s. Faustina, o. Gobbi

Premda neki katolici koje vrlo cijenim redovito mole krunicu i devetnicu božanskoga milosrđa, meni ta pobožnost nikada "nije sjela". Za razmatranje Kristove muke neizmjerno mi je draži Križni put. Ako mi je do moljenja krunice nakon nezamjenjive i neusporedive Gospine, puno prije ću odabrati onu zlatnu. Od nove pobožnosti odbija me poznata slika koja istovremeno uspijeva biti šećerno patetična i neonski hladna. Druga stvar koja mi ne paše je naglasak na razmatranju Muke upravo na Uskrs i vazmenu osminu.

Ove moje primjedbe ne vrijede više od osobnog zapažanja i stava koji nikako ne želim nametati drugima. Ako vam odgovara ova pobožnost, samo naprijed.

Dobio sam već prije nekog vremena dva teksta koji su nastali kao nesustavni kompendij prigovora na objave sv. Faustine Kowalske i povezanu pobožnost koja se posebno proširila za poljskog pape koji je tu redovnicu proglasio blaženom i svetom. U globalu mi se učinilo korisnim da ove argumente stavim pred čitatelje bloga, premda se većini zamjerki može naći više ili manje uvjerljiv protuodgovor.

Faustina Kowalska: prvo - rtf / pdf, drugo - rtf / pdf

***

S manje zadrške donosim tekst u kojemu se kritiziraju navodna viđenja o. Stefana Gobbija. Općenito nisam pretjerano zainteresiran za privatne objave, a posebno ne one čija se starost mjeri tek desetljećima umjesto stoljećima. Tako sam o samom o. Gobbiju pročitao tek usputno poneku informaciju, a tekst u nastavku nije me potaknuo da idem u daljnja istraživanja.

Stefano Gobbi - rtf / pdf

***

Slodobni ste, dakako, iznijeti kontraargumente u komentarima ako vam je do toga stalo.

Mirábilis facta est sciéntia tua, allelúja, allelúja

Ulaz (Ps. 138, 18, 6). Uskrsnuh i s Tobom sam, Aleluja; postavio si svoju ruku na me, Aleluja; divno se očitovala Tvoja mudrost, Aleluja, Aleluja.
(Ps. 138, 1) Gospode, Ti si me kušao, Tebi je poznat moj počinak i moje uskrsnuće.
Slava Ocu...
Uskrsnuh... Aleluja, Aleluja.

Dodano kasnije istoga dana. Od jednog člana Društva Benedictus:

Spomeni se mene, Gospode, kad dogješ u kraljevstvo svoje

R) Svi me prijatelji moji ostaviše i uzeše vlast, koji mi zasjedaju; izdade me, koga ljubljah: * i strašnim pogledom bijući me do nemile rane, octom me napajahu.
V) Megju zločince me baciše i ne poštegješe duše moje.
I strašnim pogledom bijući me do nemile rane, octom me napajahu.
(iz Jutrenja Velikog Petka, na I. noćnici)

R. Omnes amici mei dereliquerunt me, et praevaluerunt insidiantes mihi: tradidit me quem diligebam: * Et terribilibus oculis plaga crudeli percutientes, aceto potabant me.
V. Inter iniquos projecerunt me, et non pepercerunt animae meae.
Et terribilibus oculis plaga crudeli percutientes, aceto potabant me.

Pravi jubilej

Večeras započinje jubilej u gradu Puyu (Le Puy-en-Velay) u Francuskoj. Jubilej se održava u onim godinama kada Navještenje Marijino, tj. Blagovijest pada na Veliki petak. Podudaranje blagdana utjelovljenja Gospodina Isusa Krista i njegove smrti nosi misteriozno značenje koje je primjerice potaknulo jednog njemačkog monaha da predvidi kraj svijeta godine 992. kada se takvo poklapanje dogodilo. Po predaji je početak jubileja u Puyu bio sredinom 11. stoljeća, a dokumentirana su svjedočanstva počevši od 1407. godine. Veliki oprost bio je prije ograničen na samo jedan dan, ali je zbog brojnih hodočasnika koji su znali i pregaziti jedni druge u gužvi, od papa redovito traženo produljenje za tri dana, kasnije osam ili osamnaest dana. Konačno je za prošli jubilej 2005. godine, a tako će biti i ove, zatvaranje pomaknuto sve do blagdana Velike Gospe. Jubilej ove godine bit će 31.  po redu ako ubrajamo desetak manje posvjedočenih koji su se odvijali prije petnaestog stoljeća. Ovo je gotovo sigurno zadnji jubilej u Puyu kojemu će bilo tko od nas moći prisustvovati jer je idući tek 2157. Zato iskoristite priliku i isplanirajte ako ikako možete hodočašće u znamenitu marijansku baziliku. Ako i ne možete, nije loše koji put izmoliti posebne litanije Blažene Djevice Marije koje se po običaju pjevaju svake večeri za trajanja jubileja.

