove godine, u svibnju, Brazil službeno posvećen Bezgrešnom Srcu Marijinu, Gospi Fatimskoj! U predsjedničkoj palači, u nazočnosti brazilskog predsjednika osobno, predsjednika Bolsonara! Biskup Rifan, tradicionalni katolik, bio je ondje, imali smo prilog o tome, videosnimku cijelog događaja; molili su "Zdravo, Marijo", pjevali marijanske himne, posvećujući južnoameričku zemlju Brazil Gospi Fatimskoj. Mislite da je Sinoda to prenijela? Potpuno su to zanemarili!

Razmislimo malo o tome. Što je istinsko zlo Amazonske sinode? Đakonice? Ne, rekao bih da nije, iako to jest njegov dio, zato Franjo toliko žudi ujediniti snage s globalistima, jer želi srušiti staro europsko patrijarhalno hijerarhijsko kršćanstvo; ali to nije pravi razlog, to nije pravo zlo Amazonske sinode. Trebali bismo pozornost usredotočiti na pravo zlo. Gospu, kraljicu neba i zemlje, Majku Božju! – crkveni su prinčevi na Amazonskoj sinodi zanemarili, a stara poganska božica, koju je ona istisnula prije 500 godina, svečano je unesena u srce kršćanstva, u samu baziliku svetog Petra te ju je blagoslovio čovjek koji bi trebao biti Kristov namjesnik na zemlji!? Nju su vratili?! Vratili su pogansku božicu?! Ne znam zapravo kako da se čovjek nosi s tim što čine Crkvi i svemu u što vjerujemo i što volimo i što nam je sveto. Nekim je mladićima prekipjelo, hvala Bogu! I nadam se da će se, kao što se sjećamo Bonifacijeva obaranja hrasta, s ove sinode ljudi sjećati tih momaka koji su zgrabili te blesave kipiće, Pachamame, i bacili ih u Tiber. Bilo bi izvrsno kad bi se Amazonska sinoda pamtila po tome. Jer sad su ti momci navodno u neprilici, glasine kruže Vječnim Gradom da će Vatikan možda provesti istragu protiv njih. Inače, ti mladići nazivaju sebe makabejskim katolicima, i ja im skidam kapu! No Vatikan ih želi pronaći i možda čak i kazneno goniti. Znaš što, Franjo? Samo naprijed! Jer ja sam makabejski katolik! Ja sam bacio Pachamamu u Tiber! I ponosim se time! Ja sam je bacio zajedno s milijunima vjernih katolika diljem svijeta! Samo naprijed, dođi po nas! Zatvori nas u svoju tamnicu Regina coeli, vidi hoćeš li uspjeti. Jer mi katolici iz cijelog svijeta prozreli smo te i stojimo uz ove nove Makabejce te poručujemo tebi, Sveti Oče, u ovom najmračnijem trenutku povijesti naše Crkve: Za Boga miloga, spakiraj svoje poganske drangulije i sa svojim globalističkim drugovima idi doslovce dobijesa iz naše Crkve! Jer dosta nam je!

Gospo od Aparecide, Gospo Gvadalupska, Gospo Fatimska, moli za nas! Viva Cristo Rey!...


https://remnantnewspaper.com/web/index.php/articles/item/4642-amazon-catholic-world-rejects-globalist-synod

Glupo do bola

Toliko se blesavih stvari događa u Rimu da ih je teško pratiti, a kamoli komentirati. No, događaji posljednjih dana ipak zaslužuju barem spomen.

Kao što znate, pri završetku je amazonska sinode kroz koju njemački i ostali liberalni/modernistički/komunistički biskupi žele proturiti ukidanje celibata, ređenje žena i sinkretističko-ekološko-ekumensku agendu. Jasno da je cijela stvar farsa i otvoreno se govori da su zaključci već odavno napisani. Beskorisno trošenje novaca za organizaciju takvog skupa dobro se uklapa u nedavne vijesti o golemim pronevjerama novca i gubitcima u Vatikanu. O ugljičnom otisku (carbon footprint) nećemo ni počinjati.

Uglavnom, prigodom početka sinode upriličena je ceremonija u vatikanskim vrtovima gdje su se u nazočnosti pape Franje neki amazonski urođenici zajedno s drugim ljudima (među kojima i redovnici) klanjali pred dekom na kojoj su bile razne stvarčice. Najistaknutije su bile dvije identične drvene skulpture koje prikazuju nagu trudnu ženu u klečećem položaju. Takve su se skulpture pojavile i u nekakvim kanuima koje su nosali biskupi i ostali po bazilici sv. Petra, a više primjeraka istih kipova postavljeno je po jednoj crkvi u blizini Vatikana. Neki su rekli da te skulpture predstavljaju indijansko božanstvo Pachamamu, a drugi su tvrdili bez ikakvog uporišta da se radi o (oprosti mi!) Gospi. Na tiskovnim konferencijama koje se održavaju svaki dan tijekom sinode protumačeno je da se ne radi o Blaženoj Djevici Mariji i da to nitko iz službenih krugova nije ni tvrdio. Tobože se radi samo o simbolima plodnosti i majke zemlje. Naravno, logično je pitanje zašto bi se katolici klanjali simbolima plodnosti i majke zemlje kao da bi takvi antropomorfizirani idoli predstavljali neku bolju situaciju, nego pogansko božanstvo s imenom i utvrđenim kultom. Ne bismo trebali takvo pitanje postavljati jer kaže dvorski vatikanist Tornielli da je Crkva oduvijek prihvaćala poganske stvari i kristijanizirala ih. Pri tome je citirao i nešto iz govora novokanoniziranog Johna Henryja Newmana praveći se da mogu čovjeka koji se cijeli život borio protiv liberalizma u religiji kooptirati za svoju stvar. Neki su biskupi toliko izluđeni ekumenizmom da uopće ne shvaćaju u čemu je problem, a drugi iz Amazonije jasno ponavljaju da katolici ni kod njih ne iskazuju štovanje poganskim statuama i idejama/demonima koje predstavljaju. Jedan od glavnih autora sinodalnog radnog dokumenta izjavio je da čak i ako su neke ceremonije u papinoj prisutnosti bile poganski obredi, ipak je to pogansko štovanje Boga, pa je kao sve ok.

Normalni razumni katolici neki su dan pokupili te kipiće iz crkve i pobacali ih u Tiber u simboličnoj gesti pročišćavanja Crkve od idola. Inače je poznata stvar da se uklete i demonski korištene predmete treba baciti u vodu tekućicu. Iz vatikanskog stožera njihov čin je prikazan kao rasističko vrijeđanje domorodačkih osjećaja. U međuvremenu se saznalo da su kipovi kupljeni kao suveniri na tržnici u jednom gradu Amazonije. Danas je na presici Sandro Magister rekao kako prema informacijama iz Brazila protestanti (koji su nedavno premašili broj katolika u toj zemlji - bravo 2. vatikanski sabor, bravo biskupi!) koriste snimke klanjanja u vatikanskim vrtovima kako bi uvjerili ljude da se katolici klanjaju idolima. Vatikanski glasnogovornik je unatoč snimkama događaja negirao da su se ikakvi obredi ili prostracija dogodili i nekoliko novinara mu je na te riječi aplaudiralo. Danas se Franjo ispričao rekavši kako su kipovi spašeni i na sigurnom. Pri tome je izrijekom potvrdio da se radi o liku Pachamame, poganskog božanstva.

