Duh sekularizacije

Pedofilija u Crkvi i profanizacija

U nastavku slijedi odlična analiza vlč. Henrija Vallançona iz biskupije Coutances koja je objavljena u tjedniku La Manche libre 4. listopada ove godine:

„Crkva je danas ponovno umrljana skandalom brojnih svećenika diljem svijeta koji su prakticirali spolne čine s maloljetnicima.

Svakoga se puta ponavlja isti scenarij: katoličke vlasti daju izjave o sramu i kajanju, uz naglašenu notu suosjećanja sa žrtvama i obećanjima za reforme u budućnosti. Dakako, reakcija Crkve gubi na učinkovitosti dok prestrašeni slijedimo ritam koji nam se nameće – jer tek nakon što žrtve organiziraju vlastiti pravni odgovor mi izjavljujemo da smo postali svjesnima težine tih kriminalnih čina! Potreban nam je pritisak medija da bismo počeli pripremati neku vrstu reakcije. Nesposobna na vrijeme suditi krivcima i primijeniti na njih odgovarajuće kazne, institucija Crkve više se gotovo nimalo ne određuje polazeći od objektivnog suda o krivnjama sukladno kanonskom pravu i svom teološkom nauku i ne ide dalje od organiziranja kriznih stožera zajedno sa stručnjacima laicima.

Ruševina moralnoga autoriteta Crkve koja iz toga proizlazi uništava Crkvu iznutra: ona ne postoji ni za što drugo osim da bi bila vjerodostojan svjedok božanske objave. Mi, svećenici, koji živimo u kontaktu s ljudima, time smo pogođeni ravno u srce: ako izgubimo povjerenje ljudi, naša služba postaje nemoguća.

Ono što me posebno pogađa u službenim reakcijama njihova je nemoć da se izdignu iznad govora o emocijama i da prokažu uzroke zla. Pedofilija tih svećenika navodno proizlazi iz njihova „klerikalizma“ i njihova „odvajanja“, iz njihova pretjeranog distanciranja od drugih i slično. Time se maksimalno približavamo argumentima koji odgovaraju medijima kako bismo ispregovarali njihov oprost.

Osim činjenice da svi slučajevi s kojima sam upoznat proturječe ovim objašnjenjima, čini mi se da je temeljno pitanje sljedeće: kako je moguće da se savjest jednom svećeniku toliko pomrači da on počini takva strašna zlodjela?

Posljednjih nekoliko desetljeća klerom je zavladao duh koji teži za sekularizacijom svećenika. Razvilo se ozračje usmjereno protiv zakona i protiv nauka u korist samoprozvanih pastoralnih stavova, a napušteni su i vidljivi znakovi kojima su se svećenici razlikovali u odijelu i ponašanju. Nelagoda zbog pojmova zakona i dogme, brisanje ispravnih granica u ljudskim odnosima... Kako u tim uvjetima svećenik može održati savjest živom osim pomoću svećeničkoga pomazanja koje je primio na dan svoga ređenja, kojim je postao posvećeno biće, biće koje je Krist izdvojio od ostalih da bi u potpunosti bilo posvećeno Njegovoj službi? Malo pomalo sve se banalizira. Ako se profanira ono što je nasjvetije, ono najgore postaje bezazleno.

Već se prije nekoliko desetljeća iz vjeronauka, biskupijskih bogoslovija i propovijedi sasvim uklonilo spominjanje stvari koje oblikuju moralnu savjest, i to: jasne definicije istočnoga grijeha, zbog kojega se nitko ne može spasiti bez Božje milosti koja se na nas izlijeva u sakramentima; mogućnosti smrtnoga grijeha, čija je posljedica vječna osuda; postojanja čina koji su intrinzično perverzni, neovisno o namjeri onoga koji ih čini; nužnosti mrtvljenja i sakramenta ispovijedi radi borbe protiv zla; poslušnosti Božjoj volji i prihvaćanja svih žrtava kako nikada ne bismo radili protiv nje; središnje uloge kreposti čistoće u braku kao i u posvećenom celibatu; pozivanja na oprez prema svijetu i njegovim uvjeravanjima koja onečišćuju čistoću duše...

