Tradicionalna misa u nedjelju 3.12.2017. u 12,30 sati u crkvi sv. Martina

Prenosim s google grupe Tradicionalna Misa:

U crkvi svetog Martina u Zagrebu bit će ove nedjelje 3. prosinca 2017. iznimno u terminu 12,30 sati služena (tiha) tradicionalna sveta misa na prvu nedjelju došašća.

Obratite pažnju na nestandardno vrijeme početka mise!

Srednja žalost

Nije više neuobičajeno čitati o svetogrdnim djelima koja se s blagoslovom biskupa i svećenika odvijaju u katoličkim crkvama diljem svijeta, a posebno na razvijenom zapadu. Zadnji takav slučaj od prije par dana bila je razapeta krava u Belgiji. Koliko god takve blasfemije govorile o stanju u Crkvi i društvu, one nisu iznikle niotkuda. Postoje tolike stvari koje su i kod nas u Hrvatskoj postale posve normalne i uobičajene, do te mjere da se pojedinci njima čak i hvale. A ipak, ako se iskreno zagledamo u njih, ako ih pokušamo promotriti katoličkim očima, vidjet ćemo da su pomaknute. Neke više, neke manje, ali nisu normalno stanje.

Ko okošćeni žid jesam se rodio, ko okošćeni žid hoću i da umrem

Poznata priča ispripovijedana na danas manje uobičajen način.

Obraćenje Ratisbonne-a.