S nestrpljenjem se očekuje kakvu će ulogu popularna Pachamama imati u završnoj sinodskoj liturgiji koja će se održati ove nedjelje na blagdan (po našem tradicionalnom kalendaru) Krista Kralja.

Pri ovom kratkom pregledu preskočio sam:
- zaklada Ford koja je jedna od najvećih svjetskih promicatelja pobačaja i homobraka dijelom financira grupe vezane uz sinodu
- kažu neki biskupi da bi se Crkva trebala solidarizirati sa siromašnima tako da ukine korištenje zlata i plemenitih materijala u izradi kaleža i drugih liturgijskih predmeta
- zloglasni savez u katakombama obnovljen je pedeset godina nakon prve zavjere, neki od zavjerenika prepoznaju se po crnom prstenu
a vjerojatno i druge stvari koje sam propustio uočiti (dan ima samo 24 sata).

Kaže Franjo da Crkve nije tvrđava, nego šator na putu čiji se prostor može širiti tako da svi mogu u nj ući. Rorate dobro primjećuje da je njegova vizija Crkve zapravo cirkus.

Završit ćemo s citatom iz jedne od omiljenih Franjinih knjiga. Distopijski roman "Gospodar svijeta" objavljen prije više od stodeset godina bavi se usponom Antikrista u posljednjim vremenima.

Nije tu bilo nikakvih srednjovjekovnih strahota dok je i sam čin bogoslužja zahtijevao vrlo malo: bilo je dovoljno da se tjelesno bude prisutan u crkvi ili katedrali za vrijeme četiri nove svetkovine: Majčinstva, Života, Podržavanja života i Očinstva, od kojih se svaka svetkovala početkom jednoga od godišnjih kvartala. Nedjeljno pohađanje novoga bogoslužja bilo je posve dragovoljno.

Nije shvaćala kako bi itko mogao odbiti to iskazivanje štovanja. Te su četiri stvari bile činjenice - očitovanja onoga što je ona nazivala Duhom Svijeta - i ako su drugi tu silu nazivali Bogom, zacijelo su ih morali držati njegovim funkcijama. U čemu je, dakle, bio problem? Pa kršćansko bogoslužje nije bilo zabranjeno, u skladu s uobičajenim propisima. Katolici su i dalje mogli ići na Misu.

A opet, iz Njemačke su pristizale zapanjujuće vijesti: čak je dvanaest tisuća ljudi već iselilo u Rim, a pričalo se kako će daljnjih četrdeset tisuća odbiti novo bogoslužje u idućih nekoliko dana. Ljutilo ju je i zbunjivalo i samo razmišljanje o tome.

Baden-Baden

Iako je i u Strasbourgu lijepo...

Pileća juhica za dušu

Univerzalnost katolicizma

Cornelius Chitsulo, zaređen 1937.

(Hrvatska Prosvjeta, 7-8. 1939.)

Proširenje domaće misijske hijerarhije

Papa Pije XII. konsekrirao je na blagdan Krista Kralja 12 misijskih biskupa, a među njima 2 afrička Crnca [Joseph Kiwanuka iz Ugande i Joseph Faye iz Senegala]. Tako je posljednja rasa, koja je bila bez svojih biskupa, dobila dvojicu, i tako se i opet vidno na najeklatantniji način pokazala univerzalnost katolicizma. To je osobito značajno u doba kada se u Evropi razvijaju na sve strane šovinističke i rasističke teorije. U stvari samo je Crkva uvijek jednako konzekventni branitelj prirodnih prava Čovječjih, i to bez obzira na to o kakovoj se ideologiji ili režimu radi. Sav revolucionarni, i ako etapni razvoj od Francuske revolucije do danas, koji se uvijek krstio naprednim imenima, skretao on desno ili lijevo, prekinuo je s ranijim kršćanskim tradicijama i napadao Crkvu kao nositeljicu reakcije. Jedino je Ona ostala mirna u svom historijskom stavu, predodređenom joj po Spasiteju te na usta nasjednika sv. Petra uvijek dijelila svima jednako spasonosne i ispravne pouke, koji su je htjeli čuti. Ali ni negativne osude Pija IX. i Grgura XVI., ni pouke Pija IX., X. i XI. ni Leona XIII. i Benedikta XV. nisu pomogle, jer su i pokreti i državnici ovog svijeta s više ili manje poštovanja prešli preko njih. Nadajmo se da će katoličke misije i katolička akcija diljem svijeta postati nosioci tih ideala, koji se mogu sažeti u jednu riječ: promicanje Kraljevstva Kristova na zemlji. CYS

Priznajte da više niste Katolička Crkva

Amazonska sinoda: još jedno slavodobiće za 

drugovatikanumski veleprevrat

Javljamo se opet iz Rima, dame i gospodo; pozdravlja vas Michael Matt s Remnant TV-a.

Amazonska sinoda vuče se i dalje. Bili smo na još jednoj konferenciji za novinare [subota, 12. listopada], na kojoj je postavljeno pitanje o činjenici da je u Amazoniji 80% nekoć katoličkih domorodačkih narodnosti napustilo Crkvu i priključilo se raznim protestantskim sljedbama. Na konferenciji je bilo troje predstavnika koji su trebali odgovarati na pitanja: kardinal nadbiskup Ciudad de Méxica, zatim biskup iz Brazila i redovnica, sestra Brigita ili tako nekako... U sinodnoj dvorani raspravljaju o mnogočemu biskupi, stručnjaci, domorodci, feministice i svi ostali, a onda iziđu ovi predstavnici svakoga dana u 13.30 da kažu novinarima o čemu se raspravljalo ujutro. Danas im je dakle postavljeno pitanje o činjenici da gubimo članove ondje. Smislili su svakojake izgovore ili objašnjenja, rekli da je Franjo svjestan situacije, da ljudi samo nastoje slušati riječ Božju, a u Amazoniji da je problem što kada dođe kakav pastor ili netko drugi i ponudi bolju priču ili obećanje u vezi s vremenitim potrebama, a ne duhovnim, lako je udaljiti ljude od Katoličke Crkve. To mi se i opet čini pomalo rasističkim, tvrdnja da amazonske domorodce može tako lako pokolebati najnoviji slatkorječivi misionar koji švrlja prašumom. A i pitam se zašto ih onda trebamo slušati i učiti od tih ljudi koje je, prema predstavnicima Sinode, tako lako odvući od Crkve. Biskup iz Brazila čak je rekao da je djelomice razlog što napuštaju Crkvu neukost. Pa tko je tomu kriv, Vaša Preuzvišenosti? Tko formira te ljude, tko ih uči? Što se to dogodilo s Katoličkom Crkvom u Amazoniji, Crkvom koja je 400 godina bila zapravo vrlo snažna, uzmemo li u obzir zabačenost tog područja? No pokušali su objasniti zašto se to događa, uvjeravajući nas da je Papa Franjo svega toga svjestan, da se sinodni radni dokument time pozabavio i da vide te duhovno prazne prostore, kako ih zovu, koje treba nekako popuniti.

