Ideš li u crkvi da plešeš?

Vladanje u crkvi

1. Kad je Mojsije u pustinji vidio grm od kupine gdje gori a ne sagorijeva, reče: »Idem da vidim vigjenje ovo veliko.« Ali mu Gospod vikne isred kupine i reče: »Ne idi ovamo; izuj opanke s nogu, svojih; jer je mjesto, na kojem stojiš, zemlja sveta.« (II. Mojs. 3, 5). Gle, kako Gospod i samoga slugu svojega Mojsija opominje na poštovanje, koje treba da ima pred Bogom svojim sakrivenim u grmu. Zato Mojsije ne izuva samo obuću, nego i zaklanja lice svoje ne usugjujući se gledati prema Bogu. Šta misliš, kršćanine dragi, ne ide li ta opomena i tebe, kad se stupivši u crkvu staneš približavati Bogu sakrivenomu na našim žrtvenicima te hoćeš da budeš kod žrtve, gdje se pod prilikama hljeba i vina prinosi za te? Nastoj zato da u crkvi pred žrtvenikom Gospodnjim pokazuješ što veće poštovanje! Kod svete mise kleči na oba koljena, i ako nemaš u rukama molitvenika ili krunice, sklopljenih se ruku Bogu moli. Ako i ne trebaš zakloniti lica kao Mojsije od straha pred Gospodom, zastri ga što većom čednošću i ne daj očima, da ti radoznalo i preslobodno vrludaju unaokolo po osobama i stvarima, koje te odvraćaju od Boga. Za svetu Hedvigu, kraljicu Poljsku, čitamo, da je došavši u crkvu cjelivala pod pred žrtvenikom; a za svete je mise zastirala lice svoje plaštem i uza to toliko plakala, te su joj oči bile krvave od suza. Za sv. Elizabetu Turinšku već smo spomenuli, kako je pred žrtvenikom bila ugled pobožnosti. Ali jednoć se dogodi, te se zaboravila i uprla oči u svojega muža. Uto zazvoni na podizanje. Elizabeta se prene i sabere se. Ali kad svećenik podigne svetu hostiju, ugleda svetica Spasitelja svojega s krvavim ranama. Odmah je razumjela, što će to reći, pa udari u gorak plač moleći oproštenje za nepažnju svoju. Blažena je nadvojvotkinja Margarita Austrijska rekla jednoć: »S krvavim bi suzama valjalo oplakati nepažnje, u koje često za svete mise upadamo, kao što i nemar i nepoštivanje, s kojim joj pribivamo.« Drži to na pameti i budi osvjedočen, da ništa ne pomaže toliko unutrašnju pobožnost, koliko spoljašnje lijepo vladanje u crkvi; što više, tim se naknagjuje često i ono, što se u srcu podati ne može. Osim toga spoljašnje lijepo vladanje u crkvi od neiskazane je cijene i za druge. Tvoja pobožnost vrelo je pobožnosti i za okolinu tvoju. Sv. Ivan Zlatoust piše o vladanju prvih kršćana u crkvi ovo: »Kad su dolazili u zbor, gdje se imala vršiti služba Božja, cjelivali su ponizno prag na vratima, a za svete misne žrtve bili su tako tihi, kao da nikoga nema.«