Godine 1841. putovaše neki bogati mladić iz Pariza put otoka Malte, da ondje prezimi. Onaj mladić rodio se u Strasburgu od bogate židovske obitelji imenom Ratisbonne, a bijaše skupa s mlijekom zadojen i mržnjom proti katoličkoj Crkvi i sv. ocu Papi; ova mržnja još mu većma poraste u protestantskom zavodu, gdje je bio odgojen. Brod se najprije usidri u Civitavechiji, a mladić ne može ni na obalu da nogom stupi, jer da je to Papina zemlja, na što ni pomisliti nije mogo, a da od gnjeva i mržnje ne uzbjesni. Toli mu je crn bio Papa. Zatim stigne u Napulj, gdje proboravi mjesec dana. Na sva nukanja baruna Rothschilda, da i do Rima trkne, gdje će vidjeti puno zanimivih stvari, ne dade se sklonuti, jer, govoraše, da bi volio u vatru, nego gdje Papa vlada. Petoga siječnja pogje da na parobrodarskom uredu uzme kartu za Palermo. Nu on se nagje u uredu poštanskih kola i uzme kartu za Rim. Kako je na to došo, nikako si nije mogo toga protumačiti. Prije nego li će pohraniti voznu kartu, pogleda ju, pa vidiv, da je mjesto parobroda do Sicilije platio kola do Rima, udari se rukom po čelu, te ko izvan sebe sjedne hoće neće u kola i stigne na Vodokršće u Rim. Tolike stvari, koje svakoga zanimaju u tom gradu, njemu bjehu mrske i posve je rijetko izlazio iz kuće. 20. istoga siječnja htjedne da se vrati u Napulj, nu prije ode posjetiti svoga prijatelja baruna Augustina de Bisiera, protestanta; nu poslužnik od gostione zamijeni imena, pa ga odvede Todoru de Bisieru, bratu Augustinovom, koji bijaše malo prije prešao na katoličku vjeru. Ovaj gorljivi katolik zametne razgovor o ljubavi Isusovoj, o dobroti i milosrgju Marijinom. Nu Ratisbonne sve to uze na ruglo i smijeh, te nadoda: Ko okošćeni žid jesam se rodio, ko okošćeni žid hoću i da umrem. Bisier ne klone s toga duhom, već ga sklone svojom rječitošću, da je stavio na se medaljicu bezgrješne Djevice i da mu je obećo svaki dan pročitati molitvicu "Spomeni se" itd. Kad navečer bi sam u svojoj sobi, ogleda bolje onu medaljicu i pročita na njoj one besjede, koje mu usagjene u pameti ostaše, premda ih je on gledo na svaki način izbiti iz glave. Istoga dana iza podne vozaše se u kočiji barun de Bisier u crkvu sv. Andrije delle Fratte, gdje su imale biti sutra dan zadušnice za pokojnoga kneza de La Feroneysa, čestitoga i upravo svetoga katolika, koji se je puno molio za obraćenje Ratisbonnea. Bisier sretne Ratisbonnea, pa ga uzme k sebi u kočiju. Kada dogju pred rečenu crkvu, sigje Bisier, moleći si druga, da ga pričeka, dok on pogleda, da li je sve u redu za sutrašnje zadušnice. Nu Ratisbonne takogjer ugje u crkvu, da bi njene znamenitosti ogledo. Bijaše sam u crkvi, a na lijevoj strani. Na jednom regbi cijela crkva u jedan čas ispred očiju mu iščezne, više oltara zasja svjetlo, a usred toga svjetla ukaza mu se prečista Djevica sa rastvorenim rukama. Bisier se vrati i stade si druga da traži, dok ga ne nagje ko stijenu nepomična i klečeći pred oltarom sv. Mihovila. Pogleda ga i vidi, da je sav suzama obliven. Podigne ga, te više noseći nego vodeći, smjesti ga u kočiju. Mladić neprestano uzdisaše, ljubeći medaljicu prečiste Djevice. "Vodi me svećeniku", bijahu mu iza toga prve riječi. Ispuni mu želju. Pred svećenikom sve ispripovjedi i kako mu se je prečista Djevica ukazala i kako ga je u svim otajstvima katoličke Crkve poučila. I zbilja on je sada sve nauke naše sv. vjere znao. Zamoli ponizno za sv. krst, koji mu bi podijeljen 31. siječnja iste godine u crkvi il Gesù od kardinala Patrizi-ja. Zatim se vrati kući, ostavi svoju mladu zaručnicu, jer se nije htjela dati pokrstiti, bi zaregjen u svećenika, te ode u Palestinu, gdje je sa svojim obraćenim bratom, isto tako svećenikom, neumorno radio za obraćenje židova i gdje je sveto živio i sveto umro. On ustanovi kongregaciju sestara "kćeri sionskih" zvanih, koje i danas puno rade za obraćenje židova. One uvijek pod misom, kad svećenik diže presveto Tijelo i presvetu Krv Isusovu u vis, mole po naredbi svoga utemeljitelja Alfonsa Ratisbonnea i izgovaraju riječi: Oprosti im, Oče, jer ne znadu što čine. Tako se sa propetim Isusom na križu mole za obraćenje židova. [1]

J. M. Tvrtković, "Zlatni traci čudotvorne medalje", str. 118 – 121, 
Zagreb, 1901., tisak i naklada Antuna Scholza

[1] Sravni: "Čudnovato obraćenje Žida Ratisbonnea". Kod A. Scholza u Zagrebu.

Duhovna lirika utorkom 55

Papa Leon XIII.
(priredio Ante Špoljar)

PRESVETOJ DJEVICI

O nebeska sveta majko,
Kako si mi srcu draga!
Milo mi je izricati:
„Zdravo, moja majko blaga!“
Ti si sreća za me prava,
Moja nada, moja ljubav,
U nevolji svakoj si mi
Zaštita i oslon ubav.

Kad mi dušu zabrinutu
Stanu mučit razne strasti,
Kad se na nju ojađenu
Spusti kakav oblak tmasti:
Tada, ne daj Djevo, sveta,
Da ti strada biedno diete,
Već na one privini ga
Grudi svoje, grudi svete!

Kada jednom se približi
Čas posljednji žiću momu,
Satri svaku moć i snagu
Kletom duhu paklenomu.
Na umoru zatisni mi
Utruđene moje vjeđe,
A izruči dušu Bogu,
Da u vječnost sretno prieđe.

