Možda bih prije pet-šest godina imao volje detaljnije analizirati članak poput ovog (arhiv) koji je nedavno izašao u Glasu Koncila, ali sada više jednostavno nemam snage ni volje za %#$&@$ tog tipa. Navedimo ipak nekoliko bisera iz arsenala našeg uvaženog liturgičara i njegovog novinskog tumača.
"najava obnove jednoga elementa »stare«, pretkoncilske mise"
Pa barem su pošteni i ne prodaju nam one priče, i nova misa se može slaviti tako.
"Okrenutost crkava i svećenika prema geografskom istoku, dakle prema izlazećemu suncu – jednomu od simbola koji je od davnina označavao Krista, koji prosvjetljuje svakoga čovjeka i razbija njegove najdublje tmine – po sebi je zacijelo imala veliku izražajnu moć."
Lijepo rečeno, ali...
"Ipak, u priopćenju Svete Stolice istaknuto je da su »neki« kardinalovi »izrazi pogrješno protumačeni«, kao da bi se već od sljedećega adventa misa slavila tako da bi svećenik bio okrenut – kako se to voli kazati – »leđima narodu«."
Znamo tko to voli kazati, ljudi kojima je najvažniji dio mise propovijed.
"Premda se ništa ne mijenja, i premda nagnuća prema »pretkoncilskoj misi« u nas nisu tako snažno izražena kao u nekim drugim europskim zemljama"
Drugim riječima, ništa se ne bojte. To nema veze s Hrvatskom gdje uspješno zatiremo pogrešna nagnuća. Naravno, prema staroj misi, niste valjda mislili ona druga.
"korisno je, kloneći se bilo kakve polemike, radi boljega razumijevanja mise i liturgije općenito, podsjetiti na neke elemente koji se kriju iza pitanja okrenutosti oltara odnosno svećenika u slavlju. Pomoć je u tome Glas Koncila potražio kod pročelnika Katedre za liturgiku na zagrebačkom KBF-u..."
Za staloženo i uravnoteženo tumačenje povijesne uloge bl. Alojzija Stepinca, odlučili smo se obratiti doktoru pravnih nauka i predsjedniku Srpske radikalne stranke...
"Pitanje okrenutosti svećenika u liturgijskom slavlju, odnosno pitanje položaja oltara, neodvojivo je od samoga poimanja Crkve i novoga poimanja liturgije u središtu koje je Krist"
Potpuno se slažem s uvaženim profesorom, jedino bih umjesto zadnje riječi stavio "čovjek".
"Papa Pio X. tu je želju zbio u riječi: »Instaurare omnia in Christo – obnoviti sve u Kristu.« Kako se u želji da se obnovi Crkva došlo do potrebe obnove liturgije, vidljivo je na primjeru jednoga od otaca liturgijske obnove, benediktinca Prospera Guerangera. On je u početku želio zapravo obnoviti benediktinski red, a to je htio postići stavivši liturgiju u središte života monaške zajednice. Ta je spoznaja uskoro primijenjena na cijelu Crkvu."
Kako predivno. Papa Pio X. i dom Gueranger su zapravo razlog zašto imamo novus ordo. Šteta što su tekstovi ove dvojice izgubljeni u povijesnim bespućima, ali vjerovat ćemo ekspertu na riječ.
"Stoga promatrati liturgijsku obnovu samo pod vidom promjene obredne forme bilo bi odveć pojednostavnjeno, neteološki, necrkveno, pa u pojedinim vidicima i protucrkveno."
Jasno, jasno, usporediti standardnu tradicionalnu misu i standardni novus ordo moglo bi "u pojedinim vidicima" biti čak "i protucrkveno". Vrijedno ekskomunikacije, kažem ja!
"I kao što se često gubi iz vida da je »liturgija jedna jer je i Crkva jedna, ista, prije Koncila i poslije Koncila«, tako se i glede pitanja o okrenutosti svećenika gubi iz vida da je »temeljna misao u oba slučaja (prema istoku ili prema narodu) jedna: okrenutost prema Gospodinu, 'conversi ad Dominum'«. U prvom slučaju Gospodina simbolizira istok, u drugom prisutnoga Krista na vidljiv način predstavlja oltar."
Na kraju se kontinuitet uvijek svede na to: ako si poslušan, prihvatit ćeš da je sve bitno ostalo nepromijenjeno, a sve što se promijenilo je zapravo nebitno.
