četvrtak, 14. travnja 2016.
Socci o Franjinoj pobudnici
Ideolog katoličkog progresizma A. Meloni jučer nas je u 'Repubblici' informirao da je bergoglijanska pobudnica (koju su neki preimenovali u 'Familiaris divorzio') 'elogij erotičke radosti'. Tako se pobudnica čini poput nekog zabavnog traktata o bludopisu u 'Dagospiji' pod naslovom 'Coito, ergo sum'. Nije li patetična ideja Vatikana 'crvenih svjetala'? Konačno, današnji bergoglijanski 'modernizam' podsjeća na ispršenu osamdesetogodišnjakinju u minici i štiklama od 12 cm.
I o socijalnim pitanjima Bergoglio poseže za pljesnivim sloganima onih 'crvenosvjetlaša' (tamnocrvenih) iz '60-ih godina koji su danas u dobi za Alzheimera ili za kateter.
Nadalje, Bergogliove su stranice o erosu amatersko i diletantsko kopiranje (s pogrješkama) teologijskoga i pastoralnoga majstorskog djela Ivana Pavla II. (da, njegova!), koji je u svojim katehezama o Postanku i tijelu sjajno povezao 'eros' i 'agape' u kršćanski brak.
Postanku i Pjesmi nad pjesmama Wojtyła je dodao ljudsko iskustvo svoje prošlosti kao pjesnika-rudara-teologa koji je u mladosti sudjelovao u otporu protiv nacizma i komunizma čitajući Ivana od Križa i Montfortskog.
Netko je, parodirajući Mellonija, rekao da je Bergogliova pobudnica zapravo 'pohvala heretičke radosti' (a ne erotičke). Tu je problem.
EROTIČKE ILI HERETIČKE RADOSTI?
Godinama se Crkva brani od napada 'diktature relativizma'. Branila se i čak gurnula Bergoglija u manjinu na Konzistoriju 2014. i na dvije Sinode o obitelji, ali argentinski je papa sâm prisilio Crkvu na svoju revoluciju (pod krinkom 'sinodalnosti').
Danas nas i biskupsko glasilo 'Avvenire' - koje je brzo odbacilo u koprive Benedikta XVI. i Ivana Pavla II. - informira da je u Crkvi doista na djelu revolucija.
Službeni organ Talijanske biskupske konferencije ovako je predstavio Papinu pobudnicu: 'Kad je prije desetak dana kard. Kasper najavio izlazak poslijesinodalne pobudnice o obitelji govoreći o najvažnijem dokumentu crkvene povijesti u zadnjih 1000 godina, nije bilo malo onih koji su na to reagirali hinjenom kurtoazijom, kako se to čini kod ponešto pretjeranih izjava. [...] Sada, kad je 'Amoris laetitia' pred očima svih, činilo bi se teško proturječiti njemačkom kardinalu. Franjin tekst ima miris čvrstoga i revolucionarnog teksta'.
Dakle, Bergoglio 'revolucionira', tj. prevraća Katoličku Crkvu kako je u studenom pisao R. Douthat u 'New York Timesu'. ukazujući na postojanje 'zavjere da se promijeni katolištvo' i dodajući da je 'sada prvi zavjerenik sâm Papa'.
Sada je to službeno. I danas, nakon izlaska toga revolucionarnog teksta, za Crkvu je 'day after'. Dogodilo se ono što se smatralo nemogućim. Apostolska pobudnica je javni čin izazova dvotisućljetnom katoličkom Učiteljstvu. A u katoličkim (šokiranim) krugovima dominira šutnja u zunjenosti; premda se izvana katolički glasovi počinju glasno buniti, što će se još pojačavati, posebno u SAD-u (ali i u Poljskoj, Africi, Meksiku i drugdje).
Jučer je na katoličkoj kanadskoj stranici izašao definitivno snažan naslov: 'Tko će pobudnicu 'Amoris laetitia' proglasiti krivovjernom? Tko će prozvati J. Bergoglija za ono što je počinio? Hoće li povijest to definirati kao bergoglijansko krivovjerje?'
