Od Sinagoge k pravom Mesiji

U. S. A.

Lewy Rozalija Marija

Godine 1912. pala mi je u dio od Boga milost, da sam našla vjeru u Njegova Božanskog Sina i nauku Njegove Crkve. U zahvalu za ovu tako veliku milost opisujem tu činjenicu, te se nadam, da ću time ohrabriti i druge duše u traženju istine.

Uža moja domovina bio je maleni gradić na jugu, u blizini New Orleansa, kamo smo češće išli, osobito za vrieme karnevala. Bilo nas je u obitelji četvero djece, tri djevojke i jedan dječak. Najstarija sestra brzo je umrla. Prvu smo pouku primile u roditeljskoj kući, pod brižnim vodstvom moje majke, koja je vodila privatnu školu za djevojke. Moji su roditelji bili Židovi, te su u toj vjeri odgajali svoju djecu. Bila sam poslana u »subotnju školu« i ondje sam učila židovski nauk vjere, te sam redovito prisustvovala u petak navečer i u subotu ujutro, kao i u sve blagdane, bogoslužju u sinagogi.

Već u ranoj mladosti privlačilo me je sve katoličko, te sam gdjekada prisustvovala, sa svojim katoličkim drugaricama njihovom bogoslužju. Istina, niesam razumjela ništa od obreda, ali me ipak ondje sve veselilo, jer je sve činilo na mene veoma snažan utisak. Sve je bilo pobožno. Mnogo i mnogo puta sam čula pripoviedati od svoje majke o njenoj djeveruši, koja je iza nekoliko godina postala katolikinjom. I pitala sam se gdjekoji put, zašto Židovi ne će vjerovati, da je Krist Bog, kad je to ipak vjera milijuna katolika. Kako su moji istovjerci, tako sam i ja držala, da Mesijia još nije došao. A ipak sam češće mislila, ako je On ipak već došao na sviet, onda je On Krist Novoga Zavjeta, jer Ga u dobroti i ljubavi i privlačivosti ne može nitko nadkriliti.

U 14. godini života došla sam u pensionat u New Orleansu, koji nije pripadao nijednoj sekti. Predstojnica, presbiterijanka, bila je žena bogobojazna i fine naobrazbe. Ona je tražila od svake učenice, da u dane Gospodnje ide u onu crkvu, kojoj pripadaju roditelji. Tako sam ja svake subote išla u sinagogu, a u nedjelju bi kadkada išla s nekim katoličkim djevojkama k svetoj Misi. Svake smo nedjelje imale vjersku slavu. Predstojnica bi otvorila ovu svečanost čitanjem kojega ulomka Novog Zavjeta : Od priča Gospodinovih najvećma bi djelovale na mene one o mudrim i ludim djevicama, o pšenici i kukolju. Pjevala sam rado i crkvene pjesme. Često puta bih o čuvenom razmišljala, te našla u tome utjehu.

Jednoga mi je dana pripoviedala neka moja katolička prijateljica, kako kani započeti devetnicu na čast sv. Antunu Padovanskomu u nekoj svojoj posebnoj potrebi. Umolila sam je, da učini jednu za mene, jer i meni treba jedna posebna milost. Ona mi odgovori, da to mogu učiniti i ja sama. Ovo mi se vanredno svidjelo, te sam joj rekla: »Dobro, učinit ću devetnicu, ako mi pokažeš, kako se to čini«. Drugarica mi pruži malenu statuu sv. Antuna i nauči me neku molitvu njemu u čast. Smjesta sam započela devetnicu velikom revnošću. Na moje iznenadjenje bude moja molitva uslišana, te sam od onoga časa započela vanredno štovati svetoga Antuna.