Razorite svoju opakost, a ne crkvene "bedeme"

O. Ratzinger, Von Balthasar i razaranje bedemâ

Joseph Shaw

22. XII. 2015.

S obzirom na reakcije (mahom tviterske) na moj tekst o primjedbi o. Ratzingera iz 1969. da će silna snaga prostrujati iz Crkve kad sve njezine "građevine" i "povlastice" budu posve uništene doima me se kako teško mnogi ljudi uspijevaju prepoznati liberalizam kad ga vide. Ni nakon toliko godina mnogi ljudi konzervativnih, čak tradicionalnih, instinkata zapravo ne shvaćaju o čemu se kod liberalizma radi. Trebalo bi biti očevidno da je taj odlomak iz 1969. godine izraz liberalnih pogleda, njihovo upravo tipično izlaganje. U svojoj (znatno kritiziranoj) ranoj knjizi Načela katoličke teologije o. Ratzinger je napisao:

"Činjenica je, kako je to Hans Urs von Balthasar istaknuo još 1952., da se (...) ona [Crkva] mora odreći mnogočega što joj je dosad pružalo sigurnost i što je uzimala zdravo za gotovo. Mora uništiti stare bedeme i pouzdati se isključivo u štit vjere."

To je, naravno, istovjetna misao onoj izraženoj u odlomku koji sam citirao u prijašnjem tekstu. Nipošto žalostan zbog gubitka, nazovimo je tako, crkvene institucijske prtljage, o. Ratzinger smatrao ga je potrebnim i dobrim. Tu je naprosto na Crkvu primijenjeno ono što politički liberali govore još od Rousseaua, a danas glasnije nego ikad. Uništite institucije, uništite strukture, običaje, predaje i očekivanja tradicionalnog društva, morala, obitelji i države, pa će nastupiti veliko buđenje, veliko oslobođenje, velik procvat čovječnosti. Nismo li se tih savjeta naslušali? I nije li njihova besmislenost dovoljno očevidna?

Politički liberali vole reći da su kapitalizam i ono što oni zovu jezgrenom obitelji tlačiteljski sami po sebi. Proširenoj pak obitelji i maloposjednicima nisu nimalo naklonjeniji: Staljin i Mao preobličili su industriju da bi služila državi, a ne dioničarima; ali suočivši se s ljudima koji žive na tradicionalan, predindustrijski način, smatrali su potrebnim da ih masovno poubijaju glađu i strojnicama. Ne, feudalizam je liberalima čak i mrži od kapitalizma, jer su feudalne društvene institucije moćnije, i stoga po definiciji, s liberalnoga gledišta, moćnije tlačiteljske. Budući da oni ne vjeruju u istočni grijeh, zacijelo ugnjetavanje iz ovih "struktura" sprečava da sve bude bajno.

Nemojte komuniste kriviti što ne planiraju kako stvari organizirati nakon revolucije. Nemojte svjetovne liberale kriviti što ne promišljaju kako odgajati djecu nakon što rastava, kontracepcija, socijalna skrb i rodna teorija jednom zauvijek dokrajče instituciju ženidbe. Nemojte liberalne katolike kriviti što ne razmišljaju kako će mladež usvojiti vjeru bez sustavne kateheze i navikavanja na prakticiranje pobožnosti. To nisu slučajni propusti. Ti ljudi iskreno vjeruju da se nitko ne treba brinuti za tu veličanstvenu budućnost. Kad ne bude tlačiteljskih institucija da gaze ljudski duh, sve će biti divno, divno! Zar ne vidite? Zora sviće! Ako zapreke ostanu, bit će uništene poput prvih protivnika revolucije! O, da, možda ćemo za omlet trebati razbiti nekoliko jaja, ali isplatit će se.

Znamo tu priču, i znamo da je iskušavana – još kako iskušavana – i nikad ne uspije, jer najmoćnije zapreke miru i skladu u nama su: sebične i poremećene želje pale ljudske naravi. Naravno, bilo je tlačiteljskih običaja i institucija kroz stoljeća, tako da se tradicionalist nalazi pred složenom i tananom zadaćom reformiranja i pročišćavanja pri održavanju, jačanju i prenošenju institucija koje su se razvile; jer iako se mogu zloupotrebljavati, one postoje da ograniče priliku za zločin i grijeh te da njeguju vrlinu i olakšaju uzajamnu pomoć.

