PAPA BENEDIKT XVI. VELIKI, ČOVJEK, BUDUĆI CRKVENI NAUČITELJ, TIHI I ŽIVI MUČENIK
članak Flavija Garreffe
Nije lako u ovom povijesnom trenutku govoriti o papi Benediktu XVI. Kanonski i pravni termin kojim se nazvao je: 'emeritus'. Ali, kako može biti umirovljena tako ogromna ljudska i vjerska figura, čovjeka koji je u svom životu utjelovio najviše i najdublje vrijednosti kršćanske vjere?
Tijekom godina svoga pontifikata napadan je od samog svoga izbora na Petrovu stolicu kao 'hladan, njemački ovčar, cinik, fašist, zastario, pretkoncilski'. No, tko ga je to definirao na taj način?
Oni lijevo usmjereni novinari koji su kao model uzeli II. vatikanski koncil u svojoj čisto reakcionarnoj '68.-aškoj logici, i koji ne znaju koju je veliku težinu imala ta crkvena reforma, te koji - kao i veliki dio klera i nekih biskupa - misle da se tu radilo o ukidanju 'Tradicije Svete Rimske Crkve', kako u pogledu na liturgiju tako i glede poklada vjere.
Danas nazočimo totalnom kaosu - čini se da bi se evanđelje i riječi Kristove morale uvijek tumačiti prema potrebama svijeta. Zašto sve to? Zašto svatko želi 'kreirati' neku vrstu boga po svojoj slici?
Aktualni prvosvećenik Franjo izazvao je od svoga izbora za nasljednika apostola Petra veliko oduševljenje kod vjerničkih masâ i kod onih koji se ne deklariraju kršćanima. Njegov je jezik jednostavan i isključivo pastoralan, a ne jezik teologa kao što je to kod pape Benedikta XVI. kojeg su neki nazvali 'novim Tomom Akvinskim'.
Mase Franju časte i uzdižu, preuveličavaju svaku rečenicu koju izjavljuje, svaku gestu, čak i neuobičajene. Odatle pohvale novinara: 'Svjetski papa', 'Franjo, čovjek poslan od Boga', 'Papa siromaha' itd.
Papa je samo donio svoje iskustvo čovjeka koji je živio u siromašnim i udaljenim krajevima Argentine, jednostavno ostajući svoj. Problem je što njegove slobodne i iskrene riječi nose rizik izazivanja u narodu neke vrste egzaltiranja čovjeka, a ne prvosvećenika.
Veliki dio kršćana hvali papu Franju, ali mrzi Crkvu i svećenike, papa Franjo je jedini uzor kojeg valja slijediti, a sve ostalo je samo trulež i skandal, rasipništvo, luksuz, korupcija i pedofilija. Zatim se treba sjetiti čovjeka koji je u svojoj poniznosti, 28. veljače 2013. napustio svoju službu iz ljubavi prema Crkvi i povukao se kako bi unutar vatikanskih zidina provodio gotovo klaustralni život molitve.
Njegova gesta nije ona nehaja ili bijega, nego prihvaćanja križa i nasljedovanja Krista sve do Kalvarije.
Papa Benedikt se nije nikada skanjivao naviještati evanđelje u njegovu pravom značenju i istini, iako je znao da njegove jasne i odlučne pozicije nikada ne bi dobile pristanak medijâ.
Učinio je razumljivom pravu ulogu i značenje tekstova II. vatikanskog koncila tako što ih je ispravno tumačio, on koji je bio među onima koji su aktivno sudjelovali u radovima Koncila, dao je nov i snažan impuls liturgijskim normama i dostojnom uresu koji se u celebraciji božanskih otajstava treba koristiti kao najviši akt čašćenja i zahvaljivanja Kristu.
I zbog toga je bio kritiziran, posebno nakon promulgacije motuproprija 'Summorum Pontificum' od 7. srpnja 2007. - glede služenja mise sv. Pija V. koju su toliko stavljali u pitanje i napadali tzv. 'branitelji Koncila', koji nisu ništa drugo nego ljudi s iskrivljenim i negativnim viđenjem II. vatikanskog, prožeti dubokim '68.-aškim ljevičarskim političkim koncepcijama.