2. Ako već nedostatak poštovanja u kući Božjoj i kod službe Božje valja prekoriti, što da se onda reče tek, ako se kršćani očevidno nedostojno i sablažnjivo vladaju? Ovdje treba da se prije svega spomene drsko razgledavanje, brbljanje i smijanje, a onda ono stajanje, naslanjanje i klečanje, za koje bi čovjek rekao, da se ljudi hoće više njime Bogu narugati, negoli mu podati čast. Nijeste li nikada čuli, kako je onaj inače tako blagi Spasitelj videći, što se sve ne radi u hramu Oca njegova nebeskoga, planuo gnjevom, isprebacao mjenjačima stolove, te ispletavši bič od uzica istjerao sve skvrnitelje hramske napolje? Mislite li, da Gospod pod prilikama od hljeba ne vidi, što se u njegovoj kući zbiva? Ili, pita psalmist, »koji je stvorio uho, da ne čuje, ili koji je načinio oko, da ne vidi?« (Ps. 93, 9). Da Krist Gospod iz prilika od hljeba iznenada izide i plamene svoje oči obrati na one, koji se u crkvi smiju i šale zbijaju, kako bi ostali, kao da ih je munja ošinula! Ali neka budu osvjedočeni, ako svojega nedostojnoga vladanja ne ostave, da ih ne će minuti jara iz očiju Gospodnjih na posljednjem sudu. No ne će vazda trebati čekati na pošljednji sud. Kazna će ih zaslužena ovdje stići. Kad je Bruno, pobožni sin cara Henrika, vidio svojega brata, gdje za svete mise brblja s Konradom, mladim vojvodom Lotrinškim, reče proročke riječi, koje su se na vlas ispunile: »O, u kakvo će se smrtno neprijateljstvo obratiti ovo prijateljstvo!« Da tvoje vladanje bude prema svetome mjestu, opominjem te napose, te ne ostaješ u crkvi na onim mjestima, gdje se kupe neke odregjene osobe, koje kao da su od gjavla naručene, da kradu pobožnost iz srdaca sve okoline svoje. Čuvaj se napose, da ne držiš s onima, što stoje na vratima od crkve, te drsko mjere svakoga, koji ulazi i izlazi, ili s onima, što se namještaju pred crkvom i oko crkve samo zato, da budu slobodniji u svojim nevaljalštinama. Tima kažem samo ovo: Neka paze, da nijesu već tako, u vlasti sotoninoj, te ih više ne pusti k žrtvi spasenja; ili su već Gospodu tako mrski, te im više nema mjesta u domu njegovu!

3. Napokon ovdje još samo jednu riječ na zao običaj, koji se ovdje ondje vidi za službe Božie, a to je taština, katkad upravo i razuzdanost u odijevanju. Čini se, da ova ili ona želi oči i srca svega nazočnoga naroda obratiti k sebi ondje, gdje svaki pogled i svako srce treba da bude upravljeno samo k Bogu. Po tom ovo nije drugo, nego neka, vrsta svetokragje i zavagjanja usred doma Gospodnjega. Sv. Ivan Zlatoust govori jednoj takvoj osobi: »Ideš li u crkvi da plešeš? Ili ideš zato onamo, da pokažeš svijetu svoju ljepotu i svoj nakit? A ako ideš u crkvu zato, da Boga moliš za oproštenje, zašto se onda kitiš tako sjajno? To nije odjeća pokorne grješnice. Svojim nakitom ne samo da ne zaslužuješ oproštenja, nego još umnožavaš grijehe i prizivlješ ponovo gnjev Božji na se.« Kako su naopake takve stvari u crkvi, možeš lijepo razabrati iz riječi, što ih je veliki kancelar Engleski, Toma Morus, rekao jednoj takvoj nakićenoj ženskoj glavi: »Ako ti veliki Bog u ime nagrade za revnost, s kojom se kitiš, ne poda pakla, jamačno će ti učiniti krivo.« Kollko bi bolje takve osobe učinile kad bi svoj nakit raskopale, pa njime crkve i žrtvenike ukrasile! Ili nije 11 sramota, dok se one sjaju od ukrasa, da im je crkva jadna i otrcana? Kad se takve osobe nagju u siromašnoj crkvi, ne čini li ti se, kao da gledaš, gdje kći sva u nakitu ide uz mater u prnje odjevenu? U dom Gospodnji neka dolaze žene, kako opominje sv. apostol Pavao, »u pristojnom odijelu, sa stidom i poštenjem da ukrašuju sebe, a ne pletenicama i1i zlatom ili biserom ili haljinama skupocjenima, nego dobrim djelima, kao što se pristoji ženama pobožnim.« (I. Tim. 2, 9 i 10). A jedno izmegju dobrih djela, u kojima treba da se odlikuju, neka bude i staranje za ukras doma Gospodnjega. Ili zar će kršćanke imati manje srca za dom Boga svojega i za žrtvenike njegove, negoli su imale Israelke u doba Mojsijevo za sveti šator i kovčeg zavjetni? Kad ih je Mojsije pozvao, da prilože nešto od nakita svojega za ukras šatora Gospodnjega i službe Božje, skupile su toga toliko, te se Mojsije divio i napisao im u hvalu ovo svjedočanstvo: »Donesoše vesela srca i drage volje prvine (najdragocjenije, što su imale) Gospodu, da se sagradi šator od svjedočanstva. Što je god bilo od potrebe za službu i za haljine svete, donesoše ljudi i žene: narukvice i oboce, prstene i grivne; svaki se sud zlatni odluči za prilog Gospodu.« (II. Mojs. 35, 21 i 22). Tako se, kršćanine dragi, uči od starih Israelaca revnosti za ukras doma Gospodnjega.

