Hodanje po oltaru - je li zaista nužno?

Danas sam ušao u zagrebačku katedralu da se pomolim i osim gomile neodgojenih turista, zatekao sam prizor koji sam već više puta vidio. Časna sestra i njezin pomoćnik hodali su po oltaru sv. Ćirila i Metoda u sklopu priprema za sutrašnji blagdan tih svetaca. Inače sam znao viđati časne kako hodaju po starom glavnom oltaru kako bi rasporedile cvijeće. Ne trebam posebno spominjati da ne pokleknu kad hodajući po oltaru prođu ispred svetohraništa jer ne pokleknu ni kada su na tlu. Idu i đonom na oltarni kamen, ne pazeći gdje stupaju, osim valjda da ne stanu preblizu rubu.

Uvijek mi je sve to skupa jako ružno za vidjeti. Pa zar nisu i prije časne sestre i drugi laici čistili i kitili oltare. Teško mi je zamisliti da su po posvećenom oltaru tako stupali u cipelama. Ako već nije moguće doseći neke dijelove s ljestvi (što mi se baš i ne čini vjerojatno), zar se ne može oltar pokriti nekom tkaninom, izuti se i paziti da se ne staje na sam oltarni kamen. Možda bi se takve radove moglo ostaviti za vrijeme kad je crkva zatvorena jer djeluju sablažnjivo. Ili je stvar u tome da to više zaista nikog ne smeta. Za vrijeme mise okrećemo Mu leđa i grabimo Ga rukama, a izvan mise gazimo Njegov žrtvenik i ne prigibamo pred Njim koljeno?