Papa koji se nije bojao nositi Kristovu poruku u svijet, koji je učinio da Crkva bude poštovana i ljubljena, koji je išao ususret posljednjima u ovom svijetu bez senzacionalnih i spektakularnih gesta, povučena osoba velike duhovnosti. Papa koji je usredotočio godine svoga pontifikata oko dva velika jubilejska događaja: Godina sv. Pavla i Svećenička godina.
Svaka je od njegovih propovijedi bila lekcija iz dogmatske teologije, svaka sveta misa svečana u svakom pogledu - od paramenata do svake pojedine geste i radnje koja je dolazila u njoj. Danas se, nažalost, nalazimo u nekoj vrsti rascjepa u Crkvi između onih koji se svrstavaju na stranu pape Benedikta XVI. i onih koji se svrstavaju na Franjinu stranu. Samo je jedan papa i to je trenutačno Franjo, ali mislim da je kod jedne gigantske osobe kao što je Ratzinger, normalna jedna vrsta sklonosti i orijentacije na jake liturgijske i doktrinarne primjere i modele koje nam je ostavio.
Međutim, polemike protiv ovog pape ne prestaju ni sada kad više nije na Petrovoj katedri, možda zato jer njegova osoba sada smeta više nego prije - kako je bilo kod velikih svetaca i velikih ljudi crkvene povijesti.
Mnoge laičke i vjerske skupine u Crkvi nazivaju se 'progresivci' i 'tradicionalisti'. Oni koji se gnušaju crkvene Tradicije i žele stvoriti jednu novu koja funkcionira po njihovim potrebama, osjećaju se kao progresivci. Tradicionalistima se etiketiraju oni koji vole drevnu misu sv. Pija V. i nose svečane kazule ili sutane, koji se osjećaju kao pravovjerni opslužitelji vjere, iako se vrlo često sve svodi na velike teatralizacije.
Danas je potrebno jednostavno se definirati kao 'autentični kršćani'.
U tomu biti uspješan, već je jedan veliki uspjeh i pobjeda. Sve više ćemo čuti da se govori o papi Benediktu XVI., a autor ovih redaka također vjeruje da ćemo jednoga ne tako dalekoga dana vidjeti kako njegova slika na tapiseriji krasi pročelje Petrove bazilike - na svečanom proglašenju njegove svetosti. Za ostalo ga je Gospodin već okrunio palmom mučeništva za sve napade, uvrjede, nepravedne klevete koje je morao pretrpjeti i koje još trpi od nekih članova Crkve. Mnogi su danas promijenili svoje mišljenje o njegovu pontifikatu i možda žale zbog sadašnjeg pape kojeg se boje kao reformatora i revolucionara, a koji je zapravo bio i jest 'veliki čovjek kojeg je poslao Bog'.
Izvor: http://www.daportasantanna.it/blog/2015/02/papa-benedetto-xvi-il-grande-un-uomo-un-futuro-dottore-della-chiesa-un-martire-silenzioso-e-vivente/
http://beiboot-petri.blogspot.com/2015/02/hommage-den-emeritus.html
Zanimljiv članak. No, na jednom smo predavanju lijepo čuli da su problemi počeli prije pedeset godina, a ne s ovim pontifikatom. Možda je ta istina i stvarnost sada jedina koja ljudima omogućuje zdravu i trezvenu prosudbu trenutačnih događanja u Crkvi. Vidjeli smo da su svi drugi koji svakako žele biti sinovi Crkve, a niječu ovu bjelodanu činjenicu, u velikoj konfuziji. Premda smo i mi tradicionalisti nerijetko zapanjeni i ne znamo što reći, no Tradicija je mirna luka i utočište i u ovom urnebesu.