Naravno, u svemu je tomu pričest za ponovo vjenčane rastavljenike samo izgovor, to je pitanje koje ne zanima nikoga, pa ni rastavljene. 'Revolucionari' su jednostavno iskoristili 'neregularne parove' kao impetus da razore dvotisućljetne temelje katolištva.
I sada imamo panoramu razvalina pred očima pastirâ koji su još katolici; jer - kao u domino-efektu - nakon nerazrješivosti braka, srušit će se sve: ispovijed, zapovijedi, naravni zakon. Poglavito će biti razrušeno trajno Učiteljstvo Crkve.
Treba misliti na tolike koji su iskusili raspad svojih obitelji ili teške situacije i - iz ljubavi prema Kristu - ostali su vjerni zapovjedima i propisima Crkve.
Jedan od takvih mi je rekao:'Za mene je 'Amoris laetitia' strašna jer nam kaže: 'bili ste blesavi što ste vjerovali Isusu Kristu i Crkvi podnoseći te kušnje. Glupo ste odbacili svoj život kad ste ga mogli uživati i danas biste imali Papino odobrenje'. A i od takvog Vatikana koji slavi 'erotičke radosti', kako to kaže Melloni.
Međutim, katolicima je jasno da bi to bile (lažne) krivovjerne radosti jer je sâm Isus bio taj koji je zapovjedio: 'Što Bog združi, čovjek neka ne rastavlja' (Mat 19,6). Njegove riječi 'nikada neće proći', a nauk Crkve temelji se upravo na Njegovoj riječi i na Božjim zakonima. Nikada ga ni jedan papa ne može odbaciti ili izmijeniti.
SLUČAJ BERGOGLIO
Naposljetku, ne može nas previše iznenaditi to što se dogodilo. U ove smo tri godine vidjeli svega.
Prvo, veliki papa Benedikt XVI. koji je na svojoj misi uvođenja u službu zavapio: 'molite za me da zbog straha ne pobjegnem pred vukovima'. Zatim tajanstveno i ničim izazvano 'odreknuće' nakon kojeg je htio dati na znanje: 'Mojom odlukom da se odreknem aktivnog vršenja službe to se ne opoziva'; ostajući zapravo papa u miru. Onda Franjin izbor (usprkos isusovačkom zavjetu koji bi mu to branio) pa dvojica papa (neviđeno u dvije tisuće godina).
Konačno, južnoamerički raznobojni performans od 'tko sam ja da sudim' do 'nema katoličkog Boga', od križa sa srpom i čekićem do odavanja počasti F. Castru, od pisma kineskim tiranima do elogija 'invaziji' imigranata, od pljuske Trumpu do šutnje o Cirinni, od hladne distance prema Obiteljskom danu do majmuna na pročelju Sv. Petra, od pričesti rastavljenima koji su ponovo vjenčani do pričesti svedene na mnijenje (praktično istovrijedne luteranskoj), od jubileja bez oprosta i čistilišta do enciklike o 'recikliranju smeća', od bratskih odnosa sa Scalfarijem do hladne i tvrdoglave šutnje o A. Bibi.
Sve čudno, nadrealistično, uznemirujuće i žalosno za katolike koje u međuvremenu progone i masakriraju diljem svijeta. Začuđujućoj 'hosani' sekularnih medija (trajnih neprijatelja Crkve) dodana je nova papolatrija klerikalnog svijeta.
Jučer je u 'Avvenireu' - listu Talijanske biskupske konferencije - ovako započeo članak o pobudnici: 'Obitelj počinje od Franje'. Doslovno tako. Ali obitelj je ustanovio Stvoritelj, a Isus Krist ju je učinio sakramentom. Zauzima li Bergoglio sada Božje mjesto?