U jeseni god. 1906. upoznala sam neku prijateljicu moje majke, mladu udovu, a revnu katolikinju. Slagale smo se veoma i sprijateljile se veoma nježno. Blaga njena strpljivost i predanost u Božju volju, kojom je snosila svoje boli, dirala me veoma, te mi se radjahu mnogobrojne ozbiljne misli. Budući da je uviek poboljevala, to sam je često posjećivala. Učinila sam si zasebnom dužnošću, da nedjeljom navečer i u vrieme korizmene službe Božje, kada je sva njena družina bila odsutna, sprovedem uz nju. Židovsko me bogoslužje već nije zadovoljavalo; činilo mi sa prehladnim, — kao da mu manjka nešto bitnoga. Zato sam osim blagdana, riedko kada polazila sinagogu. Moja je prijateljica to opazila, premda smo rietko kada govorile o vjeri. Ali ona je ipak nastojala,
da jedan dan u tjednu posvetim Gospodinu. Budući da sam radila u kancelariji, te niesam mogla svetkovati subotu, židovski Sabat, to me ona nutkala, da svetkujem nedjelju kao dan Gospodnji. Tako sam išla prigodice u katoličku Crkvu, koju sam predpostavljala svim drugima. Kako je prijateljica znala za moje pouzdanje u zagovor sv. Antuna, to mi je protumačila »devet utoraka« u čast sv. Antuna. U isto sam vrieme činila devetnicu u čast Prečistoj Djevici i na čast sv. Josipu.

Godine 1909. održavala su dva učena patra Pavlina u mojem rodnom gradu misije. Neka prijateljica pozva moju majku i mene na večernja predavanja. Polazile smo češće, te smo osobitim interesom prisustvovale propoviedima pokojnoga P. Lewis J. O’Hern iz Washingtona. Moja je simpatija za katoličku Crkvu porasla. Niesam mogla trpjeti, kada bi je tko napadao, i, ako je samo bilo moguće, branila sam je, kako sam onda znala. Ali misao, da bi postala katolikinjom, onda mi još nije došla.

God. 1910. otišla sam u Washington, da preuzmem državno mjesto. Navečer drugoga dana iza moga dolazka neka obitelj uzela me sa sobom u kolima. Kad smo se vozile iz Pennsylvania-Avenue do Kapitola, zapiljile su moje oči na električno razsvjetljenje »Central-Union- Mission«. — gdje su sjale rieči: »Isus, svietlo svieta«. Ove su rieči učinile na mene dubok dojam. Potražila sam sinagogu, ali sam ondje samo nekoliko puta prisustvovala bogoslužju. Moj je interes za to nestao. Premda se nauka, da Mesija još nije došao, još uviek krila u mojoj duši, mučile bi me često puta dvojbe. Ali imala sam veliko pouzdanje u molitvu, te sam često sama išla u katoličku crkvu.

Na Cvjetnicu god. 1911. prisustvovala sam s mojom prijateljicom, koja nije bila katolkinja, svečanoj, službi Božjoj u crkvi Sv. Pavla. Težkom smo mukom krčile put u ladju crkve, jer je ogromno mnoštvo svieta izpunilo ogromnu zgradu. Morale smo za cielo vrieme službe Božje stajati. Premda niesmo razumjele same obrede, bilo nam je drago, što smo ondje, jer je sve bilo tako svečano i pobožno. Kad sam gledala veliki oltar, urešen mnogim zapaljenim sviećama i blagi sjaj malenih svieća, pa krasne slike i kipove, onu začudnu arhitektonsku simetriju cjeline, bila sam duboko potresena i željela sam samo da bih mogla razumjeti i vjerovati, kao i drugi. Kasnije sam često puta išla u crkvu sv. Patrika na sv. Misu, premda se niesam mogla nikako odlučiti, da s vjernicima klečim. Jedne me nedjelje opazi neka dama, kada sam izlazila iz crkve, pristupi k meni i reče: »E, ja niesam znala, da ste vi katolkinja!« Odgovorila sam joj: »Niesam katolikinja, ali bi rado nešto znala o nauci u koju oni vjeruju«. Ona se obradovala, te mi ponudi, da će me u tu svrhu odvesti sestrama »Notre Dame«. Izpočetka sam nekako krzmala, jer se u istinu još niesam odlučila da postanem katolikinjom, te niesam htjela da se podvrgnem zasebnoj pouci u tu svrhu. Ona me smirila i rekla, da ne moram biti katolikinjom, ako sama neću. Osim toga, ako bi i htjela postati, ne mogu inače ako niesam poučena u svim dogmama svete vjere. Nato sam pristala, te se bez krzmanja s njom uputim sestrama. Bilo je to početkom svibnja god. 1912.

