Priznanje koje mnogo govori

Gdje god se nalazio, svećenik ili brat zna da nije čovjek poput drugih. Zna da više nije od svijeta i da sukladno tome treba živjeti. To je jedna od najvećih dobrobiti redovničkog habita, a da bismo se u to još bolje uvjerili, dovoljno nam je dati riječ jednom neprijatelju Crkve, gospodinu Ferdinandu Buissonu.

Dana 4. ožujka 1904. u zastupničkom je domu taj zastupnik i slobodni zidar ovako govorio: „Poznata mi je poslovica koja kaže: Habit ne čini redovnika. Ja, pak, smatram da habit čini redovnika. Habit je zapravo i za njega i za druge znak, trajan simbol njegova izdvajanja, pokazatelj da nije čovjek kao svi drugi ljudi. Taj je habit snaga, snaga i stisak gospodara koji nikada ne pušta svoga roba. A naš je san iščupati mu plijen iz ruku.

Kada čovjek bude skinuo uniformu sredine u koju je unovačen, nužno će vratiti slobodu da si pripada; neće više biti nijednog pravila koje, trenutak za trenutkom, steže čitav njegov život, neće više biti poglavara kojega će morati pitati da mu zapovijeda za svaki čin njegova života... on neće više biti čovjek družbe, već će prije ili kasnije postati čovjek obitelji, čovjek grada, čovjek čovječanstva.

Sekularizirani redovnik morat će početi zarađivati za život poput sviju ostalih. Ne tražimo više od njega, sad je eto slobodan... Dugo će vremena možebitno ostati vezan za svoje redovničke i druge ideje. Nastojmo se na to ne žaliti... Pustimo ga da se sâm posvjetovi, život će učiniti svoje. Računajmo na prirodu koja će zatražiti natrag sva svoja prava... Slobodom ćemo ga pridobiti za slobodu.“

(Govor je prenio vlč. Dulac u časopisu Itinéraires iz studenog 1971. u: L’auto-démolition de la vie religieuse (Samorazaranje redovničkog života), str. 152)