Kardinal Newman o liturgiji

Iz odabranih Misli o kršćanskoj vjeri kardinala Johna Henryja Newmana donosim nekoliko ulomaka o liturgiji po svom izboru. Uz svaki ulomak je skraćena oznaka izvora kojoj sam dodao link na dotično poglavlje sa internetske stranice Newmanovih sabranih djela, a u zagradi je godina kada je taj tekst izrečen ili objavljen.

***

...nije čudo da tamo gdje misao na sebe zakriva misao na Boga molitva i slavljenje kopne, a jedino propovijedanje cvate. Štovanje Boga jest prije svega nutarnje motrenje našeg Stvoritelja, Otkupitelja, Posvetitelja i Suca, dok raspravljanje, razgovaranje, držanje govora, dokazivanje, čitanje i pisanje o vjeri teži k tome da ga zaboravimo u sebi.

Jfc. 337 (1838.)

Vjerovati, a ne iskazivati poštovanje, štovati s prisnošću i kako komu godi, jest anomalija i čudna pojava nepoznata čak i lažnim religijama, da i ne spominjemo pravu... Štovanje i oblici pobožnosti - poput prigibanja koljena, skidanja obuće, ostajanja u tišini, propisna odijevanja i slično - smatraju se obveznima za dužno pristupanje Bogu.

PS VIII 5 (30.10.1836.)

...Blagoslov Presvetog Sakramenta jedan je od najjednostavnijih crkvenih obreda... Naš Gospodin svečano blagoslivlja svoj narod kao kada je uzdignuo svoje ruke nad djecom ili kada je blagoslovio svoje odabranike uzišavši s Maslinske gore. Kao što sinovi mogu doći pred roditelja po blagoslov prije počinka, tako... velika katolička obitelj dolazi pred svog vječnog Oca, nakon dnevne žurbe i mukotrpna posla, a on se nad njima smiješi, obasipljući ih blagom svjetlosti svoga Lica. To je potpuno ispunjenje onoga što je svećenik zazvao nad Izraelce: "Neka te blagoslovi Gospodin i neka te čuva! Neka te Gospodin licem svojim obasja, milostiv neka ti bude! Neka pogled svoj Gospodin svrati na te i mir ti donese!"

Prepos. 255 (1851.)

Svaki pozoran čitatelj Biblije uočit će kolik se naglasak stavlja na obvezu da javno bogoslužje bude bogato i raskošno.

PS VI 295 (23.9.1839.)

...je li naš Spasitelj rekao da je veličanstvenost pri štovanju Boga, veličanstvenost u njegovoj kući, pokućstvu, ukrasima, neprikladna, neprimjerena otkada je on došao na svijet? Odvraća li nas od izgradnje lijepih crkava ili uljepšavanja vjerskih obreda? Je li nas nagovarao na oskudnost? Je li se s omalovažavanjem izrazio o vještini graditeljstva? Je li dao naslutiti da bismo ga više obradovali time što bismo manje nastojali i trudili se oko vanjštine štovanja? Je li odbijanjem Herodove žrtve zabranio pobožnost kršćanima?
Mnogi ljudi tako misle. Ne pretjerujem kada kažem da misle: što je njihovo štovanje priprostije i neusiljenije, ono postaje duhovnije. Tvrde da nastojati oko vanjske ljepote bogoslužja znači ponašati se poput farizeja, biti lijep izvana, a prazan iznutra; kao što su farizeji hinili izvanjsku svetost i religioznost ne imajući nutarnju, da tako svaki onaj koji nastoji oko izvanjske religioznosti njoj žrtvuje nutarnju.

PS VI 298-299 (23.9.1839.)

On je osudio davanje prevelike pozornosti vanjštini, zanemaruje li se pri tome nutrina, koja je važnija. On je sam opomenuo farizeje rekavši im: "Ovo je trebalo činiti", a ono nutarnje "ne propuštati".

PS VI 301-302 (23.9.1839.)

Oni koji odbacuju dostojanstvo i doličnu vanjštinu pri bogoštovlju, da bi mogli što duhovnije moliti, zaboravljaju da je Bog Stvoritelj svih stvari, kako nevidljivih, tako i vidljivih; da je on Gospodar kako naših duša, tako i naših tijela, da ga treba štovati kako u skrovitosti, tako i javno... ne postoje dva Boga, jedan materijalni, a drugi duhovni, jedan Zakona, drugi evanđelja. Bog je jedan i Gospodar je svega što jesmo i svega što imamo; stoga sve što činimo mora biti opečaćeno njegovim pečatom i potpisom. Sa srcem, doista, moramo započeti jer iz srca proizlazi sve dobro i zlo. No započnemo li sa srcem, ne smijemo samo na srcu i ostati.