(Sveta misa, sastavio Valentin Čebušnik, Društvo sv. Jeronima, u Zagrebu 1915.)

Tradicionalne mise kroz tri nedjelje u crkvi sv. Martina

U zagrebačkoj crkvi sv. Martina tradicionalne latinske mise služit će se u nedjelje 30.7. u 11,30 sati, 6.8. u 18 sati i 13.8. u 16 sati.

Za Potrebochu i Hasen Dece Fare Samarichke

Nedelja VII. po Trojakeh.

Od Kriveh Prorokov vu ovcheh Haljah.

Chuvajtese od Kriveh Prorokov. Math. 7.

Kristush Jeſush nas opominja dase chuvamo od Kriveh Prorokov koji vu Ovcheh Koſah dolaziju, a znutrasu zgrablivi Vuki, iz Chinov nje poznati hochete, ar na Ternju nerazte Grozdje, niti na Kupinju Fige. Anda kakogoder Dervo iz Sada je mochi poznati, tako Ljudi iz njihove Chinov, koji akosu zlochezti, takove beſati, akosu dobri, takove nasleduvati duſni jesmo.

Nadalje, kakgoder Dervo, koje Sada nenosi, hochese podsechi, i v Ogenj verchi – Tako izto, i Chlovek, koji veli meni "Gozpone. Gozpone!" thojezt, koji manguje, i dobra Dela nechini, hochese podsechi, i vu Ogenj peklenzki hititi, kajti na Zvelichanje nije dozta Veru vu Serdcu derſati, nego treba nju z' Chinmih pokazati, i z' Vuztmih valuvati, zatho on vu nebesko Kraljeztvo dojde, koji Otca moga Volju zpunil bude.

Razdelenje.

Opomenjak Kristusha Jeſusha zbog Chuvanja sebe od kriveh Prorokov znamenuje, i nazvescha nam Duſnozti kerschanzke, najmre, da mi moramo
1. Zlochezte Ljudi beſati, kajtise zapoveda Zlo beſi.
2. Dobre Ljudi nasleduvati, kajtise zapoveda Dobro chini.

Navuk.

Na ovom Svetu jesu dvoje Fele Ljudi, najmre dobri, i zlochezti, koje poznati Nachin Kristush Jeſush namje nazveztil najmre kojeh Ljudih Chini jesu zlochezti, i oni jesu zlochezti: zatho takove Kristush zapoveda beſati, da nas svojemih zlocheztemih Chinih, i Peldamih na zlochezto, i greshno Delo nenapeljaju. – Kojeh Ljudih Chini jesu dobri, takove Bog zapoveda nasleduvati, i z' njimise zadersavati da oni nas svojemih dobremih Peldamih na Put Zvelichenja okrenuti moreju – Kak takaj kakgoder Dervo, koje Sada nositi neche, hochese podsechi, i vu Ogenj verchi – Tako izto, i Chlovek, koji neche dobra Dela chiniti takov z' nechemurnem, i lenem Slugum, koji nije hotel Peneza sebi izruchemoga na Ztol Premembe poztaviti, negogaje vu Rubec zamotal, i onak manguval, hochese podsechi, i vu Ogenj peklenzki hititi.

(Josef Gyurkovechki, Kratko-zpravek evangeliumov nedeljneh i svetechneh, Vu Peshti. 1820.)

Hvala gospodinu koji mi je poklonio pretisak (Kutina, 2015.)!

Jedan po jedan

I najednom ostadoše trojica
Što sad?

Christopher A. Ferrara
17. srpnja 2017.