Još nas je 'Avennire' obavijestio da prema pobudnici 'nerazrješivost' braka nije realnost, nego referencija na ideal, 'točku na koju se stiže'. Sve do sada je Crkva učila da je polazna točka koju je Isus potvrdio u evanđelju. Je li moguće da su svi biskupi i kardinali zanijemili od ovog prevrata? Je li moguće da nitko ne osjeća da mora odgovoriti Bogu i dati svjetlo zbunjenom i dezorijentiranom narodu?
Zar je moguće da nitko nema dostojanstva reći što misli, dakle kazati da je pobudnica prestrašna i razorna za Crkvu? 'U ovom je slučaju šutnja jednaka odobravanju', rekao je papa Celestin.
Još se nadam da će se Papa predomisliti, da će uvidjeti da je taj tip 'modernizacije' već uništio europske protestantske zajednice, a u katoličkim progresivnim crkvama (iz Europe i Latinske Amerike) imao razorne učinke.
Ali, Papi se pomaže našom iskrenošću, slobodom otvorene kritike. Radi se o budućnosti Crkve (i ne samo nje). U svakom slučaju, od danas će biti katolikom značiti - da parafraziramo Mellonija - 'herojsku radost'.
Izvor: http://www.antoniosocci.com/golpe-nella-chiesa-ribelliamoci-alla-dittatura-del-relativismo-distrugge-cattolicesimo-la-nostra-civilta/
http://rorate-caeli.blogspot.com/2016/04/antonio-sooci-there-has-been-coup-in.html
Broj komentara: 8:
Upute za komentiranje
Kako bi se razlikovali sugovornici, obavezno koristite neko ime ili nadimak koji možete dodati i na kraju komentara. Potpuno anonimni komentari najčešće se brišu.
Nijedan komentar objavljen na ovom blogu ne podrazumijeva ni u kojem stupnju prihvaćanje od autorâ ovog bloga mišljenja koja su u komentaru izražena.
Stvarno, što priječi da se neke dijelove ove pobudnice jednostavno proglasi krivovjernima? Npr. paragraf 301.? U njemu, po mojem mišljenju, najjasnije dolazi do izražaja stav "simul justus et peccator", ili "pecca fortiter, sed crede fortius". Ako netko svjesno i hotimice živi u smrtnom grijehu, ali mu je jako teško shvatiti zašto taj smrtni grijeh u kojem živi jest smrtni grijeh, ili ako mu je "nemoguće" osloboditi ga se bez počinjenja novoga grijeha, onda i ne živi u smrtnom grijehu, tj. nije izgubio posvetnu milost, jer nitko nije dužan činiti nemoguće, niti je itko dužan pokoravati se Božjim i crkvenim zapovijedima kojih je, doduše, svjestan, ali njihovu vrijednost sasvim ne shvaća. Zar nije nedvojbeno da 301. paragraf kaže upravo to?
OdgovoriIzbrišiM. P.
I tako, gledam ja RAI 1 i ne vjerujem. Papa rimski, patrijarh carigradski i pravoslavni nadbiskup atenski na Lezbosu posjećuju izbjeglice, daju nekakve slatkorječive govore i potpišu zajedničku izjavu. Nitko od trojice ne spominje ni jednom riječju kršćane. Iskreno se nadam da su došli posjetiti kršćane među njima. Ali opet, nije mi jasno zašto nije predviđena jedna pontifikalna misa i arhijerejska liturgija te prilika za ispovijed, mislim da bi to tamošnjim kršćanima jako puno značilo. Ne mogu vjerovat da ovo doživljavam. Ne mogu vjerovat ni u ovo što ću sad napisati, ali izgleda da se jedino još srpska Pravoslavna crkva ne dodvorava ovom multi-kulti ludilu.
OdgovoriIzbrišiIspričavam se što pišem ovdje komentar koji nema toliko veze s gornjim člankom, no nema ništa o posjetu pape Lezbosu. Slobodno premjestite moj komentar ako budete pisali nešto o tome.
M.M.
