Duhovna lirika utorkom 62

POPIEVKA K VJENČANJU

Ljubljena vi bratja, ka ste ovde spravna,
Sada posluhnuti budite pripravna:
Od svetoga hižtva hoće govor biti,
Va koji mladići kanu vastupiti.

Sveti hižni savez sam Bog je odredil,
Kad je na početku on Adama stvoril,
Koga je va rajski lipi vrt postavil,
I njemu na pomoć ženu je pridružil.

I spasitelj kad je crikvu utemeljil,
Vrědnost sakramenta hižtvu je udělil
I rekal, da hte bit u njem blagoslovni,
Ki se tako združu u lipoj ljubavi.

Ali vendar mnogi srićniji bi bili,
Da b' se u dibokom morju zatopili,
Neg da bez ljubavi preda oltar stupu,
I v-nesrićnom hižtvu pakal si zadobu.

Mnogi jesu nemi v hižtvo stupili
I va njem do smrti v-ljubavi živili;
Ali opet drugi, što su pretrpili,
Koliku nevolju jesu podnosili!?

Mnogi drugi jesu dost suzic stočili,
I va tom stališu žuhkak kruh su jili,
Dokle je j' višnji Bog od svita odlučil,
I njihovoj tugi konac je učinil.

Zato lipo, mirno vi s kupa živite,
Da vas blagoslovi, višnjega molite,
I va ime Božje sad si ruke dajte.
Stalnu si do smrti ljubav obećajte.

Sada srdca vaša i oči dignite,
K-Jezušu, Mariji ovako zdahnite:
Hodi o Jezuše, hodi molimo, k-nam,
Budi nam v stališu hižnom blagoslovan,

Pred sveti sad oltar skupa pokleknite,
Vaš zeleni vienac Bogu prikažite,
I va Božje ime va hižtvo stupite,
Jezuša Mariju na pomoć zovite.

A ča pak naliže vaš ta stališ hižni,
Željim, da bi bili va njem blagoslovni;
Ako vas pak stane kakova nevolja,
Recite: Spuni se, Bože! tvoja volja.


(Iz Vel. Borištofa, Pjeva učitelj)

Gostujući autor - O hrvatskim prijevodima Müllerova manifesta

Nekoliko primjedaba uz prijevode Müllerova "Proglasa vjere" na hrvatski

Samo u jednom od triju hrvatskih prijevoda Müllerova proglasa iliti manifesta, onom s portala "Vjera i djela", točno je prevedeno, u skladu s izvornikom i Katekizmom, da je otpad od istine cijena Antikristove religijske obmane, odnosno njezina prividnog rješenja ljudskih problema, a ne, kao u drugim dvama hrvatskim prijevodima (na portalima "Bitno" i "Crkva na kamenu") te u ("Lifesiteovu") engleskom, obratno. Doduše, ni obratno nije neistinito.

Međutim u svim trima hrvatskim prijevodima, kao i u engleskom, subjekt dopunske atributne rečenice o užasnoj stvarnosti pakla jest ta stvarnost, a ne, kao u njemačkom izvorniku, oni koji umiru u smrtnom grijehu (čime na sebe navlače /"sich zuziehen"/, ili privlače, tu stvarnost).

Što se tiče citata 1022. katekizamskog paragrafa, o vječnoj (samo)osudi, svi su hrvatski prijevodi manifesta, kao i engleski prijevod, vjerni izvornom tekstu manifesta i njemačkom prijevodu Katekizma. Bolje bi ipak bilo da su naši prijevodi manifesta tu ostali vjerni našem prijevodu Katekizma, tj. rečenici koja može biti i pasivna konstrukcija s povratnim glagolom. Takva konstrukcija (da će se, a ne sebe, zauvijek osuditi tko bude do kraja ustrajao u odbijanju Boga) preciznije bi i potpunije izricala istinu. Naime, kako kaže npr. p. Albin Škrinjar u svojoj knjizi o teologiji sv. Ivana, neće se na Sudnji dan tek očitovati grešni čin, osuda kojom je grešnik sam sebe osudio; kazna neće doći sama od sebe, morat će je dosuditi sudac Krist, iako i počinjeni grijeh, rastavljajući od Krista, već jest sam sebi kazna, a i lako možemo predočiti sebi suca koji, službeno izričući tešku osudu, kaže osuđeniku: "Ne osuđujem te ja; ti si sam sebe osudio kad si počinio zločin." Nije isto krivnja i kazna, niti je isti krivac i sudac.