To je dakle bio kontekst, u kojem bih želio iznijeti kratak komentar o sveobuhvatnom problemu ovdje. Naime dok sam slušao to što se govorilo u dvorani za novinare, odjednom sam stekao izrazit dojam da osim mene i još nekoliko katoličkih novinara koje poznajem nitko u dvorani zapravo ne zna što se tu zbiva. Bio je to vrlo čudan osjećaj.

Udaljuju se od poslanja Crkve! Katolička Crkva bila je najveća sila istine i prosvjećenja, najveću kulturu ikad utemeljenu utemeljila je Katolička Crkva, to je bila najveća sila dobra u svijetu, kakvu svijet nikad prije nije vidio! Ali ne, ne oslanjamo se ni na što od svega toga, ne govori se o povratku i pogledu na ono što je Crkva činila. Ne, govorimo samo o kretanju naprijed, o novim putovima, slušanju, činjenju nečega novog, nikada se ne osvrćući. Čovjek se pita: Jesu li ovi ljudi nesvjesni onog što se Crkvi dogodilo? Neki od njih, mislim, jesu, poput sestre Brigite ili kako se već zove ta redovnica, Njemica, koja je danas bila predstavnica. Mislim da ona vjerojatno želi dobro u nekom smislu, ali joj pojam o tome što Crkva jest izmiče. Ona je treći ili četvrti naraštaj poslije Drugog Vatikanskoga koncila. Neki od starih čudaka, starih hipijevaca, uključujući i Franju, znaju točno što se dogodilo, ali mnogi od ovih sredovječnih ili mlađih ljudi mislim da zapravo ne shvaćaju, zato, kažem, imam osjećaj da mi jedini stvarno znamo što se dogodilo. Drugim riječima, čitav ostatak priče, temeljni problem Amazonije nije ni dotaknut, jer to je isti onaj problem koji osakaćuje cijelu Crkvu. Prije samo nekoliko mjeseci izvješćivali smo ovdje o sastanku na vrhu glede svećeničkog spolnog zlostavljanja. Nisu se ni tada suočili s tim, i tada su svejednako "slušali", ali se nisu uhvatili ukoštac s temeljnim problemom: što je to u Crkvi otišlo ukrivo što prouzročuje ove krize? Naravno da imaju problema s pomanjkanjem svećenikâ u Amazoniji, imamo taj problem u cijeloj Crkvi! Zato što su uništili liturgiju, prije svega uništili su pojam žrtve. Svećeništvo je od toga trpjelo. Crkva Drugoga Vatikanskoga koncila otvorila se svijetu tako potpuno da ovi biskupi, svećenici i redovnice sad na Sinodi nalikuju, podsjećaju me, na useljeničku dječicu koja su tek sišla s broda, u novoj su zemlji i očajnički se trude uklopiti se, služe se pomodnim izrazima i popularnopsihološkim žargonom o krilaticama svijeta i misle da će se zbog toga doimati vrlo osviještenima, a zapravo je sve to zastarjelo, moderno koliko i filcane zastave i gitare u svetištu. Jer u svemu ovome nedostaje katolički rječnik. Ovo su svećenici, zar ne? Ali ne govore poput svećenikâ, govore poput političarâ, ekologistâ, znanstvenikâ. Ne znaju ništa o tim stvarima, izvan su svojega područja, to nije njihov djelokrug! Međutim ne žele to priznati, jer priznati što je stvarna svrha i smisao svećeništva značilo bi poništiti sve ovo, protivilo bi se duhu Drugoga Vatikanskoga koncila, duhu koji je ovu zbrku i stvorio.

Dakle rječnik se promijenio, više nije katolički, jer taj pripada starom svijetu, a ova useljenička dječica žele zvučati po posljednjoj modi svijeta koji su prihvatili kada je Ivan XXIII., upravo u ovom gradu, slavno otvorio prozore Crkve, sjećate se, tako je rekao. Otvorio je crkvene prozore suvremenom svijetu. I uspjelo je. Nije Crkva izišla u svijet na neki snažniji način, nego je svijet ušao u Crkvu, uvukao se u nju. Ušao je Sotonin dim, kroz iste prozore. I Crkva se sve otad muči da ostane važna. Sa svakim novim naraštajem stanje je sve gore i gore, a ovo što se sada zbiva, na ovoj sinodi, ne pretjerujem, dragi prijatelji, podsjeća me na parodiju iz Saturday Night Live! Čovjek ne može vjerovati da stvarno pokušavaju ovo izvesti! Zvuči tako natražno. Moderno koliko i napjev Johna Denvera. A ne shvaćaju to. Jednostavno ne shvaćaju koliko su zastarjeli, da su se pretvorili u neku vrstu stereotipnih, ocvalih hipijevaca koji su izgubili korak s vremenom: više nisu u trendu i svatko to zna, ali oni i dalje misle da jesu, i dalje su u tome.

Kako rekoh, promijenili su riječi, rječnik. Npr. majka Crkva mora postati majka Zemlja. Na Sinodi ne govore o majci Crkvi, nijednom je nisu spomenuli. Prijetnju paklenoga ognja zamijenilo je globalno zagrijavanje, doslovce; o paklu ne govore. Nekoć su svećenici, biskupi i redovnice, još i dok sam ja bio dijete, poticali na vježbanje u kreposti, učili su nas kreposti, koje smo morali zapamtiti, morali smo razmišljati o tim stvarima jer nam pomažu na putu do spasenja, koje je smisao i svrha života, ono radi čega je čovjek rođen, ono radi čega smo na zemlji: da spasimo svoju dušu, zar ne? Međutim vježbanje u kreposti iščezlo je, te u Rimu čujemo samo poziv da budemo ekološki svjesni i budni, to je najvažnije. Jer nebo je sad zamijenio naš zajednički dom. Kad govore o zajedničkom domu, služe se gotovo pobožnim izrazima: "Moramo poznavati, ljubiti i služiti majku Zemlju jer ona je zajednički dom!", kao da je sveta, to je poput panteizma. I stvarno me podsjeća, kad govore o ekološkim temama, na to kako su svećenici i redovnice u katoličkoj školi zvučali kad bi govorili o raju, o vječnom Jeruzalemu, mjestu kojemu svi težimo. To se posve promijenilo. Naravno, ni vojujuća Crkva, kojoj svi mi jedno vrijeme pripadamo, nije uopće spomenuta, nego smo sad prateća Crkva, jer ništa osim praćenja i nemaju: poslanje Crkve doživjelo je temeljitu preobrazbu i upravo to dolazi do punog izražaja na ovoj sinodi. A radi se, usput budi rečeno, baš o istoj onoj preobrazbi koja je počela od svete mise, od liturgije. Već pedeset godina misa je poharana, pretvorili su je u protestantsku službu, učinili da svećenici više ne budu toliko potrebni, jer riječ "žrtva" gotovo je potpuno iščezla iz liturgije, iz rimskog obreda. Svećenika su okrenuli od oltara. Bio je okrenut Bogu i vodio zajednicu u štovanju Svevišnjega u svakoj misi, a sad su ga obrnuli, preusmjerili, čak je i usmjerenje svetišta promijenjeno. Žrtveni oltar pretvoren je u stol, baš kao što su željeli Cranmer i ostali protestanti. Zašto? – Zato da se liturgiju usredotoči na čovjeka, učini antropocentričnom, umjesto da bude usredotočena na Boga. U središtu više nije nebo, u središtu više nije Bog; središte je premješteno na zemlju, na čovjeka, na ono što se događa ovdje u našem zajedničkom domu. O tome se radi; to je smisao čitavoga ovog sinodnog jalovog posla: preusmjerenje Katoličke Crkve. Ističu Euharistiju kao da ih je stvarno briga za nju, i neke možda i jest, ali zapravo uvijek taj poziv da se Krista donese u Amazoniju prati tvrdnja kako je, budući da ondje nema svećenikâ, vrijeme da ubacimo dame. Vrijeme je, smatraju, da promijenimo crkvena pravila, da počnemo žene rediti za đakonice, rediti čak i za svećenice – kardinal nadbiskup baš je jučer rekao čak i to: "Da, mi smo za žensko svećeništvo." Jer da stanovnici Amazonije jednostavno ne mogu izići nakraj s pojmom celibata, pa im zato treba dati oženjene svećenike, treba im dati i svećenice, jer u Amazoniji su se navikli na to da žene vode stvari...