Od tradicionalističkih grupa, našao sam da hodočašće planira Bratstvo sv. Pija X. koje je tim povodom uredilo lijepu web stranicu te neka grupa rojalista. Doći će i neki sedevakanstistički biskup, ali to nam nije interesantno.

Duhovna lirika utorkom 38

Đuro Arnold

JUDA

Izletio je eno blijed kô strava —
Na gradska vrata izdajnički Juda;
Od crnih misli sva mu gori glava,
A kô od zime suha dršću uda.

"Oh, zraka trebam", vapi "zraka, zraka!
Udušiti bi rad me cjelov klet,
Za ciglih što ga trijest srebrnjaka —
Na božanski mu tisnuh obraz svet.
U srcu otad ćutim leglo guja,
Gdje požudno mi srču život vruć;
Od strašne vatre ono udilj buja, —
Oh, da bar hoće već jedared puć'!
Al' ne, ne! Ja bar dotle živjet moram,
Dok vir ne zaspem vatre kletom plamu, —
Ta novac već sam poklonio hramu,
A sad ću da se okajem u goram"...

I srne dalje... Žmirkajući krugom
Kô plaho zvijere, kad hajkače sluti;
Pod golom stopom svi mu gore puti,
A svaki šušanj čini mu se rugom.
Gle, sad je sustô — sustô baš na mostu,
Pod kojim Kidron šumeć stijene liže
I griješnom kano da se grozi gostu,
Sve više gore val za valom diže.
A Juda nijemo vala motri igru,
Što dižu se i klonu kano snoplje;
Tek časkom oči bljesnu mu ko tigru,
Kad smrtno za sna pogodi ga koplje.

I zadršće... kô suhi list u gori
Uznjihan vjetrom... pa kroz šapat zbori:
"Da ovdje sada zaronim kô kamen,
Ugasnuo bi stalno strašan plamen:
U griješnim što mi bijesno hara grudim;
Al' hladna bi mi bila ova raka,
A vali zvoneć poput srebrnjaka
Razagnali bi pokoj, što ga žudim,
Pa kad bi bar ti Kidronovi vali
Iz duše grijeha ljagu otrt znali, —
U naručaj bi srnuo im čovjek;
Al' znam, da svratim kao jednu rijeku
Sveg' svijeta rijeke, da kroz dušu teku, —
Sve šumile bi: Ti si proklet dov'jek!"

I zgrozi se... i žurno dalje hita
Kô Kidron da se za njim kunuć lije;
Na licu mu se crni pakô čita,
Što očajna ga njeg'va duša krije.

I uspeo se eno... već bez daha...
Gdje kitnjasti se Getsemani stere...
I k zemlji rad bi klonô — al' od straha
Sjenovit ište kraj, kô plaho zvijere.
"Samoćo gorska", tepa, "zdravo da si
Sa svojim gustim, lisnatim drvećem,
I s ovim bajnim mirisavim cvijećem,
Što mekano ti krilo diljem krasi!
Tišina tvoja, majčice, me sjeća,
Pod crnom zemljom što već davno trune;
jedina žiću bila mi je sreća, —
Dok sve me drugo na tom svijetu kune.
Oh, zato dođoh, u tvom naručaju
Da jošte jednom usnem kano dijete;
No ne daj, da mi lišće u tvom gaju
Sa šušnjem svojim možda sanak smete.
Al' što to čujem?... Nešto sitno zvoni:
Kô trijest da se broji srebrnjaka...
I otud, jao! već me dalje goni —
Prokletstva teška, nemilosna šaka!"

I Juda s groze eno drhtat stade...
Iz očiju mu samrt blijeda viri...
Za masline se tamne nekud krade, —
Oh, ne idi, pjesmo, za njim! Nek' se smiri!

***

Po Getsemani noć je pala tija,
Ni list, ni cvijetak ne miču se više:
Tek jedna čudno maslina se svija —
Kô da se o njoj ljudsko truplo njiše.
Oko njeg sove prše amo... tamo...
I sigraju se kano djeca luda. —
A kadgod hukne koja na pô samo:
"To Sina Božjeg izdajnik je Juda!"

