Kraljevstvo Gospodina Isusa Krista

Jedna je od najupadljivijih razlika između dvaju kalendara (u latinskom obredu) smještaj svetkovine Kraljevstva našega Gospodina Isusa Krista. U starom kalendaru ona se uvijek slavi u posljednju listopadsku nedjelju, pred Sve svete. U novom pak kalendaru u posljednju nedjelju crkvene godine, vodeći k prvoj nedjelji došašća.

Pio XI. htio je naglasiti slavu Isusa Krista ukoliko je ona odredište Njegova zemaljskog poslanja, slavu i poslanje što ih u povijesti čine vidljivima i trajno nastavljaju sveci. Zato se ta svetkovina slavi pred blagdan Sviju svetih, da se naglasi da ono što je Krist utemeljio u svojoj osobi prije nego će uzići u slavu sveci potom oprimjeruju i pronose u društvima, kulturama i narodima. To je prvenstveno blagdan nastavljanja kraljevstva Isusa Krista nad svom stvarnošću, pa tako i nad sadašnjim svijetom, u kojem se Crkva mora boriti za priznanje Njegovih prava, stvarno proširenje Njegova gospodstva na sva područja, pojedinačna i društvena.

Također je očita činjenica, nespomenuta u Quas primas, ali zacijelo svima na umu, da se u posljednju listopadsku nedjelju već stoljećima obilježava Dan reformacije. Katolički protublagdan tomu, podsjetnik svijetu ne samo na sveobuhvatno kraljevstvo Isusa Krista ‒ u kulturalnom i socijalnom smislu tako često zanijekano od raznih protestantskih učenja ‒ nego i na svjetsku kraljevsku vlast Njegove Crkve, nesumnjivo je razborita primjena načela lex orandi, lex credendi.

U liturgijskoj reformi nakon Drugoga vatikanskoga koncila međutim svetkovina je premještena u posljednju nedjelju crkvene godine, tako da je tjedan poslije prva nedjelja došašća. Taj novi položaj naglašava eshatološku dimenziju Kristova kraljevstva.

Iako je oba smještaja moguće braniti, čini se da je nakana Pija XI., u skladu s cjelinom enciklike Quas primas, više bila ustrajati na pravima Isusa Krista ovdje i sada, te na odgovarajućim dužnostima ljudi i narodâ na zemlji.

S obzirom na to davanje prednosti, koje nimalo ne zvuči kao jezik Dignitatis humanae ili jezik postkoncilske crkvene diplomacije, teško je ne pomisliti da spomenuta eshatološka perspektiva odaje klecanje pred modernom sekularizacijom i skanjivanje pred navodnim trijumfalizmom prijašnjega papinskog socijalnog naučavanja. Drugim riječima, kraljevstvo Kristovo tolerira se i može se naviještati pod uvjetom da njegovo ozbiljenje dolazi na kraju vremena te da previše ne zadire u politički i društveni poredak u ovom trenutku, kao ni u odgovornost Crkve da obraća narode, oživljuje kulture i preobražava njihove zakone svjetlom vjere.

Iz: http://www.onepeterfive.com/feast-christ-king-whats-date/

***

Ne zaboravite izmoliti Posvetnu molitvu Srcu Isusovu koja se moli na blagdan Krista Kralja: html, doc, pdf.

Biskup Perić vezano uz Amoris Laetitia

Čestitam preuzvišenom gospodinu Ratku Periću na jasnoj i kvalitetnoj okružnici nazvanoj "Podsjetnik ispovjednicima" (ovdje ili ovdje). Izgleda da se biskup naučio nositi s odmetnutim franjevcima, pa sad zna i kako s odmetnutim Franjom.

Ovo još nigdje nisam doživio, reče kardinal Burke.

Pojavile su se neistinite tvrdnje na Twitteru.

Čini mi se nužnim napisati barem nekoliko riječi o tradicionalnoj misi koju je kardinal Burke trebao služiti u ponedjeljak 24.10.2016. u crkvi sv. Martina. Kao što znate, ta misa je otkazana, odnosno zabranjena. S obzirom da sam bio dosta upućen u organizaciju ove mise, moram u ovom tekstu koračati po rubu između diskrecije koju sam dužan zadržati iz očekivane pristojnosti prema svima uključenima i navođenja nekih činjenica koje bi koliko-toliko trebale istinito prikazati ova događanja kako se kasnije ne bi pojavile krive interpretacije. Nisam siguran mogu li to ispravno učiniti, ali vrijedi pokušati.