A japanski katolici? Upravo smo se vratili iz Japana, gdje smo naučili sve o Kokuri. Japanski su katolici bili tako čvrsto vjerski formirani, od ljudi poput sv. Franje Ksaverskoga, da su tijekom 250 godina, dok je Crkva bila prognana iz Japana, opstali. Nisu imali svećenika, nisu imali Euharistiju, nisu imali misu, ali nakon 250 godina, kad se Japan otvorio i katolički se misionari vratili onamo, zapanjili su se, našavši cvatuću katoličku zajednicu. Nitko nije bio rekao: "Japanci nemaju svećenika, treba angažirati dame ondje da obave svoje."

Prema tome, ako ništa drugo, hoće se reći da danas ljudi, Crkva Drugoga Vatikanskoga koncila, pokoncilska Crkva, narodi u prašumama i bilo gdje drugdje nikako ne mogu izići nakraj s onim s čim su katolici izlazili nakraj i što su prihvaćali i voljeli 2000 godina. Ne, danas nitko ne može izići nakraj s time. Zašto? – Zato što su razvalili Crkvu! Zato što ne postavljaju zahtjeve ljudima. Zato se, Vaša Preuzvišenosti, sestro, oče, svatko u Amazoniji pridružuje bilo kojoj sljedbi koja naiđe i povodljiv je za svakim opsjenarom koji mu dođe govoriti o Gospodinu. Jer im vi nikada niste rekli da trebaju pripadati Katoličkoj Crkvi da bi se spasili. Vi ste odgovorni za to! Vi ste rasisti, jer vam nije dovoljno stalo do ljudi u svijetu da im kažete istinu. Istinu da je Krist ustanovio Crkvu kako bi spasio njihove duše, da moraju biti članovi Njegove Crkve, Njegova Otajstvenog Tijela.

Ispovijed, sakrament ispovijedi spomenut je dosad jedanput, od žene stručnjakinje, jedne redovnice ovdje na Sinodi. Ona je rekla da žene u Amazoniji već slušaju ispovijedi, jer nema muškaraca: "Ne možemo dati odrješenje, ali svejedno slušamo ispovijedi." Zašto, sestro? No, to je jedini put da smo na Sinodi čuli išta o ispovijedi.

Grijeh je spomenut zasad jedanput, kad je jedan od biskupa iz Brazila rekao da svi moramo priznati svoje grijehe protiv majke Zemlje, protiv okoliša. Nije se šalio.

Pakao? Pogađate koliko je puta spomenut na ovoj sinodi. Nijednom. Budući da je raj na zemlji, ne govore puno ni o raju, ali o paklu nisu zasad rekli ni riječ. Gotovo kao da pakao po mišljenju tih ljudi i ne postoji. A ne postoji li pakao, to pretvara Crkvu u besmislen, jalov posao, zar ne? Jer čemu onda sve ovo? Čemu mučenici? Čemu misa? Radi čega ispovijedati svoje grijehe, uopće krstiti se? Ako pakao ne postoji, čemu sve to?

I ne može se ovako dalje, ne možete ukloniti nešto tako temeljno kao misao na raj i pakao, spasenje i sud Božji i očekivati da vas shvate ozbiljno, da ste i dalje katolici. Jer ako je Crkva o nečem tako temeljnom bila u zabludi 1965 godina, tj. nije znala da Bog iznenađenja ne bi nikad doista bacio nekoga u pakao, koji ionako ne postoji, dakle ako je tako dugo bila u zabludi o tome, zašto je itko iole ozbiljno shvaća? Zašto su svi ti stručnjaci došli ovamo u Rim savjetovati se s Katoličkom Crkvom, ako je ona bila tako slijepa i zabludjela dvije tisuće godina? Koga briga što ona misli o Amazoniji! Kako vam ona može pomoći kad je imala potpuno krivo i bila rasistička i zla i patrijarhalna dvije tisuće godina? Inače, to je još jedna mala dobro čuvana tajna na ovoj sinodi: da su katolički misionari bili ondje u prašumama 400 godina! Nekidan smo prikazali isječak iz filma "Misija", istinite priče o katoličkim misionarima koji su otišli u ta područja Južne Amerike, mnogi od njih podnio je mučeničku smrt, osnovali su misije, osnovali gradove, ostvarili nevjerojatno djelo obrazujući domorodce i govoreći im o Kristu, pomažući im da nađu Kristovo svjetlo, prime krštenje i sve ostalo. Riskirali su život otišavši u prašumu poslušni čemu? – Poslušni božanskom poslanju od Isusa Krista, koje također nije nijedanput spomenuto ovdje na Sinodi: poći u svijet i obratiti sve narode. Sve narode! I krstiti ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga! To je rekao Krist trenutak prije nego što će uzaći na nebo. Bio je to Njegov posljednji nalog apostolima i njihovim nasljednicima (od koji su neki u ovom gradu): da je njihovo poslanje, njihov smisao, njihova svrha obratiti i pokrstiti sve narode na svijetu. A ne "slušati" ih, učiti od njih; nego ih krstiti. To nije dosad nijedanput spomenuto na amazonskoj sinodi. I ne bi nas ta činjenica trebala iznenaditi. Tradicionalnim katolicima ona i nije nikakvo iznenađenje, ali govorim sad ljudima koji, nadam se, počinju uviđati da je nešto u Katoličkoj Crkvi otišlo jako ukrivo. Amazonska je sinoda izvrsna prilika da se vidi do čega je kriza u Crkvi dovela, što se to Katoličkoj Crkvi dogodilo. Jer, ponavljam, misionari su u davnini već bili u Amazoniji da obrate domorodce na katoličku vjeru. I, usput budi rečeno, izbrišimo već jednom tu ponajgrozniju od svih crnih legendi: da tim misionarima nije bilo stalo, da su onamo otišli radi zlata i samo su utirali put imperijalizmu. Ne, misionari koji su otišli onamo riskirali su život, išli su u kanuima, mnogi od njih izgubili su život, ali znali su, bolje od svih znali su da ne mogu govoriti izgladnjelim domorodačkim narodima o duši. Znali su da pogani, domorodci trebaju jesti, trebaju krov nad glavom, trebaju odjeću, prije nego što bude moguć bilo kakav sadržajan razgovor, razgovor koji je potreban da bi se otvorili predodžbi o milosti i obraćenju k svjetlu Isusa Krista. Misionari su, drugim riječima, bili stručnjaci za to kako podmiriti potrebe domorodačkih naroda. Tako da su izgradili njihove misije, izgradili škole, stoljećima se brinuli za njihovo obrazovanje, a te misije prometnule su se u sela, koja su se prometnula u gradove, koji su postali jedni od najvećih gradova u Južnoj Americi, goleme metropole poput São Paula, nazvanog, naravno, po svetom Pavlu. Pogledajte Krista Otkupitelja koji stoji nad Rio de Janeirom! Zašto? – Jer je to bilo potpuno katoličko mjesto, i sve te zemlje, svi ti gradovi bili su prožeti katoličkim duhom zbog misionarâ, koji su doveslali onamo u kanuima, polovica njih umrla je, podnijeli su mučeništvo zbog svojih natojanja. Jer nisu vjerovali da Bog govori svim ljudima, preko drveća i preko grmlja i preko prašume, te da je zapravo svejedno, nego, iako su voljeli domorodce, vjerovali su da oni, pogani, slijede religije nadahnute od samog Sotone. Zašto? – Zato što sv. Pavao tako kaže, u poslanici Korinćanima, i Katolička je Crkva uvijek tako naučavala. Nisu mrzili domorodce, poslali su svoje najbolje i najbistrije ljude da im donesu Kristovu riječ, jer su vjerovali da se domorodci inače neće spasiti. O tome se radilo, to je bila bit Katoličke Crkve! Katolički misionari, kako rekoh, bili su prvi spremni živjeti i umrijeti za amazonske narode, jer su znali da ljudi u svijetu čame u tmini, u tmini istočnoga grijeha, i očajnički trebaju krštenje – to je Krist rekao! – i da bez krsne posvetne milosti, bez sakramenata, neće imati izgleda da dođu u nebo, stoga nije nikakva ljubav ostaviti ih u tmini. Najveća je od svih ljubavi reći im za Krista, reći im za Katoličku Crkvu, dati im pristup sakramentima, ne obraćati nikakvu pozornost na boju kože i s ljubavlju ih dovesti k Isusu. To je Katolička Crkva radila dvije tisuće godina! Pretpostavljati suprotno, kao što ovi nesposobni lakrdijaši sada čine: da Katoličku Crkvu nikad nije bilo briga ni za što od svega toga i tek se u posljednjih nekoliko godina dokučilo kako biti suosjećajan prema domorodcima – bezočna je laž. To je povijesni revizionizam u najgorem obliku, crna legenda koju serviraju novinarima.