***

Al' ne vjerujte! Juda umro nije,
Po svijetu još se kano zloduh vije;
Međ' ljudima se ponajrađe ganja,
Slabiše svuda na izdajstvo sklanja.
Gdje goder narod tuđe nosi igo;
Krivinom djece, željne blaga, časti...
Gdje gost se proti svom gosparu digô,
Da istrgne mu Bogom dane vlasti...
Tu stalno Judin duh se negdje krije,
Da stvara bijedu, bol i jada dosta;
Al' tu i dobri genij moleć bdije:
"Očuvaj, Bože, dom od strašna gosta".

Da, isključite struju

U najmanju ruku neukusno. Točnije rečeno, uvredljivo. Možda čak nije pretjerano reći svetogrdno.

U Vatikanu su nakon ekološko-poganskog svjetlosnog spektakla upriličenog na svetkovinu Bezgrešnog začeća Blažene Djevice Marije, odlučili za današnju svetkovinu sv. Josipa sudjelovati u drugoj egzibiciji. Na sat vremena ugasit će svjetlo na fasadi i kupoli sv. Petra.  Sat vremena za planet Zemlju trebao bi predstavljati simboličan čin zabrinutosti za ekološku budućnost Zemlje. No ovaj sat tame, poput fotografija majmuna ili vračeva u prosincu, puno prikladnije simbolički prikazuje duhovno stanja koje se proteže od samog vrha hijerarhije katoličke Crkve.

Ipak, čitajući ovu vijest, pala mi je na pamet jedna misao. Dobro, biskupi i svećenici, ugasite svjetla, isključite struju u vatikanskoj bazilici i tolikim bazilikama i katedralama diljem svijeta. I ostavite ih isključene. Zašto ne? Zar mislite da će netko gledati vaš show u koji ste pretvorili Misu kad se budete klaunirali pod svjetlošću svijeća. Da li će vaše šale i tako mudre misli zvučati jednako zabavno ili duboko kad ih budete morali bez pomoći mikrofona izvikivati. Hoće li vaše liturgijske improvizacije i umetci imati smisla ako ih većina vjernika ne čuje i ne vidi?

Da, bez reflektora koji vas potiču na pozornici pred pukom, bez mikrofona i zvučnika koji prenose vaš glas a da se i ne trudite, što će ostati osim onoga što vam je tako dosadno i monotono, obred. Samo ustaljene molitve i geste koje vidi, čuje i prosuđuje Onaj kome se žrtva prinosi i njegova vojska anđela i svetih.

Sv. Josip, zaštitnik u smrtnom času

Primivši papa Klement XI. svete sakramente umirućih rekao je svom nećaku kardinalu: »Pogledaj me dobro! Gle, kako svršavaju sve časti i veličine ovoga svijeta. Ništa nije veliko, što nije veliko u očima Božjim. Ne teži nikada za kojom drugom časti nego samo za ovom svetom i pravom časti«. Uto je došla svetkovina sv. Josipa. Papa je ćutio blizu smrt pa je govorio: »Uvijek sam držao milog sv. Josipa moćnim zagovornikom kod Boga, i oduvijek sam želio umrijeti na njegovu svetkovinu. Danas se ona slavi, i ja se nadam, da će se moja želja brzo ispuniti«. I doista je papa umro onaj dan. Ovako što izvanredna ne trebamo moliti, ali je veoma dobro i spasonosno moliti sv. Josipa, da nam bude pomoćnik na času smrti.

Sveti Josip je naš moćni zaštitnik u smrtnom času.

Veliki štovatelj sv. Josipa bio je Alfonzo Liguori. On nam ovako govori o štovanju sv. Josipa: »Ja bih svakome svjetovao, da prema ovom svecu goji veliku pobožnost, jer sam često iskusio, da on može veoma mnogo postići kod Boga. Ja već više godina na njegovu svetkovinu od njega tražim koju posebnu milost, i svaki put bude uslišana moja molitva. Kako mi svi moramo umrijeti, to bismo trebali imati baš osobitu pobožnost prema sv. Josipu, da nam isposluje sretnu smrt, jer ga svi katolici drže zagovornikom umirućih, koji svojim štovateljima pomaže u smrtnom času. Za to imaju tri razloga: 1.) Isus ga ljubi ne samo kao prijatelja, nego kao oca, pa je zato njegovo zauzimanje mnogo moćnije nego li kojeg drugog sveca. 2.) On je dobio osobitu moć proti zlim dusima, koji nas napastuju u času smrti. Kako je on, našega Spasitelja oslobodio od zasjeda Herodovih, tako mu je Bog dao moć braniti umiruće od vražjih napadaja. 3.) Prisutnost Isusa i Marije kod njegove smrti dala mu je pravo, da on svojim vjernim slugama priskrbi svetu i blagu smrt. Ako ga dakle budu u vrijeme zazivali, to će im on ne samo pomoći, nego će im još pribaviti pomoć Isusa i Marije.«