Sumnjam da je autor članka ili sugovornik pročitao zadnju gore navedenu rečenicu. Inače bi se sigurno sjetili da je i kod mise ad orientem prisutan oltar. Dakle, u tom slučaju imamo dva znaka, istok i oltar, a u drugom samo jedan, oltar. 2 > 1
»Pojednostavnjena promatranja i kritike obescjenjuju i banaliziraju i jednu i drugu formu ako ih se promatra samo kao smjer ili okrenutost. Reći da je svećenik u prethodnoj formi slavlja, prije Koncila, slavio misu 'okrenut zidu' ili 'okrenuvši leđa narodu' jednako je pogrješno, redukcionistički i opasno kao i reći da je u današnjoj formi slavlja svećenik 'okrenut narodu' ili da takvo slavlje stvara 'zatvorenost u krug', tj. okrenutost samima sebi. U temelju i jedne i druge forme stoji okrenutost i usmjerenost Crkve prema Gospodinu. Zapravo je, na dubinskoj i bitnoj razini, riječ o 'istosmjernosti svećenika i naroda'«
Reći da je svećenik prije bio okrenut zidu ili leđima narodu je kao reći da kirurg kod operacije sjecka meso, da dirigent maše štapićem, profesor glasno govori, a novinar pritišće tipke na tipkovnici. No očito se može kontrastirati nepromišljena frazetina s jedne strane i razložna kritika koju je među ostalim iznio Joseph Ratzinger (sjećate se njega, ne, to je onaj čovjek u bijelom koji se malo manje pojavljuje na fotografijama).
"Povijesno gledano – tumači dr. Crnčević – na kršćanskom je Zapadu većina crkava, istina, građena u smjeru istok-zapad, tako da oltar bude okrenut prema istoku, ali to nikad nije postalo općom normom. To se dobro uočava u Rimu, gdje neke od drevnih crkava na poštuju to načelo. Jednako tako, nije u svim starim crkvama oltar u dnu crkve. Bazilika sv. Petra u Vatikanu i mnoge bazilike iz kršćanske antike sagrađene su tako da je oltar pomaknut prema središtu."
Hm, kad bi barem imali knjigu gdje su ta pitanja detaljno proučena i argumentirana s povijesnog i teološkog gledišta. Ah dobro, što je tu je.
"Govoreći o razlikama u naglascima u jednom i u drugom slučaju, sugovornik ujedno utire put odgovoru na pitanje zašto je obnovljena forma izabrala pomicanje oltara prema središtu Crkve. Okrenutost svećenika prema istoku zasniva se na kozmičkoj simbolici, koju kršćanstvo nipošto nije odbacilo, nego ju je integriralo. No pritom ne treba zaboraviti da se biblijski simbolizam ipak odmiče od kozmičke usredotočenosti tipične za naravne religije. Židovstvo i kršćanstvo nisu ponajprije kozmički usmjereni, nego povijesno. Kult uvijek u sebi nosi sjećanje na Božja spasenjska djela koja su se zbila u povijesti. Bog je prisutan 'u' povijesti, među nama, on je »Emanuel« – što ide u prilog pomicanju oltara prema sredini Crkve."
A tako. Pa da, Bog je u povijesti, pa je oltar u sredini crkve. Prije se mislilo da je Bog izvan povijesti, pa je oltar bio izvan crkve. Ima smisla. Teške su to stvari, prijedlozi. Promijeni se prepozicija i odmah hvataj sjekiru u ruke, pa na posao.
"Pritom upućuje na Josepha Ratzingera (najprije pročelnik Kongregacije za nauk vjere, a kasnije papa Benedikt XVI.), koji je ustrajao na tome da na oltaru ili u njegovoj neposrednoj blizini bude jasno istaknut križ s Raspetim, kako se ne bi iz vida izgubila cjelina Kristova otajstva."
Ha, ha, ha, izgleda da su ipak zaboravili tko je Joseph Ratzinger, pa se trebaju podsjetiti. Uvjeravam vas da sam komentar nešto ranije u kojem se spominje taj gospodin napisao prije nego sam pročitao ovaj redak u članku. Uostalom, ne mislite valjda da bih ovakav članak dva puta čitao.
Već je na početku dr. Crnčević, govoreći o korijenima liturgijskoga pokreta i obnove, sugerirao ono što će sada reći, naime da je »liturgija, ako se ispravno slavi, najvjernija slika Crkve«. Vrijedi to, dakako, i za obnovljenu liturgijsku formu nakon Koncila. U pozadini te obnove je promjena paradigme u samopoimanju Crkve. Ako je prije prevladavala »paradigma Crkve kao hijerarhijski uređenoga Božjega naroda kojem je glava Krist«, nova paradigma, [...], vidi Crkvu prije svega kao »communio« (zajedništvo), tj. kao »Božji narod, ne toliko u smislu naroda koji je Gospodinovo vlasništvo, nego naroda u kojemu je Gospodin prisutan, naroda koji u sebi nosi sliku Božje prisutnosti po Isusu Kristu i koji je kao takav odražava u svijet«.