Znam, neki se ljudi ne slažu s ovim što govorim, misle: "Stara je Crkva bila u krivu, mi se ne slažemo sa starom Katoličkom Ckvom, koja je bila ogrezla u religijskom supremacionizmu i fanatizmu, i trebalo je se riješiti, drago mi je što se to događa." U redu, to je njihovo mišljenje, ali nije riječ o tome. Naime čak i protukatolički ateist složit će se s nama da bi ako Katolička Crkva više nije Katolička Crkva, ako je potpuno redefinirala sebe, ako je sebe potpuno raskorijenila, jednostavno bilo pristojno i pošteno da ovi ljudi koji kažu da predstavljaju Katoličku Crkvu priznaju to svijetu: "Više nas ne zanima duša, ne zanimaju nas više četiri posljednje stvari. Zapravo, i ne vjerujemo više u postojanje pakla." Mislim da će čak i ateist, čak i nekatolik reći: "Da, to bi bilo pošteno. Prestanite lagati, prestanite s propagandom, prestanite se pretvarati i priznajte: više niste Katolička Crkva, onako kako je ona ustanovljena i kako je djelovala gotovo dvije tisuće godina." Jer tko može kriviti vjernike katolike kao što smo mi, i vi, i ljudi diljem svijeta, kad pitamo: "Što se to ovdje događa? Tko su ova stvorenja koja tvrde da su naši predstavnici, da predstavljaju Katoličku Crkvu koju svi mi poznajemo i ljubimo, Katoličku Crkvu čije su nas redovnice i svećenici u našoj mladosti poučavali o četiri posljednje stvari, o milosti i o nužnosti da se pripada Katoličkoj Crkvi i bude podložan rimskom prvosvećeniku? Tome su sve nas poučavali, a sad je iščezlo. Dakle netko to treba objasniti. Ne možete se ponašati kao da se ništa nije promijenilo; sve se promijenilo! Promijenili su poslanje Crkve, pred našim očima! Ono što je bilo jedini razlog Utjelovljenja, kako su nas učili u katoličkoj školi: Krist je radi toga došao na zemlju, radi toga se rodio, zbog istočnoga grijeha, jer su se padom naših praroditelja zatvorila rajska vrata. Misle da je djetinjasto u to vjerovati? U redu, ali to su crkvena učenja i dogme, ono što se katolike 1965 godina poučavalo da moraju vjerovati pod prijetnjom smrtnoga grijeha, jer inače nikad neće vidjeti Božjeg lica. Prema tome vrlo je ozbiljno kad predstavnici Crkve jednostavno više ne spominju te stvari. Ako nema grijeha, ako pakao zapravo ne postoji, onda je Katolička Crkva bila u zabludi, nije imala smisla.

"Što se to dogodilo našoj Crkvi?" pitanje je koje svi mi ovdje u Rimu ovoga tjedna postavljamo, dok gledamo kako duh Drugoga Vatikanskoga koncila postaje nešto nalik na utjelovljenje novoga Krista. Stari Krist kao da nije u Rimu ovih dana. Tu je novi Krist, kojeg zapravo nije briga za pravila, Krist koji nije božanski sudac. To je Krist koji govori i preko svećenika i preko šamana u isto vrijeme i s istom učinkovitošću. Tako nam na Sinodi govore da je umjesto opomene grešniku i pouke neukomu posao katoličkih svećenika, redovnica i biskupa da slušaju grešnika i uče od neukoga. Sam Sotona ne bi mogao smutiti ove ljude više nego što već jesu smućeni, te misle da bismo sad trebali slušati grešnika i učiti od njega, slušati pogane i učiti od njih! I nastavit će tako. No ako je stvarno to njihov novi put, onda nisu predstavnici Isusa Krista, nego Njegovi lažni predstavnici, a duh Drugoga Vatikanskoga koncila pretvorio ih je sve u misionare ne Utjelovljene Riječi, nego popularnopsihološkoga blebetanja suvremenog svijeta, svijeta koji je odbacio Krista i uključio ovu sinodu i cijelu Crkvu u akciju da se stvori dojam kako sam Krist (i tu nastupa bogohuljenje), taj novi Krist, blagoslivlja i odobrava cjelokupni masonski naum uspostavljanja jedinstvene svjetske religije i novog svjetskog poretka. Ali kršćanstvo je u redu, dokle god ne polaže pravo na nadmoć; Katolička Crkva je u redu, dokle god je samo jedna od mnogih! – To je masonska podvala, a Katolička Crkva u svom ljudskom elementu nasjela je na nju, dokraja. Ako je i bilo sumnje u to, amazonska je sinoda otklonila svaku sumnju.

https://remnantnewspaper.com/web/index.php/articles/item/4631-hippies-in-the-vatican-a-groovy-kind-of-synod

Pet godina od smrti preč. Stanislava Vitkovića

1, 2, 3, 4

Podaj, molimo te, Gospode, da duša sluge tvojega Stanislava, kojega si, dok je živio na ovom svijetu, svetim činima ukrasio, vazda se slavna raduje u nebeskome stanu. Po Kristu Gospodu našemu.
Amen.