Ovako nas sv. Alfonzo potiče, da se sv. Josipu osobito molimo kao zaštitniku u onom teškom posljednjem času života. Navedeni nas razlozi doista mogu uvjeriti o Josipovoj moći i pripravnosti, da nam pomogne. Osim BI. Djevice nema nitko tolike moći kod Isusa kao on, koji mu je bio na zemlji kao otac i hranitelj. Isus ne može odbiti nijedne njegove molbe. Josip je Isusa oslobodio od smrti umaknuvši Herodu i time je osramotio i pobijedio vraga, koji je htio pomoću Heroda uništiti Spasitelja. Pa zato nema mjesta vragu uz smrtnu postelju onoga, uz koga stoji sv. Josip; ondje ne dopire vražja mržnja i zloba. Sveti Josip je na smrti okusio slast i utjehu prisutnosti Isusa i Marije, on je umro u njihovom slatkom naručaju, njemu je bila smrt početak najveće sreće. Ovakovu sretnu smrt on svima želi i on će je isprositi svima onima, koji ga za nju mole.

Evo dva upravo čudesna primjera, kako je sv. Josip pomogao u smrtnom času.

[...]
Drugi primjer pripovijedao je Kellermann, biskup u Munsteru. Njega su jedne noći pozvali bolesniku. Kad je došao u označenu kuću, rekli su mu, da ondje nema bolesnika. On se je vratio i tek što je legao, netko jako zalupa na vanjskim vratima i zaviče da se opet vrati u onu istu kuću. Ponovno dođe u onu kuću i stade ispitivati, da li ipak nije tko ondje bolestan. Rekoše mu da nije. Nije bilo druge, nego se opet vratiti. Putem najednom osjeti, kako ga je netko čvrsto uhvatio i neki ga je glas molio, da se opet brzo vrati u onu istu kuću jer je skrajnje vrijeme. Onaj glas čuo je i zvonar, koji ga je pratio. Kada je treći put svećenik došao na isto mjesto, ipak doznade, da gore u kući stanuje neka starica posve osamljena. Kad je Kellermann unišao u njezinu sobu, doista nađe staricu teško bolesnu. Ona reče: »Hvala Bogu, kad ste došli«. Iza primljene utjehe sv. vjere bila je starica veoma sretna. Na upit svećenika, da li je molila za sretnu smrt, odgovori mu starica: »Ja sam se svaki dan molila sv. Josipu, da mi isprosi sretnu smrt. Eno tamo je na prozoru stara knjiga, iz koje sam svaki dan tu molitvu molila«. Potresen i ganut reče svećenik: »Zahvalite skupa sa mnom sv. Josipu, što sam bio triput čudesnim načinom k vama pozvan«. Oni su zajedno zahvalili Bogu, i starica je iza toga predala Bogu sretnu dušu.

Štovatelji sv. Josipa! Poprimimo i mi sveti običaj, da se svaki dan molimo sv. Josipu za sretnu smrt. Ali nešto nemojmo zaboraviti, što je veoma važno. Budimo u životu slični sv. Josipu, a onda će molitva naša imati uspjeha. Njegov je život bio pun svetih djela, on je živio za Isusa i Mariju, njegov je život bio samo ljubav prema Bogu. Sv. Franjo Saleški kaže, da je Josip umro od prevelikog žara ljubavi. Smrt je odjek života, kakav život takva smrt. Moliti si sretnu smrt, a živjeti po svojim strastima i gaziti zakon Božji — to je najveća ludost i uvreda Božja. Zato nasljedujmo pravednost sv. Josipa i njemu se molimo za sretnu smrt, i naša će molba biti sigurno uslišana. Onda će se i na nama ispuniti riječi sv. Pisma: »Dragocjena je u očima Gospodnjim smrt njegovih svetih«. (Ps. 115, 15.). Završimo s pobožnom molitvom: »Sv. Josipe, uzvišeni branitelju umirućih, budi mi u pomoći, da u tvojem naručaju uzmognem izustiti slatke i utješljive riječi: Isuse, Marijo i Josipe, u ruke vaše predajem srce i dušu svoju. Amen.«


Đuro Cezner, Blagoslovljen Bog u svojim svetima: kratke pouke za blagdane i razne zgode, Sarajevo 1938.

Iz intervjua Benedikta XVI.