Iznenadnom smrću kardinala Joachima Meisnera četvorica “kardinala dubijaša” postala su trojicom, a da još nitko od njih nije poduzeo nikakvu akciju za ispravak zabluda iz “Amoris laetitia”, koje se sada šire Crkvom na besprimjeran, istinski apokaliptičan način, lomeći sveopću, dvotisućljetnu euharistijsku stegu ukorijenjenu u objavljenoj istini o nerazrješivosti ženidbe i beskrajnoj svetosti Presvetog Sakramenta. S obzirom na dob preostale trojice (kardinal Brandmüller 88, kardinal Caffarra 79 i kardinal Burke 69) daljnje smanjivanje njihova broja u kratkom roku stvarna je mogućnost. Čovjek se pita hoće li svi oni naprosto preminuti s ovoga svijeta a da ne objave obećani “formalni ispravak”. Što je onda bila svrha prvotne javne intervencije, zahtjeva za odgovorom na pet dvojbi, koje su naišle na grobnu šutnju Pape Bergoglia kroz više od pola godine (kao da odgovore nismo već znali)? I što je bila svrha javnog traženja audijencije kod Pape, kad on, što preživjeli kardinali sigurno znaju, nema namjeru da ikad pristane biti suočen sa svojim zabludama, nego, naprotiv, da ih promiče namigivanjem, kimanjem, privatnim izjavama i strateškim imenovanjima u episkopat i Kardinalski zbor?

U međuvremenu Benedikt XVI., jedini “papa emeritus” u povijesti Crkve (novotarija koju je sam izumio), dao je svoj doprinos onome što moramo nazvati farsičnom dimenzijom ove besprimjerne situacije. U pismu pročitanom na sprovodu kardinala Meisnera on kaže:

“Znamo da je ovom strastvenom pastiru i dušobrižniku bilo teško napustiti službu, pogotovo u vrijeme kad Crkva naročito hitno treba uvjerljivih pastira koji se mogu oduprijeti diktaturi duha vremena i odlučno žive i misle iz vjere. No tim više ganulo me je što je on, u tom posljednjem razdoblju života, naučio pustiti se i živjeti u dubokoj sigurnosti da Gospodin ne napušta svoju Crkvu, čak ni ako je lađa toliko puna vode da se gotovo već prevrnula.”

Razmotrimo golemo skriveno značenje toga kratkog teksta:

- Benedikt je napustio svoju službu iako je znao da se Petrova barka “gotovo već prevrnula”.

- Benedikt hvali Meisnera kao jednoga od “uvjerljivih pastira koji se mogu oduprijeti diktaturi duha vremena”, a itekako zna da je Meisner s ostalim trima kardinalima dubijašima nikoga drugog nego sveopćeg pastira sučelio s moralnim zabludama čiji je učinak katastrofalan, koje predstavljaju upravo predaju diktaturi duha vremena, ali o kojima Benedikt ne želi ništa reći.

- Benedikt kaže da “Gospodin ne napušta svoju Crkvu”, baš u trenutku kad se zbog ponašanja sadašnjeg zauzimatelja Petrove stolice javlja strah da je Crkvu, iako je to nemoguće, Gospodin napustio. On piše kao da nemamo Papu čije je upravljanje izvor toga straha.

- Benedikt hvali Meisnera da je “naučio pustiti se” i predmnijeva da će Krist štititi Crkvu čak i ako kardinali i ostali članovi njezine hijerarhije ne učine ništa kako bi ispunili svoju dužnost braniteljâ vjere protiv Pape očevidno odlučnog nametnuti katastrofalne “reforme” na kakve se nijedan Papa prije njega ne bi usudio ni pomisliti. Je li Meisner, s kojim je Benedikt razgovarao malo prije njegove smrti, bio odustao od svake težnje za upućivanjem vajnoga “formalnog ispravka”?

U istom duhu, Benedikt je prošlog mjeseca iznio ovu tajnovitu primjedbu kad su ga u njegovu vatikanskom prebivalištu posjetili Papa Bergoglio i petorica novih, prikladno popustljivih kardinala što ih je Bergoglio pridodao rastućem tijelu svojih reformističkih udarnih četa: “Gospodin na kraju pobjeđuje.” Vrlo je čudno uputiti takvu primjedbu grupi novokreiranih kardinala. Je li Benedikt htio reći — teško je izbjeći to značenje — da će Gospodin poraziti njih i Papu koji ih je kreirao?