***

»Većma se treba pokoravati Bogu nego ljudima!«

Homilija dr. Stanka Vitkovića

Tada Petar i apostoli odgovoriše: »Većma se treba pokoravati Bogu nego ljudima.« (Dj 5,29)

Ovu veliku istinu, koju apostoli spoznaše rasvijetljeni Duhom Svetim, imao je Sluga Božji Alojzije Stepinac uvijek pred očima: i dok je upravljao velikom Zagrebačkom nadbiskupijom i dok je bio prisilno odijeljen od svoga stada.

»Tko dolazi odozgo, taj je iznad sviju; tko dolazi s neba, on je iznad sviju.« (Iv 3,31)

Taj koji dolazi odozgo jest Isus Krist, a Krist je za kardinala Alojzija uistinu bio iznad sviju. Pred komunističkim sudom Kardinal je rekao: »Znajte, Isus Krist je Bog! Za njega smo pripravni umrijeti.«

Kad ga je papa Pio XI. kao tridesetšestogodišnjeg svećenika imenovao Zagrebačkim nadbiskupom koadjutorom, Alojzije je, predosjećajući težinu križa koji je stavljen na njegova ramena, s pouzdanjem gledao u Krista. »U Tebe se. Gospodine, pouzdajem«, zapisao je u svoj biskupski grb. A u predvečerje svog biskupskog posvećenja, odgovarajući na pozdrave okupljenog naroda, rekao je: »Ljubiti pravdu, a mrziti nepravdu - to je moje životno načelo. U ljubavi prema hrvatskom narodu neću se dati ni od koga natkriliti.« Jesu li to bile proročanske riječi? Mnogo stoljeća prije izgovorio ih je papa Grgur VII. umirući kao prognanik u Salernu: »Ljubio sam pravdu, a mrzio nepravdu; zato umirem u progonstvu.« Nije li i kardinal Alojzije trpio i bio progonjen upravo zato što je ljubio pravdu, što se većma pokoravao Bogu nego ljudima.

Ljubiti pravdu. Biti pravedan. To znači priznati svakome njegovo pravo. Bogu Božje, caru carevo. To znači odbaciti svaku nepravdu, tlačenje, nepriznavanje osobnih i narodnih prava.

Na otvorenju Hrvatskog državnog Sabora 23. veljače 1942. zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac pozvao je Sabor:
»Neka donosi zakone poštene, koji se neće kositi sa zakonom Božjim. Neka donosi zakone pravedne: gdje su jednaki tereti, neka su jednaka i prava. Neka donosi zakone moguće, da se ne navaljuju narodu tereti kojih ne može nositi.«

Zakoni pošteni, pravedni i mogući! Nisu li ove Stepinčeve riječi izrečene prije 55 godina toliko suvremene, toliko stvarne da bi ih i danas trebao imati pred očima i hrvatski Sabor i sva zakonodavna tijela u svijetu i sve međunarodne institucije, uključujući i Ujedinjene Narode?!

Kao vid temeljne pravednosti Stepinac je priznavao i pravo naroda na samoopredjeljenje i vlastitu državu. Optuživan pred komunističkim sudom kao »suradnik okupatora« izjavio je: »Hrvatski se Narod plebiscitarno izjasnio za hrvatsku državu i ja bih bio ništarija kad ne bih osjetio bilo Hrvatskog Naroda koji je bio rob u bivšoj Jugoslaviji (...). Što sam govorio o pravu Hrvatskog Naroda na slobodu i nezavisnost, sve je u skladu s osnovnim principima saveznika istaknutim u Jalti i Atlantskoj povelji. Ako prema ovim zaključcima svaki narod ima pravo na svoju nezavisnost, zašto bi se to onda branilo samo Hrvatskom Narodu? Sveta Stolica je toliko naglašavala, da i mali narodi i narodne manjine imaju pravo na slobodu. Zar katolički biskup i metropolita ne bi o tome smio ni pisnuti? Ako treba, past ćemo jer smo vršili svoju dužnost«. (3. listopada 1946.)

Kao rodoljub radovao se uspostavi hrvatske države, ali kao katolički biskup neustrašivo je branio prava svih progonjenih, borio se protiv rasnih zakona, pomagao potrebnima i nevoljnima bez obzira na rasu, vjeru, narodnost... »Bio je doista prava slika Dobrog Pastira«, kako reče papa Ivan XXIII.

No, ljubiti svoj narod značilo je za Slugu Božjega prije svega privesti ga Isus Kristu, učiti ga da izgrađuje svoju budućnost na temeljima evanđeoske istine i pravednosti. Tako je govorio i pisao kao nadbiskup, tako je i u svojoj oporuci pozvao hrvatski narod da bude vjeran Isusu Kristu, da poštuje i ljubi Majku Božju, da se nikad, ni pod cijenu života, ne odijeli od Apostolske Stolice u Rimu.

Htio je i poslije smrti biti koristan svom narodu. Neka moli za nas da naučimo ljubiti pravdu, a mrziti nepravdu, da se uvijek više pokoravamo Bogu nego ljudima. Amen.

dr. Stanislav Vitković (izvor)

Duhovna obnova za muškarce — Da, treba ti!

Jedna od rijetkih prilika za katoličkog muškarca koji želi kroz par dana u tišini i molitvi napraviti detaljniji ispit stanja svoje duše, očuvati ili ojačati duhovni žar, upoznati sama sebe, stvoriti i obnoviti prave odluke te se dobro pripraviti na smrt pruža vam se

na duhovnoj obnovi od 15. do 17. studenog 2019. u dvorcu Lužnica u blizini Zagreba.

Obnovu organizira Društvo Benedictus, a vodit će ju vlč. James Mawdsley iz Svećeničkog bratstva sv. Petra (FSSP). Program duhovne obnove bit će na engleskom jeziku, dok će mise i molitve biti na latinskom. Daljnje informacije možete dobiti na ovoj stranici te uz formular za prijave koji biste trebali što prije ispuniti. Nemojte propustiti ovu priliku, iskoračite na trenutak iz životne rijeke koja vas nosi i valja, razmislite zašto živite i poslušajte što će vam Bog u tišini reći o tome.

U njega je malko protestantski um

“Uzevši” ono što nije prije bio, a ne izgubivši što je bio, nego sakrivši to.

Ivan Ev. Šarić

Ponizio se uzevši čovječju narav, a da nije odložio božansku narav.

Sv. Toma Akvinski

Je li Papa Franjo porekao Kristovo boštvo? Vjerojatno jest i nije

I opet je Papa Franjo dao intervju svojem ateističkom prijatelju i pouzdaniku Eugeniju Scalfariju. I opet je Scalfari objavio nešto krivovjerno što pripisuje Franji. A Vatikan je i opet objavio lukavo sročeno ne-opovrgnuće.