Kriza Crkve zrcali krizu društva, jer revolucionarna ideologija koja uništava crkvene institucije nije drugo nego religijska inačica revolucionarne ideologije koja nagriza vitalne organe svjetovnog društva već dva stoljeća i više. S društvenom krizom ženidbe i obitelji poklapa se crkvena kriza, ne samo u ženidbenoj i obiteljskoj praksi nego i u teologiji. U oba slučaja mnogi "konzervativci" odlučni su oduprijeti se onomu što liberali žele učiniti sutra, ali prihvaćaju ono što su liberali učinili jučer i prilagođavaju se onomu što liberali čine danas. Trebamo vidjeti jasnije od toga; trebamo raditi ne na usporavanju revolucije, nego na obnovi onih "građevina" i "bedema" od kojih su živjeli naši predci.

O čemu je riječ? O vježbama i običajima, zakonima i institucijama koji utjelovljuju vjeru, naviještaju je drugima, povezuju katoličku zajednicu i pomažu pojedincu da živi dobrim životom. Riba petkom, ženino pokrivanje glave u crkvi, Angelus, katoličke škole i bolnice, kanonsko pravo, a nadasve tradicionalna liturgija i institucije naravnog zakona, kao što je obitelj, i božanskog zakona, kao što su sakramenti te sama Crkva.

Zašto bi ijedan katolik radije živio bez čitavog spektra takvih stvari, ako bi mogao birati? Zato što su, nekom pomutnjom, ljudi poput Von Balthasara i mladog o. Ratzingera, tvrdokornije liberale da i ne spominjemo, mislili da su one načinjene za krutost i nezdravo discipliniranje, nasuprot spontanosti i autentičnosti. (Nema sumnje da su za one "bedeme" ustanovljene naravnim i božanskim zakonom napravili iznimku, iako se s gledišta liberalne ideologije ta iznimka čini proizvoljnom.)

Liberalni prigovor protiv "bedemâ" zasniva se na zrnu istine glede načina na koji se možda postupalo u stanovitom razdoblju te na golemoj količini romantičarske i racionalističke ideologije. Običajni i formalni postupci mogu biti nešto najiskrenije što činimo; mogu biti najjači izraz naših najdubljih predanja. Sjetimo se svečanih obećanja, kao što je ženidbeni zavjet, ili običajnih izraza privrženosti. Oni su formalni jer su važni; običajni su jer su postali dio samih naših duša.

Biskup Fulton Sheen vrlo je dobro na argument o uništavanju bedemâ odgovorio malom prispodobom (Chestertonovom, kažu mi. Ja sam je čuo u snimci njegova govora, ali sam tekst na internetu našao na Rorate Caeli).

"Usred velikog mora bio je jedan otok s velikim, visokim zidom. Na tom otoku živjela su djeca, vrijeme provodeći u pjesmi i igri. Jednog dana doveslali su na otok neki ljudi. Sebe su nazvali osloboditeljima i upitali djecu: 'Tko je postavio ove zidine? Tko je izgradio te zapreke? Zar ne vidite da one sputavaju vašu slobodu? Srušite ih! Budite slobodni!'

Djeca su srušila zidine. Dođete li sada tamo, naći ćete djecu zbijenu na sredini otoka, boje se pjevati, boje se igrati, boje se plesati, boje se da ne padnu u more!"

http://www.lmschairman.org/2015/12/fr-ratzinger-von-balthasar-and.html

I zato braćo...