OdgovoriIzbrišiKikii
Zasto ne rec Benedikt XVl.-Veliki. A 19.travnja navršava se 10 godina od početka Pontifikata,Velikog Pontifikata!Pape koji je prije svih ,unazad 100 godina imao hrabrosti i snage započeti čistiti kukolj od žita!Što je sv.Pio X.započeo kroz encikliku PACENDI DOMINICI GREGIS to je Benedikt XVl. nastavio kroz djelo ljubavi za Crkvu a neće daleko svanuti ni sveti trenutak kada ćemo koji budemo na životu, svjedočiti dovršetku tog djela po novom Pontifexu kojeg ćemo molitvom i živom vjerom od Gospodina po Gospi Fatimskoj izprositi.Te će Svete godine Crkva najradosnije zapjevati na uočnicu Vazma pobjedonosni EXSULTET!!!
IzbrišiTako će proći dvije godine bez latinske mise, kako se čini... :(
OdgovoriIzbrišiNekadašnje uvođenje općeg Indulta za staru Misu u razdoblju poslije sabora izazvalo je automatsko izopćenje onih prelata od kojih se tražilo dopuštenje za celebraciju starog obreda. Tko ne vjeruje neka pročita odluke Tridenta. Ova velika zbrka je nastala nemogućom kohabitacijom, te je i dovela do situacije da na Petrovu stolicu dođe onaj papa koji je pogazio sve ono što je papa Benedikt XVI. pokušao obnoviti.
OdgovoriIzbrišiPogriješio je što je tradicionalnu Misu htio zaštititi motuproprijem Summorum Pontificum, stavljajući je na isti rang s Novus Ordo međuostalim nazivajući staru Misu 'Izvanrednim oblikom Rimskog obreda'. To su doktrinarno dva obreda a ne jedan s dva oblika. Možda nije smio otvarati sve karte.
Potom dođe moderni papa i pregazi motuproprij kao da ga nikada nije ni bilo. Naravno, papa Benedikt je bio velikom žrtvom specifičnih okolnosti, okružen modernim kardinalima kojima je bliži Kikov obred: krv nije voda. Jednostavno, papa Ratzinger se trebao pozvati na Trident i točka. Za svu postojeću i nemoguću kohabitaciju glavni je krivac Sabor i njegovi reformatori. Teza da je papa Benedikt ispravno tumačio Drugi Vaticanum je deplasirana kad je vidljivo da u stvari taj Sabor ispravno i dosljedno provodi papa Franjo. Autor je pomiješao kruške i jabuke. Mnogi nisu shvatili da je zapravo papa Benedikt kopirao Tradiciju krijući ju pod parolama Supersabora, tako praveći naivcima mnoge današnje teologe i crkvenjake koji su ga mrzili iz dna duše. Nije slučajno bio njegov potez podizanja izopćenja s msgr. Lefebvrea i četvorice biskupa. Mnoge stvari katolici još ne znaju, a koje nisu iznesene u javnost.
Opet, papa Benedikt XVI. je, bez obzira na velike promašaje u svojoj teološkoj karijeri, i dalje najbolji pokoncilski papa za razliku od revolucionarnih Ivana XXIII., Pavla VI., Ivana Pavla II. i pape Franje koji pokušava srušiti rekord u uvođenju novijih ideja one prve dvojice proljećara. Još mu samo nedostaje izazvati definitivan raskol, no i za to ima vremena na raspolaganju.
Xavier
Meni je nevjerojatna sljepoća kapetana broda koji vidi da Titanik ide ka santi i pri tome nabija "gas do daske". Što mislim pri tome? Anglikanci su sproveli sve te reforme (npr. ukidanje latinskog jezika i drevnih obreda, ređenje žena za svećenike, inkluziju homoseksualaca, pričest za rastavljene etc. etc.) i koji je rezultat? Crkva im se, čak i na institucijskog razini, sasvim raspala. Pastva je decimirana. O ostalim aspektima ne treba trošiti ni riječi. Zašto papa Bergoglio želi takvu sudbinu i Katoličkoj Crkvi, ostaje sasvim nejasno...
OdgovoriIzbriši