"Koncil je bacio Crkvu i vjernike u dvostruku krizu"

Benedikt XVI. prekršio je šutnju koju je u vezi sa svojim neočekivanim odreknućem od papinske službe sam sebi nametnuo. Od 2013. on živi povučeno u samostanu Mater Ecclesiae u Vatikanu. Sad je za "Avvenire", dnevnik Talijanske biskupske konferencije, dao dug intervju, koji je izišao u današnjem broju.

"Dajmo se oblikovati od Krista" naslov je toga duhovnog razgovora u kojemu je riječ o vjeri i teologiji. Dnevne aktualnosti i crkvena politika u njemu se ne spominju. Intervju je vodio belgijski isusovac Jacques Servais, upravitelj Casae Balthasar u Rimu. Pater Servais pod ravnanjem je kardinala Ratzingera službovao od 1985. do 1990. u Kongregaciji za nauk vjere, a od 1993. do 1996. bio je profesor na Institutu Ivana Pavla II. u Rimu. Pisao je o kardinalu Newmanu, Hansu Ursu von Balthasaru i Adrienne von Speyr.

"Bez povezanosti sa spasenjem i vjera postaje bezrazložna"

Središnje pitanje intervjua glasi: Što je vjera i zbog čega se postaje vjernikom? Papa emeritus Benedikt XVI. u intervjuu kaže o krizi Crkve:
"Misionari 16. st. bili su uvjereni da su nekrštene osobe zauvijek izgubljene. Nakon Koncila to je uvjerenje odbačeno. Iz toga je proizišla duboka kriza. Bez povezanosti sa spasenjem postaje i vjera bezrazložna."

O antropološkom aspektu čovjeka, tehnike i ljubavi:
"U svojoj najdubljuj nutrini ljudi iščekuju da im pritekne u pomoć milosrdni Samaritanac. U oporom tehniziranom svijetu, u kojem osjećaji više nemaju nikakvu vrijednost, raste iščekivanje spasonosne ljubavi, koja se nekoristoljubivo dariva.

O sve većoj važnosti milosrđa:
"Znak je vremena da misao o milosrđu, počevši od sestre Faustine, sve više prevladava i dolazi u središte pozornosti."

Pater Servais pita Benedikta XVI. o prijeporu oko Martina Luthera u vezi s opravdanjem te o nastojanjima svetog Franje Saleškog, koji se u dušobrižništvu, slijedeći svetog Pavla, trsio da što više "nevjernika" očuva od "strašne sudbine vječne izgubljenosti". U svom odgovoru Benedikt XVI. opširno se pozabavio "razvojem ove dogme", extra Ecclesiam nulla salus, jer od početka novoga vijeka povijesne su se perspektive u odnosu na srednji vijek "korjenito" promijenile.

Odbacivši nauk o nužnosti Crkve za spasenje 
Koncil je prouzročio "dvostruku krizu"

"Konačnim" odbacivanjem uvjerenja da za nekrštene nema spasenja Crkva i vjernici dospjeli su u dvostruku krizu.
"S jedne strane čini se da je time nestalo svake pobude za buduće misionarsko zalaganje. Čemu uvjeravati ljude da trebaju prihvatiti kršćansku vjeru kad se i bez nje mogu spasiti? Međutim i glede kršćana nužnost vjere i njezina životnog oblika postala je nesigurna i problematična. Ako ima onih koji se i na drugi način mogu spasiti, onda naposljetku više nije jasno ni zašto bi kršćanin bio vezan nužnošću kršćanske vjere i njezina morala. No ako vjera i spasenje više ne ovise jedno o drugome, onda i vjera postaje bezrazložna.
U najnovije vrijeme na razne se načine pokušalo sveopću nužnost kršćanske vjere uskladiti s mogućnošću da se čovjek i bez nje spasi."

Rahnerovi "anonimni kršćani", kao ni "površnost" 

pluralističke teorije religije, nisu rješenje

Benedikt XVI. posvećuje zatim pozornost dvama takvim pokušajima, jedan od kojih je Rahnerova teza o "anonimnim kršćanima", pri čemu kršćanstvo postaje sinonim za čovječnost. "Jest da je ta teza fascinantna", ali ona izostavlja "dramu preobrazbe i obnove, središnju za kršćanstvo".
"Još je manje prihvatljivo rješenje koje predlažu pluralističke teorije religije, prema kojima bi sve religije, svaka na svoj način, bile putovi spasenja i u tom smislu jednake po svom učinku. Religiološka kritika kakvu provodi Stari zavjet i prvobitna Crkva u svom je ispitivanju raznih religija bitno realističnija, konkretnija i istinitija." Pluralističke teorije religije "površne" su i "nisu dorasle važnosti ovog pitanja".