Dokle god Crkveni ljudi ne počnu ponovno propovijedati te evanđeoske istine, sami će dopustiti da ih iskvari zlo protiv kojega se više ne bore i sa sobom će na stranputicu povući i one kojima se obraćaju“.

De Mattei o postkoncilskom razdoblju

Povodom sramotne kanonizacije pape Pavla VI. prošle nedjelje, učinilo mi se prikladnim donijeti na blogu posljednje poglavlje knjige Roberta de Matteija o Drugom vatikanskom saboru. Ova vrlo dobra knjiga dostupna je uz talijanski original i na engleskom, francuskom, njemačkom te drugim jezicima. Zahvaljujem prevoditelju ovog poglavlja na hrvatski.

Papa koji je pokušao uništiti liturgijsku i druge važne tradicije katoličke Crkve ujedno je i Papa koji je predsjedao najvećem rasapu u vjerskom životu na svim razinama. Kažu da je plakao zbog teških problema u Crkvi za njegova pontifikata, ali iz njegovih riječi, djela i nedjelovanja je jasno da su to bile suze jer njegov projekt rušenja stare i porađanja nove crkve ne ide kako je on zamislio. Ako zaista moramo vjerovati da je Franjo koristio nezabludivi karakter papinskog autoriteta pri ovoj kanonizaciji, onda Pavla VI. možemo slijediti samo u njegovu pretpostavljenom predsmrtnom obraćenju, a u molitvi ga tek podsjetiti koliko je dužan vapiti Bogu zbog krize u Crkvi i njegovog sadašnjeg opakog nasljednika.

VII. Koncilska epoha (1965.-1978.)

docx / pdf

Gostujući autor - O zazivanju svetih

Još jedan korak naniže na žalosnom putu uništavanja Hrvatskog književnog društva sv. Jeronima (v. 1, 2, 3).

***

"S krivovjercem nakon prvoga i drugog upozorenja prekini..."

U uvodniku novog broja časopisa HKD-a sv. Jeronima urednici Stjepan Razum i Ante Kraljević pišu:

"Kada je govor o pobožnim štivima, bilo pjesničkim, bilo meditativnim, pozivamo sve pisce, neka pripaze na to, da se u svojim štivima ne obraćaju izravnim oblikom (ja – ti) nikom u onostranome Svietu, osim Živom i Svemogućemu Bogu. Kada pišemo o svetcima ili drugim mrtvim ljudima, onda nam je najbolje o njima pisati u trećoj osobi (ja – on ili ona). To je svakako u duhu svetopisamske objave, u kojoj nam Bog poručuje 'jedan je Bog, jedan je i posrednik između Boga i ljudi: čovjek Krist Isus, koji dade samo ga sebe kao odkup umjesto sviju' (1 Tim 2,5). Sam Krist Gospodin nas izravno poziva: 'Dođite k meni svi koji ste umorni i obterećeni, i ja ću vas okriepiti' (Mt 11,28). I objašnjava nam: 'I što god zamolite u moje ime, učinit ću, da se proslavi Otac u Sinu' (Iv 14,13). Čuvajmo dakle Rieč Božju i ponašajmo se istinito prema njoj, pa se obraćajmo u svojim molbama, zahvalama, zazivima, klicanjima, slavljenjima i razmišljanjima Bogu Otcu u imenu Isusa Krista, jedinoga posrednika između Boga i nas ljudi. Svetce nam Crkva daje za uzor i primjer, pa kada smo nadahnuti njihovim životima, o njima možemo pisati i govoriti u trećoj osobi (on ili ona), jer nisu među nama živima na Zemlji; oni su u Bogu, i jedino Bogu možemo zahvaljivati za njihove svetačke ostvaraje." ("Urednička rieč", "Marulić" 4/2018., str. 4.)