Kao prst i nokat

Vrelo zabludâ (ažurirano) (3)
Franjo i "sveti" Martin Luther: savršeno si pristaju

Christopher A. Ferrara

Papa Franjo prima svečani primjerak Lutherovih teza

Naš serijal o vrelu zabludâ zvanom papa Franjo nastavlja se predstavom za njemačke luteranske "hodočasnike" u audijenciji u Vatikanu 13. listopada. Tog je dana bila 99. obljetnica fatimskog čuda Sunca, ali Franjo, koji je navodno pobožan Blaženoj Djevici i posvetio je svoj pontifikat Fatimskoj Gospi (zbog čega sam ja isprva bio optimističan glede ovoga katastrofalnog pontifikata), potpuno je zanemario prigodu. Dapače: posvetio je dan proslavi uspomene na Martina Luthera, u Dvorani Pavla VI.

OTKAZANO - Kardinal Burke služit će u sv. Martinu tradicionalnu latinsku misu u ponedjeljak u 17 sati

(Dodano 20. listopada 2016. u 13:40)

Tradicionalna Misa u ponedjeljak je otkazana, tj. zabranjena.
Napominjem da ni Društvo Benedictus ni ja osobno nismo bili organizatori te Mise.
Kao Hrvat, katolik i tradicionalist, ispričavam se uzoritom kardinalu.

Komentari vezani uz ovu temu bit će otvoreni tek nakon odlaska kardinala iz Hrvatske.

***

(Updated 20 October 2016 13:40 CET)

Traditional Mass on Monday has been cancelled or prohibited.
Neither the Society Benedictus nor I were organizers of this Mass.
As a Croat and a (Traditional) Catholic, I offer my sincere apologies to His Eminence.

Please reserve your public comments until the visit of Cardinal Burke to Croatia has finished (Wednesday 26 October).

***

Kardinal Raymond Leo Burke celebrirat će tradicionalnu latinsku misu u crkvi sv. Martina u ponedjeljak 24. listopada 2016. u 17 sati. Bit će to tiha misa kako je celebrira biskup.

Za one koje zanima: Dan prije, u nedjelju, će kardinal slaviti novus ordo misu u crkvi sv. Katarine u 9 sati i imati predstavljanje knjige u Nadbiskupskom pastoralnom institutu na Kaptolu u 18 sati. U ponedjeljak će u 19 sati održati glavni govor na festivalu TradFest. U utorak će kardinal u katedrali u Splitu slaviti novus ordo misu u 18 sati, a u dvorani splitskog Nadbiskupskog sjemeništa imat će predstavljanje knjige u 20 sati.

Prošle su dvije godine

Danas je druga godišnjica smrti preč. Stanislava Vitkovića. Sjetite ga se u molitvama.

Koliko je zapravo preč. Vitković bio odvažan u prihvaćanju da kroz tri i pol godine služi tradicionalnu misu, govori činjenica da se u ove dvije godine u Zagrebačkoj nadbiskupiji nije našao nijedan svećenik koji bi javno i redovito služio staru misu. Ako tome pribrojimo da ne znam više od par svećenika u cijeloj Hrvatskoj koji bi iza zaključanih vrata celebrirali pravu misu te jednoga koji to povremeno čini poluprivatno, to dovoljno govori o svećeničkoj mlakosti te o strašnoj netrpeljivosti, gotovo mržnji, koja i danas vlada na prostoru "katoličke" Hrvatske prema misi svih naših svetaca.

Naravno da situacija danas nije ista kao prije pet godina. Dobro je poznato da u tri najveća hrvatska grada sada djeluju svećenici izvan redovitih biskupijskih i redovničkih struktura koji služe staru misu. Također, povremeno i u sv. Martinu imamo misu koju celebrira neki od gostujućih svećenika. Mislim da svojevrsno zaoštravanje situacije, bistrenje pogleda koje neizbježno proistječe iz politike sadašnjeg prvosvećenika ima uz brojne negativne konotacije (odpad brojnih vjernika, svećenika, pa i čitavih regija od katoličke vjere) i pozitivnih posljedica. Među njima je svakako rastuća svijest da postkoncilska iznašašća ne mogu biti čvrsto uporište za očuvanje kako katoličke vjere, tako i morala.