Na kraju Benedikt XVI. spominje još jedan, treći prijedlog rješenja, onaj Henrija de Lubaca i "nekih drugih teologa", koji stavljaju naglasak na zastupničku naknadu, namjesničku zamjenu. Time "problem nije riješen u cjelosti". Ali posrijedi je "bitna intuicija", pri čemu je međutim, sve u svemu, "jasno" da "o čitavom tom pitanju moramo razmišljati".

Giuseppe Nardi

http://www.katholisches.info/2016/03/16/konzil-stuerzte-kirche-und-glaeubige-in-eine-doppelte-krise-interview-von-benedikt-xvi/

Ishodi

Odgojno obrazovni ishod nastave katoličkog vjeronauka; nekoliko izabranih redaka iz prijedloga kurikuluma natopljenog relativizmom, sinkretizmom, subjektivizmom i lišenog učenja objektivnog i trajnog nauka Katoličke Crkve.

na kraju 5. razreda
Prepoznaje i uspoređuje neka važnija moralna načela monoteističkih religija židovstva i islama s kršćanskim moralnim načelima. Prepoznaje univerzalnost moralnih načela. Upoznaje moralna načela hinduizma - moralno ponašanje određuje oblik novog života (Zapisi o moralu). Upoznaje moralna načela budizma - četiri plemenite istine i osmerostruki put spasenja.
(C.5.3. - str. 47)

Opisuje najpoznatije građevine i skulpture povezane s religijom drevnih Egipćana (piramide, hramovi, sfinga). Prepoznaje temeljne karakteristike staroegipatskoga slikarstva na prikazima božanstava. U suvremenim imenima prepoznaje utjecaj imena starogrčkih i starorimskih bogova. Prepoznaje temeljne karakteristike islamske umjetnosti na primjeru unutrašnjosti džamije (ornamentalnost i stilizirano arapsko pismo). Izražava poštovanje prema drugim religijama.
(D.5.3 - str. 49-50)

na kraju 6. razreda
... Otkriva novo lice Crkve (Il. vatikanski koncil). ...  Prepoznaje zajedničke korijene kršćanskih crkava i zalaže se za vrijednost ekumenizma.
(D.6.1 - str. 57)

na kraju 7. razreda
... Prepoznaje utjecaj i doprinos protestantizma (Martin Luther kao prevoditelj Biblije, uvođenje narodnoga jezika).
(D.7.3 - str. 66)

na kraju 1. razreda srednje škole
... Objašnjava pojam religije, analizira i vrednuje različite oblike religioznosti tijekom povijesti. Objašnjava i usporedno predstavlja i tumači obilježja velikih svjetskih religija. ...
(A.1.3 - str. 76-77)

na kraju 2. razreda
... Ispravno tumači metaforički i simbolički govor Biblije (Post 1,12.41 i Post 2,4b-25). Analizira i tumači utjecaj starih istočnjačkih mitova na nastajanje prvih jedanaest poglavlja Knjige Postanka (stvaranje svijeta i čovjeka, prvi grijeh i njegove posljedice za ljudski rod).
Prijedlozi: Učenik će analizirati prirodoznanstvena tumačenja nastanka svijeta (čudesnost stvorene zbilje; veliki prasak, teorija evolucije, prag hominizacije...) i biblijsko-vjernički pristup stvaranju (metaforički i simbolički govor Biblije, Post 1,1-2.41 i Post 2,4b-25).
(A.2.1 - str. 83)

U velikim svjetskim religijama upoznaje i interpretira značajna umjetnička i književna djela koja progovaraju o čovjekovoj dubokoj religioznosti. Opisuje kako su vrijednosti svjetskih religija pridonijele promjenama hrvatskoga i drugih društava.
(A.2.3 - str. 84)

na kraju 3. razreda
Navodi primjere suživota muslimana i kršćana. Navodi primjere suživota židova i kršćana. Navodi nazive koji dolaze iz islama i židovstva. Prepoznaje različite načine obilježavanja važnih trenutaka u čovjekovu životu u različitim religijama (rođenje, odrastanje. ženidba, starost, smrt).
(D.3.3 - str 103)