Je li potrebno uopće napominjati da je navedeni stav pogrešan, štoviše: krivovjeran i bezbožan? O drskosti da i ne govorimo. Ja ću samo početi citirati iz jedne katehetske propovijedi, a ostatak crkvenog pobijanja Razumova i Kraljevićeva stava može se, dakako, naći u bilo kojem dobrom katekizmu i u bilo kojega dobrog svećenika.

Dakle:

"Što uči Katolička Crkva o zazivanju svetih? Ona uči 'da je dobro i korisno zazivati svece te ih moliti za zagovor i pomoć da od Boga po njegovu Sinu Isusu Kristu, koji je naš jedini Spasitelj i Otkupitelj, dobročinstva primimo; bezbožno pak da misle koji tvrde da svece, koji u nebu uživaju vječno blaženstvo, ne valja zazivati, ili da oni ne mole za ljude, ili da je njih zazivati idolopoklonstvo, ili da se protivi riječi Božjoj i da je protiv časti Jednoga Posrednika između Boga i ljudi' (Sabor tridentski, sjed. 25.). Taj nauk crkveni o zazivanju svetih, kao i razloge na kojima se temelji, razmotrit ćemo pobliže.

1. Ponajprije treba spomenuti da Crkva uči da je štovanje i zazivanje svetih samo dobro i korisno, a nipošto nužno. Zazivanje svetih nije dakle zapovjeđeno, tko to propušta, ne griješi, pod pretpostavkom da tomu nije razlog kakvo kažnjivo, vjeri protivno mnijenje. Zato veli neki glasoviti katolički učenjak: 'Mnogo ih ima u nebu koji nisu ni slika imali ni svetih štovali. To nije zapovijed, već samo savjet, da se ti uzdajući se u više prijatelja Božjih pred prijestolje Božjega milosrđa baciš te združen s njima lakše postigneš uslišanje negoli da sam moliš. No u tome imaš slobodu, stoga se njome posluži, ali drugoga ne osuđuj', koji svece zazivlje. Crkva dakle nije stare i nove krivovjerce zato osudila što svetaca ne zazivlju, već što su tvrdili da je nepravo i grješno zazivati ih. Ali ako Crkva i ne nalaže svece zazivati, ipak ne smijemo to propuštati, jer zazivanje svetaca, ako nije nužno za spasenje, ipak je korisno. Kršćanin koji je zauzet za spasenje svoje ne upotrebljava samo sredstva nužna već i ona koja Crkva kao korisna preporuča. (...)"
("Katehetičke propovijedi" Ivana Ev. Zollnera, 4. knjiga, str. 363., Zagreb, 1905.)

Zadnji veliki papa?

Bilo bi šteta propustiti bez ikakvog spomena na ovom blogu šezdesetu obljetnicu smrti pape Pija XII. Kao što je netko duhovito primjetio, to je ujedno i šezdeseta godišnjica sedevakantizma. Uz prigodan video koji ste vjerojatno vidjeli na New Liturgical Movementu, evo i poveznice na zanimljivu knjižicu koja uz općenitu povijest i značenje papinstva opisuje izbor Eugenija Pacellija te donosi njegov životopis do 1939. godine kada je knjiga izdana.

Samo politika

Marcello Pera o papi Franji: Ne evanđelje, nego politika

Dok skandal s homoseksualnim svećenstvom još jednom erumpira diljem svijeta (uključujući i vijest da je bar polovica nizozemskih kardinala i biskupa upletena u prikrivanje spolnog zlostavljanja), bivši predsjednik talijanskog Senata Marcello Pera dao je intervju za La Fede Quotidiana povodom nastavljanja šutnje pape Franje pred povijesnom optužbom od strane nadbiskupa Viganòa o papinoj ulozi u prikrivanju homoseksualne iskvarenosti na najvišim crkvenim razinama.

"Čini mi se da papa ne namjerava odgovoriti, ili možda misli da će drugi odgovoriti, što je taktika odugovlačenja koja umjesto miru i jasnoći pridonosi općoj uzmenirenosti i zbrci", kaže Pera. "Čini se da je to ista stvar kao s Dvojbama četvorice kardinala."