U toj prigodi, budi usput rečeno, “papa emeritus”, koji se Petrove stolice odrekao jer navodno nije više mogao izvršavati papinske dužnosti, s novim je kardinalima razgovarao bez napora, tečno, na njihovim različitim materinskim jezicima. Nakon toga im je zajednički s Papom Bergogliom podijelio blagoslov, izgovarajući riječi blagoslova, dok je Bergoglio šutio, što je potkrijepilo dojam da sada imamo dvojicu Papa koji su iznad kardinalâ i mogu im podijeliti apostolski blagoslov.

Sve čudnija i čudnija biva situacija. S čisto povijesnoga gledišta bilo bi fascinantno. No s fatimskoga gledišta posrijedi je odvijanje strašnog proroštva o našem vremenu. Vjernici se pitaju “Što sad?”, očekujući dramatični odgovor što će ga Nebo zacijelo providjeti.

http://www.fatimaperspectives.com/fe/perspective1050.asp

Blagoslov kapele sv. Josipa

Jučer je p. Franz Schmidberger, rektor njemačke bogoslovije Svećeničkog bratstva sv. Pija X., blagoslovio novu kapelicu tog bratstva u Zagrebu.

Zahvaljujem čitatelju bloga za nekoliko fotografija koje mi je poslao, a ako ste i sami prisustvovali tom događaju, možete svoje dojmove ostaviti kao komentar.

Jedna priča - Stješnjavanje

Mladen JURČIĆ: Stješnjavanje

(Marulić, srpanj-kolovoz 2008.)

Crkva je i poslije njegove žarke, očajničke molitve-vapaja, ostala jednako tiha, mračna i ponoćno hladna (studeni je ove godine posve opravdao svoj naziv), osvijetljena samo malim, vječnim sjajem na oltaru i prigušenim odsjajima uličnih svjetiljki koji su se probijali kroz visoke vitraje, a ova sadašnja tišina i mrak bili su vrlo različiti od onih kad je, tako davno, kao mlad župnik, ponekad duboko u noć isto tako molio pred oltarom prazne crkve, koja tada zapravo nikad nije bila posve pusta, jer od svetohraništa se nevidljivo ali sigurno širio mističan, sveobuhvatan dah prožet dubokom Nazočnošću kojoj se u svakom trenutku mogao obratiti s nepokolebljivim unutrašnjim uvjerenjem. No ta se Nazočnost već neko vrijeme povukla, nije izblijedjela ni iščezla, jer značilo bi to da je zapravo nikada nije ni bilo, osim u njegovu živom zamišljanju, i grčevitoj, zaludnoj čežnji, nego kao da ju je prekrila, žalosno prigušila sputavajuća magla njegove utučenosti, sumnje, beznadne rezignacije, pa je poput prave magle tjeskobno izbjeljivala, poništavala konkretne, smislene obrise, a poznati je, vidljivi svijet zaleđivala ozračjem posve tuđe, nedogledne pustoši u koju je zalutao.

Papa na zadatku: uništi, uništi, uništi!

Bergoljanska apokalipsa (ažurirana)
"Tajno" povjerenstvo za "ponovno rastumačenje"
enciklike Humanae vitae zasnovano na Amoris laetitia

Christopher A. Ferrara
16. lipnja 2017.

Ugledni Roberto de Mattei, odvažan protivnik razornog nadiranja bergoljanstva, potvrdio je postojanje tajnog povjerenstva zaduženog od pape Franje da pronađe zaobilaznicu oko trajnoga crkvenog nauka o unutarnjem zlu kontracepcije, potvrđenog od Pavla VI. u Humanae vitae.

Glavno da je poslušan

Papa služi misu za radnike u Vatikanu (namjerno izbjegavajući vatikanske crkve). 

Ova kratka anegdota iz Tosattijevog članka sažeto opisuje kakva je osoba papa Franjo (brutalni autokrat kojem ništa nije sveto), kakva je osoba kardinal Müller (zašto je dobro da je smijenjen) i još par stvari o modernom shvaćanju svete mise.

