Duhovna lirika utorkom 4

Vladimir Nazor

VIA CRUCIS OMNIUM PECCATORUM MISERRIMI

I.

Suđenje

Da, kriv sam – Ruke, Pilate, ne peri.
Krv moja neće ostati na tebi.
Svog Judu ja sam nosio u sebi;
A nevjeru u svojoj rađah vjeri.

Na tr'jem pred narod, ne vodi me. – Sam,
Kakav sam, što sam, ja već davno znam.

II. 

Križ

Nemojte za me križ u šumi sjeći!
Hoću da umre jadna put mi ova
Na drvu, što je od mojih gr'jehova
Građeno! Za se hoću jad još veći!

Ja nisam On. – Bol i vaj duše moje
Dat samo može mulj s pličine svoje.

III.

Prvi put pod križem

Spasenja drvo nosio je Bog
Na Golgotu. – Ja slab sam čovjek, koji,
Prteći breme sviju zala svojih
Ne vidi kraja bolnog puta svog.

Padam. – A ne znam, hoću l' se i dići;
Pa na vrh ili u do dublji stići.

IV.

Majka

O majko, grči sva se tvoja put
Gledajuć' muku i krv rana mojih.
Al' duša tvoja nek se ne boji.
Ma kakav bio ja sad znam svoj put:

K'o zvijezde dvije, kroz tamu ove noći,
Vode me tvoje rasplakane oči.

V.

Šimun Cirenac

Šimune, križ moj za tebe je lak.
On može tebi samo plot da reže.
Ti ne znaš bol, što do dna duše seže
Pa noge lomi, rađa stud i mrak...

Čovječe, stani. To mi drvo vrati.
Što trebam, neće trud mi tvoj sad dati.

VI.

Veronika

O ti, što muke krv i patnje znoj
Laganom rukom otre sa mog čela,
U vodi kojeg sad ćeš prati vrela.
Pređu, što na njoj gad je osto moj?

– Dva vrela znam: te tvoje oči dvije.
I tkivo bit će čišće nego prije. –

VII.

Drugi put pod križem

Dajte da ležim, gdje i padoh. Prah
Nek zubma grizem. I ko crv nek plazim.
Dostojan nisam stopama da gazim
Njegovim. – Malo ljudima ja dah.

Ni ljubit znah, ni trpjet kao Bog
Prođ'te ko vojska preko t'jela mog!

VIII.

Žene

O vi, što, dobre, nikoste ko cv'jeće
Na kamenju i trnju moga puta,
Ne plačite. – I moja bol će ljuta
U sjajnu zraku stvoriti se sreće,

Kad budete to lice gledat moje
U vedrim očma male djece svoje.

IX. 

Treći put pod križem

Poduprite me! Već je blizu vrh.
Šibajte! Snažno! – Bol će t'jelo dići,
I žeđa moja k vrucima će stići,
Što duši daju svih blaženstava srh.

Kad tu već stigoh, moram sad i ja
Da ispijem svoj pehar – sve do dna.

X.

Raspinjanje

Moje su ruke ko dva mrtva krila.
Moje su noge ko dv'je suhe grane.
Bat bije, i klin prodire. Al' rane
Ne osjeća ni put, ni kost, ni žila.

I bolovi me izdaše već svi.
– Ni trpjet ne znam, Bože, kao ti!

XI. 

Napitak

Na križ svoj pribit, žedan viknuh: – Vode!
A spužva nešto ižme mi na usta.
Kiselo, gorko to je piće. – Susta
Dah. Na dnu grla ko da trn me bode.

Žuć neku gutam. – Da, to moj je med.
Al' stvoren sav u ocat i u jed.

XII. 

Smrt

Napokon! – Eto: sad se na me ruši
Nešto ko na žal uzburkani vali.
U rani čavo kao vatra pali.
U t'jelu led; a strah i bol u duši.

O Hriste, u čas zadnjeg hropca mog
Milost mi kapnu: trunak bola tvog.

XIII. 

Skidanje s križa

Za t'jelo svoje više ne znam. – Sada
I duši tvrdi čvorovi se dr'ješe.
Sve zlo što u me usađeno bješe,
Ko suho lišće s mrtve grane pada.

Niz drvo klizim. – Al' ja ne znam reći,
Da l' mi je u grob il' u zipku leći.

XIV. 

U grobu

Hriste, sad znam, što bješe tvoja žrtva.
Dah tvoj je prošo i vrh ljudskih raka.
Istječe sunce iz leda i mraka.
Duh moj se budi, kad je put već mrtva.

Preda mnom nešto lebdi, nešto s'jeva.
Gore, na grobu, Anđel sjedi. – Pjeva.