Scalfari piše: “Oni koji su imali priliku, kao što sam ja imao u razna vremena, susresti ga i s njim razgovarati s najvećim kulturnim pouzdanjem, znaju da Papa Franjo Krista shvaća kao Isusa Nazarećanina, čovjeka, a ne kao utjelovljenog Boga. Utjelovivši se, Isus prestaje biti Bog i postaje čovjek do svoje smrti na križu.” Navodno citirajući doslovno Franju o teološkom značenju Kristove samrtne tjeskobe u Getsemaniju i jadikovke na križu: “Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?”, Scalfari piše: “Kad sam raspravljao o tim rečenicama, Papa Franjo mi je rekao: ‘One su jasan dokaz da Isus iz Nazareta, kad je postao čovjekom, iako je bio čovjek iznimne kreposti, nije uopće bio Bog.’”

Da Franjo krči i spaljuje Amazoniju, možda bi se tko i pobunio

Amazonska sinoda uspostavlja lažnu Crkvu

Stigli smo. Ovog tjedna održavat će se Amazonska sinoda. Očekuje se da će to biti za vjeru najveća katastrofa koju je Crkva ikad iskusila. Trebamo se moliti da ipak ne ispadne tako strašno kao što se bojimo.

Nekoliko kardinala upozorilo je na otpadništvo i krivovjerje sadržane u radnom dokumentu za ovu sinodu. No većina je šutjela. Mi vjernici ne možemo šutjeti, jer je ugrožena vjera naše djece. Pravo je nas katolika da nam naši svećenici i biskupi, a pogotovo Papa vjerno prenose vjeru Isusa Krista. Međutim u ovo vrijeme dobivamo suprotno, pogotovo od Pape Franje. On je jako naudio vjeri, i vrijeme je da se to glasno kaže. Zbog ljubavi prema Kristu, zbog ljubavi prema Njegovoj Crkvi, zbog ljubavi prema našoj Nebeskoj Majci, zbog ljubavi prema našoj djeci, za koju živimo da im prenesemo jedinu pravu vjeru, moramo viknuti s krovova: "Dosta!"

Zavapimo Bogu kao što su to činili Izraelci u Starom zavjetu. Jer mnogi službenici u Njegovoj Crkvi izdaju ga. Vjerno svećenstvo koje se borilo za obranu vjere Papa je suzbio, dok se one koji siju pomutnju i zabludu promiče i nagrađuje.

Papa je zadobio prijateljstvo svijeta, ali uz izdaju Spasiteljeve istine: gaženjem dobrih kardinala, vjernih redova, pravovjernih ustanova i akademija. Uzdizanjem i promicanjem inovjernih crkvenih dostojanstvenika i davanjem znakova odobravanja za homoseksualne čine i za pobornike abortusa. Naviještanjem lažnog ekumenizma. Neistinitim naučavanjem o kontracepciji, priležništvu i preljubu. Papa je pokazao da dopušta da ga vodi duh protivan evanđeoskom, a ne Duh Sveti, koji Papi može biti dostupan više nego ikomu drugom.

Papa Franjo potiče pastire na to da poprime miris ovaca. Međutim dušobrižnik mora imati i Kristov miris. Ovce poznaju miris pastira oblikovanog prema Kristovu liku. Mi katolički vjernici svi znamo kad je pastir vjeran sin Gospin. Vidimo to u njegovoj pobožnosti na sv. misi. U njegovu držanju pri molitvi. U njegovu propovijedanju i naučavanju. U savjetu koji daje u ispovjedaonici. U njegovu opominjanju grešnikâ i hrabrenju vjernikâ.

Dobrim su svećenicima prijatelji oni koji su nadasve pravovjerni, a oni koji nastoje uništiti Crkvu prepravljajući je na svoju sliku bivaju neprijatelji dobrih svećenika, dok oni svejedno mole za njihovo obraćenje. Vjernici prepoznaju dobrog svećenika. Moguće nas je varati neko vrijeme, ali naposljetku dođemo do istine.

Sve to ne znači da ne ljubimo Papu Franju. Naprotiv, prikrivati ove goleme jade i prešućivati ih ne bi bila nikakva ljubav, jer njima on najveću štetu čini samom sebi. On će morati položiti račun Kristu na sudu, kao i svi drugi. Moramo nastaviti moliti za Papu svakodnevno. Moliti za njegovo obraćenje.

Ja ne sudim o njegovim pobudama. Zapravo, pretpostavljam da on vjeruje da svojim djelovanjem koristi Crkvi. No bjelodano je da ono što se uspostavlja jest lažna Crkva i lažna slika Kristova. "Razborita" Crkva koja se u teškim slučajevima protivi katoličkom nauku, Crkva koja nagoviješta da je pakao prazan, Crkva koja sije sumnju u istinsku Kristovu prisutnost u Euharistiji, Crkva koja političke brige kao što su imigracijska politika i ekologizam pretpostavlja beskompromisnom nauku o abortusu lažna je Crkva. Da, ovo su ozbiljne optužbe, ali ne treba biti teologom da se prepozna iskrivljavanje vjere.

Nećemo napustiti Crkvu. Ovo je prava Crkva, i druga ne postoji. Borit ćemo se za Kristovu istinu u Crkvi, jer smo spremni za tu vjeru umrijeti.

Obvezujemo se da ćemo biti odani Gospi kao nikada dosad. Jer znamo da će na kraju Njezino Bezgrješno Srce pobijediti. Ona nas je upozorila na dolazak ovih vremena. Na to da će se konačna bitka između našega Gospodina i Sotonine vladavine voditi za brak i obitelj. Ta se bitka odvija sada i ovdje.

Stojeći uz Gospu, ne bojimo se. Kažemo s njom "amen", "neka bude", svemu što Otac dopusti u ovom trpljenju Kristova Otajstvenog Tijela. Znamo da će uslijediti uskrsnuće i već se sada možemo radovati u tom znanju, jer dubine trpljenja čine konačnu pobjedu još čudesnijom.

Bog vas sve blagoslovio!

John-Henry Westen, LifeSiteNews

https://www.lifesitenews.com/blogs/video-the-amazon-synod-is-setting-up-a-false-church

Draže su mu saturnalije, nego saturno

Chris Ferrara

Papa Franjo u Mozambiku. Još poruge i demagogije od Milosrdnog Pape

“Papa milosrđa”, kako ga zove John Allen, proteklih je šest i pol godina nemilosrdno obasipao katoličke vjernike porugom i demagoškim klevetama. Nedavni papinski izlet u Mozambik nije bio iznimka. Pošto je skupini isusovaca rekao neka sjednu ukrug oko njega da počuju njegove opaske, optužio je ženu koja mu je ranije toga dana predstavila dvoje obraćenika. Nakon toga ismijao je svećenike u tradicionalnoj svećeničkoj odjeći, optuživši ih za nemoralnost i duševnu neuravnoteženost.