(snimljeno mobitelom na privatnoj rekvijemskoj misi za prečasnog 21.10.2014., pa kvaliteta snimke nije najbolja)

Zamrzi na zloću krivovjerstva, odbaci pogubne sljedbe naopakih luterana

Papa Franjo i Lutherov kip u Vatikanu

Oko tisuću luterana jučer je iz njemačke pokrajine Anhalt, koja je odmah pristupila Reformi, došlo u Vatikan gdje ih je primio papa Franjo. U svom obraćanju luteranima Papa je između ostalog rekao:

Dragi prijatelji,
vrlo sam sretan što vas susrećem prigodom vašeg ekumenskog hodočašća koje je započelo u Lutherovoj zemlji, Njemačkoj, a završilo ovdje kod sjedišta rimskog biskupa. Srdačan pozdrav upućujem biskupima koji su vas pratili i zahvaljujem vam na potpori ove divne inicijative. [...]
Apostol Pavao nam govori, da po svom krštenju svi mi činimo jedno Tijelo Kristovo. Različiti udovi su u stvari jedno tijelo. [...]
Krajem ovog mjeseca ću, ako Bog da, ići u Lund u Švedskoj i zajedno sa Svjetskom luteranskom federacijom ćemo se nakon pet stoljeća prisjetiti početka Lutherove reforme te zahvaliti Gospodinu za pedeset godina službenog dijaloga luterana i katolika. [...]
Svjedočanstvo koje svijet od nas očekuje prvenstveno je u tome da učinimo vidljivim Božje milosrđe prema nama kroz služenje siromasima, bolesnima, onima koji su napustili svoje domovine kako bi bi potražili bolju budućnost za sebe i svoje drage. [...]
Dragi mladi, potičem vas da budete svjedoci milosrđa. Dok teolozi nastavljaju dijalog na doktrinarnom polju, nastavite uporno tražiti prilike da susretnete jedni druge, da se bolje upoznate, da zajedno molite i ponudite pomoć jedni drugima te svima koji su u potrebi. [...]

***

Često se kaže da nam pravilo molitve pokazuje što i kako vjerovati. Liturgijski obredi otkrivaju kroz svoje tekstove što je Crkva oduvijek naučavala. Za razumijevanje ispravnog odnosa katolika s pripadnicima drugih vjera i onima koji za sebe kažu da su kršćani može nam poslužiti sljedeći izvadak iz krštenja odraslih prema Rimskom obredniku (izdanje iz 1929. godine).

***

Protestantski su učenjaci iznijeli na javu, kakav je Luter bio i šta je kasnije mislio o djelu, što ga je pokrenuo. Kakve li je razgovore vodio i kakve zdravice držao za stolom. A sam o sebi piše: "Sotona mi ne da ni jedan dan mira, a od noćne borbe s njim budem tako umoran i izmučen, da jedva dišem..." U toj bi se borbi branio ovako: "Samo krepko psuj na papu! Tim se ponosim, i to neka se o meni kaže, kako sam pun grubih riječi i psovaka i kletava na katolike. S ovim ću se gadovima psovati i ganjati do groba."

Protestanti su odvrgli Božje ugodnike katoličke Crkve, sve one pokornike, ispovjedaoce, mučenike, djevice, ništa nisu divne im kreposti, njihova poniznost, ljubav k Bogu i bližnjemu, poslušnost, jakost, strpljivost, ali zato štuju "sveca", Lutera. A sad čujte, kako se taj svetac molio, sam on to pripovijeda: "Ne mogu se moliti, a da ne psujem. Kad treba da reknem: Sveti se ime tvoje, onda moram dodati: Prokleto neka je ime papista (t.j. katolika!) Kad ću da kažem: Dođi kraljevstvo tvoje, onda moram još reći: Prokleto bilo i propalo papinstvo (t.j. katolička Crkva!). Zaista ovako se ja molim svaki dan i bez prekida."

Plodovi su ovakve vjere bili tako strašni, da se sam Luter prepao. Nećudorednost je zavladala kao nikad prije. No Luter je znao i zažmiriti, pa je jednom knezu dopustio imati dvije žene, samo neka knez toga nikom ne kazuje! [U Amoris Laetitia se i ne zahtijeva tajnost, TB]

(M. Vanino, Povijest Crkve katoličke, Zagreb 1930.)

Novi lideri za novo vrijeme

Novi dekan KBF-a u Zagrebu navodno će biti franjevac p. Mario Cifrak.

Utješna nagrada odlazi p. Slavku Sliškoviću koji je nedavno postao provincijal hrvatskih dominikanaca.