I na kraju: "subsistit in". Prema njemačkom prijevodu dogmatske konstitucije "Lumen gentium" to "subzistiranje" Kristove Crkve u Katoličkoj Crkvi značilo bi da je u Katoličkoj Crkvi Kristova Crkva "ostvarena". Tako je i u njemačkom prijevodu Katekizma, pa onda i u izvornom tekstu manifesta. Hrvatski prijevodi manifesta, kao i engleski prijevod, vjerni su njemačkom izvorniku. Možda bi bilo bolje da su naši prijevodi ostali vjerni našem prijevodu Katekizma ("opstoji u"), ali, naravno, ni to ne bi riješilo problem. A problem potječe otuda što na II. Vatikanskom koncilu, kako kaže Yves Congar, nije pobijedila postavka Pija XII. koja je "išla za tim da poistovjeti Otajstveno Tijelo s Katoličkom Crkvom"; "neki protestant ili neki pravoslavac, koji imaju vjeru i ljubav i koje Bog ljubi, ne bi po toj postavci pripadali Otajstvenome Tijelu! Nevjerojatno!" kaže Congar. Koncil je "rekao sasvim drugo: on je odbio da se izražava fizičkim terminima ('ud'); radije se služio kategorijom 'zajedništva', te tako označio da se može biti u manjem ili većem zajedništvu. Ta distinkcija ima veoma važne posljedice na razini ekumenizma." (J. Puyo i Y. Congar, "Život za istinu", KS, 1979., str. 120. i 121.)

• https://www.lifesitenews.com/news/cardinal-mueller-issues-manifesto-a-quasi-correction-of-pope-francis-pontif (arhiv) 
• https://www.vjeraidjela.com/proglas-vjere/ (arhiv)
• https://www.bitno.net/academicus/teologija/proglas-vjere-prijevod/ (arhiv) 
• https://www.cnak.ba/vijesti/vatikan/mullerov-manfest-vjere/ (arhiv)

Čiča Tedova koliba

Je li McCarrick bio komunistički agent?

Papa Franjo i kardinal McCarrick: nova otkrića

(Rim) Dok se u Vatikanu održava Susret o zaštiti maloljetnika u Crkvi koji je želio papa Franjo, u javnost su izišla nova otkrića o homoseksualcu i bivšemu kardinalu i bivšemu svećeniku Theodoru McCarricku.

Susret o zaštiti maloljetnika želi prema vatikanskome planu u širokome luku zaobići glavni razlog seksualnoga zlostavljanja: homoseksualnost. Barem 80% svih žrtava zlostavljanja koje su počinili klerici jesu dječaci i muški maloljetnici od 11 godina nadalje.

Sada su objavljena nova otkrića u svezi s homoseksualcem McCarrickom čiji je slučaj bio pokretač za Susret o zaštiti maloljetnika. Samo zbog toga postoji povezanost između homoseksualnosti i Susreta o zaštiti maloljetnika. To osobito vrijedi poradi velikoga utjecaja koji je McCarrick imao preko svojih službi, svoje časti, papinske zaklade koju je pokrenuo te preko homoseksualnih veza i poznanstava.

Običan težak život

Prije koju godinu naišao sam na ime i djelo Ive Čakalića. On je bio hrvatski pučki pjesnik i sakupljač narodnog blaga, običaja i pjesama svojega rodnog kraja, podpapučkog dijela Požeške kotline. Marno je zapisivao sve što je čuo od mladosti, pa je tako ispunio 18 bilježnica koje je predao Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti. Više o tom vrlo zaslužnom seljaku možete čitati ovdje ili ovdje, a ja prenosim samo par rečenica prisjećanja iz prvog teksta:

Rodio se 19. ožujka 1889. godine u Doljanovcima gdje je proveo cijeli svoj život. Završio je Pučku školu i radio kao poljodjelac. Pamtim ga kao starca u poodmaklim godinama koji je dolazio na svetu Misu u kaptolačku župnu crkvu, odjeven u šokačku narodnu nošnju s obuvenim opancima, a na glavi je nosio šešir. Gledao sam očima dječaka i divio se tom starcu koji je ispred sebe imao debeli molitvenik, starcu koji se pobožno molio i time u meni budio duboko poštovanje. To sam osjećao ja svojom djetinjom dušom.

Svakako vam preporučujem da posjetite digitalnu zbirku HAZU gdje možete čitati sve njegove zapise. Namjeravao sam istaknuti poneku njegovu priču, poslovicu ili zagonetku, ali nisam se mogao odlučiti koju jer ih ima toliko mnogo i velika većina zaslužuje pozornost.