Glede sirote žene Franjo je kazao:
“Danas sam osjećao stanovitu gorčinu nakon susreta s mladima. Jedna žena pristupila mi je s dvoje mladih ljudi. Bilo mi je rečeno da pripadaju jednom pomalo fundamentalističkom pokretu. Na savršenom španjolskom rekla mi je: ‘Vaša Svetosti, ja sam iz Južnoafričke Republike. Ovaj dječak bio je hindus i obratio se na katolicizam. Ova djevojka bila je anglikanka i obratila se na katolicizam.’ Ali to mi je rekla slavodobitno, kao da se hvali lovačkim trofejima. Osjetio sam nelagodu i rekao joj: ‘Gospođo, evangelizacija da, prozelitizam ne!’”

Primjećujete kako “Papa milosrđa” pripisuje najniže pobude – lov na trofeje – ženi koja je samo pokušala podijeliti s njim radosnu vijest o dvoma novih obraćenika u jedinu pravu Crkvu, kojoj je, na nesreću epohalnih razmjera, od Boga dopuštenu, Franjo postao zemaljska glava. Kako li se ta žena morala osjećati videći da je njezin navodni duhovni otac optužuje pred cijelim svijetom uz dovoljno naznaka da njezin identitet bude očit svakomu tko je poznaje! I kako li se moralo osjećati ono dvoje obraćenika pročitavši kako Franjo dalje objašnjava da su porobljeni “prozelitizmom”:

“Hoću reći, evangelizacija oslobađa! Prozelitizam pak oduzima slobodu. Prozelitizam je nesposoban za stvaranje vjerskog puta u slobodi. On uvijek vidi ljude podjarmljenima na ovaj ili onaj način... Sv. Franjo Asiški rekao je svojim fratrima: ‘Idite u svijet, navješćujte evanđelje. A ako je nužno, upotrijebite i riječi.’ Evangelizacija je u biti svjedočanstvo. Prozelitizam je uvjerljiv, ali se svodi na broj članova i oduzima ti slobodu…. No, na žalost, ne samo u sektama nego i unutar Katoličke Crkve ima fundamentalističkih skupina. One naglašavaju prozelitizam više nego evangelizaciju... Pouzdanje evangelizirane osobe, djetinje pouzdanje, sjećanje je na milost koju ti je Bog dao. Prozelit, naprotiv, ne pouzdaje se poput djeteta, nego poput roba, koji naposljetku ne zna učiniti ništa osim onog što mu se kaže.”

Na stranu besmislena tvrdnja da je nekakvo zlo nastojati uvjeriti ljude u istinitost katoličke vjere, za razliku od neodređenog “privlačenja” (dakako, Božja milost privlači obraćenju, ali mogući obraćenik treba čuti istinu prije nego što je mogne prihvatiti) – opažamo kako “Papa milosrđa” također pretpostavlja najgore o dvoma obraćenika: da su lakovjerci pretvoreni u robove Crkve prepredenim uvjeravanjem od strane katoličkih “fundamentalista” koje Franjo vidi na svakom koraku.

Ne zadovoljivši se sipanjem tih kleveta, Fanjo je ono najgore pričuvao za tradicionalne katoličke svećenike, koje on tako očito prezire:
“Izravna je posljedica klerikalizma krutost. Zar nikad niste vidjeli mlade svećenike skroz ukrućene u crnim talarima i šeširima u obliku planeta Saturna? Iza svega tog krutog klerikalizma kriju se ozbiljni problemi. Nedavno sam morao intervenirati u tri biskupije zbog problema koji su se očitovali u tim oblicima krutosti koji su skrivali moralne probleme i neuravnoteženost.”

Da, namjesnik Kristov javno optužuje tradicionalno odjevene svećenike da su i moralno i umno poremećeni. Po Franjinu mišljenju takvi svećenici boluju od “isključive moralne fiksacije na šestu zapovijed. Jednom mi je jedan isusovac, veliki isusovac, rekao da budem oprezan pri davanju odrješenja, jer najozbiljniji su oni grijesi koji su više angelistički: oholost, umišljenost, gospodstvo... Usredotočujemo se na seks i onda ne pridajemo važnost društvenoj nepravdi, kleveti, ogovaranju i lažima. Crkvi je danas potrebno temeljito obraćenje na tom području.”

Upravo je to tema čitavog ovog katastrofalnog pontifikata: grijesi protiv šeste zapovijedi, za koje je Gospa Fatimska upozorila da su uzrok propasti većeg broja duša nego bilo koji drugi grijesi, Franji su puki grješčići u usporedbi s “društvenom nepravdom, klevetom, ogovaranjem i lažima”. Usprkos tome on kao da nije svjestan “klevete, ogovaranja i laži” u vlastitim opaskama! No ovo teško da je prvi put da vidimo ovog Papu kako počinja upravo one krivice koje pripisuje drugima.

I to Papa okružen homoseksualnom iskvarenošću među zaista netradicionalnim, neutalarenim svećenstvom kojemu on daje prednost, uključujući i zloglasnoga homoseksualca kojega je postavio nad svojim kućanstvom u Svetoj Marti, homoseksualnoga grabežljivca kojega zaklanja u vatikanskoj sinekuri dok ga argentinske vlasti kazneno gone zbog spolnih zlodjela te sramotnoga bivšega kardinala kojega je rehabilitirao usprkos dugoj povijesti njegova grabeža nad dječacima i mladićima. A tu je i prohomoseksualni aktivist o. James Martin, isusovački subrat kojega je Franjo upravo primio napadno u privatnu audijenciju, fotografiranu za svijet, baš u trenutku kad su neki američki biskupi podvrgli kritici Martinovo podrivačko prohomoseksualno djelovanje.

U svakom slučaju, evo jedan primjer one vrste svećenika koju Franjo prezire:
“Pođite u šetnju ulicama St. Josepha u Missouriju, i možda naiđete na nezaboravan prizor visokoga mladoga svećenika u crnom talaru i svećeničkom šeširu saturnu, s krunicom u jednoj i velikim raspelom u drugoj ruci. To je o. Lawrence Carney, zaređen za svećenika wichitske biskupije (Kansas), koji je u protekle tri godine posvetio velik dio svojega vremena uličnom naviještanju evanđelja: kružeći ulicama u centru grada, moleći krunicu i dijeleći Radosnu vijest s onima koji mu priđu.”

Takvi “prozelitizantski” svećenici budućnost su Crkve. Čak i svojim načinom odijevanja, koji Franjo ismijava u stilu jeftinog političara, oni se izdvajaju od ovoga paloga svijeta. Time stvaraju upravo ono privlačenje o kojem Franjo govori, ali koje se gotovo potpuno izgubilo u poliesterskoj površnosti pokoncilske “obnove”, koja je poduzela sve da ukloni vidljive znakove onosvjetskosti Crkve baš zato da bi se pridružila svijetu i bila od njega usisana.

Sadašnja crkvena kriza predstavlja kao nijedna druga u povijesti Crkve pokušaj da se izgradi ono što nadbiskup Viganò opravdano naziva “novom Crkvom” na ruševinama stare. Pokušaj neće uspjeti, a kriza će se razriješiti u korist Tradicije. To je samo pitanje vremena. No u međuvremenu će vjernici morati podnositi pontifikat nemilosrdnoga Pape milosrđa, koji gotovo svakodnevno postiđuje Crkvu svojim grubim i okrutnim polemikama.


https://fatima.org/news-views/fatima-perspectives-1341/

Jučer u Vatikanu, sutra u vašem stanu

Stavlja mu prsten na ruku. 

Ne bojte se, hermeneutika kontinuiteta!