Danas su isusovci sabrani u Rimu izabrali novog generala svoga reda (njihovi generali imaju doživotni mandat kao i pape, ali isto tako mogu dati otkaz).

Nazdravimo novim liderima!

Je li samoubojstvo još uvijek smrtni grijeh ili je sad samo ljudska slabost?

Čitam kako se jedan župnik u Hrvatskoj nedavno ubio. Pogrebne obrede i misu zadušnicu vodio je njegov biskup u zajedništvu s osamdesetak svećenika i uz prisutnost više od tisuću vjernika. Svi su bili ožalošćeni tom tragedijom, jedan od kolega je rekao da se pokojnika ne bi trebalo "pamtiti ili suditi prema posljednjem koraku u životu već po dobru koje je činio dugi niz svojih godina svećeničkog služenja". Biskup je slično govorio da nas "svaka smrt treba potaknuti da budemo bolji ljudi i da razmišljamo o našem ljudskom životu i svojoj smrtnosti, posebno o našem duhovnom životu, ali i o postupcima koje činimo jedni prema drugima i koji mogu prouzročiti i rane koje mogu za čovjeka biti preteške".

Samoubojice se u Katoličkoj Crkvi više ne pokapa izvan groblja uz uskratu crkvenog pogreba. Smatra se da je u gotovo svim samoubojstvima bila prisutna psihička pomućenost samoubojice koja je učinila da u stanju smanjene ubrojivosti podigne ruku na sebe. Zato se redovito obavljaju i crkveni pogrebi i mise zadušnice za takve ljude, ali obično u privatnosti užeg kruga pokojnikove obitelji.

U biskupovom i drugim obraćanjima ne nalazim ni jednu riječ osude tog strašnog čina. Ako ćemo iskreno, najstrašnijeg jer predstavlja samo odbacivanje života koji nam je Bog povjerio ostajući njegovim vlasnikom. Konačno odbacivanje Božje volje. Da, možemo se nadati u nadi protiv svake nade da se u zadnjih nekoliko sekundi nakon svoga čina samoubojica pokajao. Da je dobio izvanrednu i ogromnu milost savršenog pokajanja za svoj protubožji i protuljudski čin. No čak i uz takav, ljudski govoreći izuzetno nevjerojatan ishod, taj čovjek ili žena moraju proći strašno čistilišno stanje.

Javnu sablazan koju svako samoubojstvo, a pogotovo jednog klerika, izaziva ne trebam posebno objašnjavati. Na tu sablazan dolazi još ovakvo "tragično" tumačenje situacije kao da je pokojnik preminuo u nekoj nesreći. Mjesto da u strogoj privatnosti obave obrede i da njegovih osamdeset kolega ostane iza zatvorenih vrata na koljenima zaklinjati Gospodina da se smiluje samoubojici. I da odsluže osamdeset (privatnih) misa na tu nakanu. A ne jednu narodsku komemoraciju i koncelebraciju.

Crkva je kao i u ostalim stvarima bila mudra kad je zabranila bilo kakve javne katoličke obrede za one koji su digli ruku na sebe. I grob izvan posvećenog tla kao da govori svakom prolazniku: to je najgore što ti se može dogoditi u životu. Ne samo nepripravna smrt, nego ubojstvo koje si sam odlučio napraviti. Znajući da poslije smrti nema kajanja, već jedino sud. Ta crkvena hladnoća, ta krutost nisu tu da bi još više ranile one žive koji su voljeli ili cijenili pokojnika. Ne, to je nešto poput trake s upozorenjem "opasnost" razapete uz rub ponora ispod kojeg se prostire pakao. Onamo ne idi! Pokojnik je zakoračio preko ruba i možemo se nadati da su ga anđeli uhvatili. Ali iskustvo nas uči da kad netko prijeđe rub litice, završi smrskan na dnu.

Novi kardinali II

„Pobjednici i gubitnici“ (Sandro Magister) novih uzdignuća 

na kardinalsku čast

Pobjednici i gubitnici novih uzdignuća na kardinalsku čast

(Rim) „Komad torte koji je prije šest godina bačen na briselskog nadbiskupa, Andréa-Josepha Léonarda i koji ga je pogodio u lice te je on time ismijan zbog svojih tradicionalnih stavova u nauku i pastoralu, ponovljen je na puno važnijoj razini ovim purpurom koji je papa Franjo dodijelio njegovom nasljedniku i progresivnom rivalu Jozefu De Keselu“, napisao je vatikanist Sandro Magister o ovoj daljnjoj šamarčini koju je vladajući Papa prekjučer podijelio u slučaju nadbiskupije Mechelen-Bruxelles.