Kardinal [Müller] je celebrirao misu u crkvi pridruženoj palači kongregacije [za nauk vjere] za grupu njemačkih studenata i profesora. Njegov tajnik prišao mu je kod oltara: "Papa želi govoriti s vama." "Jeste li mu rekli da služim misu?", upitao je Müller. "Da", odgovori tajnik, "ali kaže da mu to ne smeta - svejedno želi razgovarati s vama." Kardinal je otišao u sakristiju. Papa koji je bio vrlo loše raspoložen dao mu je neke naredbe i predao mu dosje koji se ticao jednog od njegovih prijatelja kardinala.

Tradicionalne mise u crkvi sv. Martina 9., 10. i 11. srpnja 2017.

Prenosim s google grupe Tradicionalna Misa:

Vlč. Mate Bartulica služit će u zagrebačkoj crkvi sv. Martina tradicionalne latinske mise u nedjelju 9. srpnja, ponedjeljak 10. srpnja i utorak 11. srpnja 2017., sva tri dana u 19 sati.

Hodanje po oltaru - je li zaista nužno?

Danas sam ušao u zagrebačku katedralu da se pomolim i osim gomile neodgojenih turista, zatekao sam prizor koji sam već više puta vidio. Časna sestra i njezin pomoćnik hodali su po oltaru sv. Ćirila i Metoda u sklopu priprema za sutrašnji blagdan tih svetaca. Inače sam znao viđati časne kako hodaju po starom glavnom oltaru kako bi rasporedile cvijeće. Ne trebam posebno spominjati da ne pokleknu kad hodajući po oltaru prođu ispred svetohraništa jer ne pokleknu ni kada su na tlu. Idu i đonom na oltarni kamen, ne pazeći gdje stupaju, osim valjda da ne stanu preblizu rubu.

Uvijek mi je sve to skupa jako ružno za vidjeti. Pa zar nisu i prije časne sestre i drugi laici čistili i kitili oltare. Teško mi je zamisliti da su po posvećenom oltaru tako stupali u cipelama. Ako već nije moguće doseći neke dijelove s ljestvi (što mi se baš i ne čini vjerojatno), zar se ne može oltar pokriti nekom tkaninom, izuti se i paziti da se ne staje na sam oltarni kamen. Možda bi se takve radove moglo ostaviti za vrijeme kad je crkva zatvorena jer djeluju sablažnjivo. Ili je stvar u tome da to više zaista nikog ne smeta. Za vrijeme mise okrećemo Mu leđa i grabimo Ga rukama, a izvan mise gazimo Njegov žrtvenik i ne prigibamo pred Njim koljeno?

Bdijte i molite - molitvenik

Nedavno je iz tiska izašao novi latinsko-hrvatski molitvenik (Bdijte i molite : molitvenik : latinsko-hrvatski / priredio msgr. Jorge Ramos. - Zagreb : Naklada sv. Antuna, 2017. - 156 str. ; 15 cm.)

Budući da sam kupio taj molitvenik, odlučio sam ga ukratko predstaviti čitateljima ovog bloga. Evo dvije mutne slike da vam bude bistrije o čemu se radi.

Molitvenik je lijepo uvezan sa zlatnim slovima koja su na naslovnici i utisnuta. Nije ni prevelik ni premali, veličina taman takva da zgodno stoji u ruci. Uređen je spartanski, ali to je u mojim očima pozitivno. Posebno mi se sviđa što su latinski i hrvatski tekst ravnopravni: isti je font i prostor koji im pripada, svaki zauzima pola stranice, latinski je uvijek lijevo, a hrvatski desno. Ima sitnijih nedosljednosti jer su u nekim molitvama naglasci u latinskom tekstu navedeni, a u drugima su ispušteni. U, priznajem vrlo letimičnom, pregledu knjižice nisam naišao na tipfelere.