Ipak sam izdvojio ovu njegovu kratku autobiografiju s kraja jedne bilježnice, gdje iskreno i jednostavno opisuje događaje i osobe u svom životu. Ako moja preporuka nije, vjerujem da će vas njegove vlastite riječi zainteresirati i potaknuti da pročitate pokoju bilješku ovog vrijednog i pobožnog čovjeka.

Biskup Schneider ispravlja zablude pape Franje

Kršćanska je vjera jedina valjána i bogomželjena religija

Istina božanskog posinstva u Kristu, koja je po sebi nadnaravna, sinteza je svekolike božanske objave. Biti posvojen od Boga uvijek je nezaslužen dar milosti, najuzvišeniji Božji dar čovječanstvu. No postiže se samo osobnom vjerom u Krista i primanjem krštenja, kako sam Gospodin naučava: "Zaista, zaista, kažem ti: ako se tko ne rodi iz vode i Duha, ne može ući u kraljevstvo Božje. Što je od tijela rođeno, tijelo je; i što je od Duha rođeno, duh je. Ne čudi se što ti rekoh: Treba da se rodite nanovo, odozgor." (Iv 3,5–7)

Posljednjih desetljeća često su se, čak i od nekih predstavnika crkvene hijerarhije, čule izjave o teoriji "anonimnih kršćana". Ona kaže ovo: Poslanje Crkve sastoji se na kraju krajeva u buđenju svijesti koju svi ljudi zacijelo imaju o svom spasenju u Kristu i prema tome o svom posinjenju u Kristu. Naime, prema toj teoriji, svako ljudsko biće već je u dubinama svoje osobnosti Božje dijete. Međutim to izravno proturječi božanskoj objavi kako ju je Krist naučavao i Njegovi apostoli i Crkva dvije tisuće godina nepromjenjivo i bez ikakve sjene sumnje prenosili.

Veruje, ne veruje

Još jedan, vrlo pametan, dubium

Dok se ovaj pontifikat raspada u hrpu skandala — financijskih, moralnih i doktrinarnih — vjernici su dovedeni u situaciju da pišu peticije Franji da razjasni vjeruje li uistinu u ono što Crkva naučava o temeljnim moralnim pitanjima, u vezi s kojima on neprestano govori o "praćenju" i "razlučivanju", ali nikad jednostavno o posluhu Božjim zapovijedima.

Pati li Ratzinger zbog onoga što je učinio?

Ovih dana razmišljamo o ostavci Benedikta XVI. na papinsku službu, povodom šeste godišnjice toga čina.

Pred očima mi se nižu likovi (post)koncilskih papa koji su sve uložili u ono što su mislili da će obnoviti Crkvu, a zapravo ju je otrovalo i učinilo bolesnom i jadnom (u ljudskoj dimenziji, dakako, ne morate me u tome ispravljati). Većina njih je danas sveta. Zapanjujuće je misliti kako su ljudi poput Ivana XXIII., Pavla VI., Ivana Pavla II. kanonizirani, a iznevjerili su u svojoj službi upravo najbitniju zadaću: čuvati i predati neokrnjeno ono blago koje su primili.

Na neki je način Franjo samo prirodan nastavak ovog niza papa. U odnosima prema raskolnicima, krivovjercima, židovima, muhamedancima i ostalim religijama ima jasno ustanovljene presedane svojih prethodnika. Može li netko zaista tvrditi da je, primjerice, najnovija Franjina deklaracija s onim imamom bitno gora od onoga što je Ivan Pavao II. radio u Asizu. Gdje su prethodnici šaptali ili stidljivo gospodski zaodijevali svoje misli u šuplje fraze, Franjo vulgarno i nesputano viče.

Istina je da naizgled postoji bitna razlika u moralnim pitanjima. Možda bi se moglo uspostaviti neku hermenutiku kontinuiteta npr. oko Wojtyline novokomponirane "teologije tijela" ili protivljenja smrtnoj kazni, Ratzingerovih kondoma za prostitutke i Franjinih brojnih gadosti koje namiguje preljubnicama ili sodomitima. No nema potrebe za time niti bi bilo pošteno sve ih strpati u isti reciklažni kontejner. Dovoljno je primijetiti da su Franjini predšasnici uvelike ostavili nauk kao mrtvo slovo na papiru. Lako je pričati, ali kad nema ni pokušaja discipline, kad se imenuju i promiču ljudi najnižih moralnih kvaliteta i dade se od njih zastrašiti, onda djela govore snažnije od riječi. Što nama znači to što je Pavao VI. plakao jer nisu prihvaćali njegovu encikliku, što je Ivan Pavao II. bio superstar koji okuplja milijune ili što je Benedikt XVI. bio jako jako pametan s mnoštvom mudrih besjeda. Kad je trebao disciplinirati heretičke naučitelje u katoličkoj Crkvi, Pavao VI. je ustegnuo svoju silu (koju je znao široke ruke dijeliti tradicionalistima). Kad je trebalo imenovati biskupe, Ivan Pavao II. je izvlačio najniže gnusobe poput McCarricka jer su znali sve bitne gumbe koje treba pritisnuti. Benedikt XVI. je pak priča za sebe. Osoba koja desetljećima bolje od ikoga drugog zna koji kaos vlada iza lažne postkoncilske fasade prihvaća službu Kristova namjesnika, a onda kad sazna još i više i kad ima Božju silu na svojoj strani, odlučuje da je ipak bolje sve prepustiti protukandidatu na prethodnoj konklavi i lobiju o kojem je bio dobro obaviješten.