Herodov grijeh

S užasom sjeća se čovječanstvo kralja Heroda, koji dade poubijati nevinu dječicu. Poubijao ih je jednostavno zato, što se bojao za svoj udoban i rasipan život. Kako je grdan i ružan taj grijeh Herodov! I umro je zato u strahovitim mukama; crvi ga živa rastočiše. Herod je umro, ali njegov grijeh još živi. Živi i sad po gradovima i selima. Svuda hodaju majke na kojima su kaplje krvi nevine dječice, koju one poubijaše. Današnji svijet gotovo da se više i ne zgraža nad tim, ali ipak Bog to osuđuje isto tako kao i pokolj Herodov u Betlehemu. I još je grozniji ovaj grijeh od Herodovog. jer Herod nije bio otac ni majka one dječice, ali danas vlastiti roditelji to čine i to posve svijesno i proračunano: »Imam ih dvoje, troje — a ti četvrto, peto moraš pod nož...«

Još ne možemo da zaboravimo onih užasnih žrtava svjetskog rata, onih 10 milijuna mrtvaca, u cvijetu svoje mladosti ugašenih života. Čovjek zadršće. Pa ipak, šta je taj broj u usporedbi s onim brojem žrtava nevine djece, što ih poubijaju moderne majke, koje su izgubile vjeru i strah Božji! Broje neki na čitave milijune ovako poubijane djece u modernoj Evropi.

Poznata je činjenica i u Francuskoj i kod nas: oni krajevi, u kojima je živa vjera u Boga i vječni život i gdje ljudi idu u crkvu, tamo ima djece, ali gdje je zamrla vjera, tamo ili zaprečuju da i ne dođe do začeća ili kad dođe onda majka ubija.

Imaš li kod kuće djece? Na primjer jedno takovo od 6 ili 7 godina, umiljato, veselo i dobro dijete. Metni ga, majko, sebi na krilo i pogledaj duboko u njegove mile oči. Kakova uzvišena ljepota i kakova nadnaravna toplina izbija iz njih i uzdiže tebe! Ćutiš, kako ti s neopisivom ljubavlju ovija svoje ručice oko vrata. A sad: da uzmeš veliki kuhinjski nož te prerežeš nevinom djetetu i milom čedu vrat...?! Da, draga majko! Ti se zgražaš, i ja se zgražam, kad pomislim na onolike majke, koje umoriše svoju dječicu još prije nego su i krštena, i još prije nego su s njihovih usana mogle čuti slatku riječ: »Mama!« »Majko!«

Groza nas hvata i kod pomisli, kad se na sudnjem danu pojave sve ove male ljepušne glavice nevine dječice, poubijane prije sv. krštenja, i kad proplaču ona dječja lišća, što ne će nikada licem u lice pogledati Boga, a to samo zato, jer im majke zakrenuše vratom prije nego ugledaše Božje svijetlo. Zato, majke, natrag Bogu i natrag vjeri otaca naših, pa će nestati tih strašnih modernih grijeha iz našeg naroda.

Nikola Buljan (sastavio), Katolička djevojka i Katolička majka, Zagreb 1938.

Gostujući autor - Najnovija bergogliovska novotarija: ispovijed bez ispovijedi

Kad bi barem bilo moguće izbjeći sad već malone besprekidno komentiranje riječi i čina pape Franje! Međutim kako zanemariti javne iskaze jednog pape, pogotovo s gledišta Fatime? A u ovom trenutku Bergogliova pontifikata krajolik je Crkve razrovan bombama što ih Franjo gotovo svakog tjedna baca u neobaveznim propovijedima, razmatranjima, konferencijama za novinare i ostalim istupima izvan okvira enciklika i drugih formalnih papinskih očitovanja.

Tradicionalna misa i izlet u Sümeg

U nedjelju ujutro nekolicina članova Društva Benedictus zaputila se na sjever. Povod je bila pontifikalna tradicionalna misa koju je služio biskup Athanasius Schneider u mađarskom mjestu Sümeg dvadesetak kilometara sjeverno od Balatona. Autocesta je bila prazna, a vrijeme prohladno, ali sunčano. Drugim riječima, idealno. Na granici je trebalo otvoriti prtljažnik (u oba smjera) jer to Mađari sada rutinski provjeravaju, ali zaustavljanje je bilo zanemarivo.

Kvalitetnog štiva k'o u priči

Vrlo velik broj zanimljivih knjiga i časopisa, dobro skeniranih, naći ćete na ovom linku.
Vjerujem da ćete biti oduševljeni dostupnim bogatstvom i zahvalni za trud koje je marljivi uploader (meni nepoznat) uložio.