Ondje sam se upoznala sa sestrom, kojoj je zadaća pripravljati katekumene. Ona se pokazala najspremnijom, da uči sve, što joj bude moguće. Vriednost štovanja svetaca pokazala se meni već prije tako jasna, da sam bila uvjerena, kako će sva nauka, koju me uči, biti istina. Pouka i razmišljanje uvjerilo me, da je Isus Krist posve sigurno osnivač Crkve. Mora dakle sva njegova nauka biti istina, kad je On Bog. No da li je zaista i bio Bog? To je bilo odlučno pitanje, na koje sam trebala odgovor. To je bilo ono, što me progonilo godinama: »Je li Krist Bog? Je li On obećani Mesija?« Sve sam to izniela ovoj sestri. Na sreću i na moje veliko iznenadjenje opazila sam brzo, kako je izkusnoj i obrazovanoj sestri bilo lako, da mi ovu veliku i utješnu istinu objasni i dokaže naukom sv. Pisma. S moje strane molila sam se Bogu nježno, neka mi pruži milost, da spoznam istinu, a onda dade srčanosti, da je priznam, pa ma došle ne znam kakove poteškoće.

Pripoviedala sam nekoj prijateljici katolikinji, kako mislim na to, da postanem članom njezina Crkve, čudnovato, ona me više potištila, nego ohrabrila. Sjetila me na žalost, koju ću tim korakom nanieti svojoj obitelji. To sam i ja sama mislila, ali sam ćutila, kako je moja prva dužnost slušati Boga, te sam bila spremna, da prinesem svaku nuždnu žrtvu, da Njemu omillim. Ali molila sam i neki sigurni vidljivi znak, da budem po njemu sigurna, da činim dobro. Kada sam se jednoć ovako molila pred Tabernakulom, pale mi na pamet rieči sv. Tome: »Ako ne vidim na rukama njegovim probodke od čavala i ne metnem prst moj u probodke čavala i ruku svoju u ranu prsiju njegovih, neću vjerovati«. I činilo mi se, kao da mi je govorio Gospodin, kao štoi je onom čudesnom zgodom govorio sv. Tomi: »Jer si me vidio, vjerovao si; blaženi, koji niesu vidjeli, a ipak vjeruju«. Isus je govorio meni iz Tabernakula, te mi ulievao odvažnost i mir.

God. 1912., u predvečerje blagdana Majke Božje na nebo uzete, postala sam konačno diete Crkve. A na sam taj liepi blagdan bila sam toliko sretna, da sam prvi put mogla primiti svetu Pričest i sveti sakramenat potvrde, koju mi je podielio, u svojoj kućnoj kapeli Nj. Preuzvišenost, pokojni kardinal Bonzano, ondašnji nadbiskup i apostolski delegat.

Ne mogu da opišem, kako sam sretna, odkako sam došla u krilo svete Crkve. Moje su utjehe bile raznovrstne, ali prvo vrieme nije ostalo bez bolova. Najteže sam snosila prigovora svojih roditelja, koji niesu htjeli ni mogli razumjeti, kako sam mogla ostaviti židovsku vjeru i baciti se u naručaj katoličke Crkve! Nema smisla, da se dugo zadržavam kod ove žalostne epizode.. Oni niesu mogli, da shvate moje duševno stanje, moje duševno uvjerenje i preveliku milost Božju, koja me privela pravoj Crkvi, te me i jačala, da primim pravu vjeru.

(iz knjige Četrdesetorica govore, Zagreb 1944.)