Svi smo mi ljudi i, hvala Bogu, sudit će nas On, a ne mi jedni druge ili sami sebe. Ali nema potrebe stavljati plačljive emotikone jer je Benedikt otišao. On je ispunio svoju zadaću i dobio je dostojnog nasljednika. Nasljednika koji ima doduše drugačiji stil, kvalitete ili mane, ali ipak nasljednika koji stvari vodi svojim prirodnim tijekom od one točke gdje je Benedikt stao.

Da odgovorim na pitanje iz naslova. Čini mi se da Ratzinger ne pati nešto posebno zbog onoga što je učinio. Lagano, u miru i molitvi, dovršava svoje dane uvjeren da se trudio najbolje što je mogao.

I mi smo imali već šest godina da se oporavimo od možebitnih razočaranja te malo objektivnije promotrimo činjenice koje su nam danas puno dostupnije i jasnije nego prije. Ako ću osobno, počevši od Pavla VI. svaki mi je papa draži od svog prethodnika. Čini mi se da Franjo još nije dotaknuo sve dubine postkoncilske vjere. Možda će trebati netko poput Čupića ili Taglea da se tim dubinama približi. Bilo bi prikladno da i Benedikt to doživi s nama.

Novi dan, nova glupost

Papa Franjo je bio u kratkom posjetu Ujedinjenim Arapskim Emiratima. Taj su posjet neki usporedili sa susretom sv. Franje Asiškog i egipatskog sultana iako sva sličnost staje na tome što se čovjek zvani Franjo susreo s muhamedanskim vladarom. Za vrijeme svog boravka, Bergoglio (koristim to ime da ga lakše razlikujete od onog drugog Franje) je govorio o bratstvu i jedinstvu, kako to već ide. No dobro, nećemo te termine prepustiti masonima i komunistima koji Bergoglia hvale, može biti da se varaju u prosudbi na čijoj je papa strani.

Bergoglio je s nekim muhamedanskim učenjakom i duhovnim vođom potpisao dokument čiji naslov zvuči kao nešto što bi kandidatkinja za Miss svijeta odgovorila na pitanje što je njena najveća želja. Najproblematičniji isječak iz te deklaracije uskoro je isplivao na medijsku površinu:

La libertà è un diritto di ogni persona: ciascuno gode della libertà di credo, di pensiero, di espressione e di azione. Il pluralismo e le diversità di religione, di colore, di sesso, di razza e di lingua sono una sapiente volontà divina, con la quale Dio ha creato gli esseri umani. Questa Sapienza divina è l’origine da cui deriva il diritto alla libertà di credo e alla libertà di essere diversi. Per questo si condanna il fatto di costringere la gente ad aderire a una certa religione o a una certa cultura, come pure di imporre uno stile di civiltà che gli altri non accettano. (original)

- أنَّ الحريَّةَ حَقٌّ لكُلِّ إنسانٍ: اعتقادًا وفكرًا وتعبيرًا ومُمارَسةً، وأنَّ التَّعدُّدِيَّةَ والاختلافَ في الدِّينِ واللَّوْنِ والجِنسِ والعِرْقِ واللُّغةِ حِكمةٌ لمَشِيئةٍ إلهيَّةٍ، قد خَلَقَ اللهُ البشَرَ عليها، وجعَلَها أصلًا ثابتًا تَتَفرَّعُ عنه حُقُوقُ حُريَّةِ الاعتقادِ، وحريَّةِ الاختلافِ، وتجريمِ إكراهِ الناسِ على دِينٍ بعَيْنِه أو ثقافةٍ مُحدَّدةٍ، أو فَرْضِ أسلوبٍ حضاريٍّ لا يَقبَلُه الآخَر. (lɒniϱiɿo)