S obzirom na pokušaje demonizacije Viganòa Pera kaže da ima "dojam da se papa pouzdaje u ono krilo novinara koje mu je uvijek i u svemu sklono. Znao je da će ga a priori braniti neki važni novinari" spremni ubiti glasnika uništenjem njegova ugleda. Međutim Pera opravdano zaključuje: "Ne zanimaju me pobude koje su Viganòa vodile, nego jesu li njegove tvrdnje istinite ili nisu."

Pera je i poznati filozof čiji je rad usredotočen na probleme kulturnog relativizma, postmodernog nijekanja objektivne stvarnosti i problem "dekonstrukcije" koja sve istinosne tvrdnje svodi na puka tumačenja, a ne iskaze o objektivnom činjeničnom stanju. Stoga Pera zna o čemu govori kad kaže da je po njegovu mišljenju Franjo znakovit za krizu koja se sastoji u "tragičnom i uzbunjujućem smanjivanju kršćanske svijesti u Europi. Bergoglio zamjenjuje katolicizam svjetovnim humanizmom. Iz toga može proizići raskol."

Na pitanje poznaje li dobro "papu emeritusa" Pera je odgovorio potvrdno, ali da dugo nije razgovarao s njim. O tome misli li da je Benedikt zabrinut zbog stanja Crkve pod sadašnjim pontifikatom kazao je samo: "Pretpostavljam da jest."

Lanjskog srpnja Pera je još oštrije kritizirao sadašnjeg zauzimatelja Petrove stolice. O Franjinu inzistiranju na dobrodošlici neograničenom broju muslimanskih useljenika u Italiju, mahom sposobnih za vojsku, a ne bespomoćnih izbjeglica, Pera je rekao za Il Mattino: "Ne razumijem ovog papu. Ono što on govori izmiče svakom razumskom shvaćanju. Zašto inzistira na posvemašnjem prihvatu? On to čini zato što prezire Zapad, teži ga uništiti i čini sve da bi postigao taj cilj..."

Ono što Franjo propovijeda, kaže Pera, "nije evanđelje, nego samo politika. Franjo je malo ili nimalo zainteresiran za kršćanstvo kao nauk, s teološkog aspekta. [...] Njegove izjave naizgled se zasnivaju na Svetom Pismu, ali su zapravo vrlo svjetovnjačke." Teško je ne složiti se s tim mišljenjem, s obzirom na brojne pokazatelje da imamo papu koji se ne "bavi" katolicizmom. Na primjer, njegovo nedavno odbijanje da udijeli apostolski blagoslov mnoštvu mladih u Palermu jer je među njima bilo i "drugih kršćana i pripadnika drugih religijskih tradicija, pa i agnostika". Umjesto toga namjesnik je Kristov, ne želeći spomenuti Krista, zazvao općenito "Gospodina Boga" na nakanu "blagoslova klicama nespokojstva u njihovim dušama" jer "žele stvoriti bolji svijet" kao "tragači za dobrotom i srećom" i putnici na "putu dijaloga i susreta s drugima".

Namjesnik Kristov koji se promišljeno susteže spomenuti svjetlo Kristovo onima u potrebi za tim svjetlom radi svog spasenja, da se ne bi tko u publici uvrijedio. Kakav je to papa? Takav kakvog Crkva nikad prije nije vidjela. Čak ni usred crkvene pomutnje u posljednjih pedeset godina.

Chris Ferrara

https://fatima.org/news-views/fatima-perspectives-1234/

Prigodne svete sličice

Imao sam nedavno priliku pogledati jednu privatnu zbirku svetih sličica. U nastavku prenosim neke od njih koje se nimalo ne ističu kvalitetom izrade, ali su prigodne za ove dane.

Svetu Tereziju od djeteta Isusa i svetog Lica slavimo prekosutra, ali sličice stavljam već danas za braću katolike koji slijede novus ordo kalendar.

Sutra je blagdan anđela čuvara. Prilika da se upitamo: Koliko sam zahvalan svom anđelu čuvaru?

I konačno, jedna koja je u našem narodu nažalost uvijek prigodna.