Što se tiče sadržaja, najprije su navedene osnovne molitve te molitve prije i poslije jela, razmatranja i duhovnog štiva. Zatim slijedi krunica s lauretanskim litanijama, nekoliko molitava prije Mise, ordinarij (novus ordo) mise, zahvale nakon mise i još neke molitve od kojih izdvajam Atanazijevo vjerovanje. Na kraju je križni put kojemu je autor sv. Josemaria Escriva, a to je i jedino mjesto gdje se pojavljuju ilustracije, prepostavljam kako bi pomogle molitelju ukoliko nije u crkvi ili se nalazi pred modernim križnim putom.

Ako je djelomično i razumljivo da se zbog broja stranica i načina upotrebe nije moglo donijeti na latinskom čitav križni put, smatram da je ipak trebalo na tom jeziku navesti osnovni obrazac te nazive svake postaje i himan Stabat mater. Također bi bilo dobro da su na latinskom doneseni nazivi otajstava krunice i pohvale Božjem imenu, a njihov izostanak je pomalo i neobičan jer je ostatak ružarija i blagoslova s Presvetim Sakramentom uvršten dvojezično.

Ipak, najveća zamjerka, koja će meni osobno nažalost znatno ograničiti upotrebljivost ovog molitvenika je uvrštavanje isključivo teksta novog reda mise. Teško je pomisliti da je jedini razlog ograničenje opsega knjige jer su uvrštena sva tri pokajnička čina i sve četiri euharistijske molitve iz misala Pavla VI. Kad bi bilo moguće izdati verziju ovog molitvenika u kojoj bi umjesto novog obreda bio stalni dio tradicionalne mise te eventualno uobičajena verzija križnog puta koja nije ništa duža od Escrivine, onda bih ne samo svesrdno preporučio molitvenik, nego i kupio tridesetak komada da zamijene islužene misalčiće koje imamo u crkvi sv. Martina.

I ovako je molitvenik koristan i svakako vrijedi 50 kuna kolika mu je cijena. Posebno ga preporučujem svim čitateljima ovog bloga koji redovito sudjeluju na novus ordo misama i onima koji bi htjeli naučiti moliti neke poznatije molitve na latinskom.

On grli grijeh, a grešnike gura prema paklu

Bergoljanstvo = primanje preljuba, sodomije i abortusa u Crkvu

Christopher A. Ferrara

14. lipnja 2017.

"Upomoć! To je član Papinske akademije za život!" (izvor)

Nakon četiri godine muke sa sadašnjim zauzimateljem Petrove stolice jasno je da se papa Bergoglio, koliko god to zvučalo nevjerojatno, planski zalaže za prihvat preljuba, sodomije, pa čak i tolerancije prema abortusu u život Crkve. Ako vam se ta tvrdnja čini krajnje pretjeranom, razmotrite sljedeće nepobitne dokaze:

Ángel José Macín (50 godina), biskup u Reconquisti u Argentini, kojega je za biskupa zaredio Franjo u prvoj godini svoga pontifikata, upravo je predvodio svetogrdnu misu "na kojoj je tridesetak građanski vjenčanih parova rastavljenih osoba pripustio natrag u 'puno sakramentalno zajedništvo' s Crkvom", čime je odbacio dvotisućljetnu euharistijsku stegu kojom Crkva brani svoj nezabludivi nauk o nerazrješivosti sakramentalne ženidbe.

Ti će parovi sada smjeti uredno sudjelovati u Presvetom Sakramentu dok nastavljaju svoje spolne odnose s ljudima s kojima nisu vjenčani. Citirajući Amoris laetitia kao svoj jedini autoritet, Macin je stvorio tobožnji "put raspoznavanja" sastavljen od subotnjih sastanaka na kojima su preljubnički parovi "raspoznali" da su spremni primati Svetu Pričest dok nastavljaju živjeti u preljubu.

Više uopće nije upitno – ako je ikad bilo – da je baš tu grozotu uvesti u život Crkve papa Franjo snovao i rotio se od trenutka kad je izronio iz papinske konklave 2013. Sjetimo se da je počeo hvalom knjizi natkrivovjerca kardinala Kaspera o "milosrđu" u svom prvom papinskom obraćanju s balkona papinskoga stana koji je kao svoje prebivalište napustio. Nakon namještene "Sinode o obitelji" krug je zatvorio time što je buenosaireske biskupe, u odgovoru na njihovo pitanje (koje je vjerojatno sam zatražio), obavijestio da "ne postoji nikakvo drugo tumačenje" pobudnice AL nego ovo što ga je sad dao Macin.