Freedom is a right of every person: each individual enjoys the freedom of belief, thought, expression and action. The pluralism and the diversity of religions, colour, sex, race and language are willed by God in His wisdom, through which He created human beings. This divine wisdom is the source from which the right to freedom of belief and the freedom to be different derives. Therefore, the fact that people are forced to adhere to a certain religion or culture must be rejected, as too the imposition of a cultural way of life that others do not accept. (službeni prijevod)

Sloboda je pravo svake osobe: svaki pojedinac ima slobodu vjerovanja, mišljenja, izražavanja i djelovanja. Pluralizam i raznolikost religija, boja, spolova, rasa i jezika jest mudra božanska volja po kojoj je Bog stvorio ljudska bića. Ova božanska Mudrost je izvor iz kojeg proizlazi pravo na slobodu vjerovanja i slobodu biti drugačiji. Stoga treba osuditi činjenicu da su ljudi prisiljeni pristajati uz određenu religiju ili kulturu kao i nametanje civilizacijskih stilova koje drugi ne prihvaćaju.  (moj prijevod)

Ubrzo su se pojavila i tumačenja gornjih rečenica (v. npr. ovo ili ovo). Po njima bi se tu, tobože, radilo o razlici između dobra koje Bog aktivno čini i zahtijeva i, s druge strane, pasivne Božje volje kojom dopušta zlo poštujući slobodu stvorenja. Jer bez tog drugog tipa sveobuhvatne Božje volje i ne može se ništa dogoditi. Ali, što bi rekli autori s bloga Konzervativac, to objašnjenje naprosto nije plauzibilno.

Najprije, u talijanskom (a možda i u arapskom?) valjda ipak postoje riječi poput "dopušta", "podnosi" i "tolerira" za slučaj da su se ta dvojica vjerskih vođa htjeli tako izraziti. Može biti da gore spomenutog razlikovanja kod muslimana i nema. Čuo sam neke humoristične anegdote o tome kako muslimanski vozači ne obraćaju previše pažnje na sigurnost vožnje jer "bit će što alah hoće". Uostalom, čitava njihova religija je zasnovana na tom nerazumnom voluntarizmu njihova božanstva kako nas je upozorio bivši papa u Regensburgu. I sami smo tomu svjedoci čitajući vijesti o poštivanju ljudskog života u krajevima koji stenju pod muhamedanskim jarmom.

U svakom slučaju, barem je katolička strana trebala biti svjesna problematičnosti gornjih redaka. Naš Bog želi da se svi ljudi spase, a krive religije su prepreka, nikako pomoć, na putu spasenja.

Još jedan razlog zašto tumačenje s Božjim dopuštenjem ne pije vodu je što se uz raznolikost religija spominju i boja kože/rasa, ali i jezik i spol. E sad, ako ćete zastupati navedeno opravdanje za religije, pretpostavljam da ste spremni reći i da Bog dopušta, ali ne želi, različitost ljudskih rasa (slobodno ispričajte tu teoriju na idućoj koktel zabavi za redakciju). Za jezike ćete se sigurno pozvati na kulu babilonsku, ali što je sa spolovima? Bog dopušta zlo različitih spolova, ali ga ne želi? Zaista? A što onda s prvim stranicama Biblije.

Možda će netko sugerirati da za neke stvari u papinsko-imamskoj listi moramo uzeti Božju volju u aktivnom, a za neke u pasivnom smislu. Takvi vjerojatno djecu uče katekizmu tako da pomiješaju deset zapovijedi, osam blaženstava i sedam smrtnih grijeha te onda naizmjence govore "ovo Bog želi", "ovo Bog dopušta".

Varaju se

Anatomija jednog zataškavanja. Franjo i Vatikan razotkriveni

Uvod. Varka zvana "zlostavljanje maloljetnikâ"

Skandal s homoseksualnim svećenicima i biskupima buknuo je iznova, baš kao što sam predvidio u članku za Remnant prije sedamnaest godina s obzirom na uzaludni rimski sastanak na vrhu glede pedofilije, sastanak kojemu je predsjedao nitko drugi nego bivši kardinal McCarrick, serijski spolni zlostavljač sjemeništaraca i ministranata kojega je papa Bergoglio naposljetku bio prisiljen disciplinirati nakon što ga je bio rehabilitirao potpuno svjestan njegove prošlosti. Provod 2002. u Rimu za uhranjene crkvene dostojanstvenike lukavo je bio zamišljen da zaobiđe problem homoseksualne aktivnosti među svećenstvom i njihovim "sporazumnim odraslim" partnerima u sodomiji.