Pročitao sam negdje da je u zagrebačkoj katedrali slavljena misa "u čast boga Dioniza", pa sam iz razumljivih razloga odlučio provjeriti tu informaciju. Nisam našao potvrdu, ali sam naišao na događaj koji se zaista odvijao u katedrali: primanja i promaknuća u nekakav Europski vinski viteški red. Taj je "viteški red" navodno zasnovan na tradiciji reda svetog Jurja iz 15. stoljeća, a u današnjem obliku postoji od obnavljanja prije nekoliko desetljeća. Članovima je cilj da njeguju i šire vinsku kulturu, promiču vino, njeguju njegovu izvornost i kakvoću te podupiru socijalnu i karitativnu djelatnost. Geslo reda je "u čast Bogu i u čast vinu", a slogan "Oružje dolje, čaše gore!" (izvori: 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9).

Koliko sam shvatio, "viteški red" nije vezan uz Crkvu za razliku od primjerice Malteškog reda ili Reda svetog Groba jeruzalemskog. Članovi tog društva ne moraju biti katolici, a sudeći po ciljevima radi kojih se udružuju, bitno je jedino da vole vino. U Hrvatskoj su po katoličkim crkvama, pa i katedralama već održavali svoje obrede, a članovi su i neki naši svećenici te biskupi kao primjerice varaždinski i banjalučki biskup.

Smrt Raymonda Diocrèsa

(Les Belles Heures du duc de Berry, 94-95v)

Oko godine 1084. jedan poznati čovjek, slavni profesor Svetog Pisma, prispio je kraju svoga života. Klerici i ostali sakupiše se u Parizu na njegovu sprovodu kako bi ga održali uz uobičajene počasti.

No, kad je pokojnikovo tijelo okruženo promatračima trebalo položiti u grob, ono povika: "Na pravednom sudu Božjem sam optužen!" Čuvši to, svi prisutni zaprepašteni odnesoše tijelo u crkvu spremivši ga do sutra.

Idućeg dana dok su se služili pogrebni obredi, mrtvac ponovno povika: "Na pravednom sudu Božjem sam prosuđen!" Tada još začuđeniji, jer sud može biti na dobro ili na zlo, odlučiše spremiti tijelo do sutra.

Sutradan, dok su se svi sastali da pokopaju mrtvaca, ponovno zavika: "Na pravednom sudu Božjem sam osuđen!" Nato se svi uplašiše što čovjek s takvim postignućima može biti izgubljen. Jedan među njima, Bruno, progovori svojim učenicima: "Čemu se mi, bijednici, trebamo nadati? Bježimo stoga i živimo u samoći."

***

Raymond Diocrès, profesor na Sorbonni, čovjek koji je bio na veliku glasu po učenosti i kreposti, umro je u Parizu. Tri dana kasnije, njegov lijes, lijepo ukrašen znakovima službe, svečano je unesen u katedralu praćen od kolega profesora, velike grupe studenata i brojnih svećenika.

Tisuće su pohodile sprovodne obrede, bezbrojne su svijeće zapaljene i molitve upućene za njega od strane onih koji su se divili tako velikom znanju i vrlinama časnoga pokojnika. No kada je kor u Službi za mrtve došao do retka koji sveti Job pita u Pismu: "Koliko imam bezakonja i grijeha? Pokaži mi moja zločinstva i prestupke!", iznenada se tijelo koje je ležalo na odru pomakne pred njihovim očima, sjede i zavika glasom očajnika koji se slagao s očajem u njegovim očima: "Na Božjem sam sudu optužen, suđen i osuđen".

Rekavši to, pade nazad više se nikad ne pomičući. Tako je svjetski poznati profesor skrivao poroke pod vanjštinom vrlina. Ali Bog, koji poznaje srca, znao je njegove grijehe i kaznio ga za njih.

Ovaj je događaj potaknuo sv. Brunu da do krajnosti odbaci sve slasti ovoga svijeta, osnuje samostan u planinama, dom kartuzijanaca koji su do današnjeg dana poznati kao najstroži i najviše isposnički od svih redova.

(Eustache Le Sueur, scene iz života sv. Brune)

Raymond propovijeda, neki poput sv. Brune slušaju, drugi se dosađuju. 

Raymondova smrt.

Najbolja propovijed koju je Raymond ikada održao bila je poslije njegove smrti. 