Sa tri točke sam izbacio standardne frazetine o kontinuitetu (da, sinko, tata će sad otići s ovom tetom, ali mamu i tebe i dalje jako voli) kako bih mogao reći da se slažem s profesorom. Dobro objašnjeno, s jedne strane "Božji naroda kojem je glava Krist", a s druge "narod koji u sebi nosi sliku Božje prisutnosti".
"oltar pomaknut prema sredini crkve »sam stvara sliku Crkve, tj. zajednice okupljenih oko Krista«, a »svećenik, snagom sakramenta svetoga reda, jest služitelj svetih otajstava 'u' zajednici vjernika, ne 'u njezino ime' ili 'umjesto nje'«, kaže dr. Crnčević."
Meni se ovdje porađa pitanje, zašto nam onda uopće svećenik treba. Zar ne može zajednica vjernika zajedno služiti sveta otajstva. Zar se na taj način ne pokazuje jasnije zajedništvo, nego ako je jedan od zajednice i dalje izdvojen i poseban?
»Forma sama po sebi nikada ne može jamčiti smisao i cilj liturgijske obnove. Ako netko, primjerice, kaže da današnja forma ne pridonosi životnom, pa i 'mističnom' približavanju Kristu, tko može jamčiti i čime bi se moglo jamčiti da bi se to ostvarilo povratkom na staru formu«, kaže i pita se dr. Crnčević.
Točno, točno.
Tko može jamčiti da bi stara forma više pridonijela 'mističnom' približavanju Kristu?
De reci, ti Slavice? - Ja vam to ne razmem.
Ti, Ante? - Za dom!
Gospodine Ivane, a Vi, možete li Vi to jamčiti? - Oprostite, ali ja nisam nikad bio na staroj misi. - Dakle, ne možete!
A Vi, Toma? - Mog... - Ti šuti, ti si iz te bande.
Liturgijska forma pretpostavlja ljudski trud i nastojanje te je stoga zahtjevna. »Potrebno ju je upoznati, razumjeti je te se, nadasve, izručiti njezinoj obrednoj dinamici u slavljenju otajstava«
To ću idući put citirati kad mi netko spomene latinski ili tihe molitve.
Obnova je, zaključuje dr. Crnčević, »dug proces upravo zato što se tiče ljudi, osoba, zajednice...«.
Toliko posla, toliko neobnovljenih stvari, osoba, zajednica je još i sada, pedeset godina kasnije, ostalo. Tako vjerojatno i papa Franjo razmišlja.
Gle, ipak mi se dalo pisati o ovim %#$&@$. Znači da još nisam tako ostario.
Izvrstan komentar! Samo bih još izdvojio onu rečenicu sa početka članka kad piše "Od promjene, dakle, ništa."
OdgovoriIzbrišiNe mogu si pomoći a da si ne vizualiziram taj trenutak sreće i zadovoljstva dok je svjetski poznati liturgičar, naravno u hrvatskim okvirima, pisao tu rečenicu. Kladio bih se da je u prvoj verziji bilo "Od promjene, dakle, ništa. Nula. Zero. Hahaha gdje vam je sad kardinal Sarah. Dobio po ušima , pa sad tupo bulji u zid!? Naravno istočni. Hahaha ".
Onda ga je ipak kolega upozorio da ne pretjeruje s ruganjem, čisto da ga netko ne optuži za rasizam i homofobiju. Takva su vremena, treba i na to misliti. Dr. Crnčević, među studentima popularno znan samo kao Crni, je iako malo nevoljko, poslušao savjet uvaženog kolege. Svejedno kasnije su se slatko nasmijali komentirajući kako bi smiješno zvučale optužbe za rasizam tipa "Crni rasist" i slično.
S.H.
Možda je korisno u ovom kontekstu podsjetiti se na "Vrijeme suodgovornosti" Tomislava Šagi-Bunića za vjernički osvajački pohod na oltar u nas: "Vjernici koji su svjesni da oni zajedno sa svećenikom prikazuju euharistijsku žrtvu pokazuju to time što stoje oko žrtvenika." (Knjiga II., str. 141.) To je "Vrijeme suodgovornosti" autorove za borbu protiv pričesti u usta, koje da je "zapravo značilo sastavni dio onoga stvaranja jaza između oltara i vjernika koji je tijekom vremena sve više rastao, a protiv kojega je dalekosežnom ozbiljnošću ustao tek papa sv. Pijo X. (...) kad je počeo promicati svakodnevnu sv. pričest vjernika" (str. 128.).
OdgovoriIzbrišiM. P.
Ispravak: u svom komentaru trebao sam napisati: "pričesti u usta, koja da je zapravo značila", a ne "koje da je zapravo značilo".
IzbrišiM. P.