Uz kebab ili hostiju, bitno je da se slavi

Moramo pripadati njegovu stadu

(...)
Želimo vam, časna braćo, skrenuti pozornost na to iskrivljavanje evanđelja i svetog lika našega Gospodina Isusa Krista, Boga i čovjeka, koje se uobičajilo u Sillonu i drugdje. Čim se načne socijalno pitanje, u nekim krugovima moda je staviti božanstvo Isusa Krista na stranu i zatim govoriti samo o njegovoj bezgraničnoj blagosti, sućuti prema svim ljudskim nevoljama i o njegovim usrdnim poticajima na ljubav prema bližnjemu i na općeljudsko bratstvo. Doista, Isus nas je ljubio neizmjernom, beskrajnom ljubavi i došao je na zemlju trpjeti i umrijeti da bi, okupljeni oko njega u pravednosti i ljubavi, pokretani istim osjećajima uzajamne privrženosti, svi ljudi živjeli u miru i sreći. Ali ostvarenje te vremenite i vječne sreće vrhovnom je vlašću vezao uz uvjet: moramo pripadati njegovu stadu, moramo prihvatiti Kristov nauk, moramo vršiti kreposti i moramo se dati poučiti od Petra i njegovih nasljednika. Premda je bio dobrostiv prema grešnicima, Isus nije poštivao njihova pogrešna uvjerenja, ma koliko možda bila iskrena. Volio je sve grešnike, ali ih je poučavao da bi ih obratio i spasio. Ako je pozivao k sebi umorne i mukotrpne da ih odmori, nije to bilo zato da bi im propovijedao zavist i izmišljenu jednakost. Ako je uzvisio neznatne, nije to učinio da bi im ulio osjećaj dostojanstva nezavisan i suprotan od njihove dužnosti posluha. Premda mu se srce rastapalo od blagosti prema dušama dobre volje, znao je planuti svetim gnjevom na oskvrnitelje Doma Božjeg, na pokvarenjake koji sablažnjuju malene, na poglavare koji narodu navaljuju teške terete i ni da bi prstom makli da ih olakšaju. Bio je jednako tako snažan kao i nježan. Korio je, prijetio, kažnjavao, znajući i učeći nas da je strah početak mudrosti te da je katkad nužno odsjeći ud kako bi se spasilo tijelo. Konačno, nije navijestio buduće društvo u kojem bi vladala idealna sreća, iz kojega bi patnja bila prognana, nego nam je svojim naukom i primjerom pokazao put k mogućoj sreći na zemlji i savršenom blaženstvu na nebu: kraljevski put križa. Ovo naučavanje pogrešno bi bilo primjenjivati samo na život pojedinca, radi njegova vječnog spasa. Ono je izrazito socijalno, i pokazuje kod našega Gospodina Isusa Krista nešto sasvim različito od krhkog i nemoćnog humanitarizma.
(...)

(Pio X., Naše apostolsko poslanje, 1910.)

Duhovna lirika utorkom 37

DANAS MENI, SUTRA...

Bože, otkad već se nije
Sjetila te familije!
Ta ona i domaćica
Bjehu dvije mile prije!
Na daleko odseliše
I nekako — zanijemiše...
Ali danas — vidićete —
Poći će im u posjete!

Dalek to je gradski kraj
Treba sjesti na tramvaj...
Napudrala milo lice
I navukla rukavice,
Šešir, torbu, kišobran
Jer je nešto mutan dan...
Pa kad neće sunce sjati
Barem će se čavrljati!
Svi će kliknut: ah evo je!
No napokon! Vrijeme joj je!

Kad završi duga cesta
Bila je na licu mjesta.
Ali, što to vidi tamo?
Ruševine vidi samo.
Gdje je ona kuća bila?
Dama traži, dama ište
Tu obitelj to kućište...
Gdje je samo čeljad draga?
Al čeljadi niti traga!

Gdje je djeda? Baka stara?
Pita dama tog zidara.
Neznam reče dobar čovo,
Kazaše mi: ruši ovo!
— Da se nisu znanci mili
Negdje drugdje otselili?
A radnik će prstom pravo
Uprijeti u nebo plavo:
— Ili tamo gore hajte...
Il za znance ne pitajte...
— Ta zaboga što i kako?
— Sve im pođe naopako:
Smrt zakucnu na ta vrata,
Umrije mati, umrije tata...
A dječica?
Zlatan? Zlata?
Tu nek ništa se ne ište,
I Zlaticu i Zlatana
Poslaše u Sirotište!

Vraćajuć se ova dama
Gušila se u suzama.
Sa tugom na dobroj duši
Plače: »Bože, sve se ruši!«
Sve je puno tuge jada,
Sve umire i propada!
A i nebo plakalo je
Ko da kaže: tako to je;
Na svijetu se sve promjeni
Jučer njemu, sutra meni.

(Novo doba za djecu, Split, 16. studenog 1935.)