Posljedica sažete, iskrene i dobre propovijedi: obraćenje slušača.

Jedinstvo i različitosti

Čitajući rasprave koje su pokrenute člankom p. Nodila, počeo sam razmišljati koliko je zapravo lažno one koji danas komentiraju s "katoličkih" pozicija pokušavati utrpati u nekakvo jedinstvo.

Ima puno toga što razdvaja ljude koji su kršteni u Katoličkoj Crkve, a žele i danas biti katolici. Ne mislim tu samo na neke, rekao bih, normalne razlike: kojemu svetcu se više molimo ili se njegovim učenjem nadahnjujemo, kako gledamo na razne svjetovne stvari i slično. Ne mislim čak ni na neka važnija pitanja poput toga je li Međugorje mjesto sotonskih ukazanja ili pak najveće Marijine prisutnosti na Zemlji nakon Njezina Uznesenja.

Ponekad, kad pročitam što pišu drugi katolici, imam osjećaj kao da živimo u paralelnim dimenzijama. Kao da je svatko od nas u nekom svome krugu iz Vennovih dijagrama vjerskih, moralnih i liturgijskih postulata koji se rijetko kada potpuno preklapaju. Izgleda da su današnji katolici osuđeni na neprestani životni 'ekumenizam': tražiti kod drugih katolika u kojim se katoličkim stavovima uopće možemo složiti. No kao što je stvarni, međureligijski ekumenizam promašeni projekt koji čovjeka može samo po čudesnom, kontraindiciranom putu dovesti do jedine istinite vjere, tako je i ovaj 'životni ekumenizam' zapravo uzaludan. Razmišljam pripadam li ja istoj religiji kao primjerice jedan Hrvoje Vargić, p. Ivan Ike Mandurić, kardinal Cupich ili na koncu konca papa Franjo, Jorge Mario Bergoglio.

Reći će netko, što si tako skučen u svojim nazorima, moraš prihvatiti da se katolici mogu legitimno razlikovati u svojim gledištima. Ali problem i jest u tome što ja ne vidim kako pomiriti s katoličanstvom to da Franjo promiče preljub ili neće kleknuti pred Presvetim, da Cupich brani pobačaj ili pederske unije, da Mandurić čak i onu jadnu, siromašnu i napola mrtvu liturgiju novus orda slavi kao protestantski show, da Vargić temelji svoju filozofiju na slobodi govora i vjerovanja itd.

Je li onda zaista jedino rješenje da kažem: "Više je toga što nas spaja, nego razdvaja". Na to mi se spontano javlja još i jača reakcija, no što je tjeskoba koju p. Nodilo osjeti kad čuje za novu akciju Vigilarea. Sjetim se priče iz života pustinjskih otaca:

Govorahu o abba Agatonu kako su mu došli neki koji su čuli da ima jak dar rasuđivanja. U želji da vide hoće li se naljutiti, rekoše mu: "Jesi li ti Agaton? Čujemo o tebi da si bludnik i oholica." On odgovori: "Da, tako je." Zatim ga upitaše: "Jesi li ti onaj Agaton, blebetalo i ogovaralo?" On odgovori: "Ja sam." Rekoše opet: "Jesi li ti Agaton, krivovjerac?" Odgovori: "Nisam krivovjerac." Upitaju ga: "Reci nam zašto si podnio sve što smo ti do sada rekli, a ovu riječ ne prihvaćaš?" Reče im: "Ovo prije sam sebi pripisao jer je to od koristi za moju dušu, no krivovjerje je odvajanje od Boga, a ja se ne želim odvojiti od Boga." 

Ima neki ljutiti komentator ovog bloga koji me često ispituje jesam li konačno progledao i postao sedevakantist poput njega. Pretpostavljam da je ljut jer mu ne objavljujem umotvorine. Moram ga razočarati. To što je Franjo vjerojatno najgori papa u povijesti Crkve, ne daje mi za pravo da kažem kako nije Papa.