Pošto je razvalio Papinsku akademiju za život Ivana Pavla II. nogiravši svakoga od njezinih članova te joj novi predsjednik, prohomoseksualni nadbiskup Vincenzo Paglia (poznat po besramnome muralu), sastavlja nova pravila, papa Bergoglio odobrio je imenovanje Nigela Biggara jednim od njezinih članova, anglikanskoga oksfordskog profesora "moralne i pastoralne teologije" koji je, kako izvješćuje Edward Pentin, "u prošlosti podržavao ozakonjenje abortusa u prvih 18 tjedana trudnoće i uvjetno podupirao eutanaziju".

Imajmo na umu da je papa Bergoglio ukinuo zakletvu za život koju su polagali članovi Akademije. Štoviše, u pismu u kojem tobože daje svećenicima vlast koju oni već imaju da odrješuju od grijeha abortusa on govori da je abortus "tjeskobna i bolna odluka" – kao da je namjerno ubijanje nedužnog samo "odluka" (ma kako grešna) koja muči majku, a ne čin umorstva koji je jedan od grijeha što vape u nebo za osvetom. Papa Bergoglio distancirao se i od talijanskog pokreta za život, a u Argentini je biskupa nepokolebljivo zauzetog za život, kojega je kao vojnog ordinarija odbijala lijeva argentinska vlada, zamijenio prikladno popustljivim crkvenim dostojanstvenikom na kojega se vrhuška neće kostriješiti.

Među novoimenovanima u Akademiju također je nitko drugi nego Anne-Marie Pelletier, profesorica Svetog pisma, Biblije i liturgije na École Cathédrale u Parizu, koju je papa Franjo angažirao da mu napiše razmatranja ovogodišnjega Križnog puta u Koloseju. Kako piše Edward Pentin, Pelletier je – kojeg li iznenađenja – "zagovornica pripuštanja nekih ponovno vjenčanih razvedenih Svetoj Pričesti".

Još gore, Pelletier je 2015. sudjelovala na "sinodi u sjeni". Ta je "sinoda" "tragala za načinima boljeg prihvaćanja onih koji žive u stabilnim istospolnim zajednicama". Da mu "stabilne istospolne zajednice" nisu nikakav problem, Franjo je dao na znanje primajući homoseksualne i "transrodne" parove u privatne audijencije, i pritom u zagrljaj, te odbijajući se suprotstaviti ozakonjenju "homoseksualnih zajednica" u Italiji.

I nemojmo zaboraviti da je upravo papa Bergoglio pročitao i odobrio zloglasni "međuizvještaj" s Lažisinode 2014., u kojem čitamo da "homoseksualci imaju darove i odlike koje mogu ponuditi kršćanskoj zajednici", da Crkva mora biti "u stanju pobrinuti se za to, prihvaćajući i vrednujući njihovo spolno usmjerenje", te da "istospolne zajednice" proviđaju "uzajamnu pomoć sve do samožrtvovanja" koja znači "dragocjenu potporu u životu partnerâ". Sjetimo se također da je Franjo ustrajao na tome da se taj grozni spis, sramota za Kristovu Zaručnicu, uključi u rad sinode 2015. iako su sinodski oci dokument odbacili.

S čisto povijesnoga gledišta Bergogliov bi pontifikat, znatiželjnom povjesničaru, bio fascinantna nepravilnost u cijeloj crkvenoj povijesti: papa koji napada temelje moralnog zdanja Crkve podrivajući njezin nauk o ženidbi, rađanju i spolnosti. No katoličkim je vjernicima ovaj pontifikat besprimjerna crkvena katastrofa doista apokaliptičnih razmjera. Ne smijemo si nikada dopustiti da se priviknemo na ovu moralnu nakaradu, nego je moramo razotkrivati i suprotstavljati joj se, moleći pritom za izbavljenje Crkve od uprave najzabludjelijeg pape kojeg je Crkva ikad vidjela.

Gospo Fatimska, zagovaraj nas!

http://www.fatimaperspectives.com/fe/perspective1028.asp