PS VI 304 (23.9.1839.)

Naši jezici moraju o njemu propovijedati, naši glasovi pjevati o njemu, naša mu se koljena prigibati, naše se ruke pred njim sklapati, naše glave pred njim klanjati, naša lica njime sjati, a naš ga hod navješćivati. Odatle izvire zajedničko štovanje, oblici molitve, pobožne ceremonije, tijek bogoslužja, svećenička ređenja, svećeničko ruho, svečana glazba i druge stvari slične naravi; sve su one, kao što i bijahu, prispijevanje nevidljivoga Kristova kraljevstva na ovaj svijet...

PS VI 287-288 (22.9.1840.)

Dok Katolička Crkva ne dopušta nikakve proizvoljne prosudbe o vjeri, ona dopušta... veliku širinu u pogledu štovanja.

LD XXVIII 150 (25.12.1876.)

...običaji i obredi, daleko od toga da su bez značenja, po svojoj su naravi kadri utiskivati u naše pamćenje i maštu temeljne i trajne istine; daleko od toga da bi bili praznovjerni, izričito su ozakonjeni u Bibliji u pogledu njihova temeljnog načela, a tradicija ih je predala Crkvi takvima kakvi jesu. Nadalje, oni se razlikuju u različitim zemljama po utemeljitelju Crkve u svakoj pojedinoj zemlji.

Tracts I 34,7 (9.9.1833.)

Takva je bila pažnja iz poslušnosti koju je naš Spasitelj pridavao religioznom sustavu pod kojim je bio rođen, i to ne samo u onoj mjeri u kojoj je taj sustav bio izravno božanski ustrojen, nego i kada su bili posrijedi vjerski obredi nenadahnutih, premda pobožnih ljudi, koji su se temeljili samo na crkvenom autoritetu. Njegovi apostoli slijedili su njegov primjer... Istina je da su naučavali kako obdržavanje židovskih obreda nije više ni od kakve koristi u smislu pridobivanja Božje naklonosti, da je Kristova smrt dana sada kao puna i dostatna otkupnina za grijeh... No oni sami niti su napustili židovske obrede niti su na to obvezivali druge koji su se na njih naviknuli. Obdržavanje običaja bilo je posve dovoljnim razlogom da ih se zadrži...

PS II 70-71 (1.1.1831.)

Može se, dakle, za Bibliju reći da nam je udijelila vjerski duh, a Crkva je ta koja se mora skrbiti za tijelo u kojemu će se taj duh nastaniti. Vjera mora biti ostvarivana u određenim činima, da bi trajno bila živom.

PS II 74 (1.1.1831.)

Ne postoji nešto poput apstraktne religije. Kada ljudi pokušavaju štovati Boga na taj (kako oni kažu) više duhovan način, zapravo završe tako da prestanu sa svakim religioznim štovanjem. To se događa često... Mladi, na primjer (a vjerojatno i oni koji bi trebali imati bolje znanje od njih), ponekad raspravljaju sa sobom: "Koja korist od redovite molitve ujutro i navečer? Zašto moliti riječima? Zašto klečati? Zašto ne bih mogao moliti u krevetu, ili u šetnji, ili oblačeći se?" pa završe tako da uopće ne mole. Ponavljam: kako bi izgledalo bogoslužje seoskim ljudima kada bismo s vjere poskidali vanjske simbole i naložili im da traže Nevidljivoga i da zure u nj?

PS II 74 (1.1.1831.)

Obrede koje je uvela Crkva, i to s razlogom - jer autoritet Crkve potječe od Krista - a obdržavaju se od davnina, ne mogu se ukinuti, a da se ne naudi našim dušama.

PS II 77-78 (1.1.1831.)

Ponekad se susrećemo s ljudima koji pitaju zašto čuvamo ove ili one obrede ili običaje; zašto se, na primjer, tako oprezno i strogo pridržavamo molitvenih obrazaca?; ili zašto ustrajavamo pri klečanju za vrijeme sakramenta večere Gospodnje?...; ili zašto ustrajemo na javnom slavljenju Boga samo na posvećenim mjestima?... Ta, i mnoga druga pitanja mogu se postavljati, a sva s istim obrazloženjem: "Sve su te stvari nevažne; o njima ne čitamo u Bibliji."
Izravan odgovor na takav prigovor jest da Biblija nikada nije ni bila naumljena da nam propiše te stvari, već one koje se tiču vjere; iako se u njoj ponegdje spominju naše stvarne dužnosti i navode neke točke koje se tiču ponašanja i stege, ona ipak ne polazi od toga što da činimo, već što da vjerujemo...

PS II 72 (1.1.1831.)