No vratimo se "ekumenskom dijalogu" s drugim katolicima ili barem katoličkim komentatorima. Čini mi se da je nepremostivost razumskog neslaganja (a mi katolici smo se barem uvijek ponosili razumnošću vjere), a ne samo neke emotivne usklađenosti, prvenstveno uvjetovana teškom krizom principa jedinstva. Budući je papinstvo u tako ozbiljnim problemima, teško je očekivati jedinstvo na bilo kojoj nižoj razini. Očito je to rana koju katolici moraju i osobno nositi i trpeći prikazivati. Meni se, da nastavim tu analogiju, čini bolje da ta rana ostane otvorena i vidljiva, nego da je pokrivamo puderom šutnje i svakojakim nečistim krpama aktivizma samo zato da bi svijet mislio kako smo dobro, jaki i spremni da se obranimo. A za to vrijeme, sepsa se širi.

Ključno je da nužnoga i najbitnijega ne samo da nismo lišeni, nego nam to nitko i ne može uzeti: trebamo moliti Trojedinog Boga, Majku Božju, svece i anđele. Gospodin jedini može promijeniti ovo katastrofalno stanje. Zašto bismo uopće htjeli da drugi misle kako "ipak nije tako loše"? Ne kažem to da bismo zajednički iščekujući apokalipsu zanemarili svoje dužnosti, nego zato da nam se i drugi otriježnjeni pridruže i potaknu nas u molitvi.

Sažeti pregled situacije

Poslušajte vrlo dobro izlaganje uravnoteženog i istinoljubivog novinara Edwarda Pentina koje posebno preporučujem klericima i onima koji pišu o zbivanjima u Katoličkoj Crkvi. Pentinova objašnjenja su ujedno optužujuća kritika za sve naše vjerske medije poput Glasa Koncila, IKA-e, HKR-a, Radio Marije, Laudata, bitno.neta itd.

Gostujući autor - Haydockov komentar Biblije

U tijeku su prijave za volonterski projekt koji se tiče prevođenja poznatog Haydockovog komentara. Razloga za takav pothvat ima mnogo, pogotovo u Republici Hrvatskoj. Za one koji nisu upoznati s komentarom, potrebno je reći par crtica:

1. Komentar je izdan zajedno s Douay Rheims prijevodom Vulgate riječ po riječ 1859. godine.
2. Vrijednost komentara proizlazi iz detaljnog objašnjavanja svake knjige Svetog Pisma, redak po redak, koristeći izvore poput dokumenata crkvenih koncila i zapisa crkvenih otaca (Sv. Augustin, Sv. Jeronim, Sv. Ivan Zlatousti...).
3. Komentar kroz glavne retke jasno, logično i konzistentno opovrgava mnoge protestantske hereze i hereze koje su se pojavile u ranoj Crkvi te jasno objašnjava istinitu (katoličku) interpretaciju tekstova.

Sam komentar u PDF verziji ima preko 2000 stranica, stoga je očita potreba dodatnih ljudi. :)

Od zainteresiranih se traži znanje engleskog jezika, dok znanje latinskog i grčkog u ovom trenu nije potrebno. Upravo zbog toga što je ovo volonterski projekt, zahtjevi što se tiče posla neće biti veliki. Očekuje se prijevod određenog dijela komentara jedan sat tjedno (tj. 0.60 % vremena na tjednoj bazi), pa koliko dragi Bog dao da prevedemo, toliko ćemo prevesti. Nakon što se skupi određeni broj ljudi, cijeli tim bi radio samo na jednoj knjizi (prva će biti komentar Matejevog evanđelja). U slučaju da se javi 5 ljudi, predviđam da bi u roku od mjesec, mjesec i pol imali prvi draft prijevoda Evanđelja po Mateju koji će zasigurno umnožiti vjeru mnogih katolika, ali i obratiti mnoge druge duše u jedinu i istinitu vjeru, što će Gospodinu sigurno biti drago.

U slučaju prijava ili dodatnih pitanja, neka zainteresirani slobodno pošalju mail na justformedia958@gmail.com .