Nota bene. Bez obzira što mislili o potezima sadašnjeg Pt nasljednka, mislim kako bi bilo pošteno barem pročitati razlog i program papinog pohoda, a potom sastaviti svoje dojmove. Łongin
OdgovoriIzbrišiKanoni su na prvom mjestu u kanonskopravnoj praksi. Misim kako će kanonisti (ako ih se pita za mišljenje) uzimati u obzir i običajno pravo. To bi pak značilo "taj i takav postupak ili pak čin nemoguće je valjano i dopušteno izvesti" jer to nije običaj u Katoličkoj Crkvi. Tako da "spinanje" ove pobudnice u stvarnosti ne rješava probleme oko "pričesti" rastavljenih i ponovno oženjenih. Ako to bude tako onda sam uzalud polagao Ženidbeno pravo. Łongin
OdgovoriIzbrišiKanoniste se neće pitati za mišljenje.
IzbrišiS druge strane, već je prošlogodišnje apostolsko pismo "Mitis Iudex" omogućilo da se mimo bilo kakve promjene kanonskog prava, čistim proceduralnim izmjenama, u biskupijama u kojima za to postoji interes omogući "crkveni razvod" odnosno da praktično tko god zaželi dobiva pečat kojim se konstatira da ženidba u stvari bila ništavna. Temelj prava jesu kanoni, ali ne treba podcijeniti čitav niz poslovničko-proceduralnih uredbi s druge strane, pa još i sudsku praksu s treće.
M.B. Praktično i iz prve ruke tj. poznavanja konkretne situacije stvarnih osoba i njihovih "slučajeva" ništa se nije ubrzalo niti riješilo tako jednostavno, kao što se želi prikazati. Dokazni postupak (nazovimo ga tako, blago rečeno) nije baš tako jednostavan, a donošenje presude još manje ide u prilog činjenici kako sklopljena ženidba koja uživa "pravnu pogodnost" jednostavno može biti proglašena "da je nije ni bilo". Govorim iz, priznajem, djelomičnog poznavanja prakse. Iznimno je teško okupiti svjedoke. Često se ni ne odazivaju. Nadalje, pozvane osobe nešto tvrde, znaju ili misle da znaju, nešto su vidjele ili misle da su vidjele, imaju svoje mišljenje, iskustvo i sl.., no kada sve to treba izreći pod prisegom (Križ, Sveto Pismo) nastaju ili nestaju problemi. No, bilo bi zanimljivo saznati, čisto statistički, je li se nešto stvarno ubrzalo, jesu li novi dokumenti stvari tako akcelerirali da se to može i brojčano utvrditi tj. usporedbom prije i poslije spomenutih intervencija Pt nasljednika, sinodalne pobudnice ili pob(l)udnice kako je prozva Splendor. Ne znam kako je u drugim biskupijama (diljem kruga zemaljskog). Ipak se radi o sakramentu i ne vjerujem kako se crkveni sudovi baš žure u donošenju presuda tj. žude za jednostavnim udaranjem pečata. Łongin
OdgovoriIzbrišiLongin;sačekajte još koju godinu, ajd recimo 10,pa ćemo onda moći reći koje je ustvari učinak Bergogliovih dokumenata. Usporedio bi to sa uvođenjem nove mise,kada su je uveli narod je još imao staru vjeru ali prisustvovali 10 godina novoj misi.....
IzbrišiAlex
Mene zanima zasto nitko ne govori o jednoj drugoj Franjinoj budalastini. Naime prilikom posjete grckom otoku Lezbosu sa sobom je u Rim poveo nekoliko muslimanskih obitelji. Zar krscanin nije duzan prvo zastititi krscanina ili na tom otoku nema krscanskih obitelji ciji je zivot ugrozeniji samim tim jer su krscani, a plus sto su izbjeglice? Kakvo je to Fldjelo milosrdja pitanje je. Ili se Franjo nada da ce ti isti prigrliti krst time sto ih je on dramaticno poveo u Italiju
OdgovoriIzbrišiLeon