Nikada nećete pogoditi čija je...

Da, mogu. To vam je novusordo crkva. Nema na čemu.

Ako vam treba nekih primjera iz našeg glavnog grada, pogledajte npr. ovdje.

Ispravan stav svakog konzervativnog katolika na ovo je: "kašljuc, kašljuc, možda ste malo prerano otišli predaleko". Ili kako je lijepo sažeto u tekstu o crkvi sv. Ivana Evanđelista u Utrinama:

U jednom tekstu kritičar arhitekture Maroje Mrduljaš piše da je kardinal Kuharić taj projekt podržao, ali je ipak autorima rekao da bi takva sakralna gradnja trebala biti izuzetak, a ne pravilo u Hrvatskoj.

PS. Vidim da će na TradFestu biti okrugli stol Tradicionalno i konzervativno nasuprot militantnog sekularizma u Hrvatskoj i Europi. Pretpostavljam da je to lapsus i da bi trebalo pisati Tradicionalno nasuprot konzervativnog i militantnog sekularizma.

Novi kardinali

Novi kardinali – prvi pokušaj pomoći u orijentaciji

papa Franjo 19. studenoga 2016. godine treći put kreira kardinale

(Rim) Dana 20. studenoga 2016. treći će put od konklave u ožujku 2013. godine pontifikalnu Misu u Svetom Petru s papom Franjom celebrirati kardinali koje je on imenovao. Dan ranije katolički će crkveni poglavar kreirati trinaestoricu novih kardinala koji će na sljedećoj konklavi koja će odrediti njegova nasljednika igrati ulogu. Četiri nova kardinala već imaju preko 80 godina. Oni ne će moći više sudjelovati na konklavi. Prvi pregled imenovanja.

To je ekumenizam

Franjo proglašava novi grijeh: "grijeh protiv ekumenizma"

Christopher A. Ferrara

5. listopada 2016.

Za njegova posjeta Gruziji papu je Franju jedan bogoslov upitao kako da gruzijski katolici promiču bolje odnose s pravoslavnima. Papin odgovor oslikava zašto je novotarija ekumenizma gotovo potpuno oslabila vojujuću Crkvu:

"Prepustimo teolozima da proučavaju ono što je apstraktno. Kako se moram ponašati prema prijatelju koji je pravoslavac?... Moram biti otvoren, biti prijatelj... Nikad ne smijete provoditi prozelitizam nad pravoslavnima. Oni su naša braća i sestre, učenici Isusa Krista, ali nas je zapletena povijest učinila ovakvima... Prijateljstvo. Hodati zajedno, moliti jedni za druge i činiti djela ljubavi zajedno kad je moguće. To je ekumenizam."

Dakle ekumenizam znači biti prijatelj i činiti dobra djela zajedno s nekatolicima, uključujući i raskolničke pravoslavce. Sve je drugo samo apstraktan nauk o kojem nek se nadmudruju teolozi dok ekumenizam nastavlja svoj neumoljivi marš nikamo.

Gostujući autor - Malo je spašenih

Malo je onih što su spašeni

propovijed svetog Leonarda iz Porto Maurizija (1676. – 1751.)

doc / pdf 

Tradicionalne mise 7. i 8. listopada 2016. u 19 sati

Misa u subotu bit će održana kako je planirano u 19 sati. 

Otkazana je misa u petak.

Sa google grupe Tradicionalna Misa na koju se možete pretplatiti da biste dobivali ovakve obavijesti:

P. Leszek Królikowski iz Instituta Dobrog Pastira služit će u petak i subotu 7. i 8. listopada 2016. s početkom u 19 sati tradicionalne latinske mise u crkvi sv. Martina u Zagrebu. U petak u 18,15 sati će povodom blagdana Kraljice svete Krunice biti blagoslov krunica za sve vjernike koji ih donesu kao i zajednička molitva svete krunice.

Katoličko-pravoslavno suglasje?

Katoličko-pravoslavno suglasje o sinodalnosti i primatu? – Pitanje unijata

Plenarno zasjedanje skupštine Međunarodnoga katoličko-pravoslavnoga povjerenstva u Chietiju. Kardinal Kurt Koch stoji, desno od njega nadbiskup Bruno Forte iz Chieti-Vasta, lijevo Metropolit Job iz Telmossosa, nadbiskup egzarhata pravoslavnih zajednica ruske tradicije u Zapadnoj Europi Ekumenskoga carigradskog patrijarhata kao izaslanik patrijarha Bartolomeja I.

Gostujući autor - Bach u ozračju Tradicije

Zahvaljujem se mladoj gostujućoj autorici na ovom kratkom izvještaju i video snimci, te gospodinu koji je sa mnom podijelio fotografije s ovog impresivnog događaja.

***

Jučer se malena skupina nas vjernika uputila u Trst, na pontifikalnu Tradicionalnu Misu koju je celebrirao kardinal Raymond Leo Burke (1,2).

Ranojutarnja vožnja po kišnom i tmurnom danu i gotovo četverosatno stajanje pod Misom itekako se isplatilo. Crkva je bila prepuna. Već na samom početku, kad je s kraja crkve ulazila procesija svećenika i ministranata u haljinama orošenim od kiše, znala sam da će ovo biti nešto posebno.

Odlično uvježban zbor iz Finske prekrasnih glasova s fantastičnim solistima i sjajnim orkestrom ispunjavao je i odjekivao cijelom crkvom pjevajući Bachovu Misu u h-molu. S obzirom da je Bach volio naglašavati dijelove ordinarija, mnogo puta su se ponavljali isti verbalni dijelovi teksta u različitoj melodiji, ali istom karakteru te je npr. Gloria trajala 45 min. Ovisno o tome koji je dio teksta, melodija se mijenjala – npr. na „Et incarnatus est...“ sve je postalo smirenije, a na „Et resurrexit...“ melodija je brza, živahna i veselija, a zbor je to odlično uspio naglasiti. Dok je trajao ordinarij, stigli smo pred Bogom i Majkom Božjom reći sve što nas muči, prikazati svoje žrtve i nakane, moliti za pomoć i spasenje... Proprij je pjevao ili sam solist ili svećenik na oltaru (izmjenjivali su se) što je također bilo prekrasno zato što je samo jedan nježan glas bez ikakve pratnje ispunjavao crkvu. Zanimljivo je da se u isto vrijeme odvijala još jedna tiha Misa na pokrajnjem oltaru s jednim ministrantom.

U Misi se osjetila iznimna kardinalova blagost, bio je vrlo simpatičan, pogotovo sa svojim naglaskom. :-) Onoliko koliko sam razumjela talijanski, u svojoj propovijedi kardinal je pričao o važnosti molitve krunice Blažene Djevice Marije, pogotovo sad u mjesecu listopadu. Pred kraj su svi dobili papir s tri molitve Djevici Mariji na talijanskom pa smo svi u crkvi zajedno molili. Kad je završila Misa, kardinalu su stavili veliki crveni plašt „cappa magna“, sjeo je ispred oltara pa smo svi imali priliku u redu doći do njega, poljubiti mu prsten, a on je dijelio blagoslov i sličice s Presvetim Srcem Isusovim. Osjećala sam se počašćeno jer sam uz blagoslov dobila i veliki osmijeh.

***

Detaljni foto-izvještaj s tumačenjem pojedinih prizora na tradicionalnoj pontifikalnoj misi možete pročitati u ovom članku (arhiv) od prošle godine koji je objavljen na stranici tradicionalnamisa.com. Evo samo nekoliko fotografija od ove nedjelje.

Za vrijeme pontifikalne mise, odslužena je i tiha misa na pokrajnjem oltaru.

Ne obraćajte pravoslavne (istočne raskolnike) na katoličku (jedinu pravu) vjeru!

Lasciamo che i teologi studino le cose astratte della teologia. Ma che cosa devo fare io con un amico, un vicino, una persona ortodossa? Essere aperto, essere amico. “Ma devo fare forza per convertirlo?”. C’è un grosso peccato contro l’ecumenismo: il proselitismo. Mai si deve fare proselitismo con gli ortodossi! Sono fratelli e sorelle nostri, discepoli di Gesù Cristo. Per situazioni storiche tanto complesse siamo diventati così. Sia loro sia noi crediamo nel Padre, nel Figlio e nello Spirito Santo, crediamo nella Santa Madre di Dio. “E cosa devo fare?”. Non condannare, no, non posso. Amicizia, camminare insieme, pregare gli uni per gli altri. Pregare e fare opere di carità insieme, quando si può. E’ questo l’ecumenismo.

(papa Franjo danas u Gruziji)