Asiz 1,2,3...

Najprije jedan poduži citat iz knjige Josepha Ratzingera Vjera - istina - tolerancija : kršćanstvo i svjetske religije koju je 2004. izdala Kršćanska sadašnjost. Mislio sam donijeti kraći izvadak, ali učinilo mi se da ovako dobivamo poprilično točan uvid u razmišljanje bivšeg kardinala i današnjeg pape Benedikta XVI.

U doba dijaloga i susreta religija nužno se pojavilo pitanje mogu li ljudi zajedno moliti. Pritom se danas razlikuje multireligijska i međureligijska molitva. Uzorak multireligijske molitve pružaju oba svjetska molitvena dana za mir u Asizu, 1986. i 2002. godine. Okupljaju se pripadnici različitih religijskih zajednica. Njima je zajednička patnja zbog nevolja koje pritišću svijet i zbog odsutnosti mira u njemu, zajednička im je čežnja za pomoću koja dolazi odozgo protiv moći zla tako da bi u svijet mogli doći mir i pravednost. Odatle proizlazi nakana da se postavi javni znak te čežnje, znak koji sve ljude treba prodrmati i ojačati im dobru volju, što je uvjet za mir. Oni, koji su tu okupljeni, znaju također da je njihovo shvaćanje »božanskoga bića«, pa stoga i njihov način kako mu se obraćaju, toliko različit da bi zajednička molitva bila fikcijom, ona ne bi bila u istini. Oni se okupljaju da bi dali znak jedne zajedničke čežnje; ali oni mole — premda istodobno — ipak na odijeljenim mjestima, svaki na svoj način. Dakako, »moliti« znači u slučaju neosobnoga (i često s mnogoboštvom povezanoga) shvaćanja boga nešto sasvim drugo negoli moliti u vjeri u jednoga, osobnog Boga. Razlika se pokazuje vidljivo, ali na način koji daje osjetiti da ona ujedno mora postati krikom za ozdravljenjem naših razdijeljenosti.

Nadovezujući se na Asiz — kako 1986. tako i 2002. godine — opetovano se i posve ozbiljno postavilo pitanje: Možemo li to činiti? Ne simulira li se time za veliku većinu ljudi neko zajedništvo kojega u stvarnosti nema? Ne promiče li se ipak tako relativizam — mišljenje kako su razlike medu »religijama« zapravo ipak samo nešto pretposljednje? I ne slabi li time ipak ozbiljnost vjere te se tako Bog u konačnici sve dalje odmiče od nas, pa se pojačava naša napuštenost i prepuštenost samima sebi? Takva se pitanja ne smiju olako gurati u stranu. Opasno¬sti se ne daju zanijekati i ne da se osporiti kako su Asiz, pogotovo 1986. godine, mnogi krivo tumačili. Obratno, isto bi tako bilo krivo posvemašnje i bezuvjetno zabacivanje multireligijske molitve u opisanome smislu. Nasuprot svemu tomu čini mi se ispravnim vezati multireligijsku molitvu uz uvjete koji odgovaraju zahtjevima unutranje istine i odgovornosti za jednu tako veliku stvar kao što je otvoreno zazivanje Boga naočigled svega svijeta. Tu vidim dva temljena uvjeta:

1. Takva multireligijska molitva ne može biti normalan slučaj religioznoga života, nego može postojati samo kao znak u izvanrednim prilikama u kojima se uzdiže zajednički vapaj iz nevolje, vapaj koji treba prodrmati srca ljudi i potresti Božje srce.
2. Takav molitveni događaj zavodi skoro nezaobilazno u kriva tumačenja, u ravnodušnost prema sadržaju onoga što se vjeruje ili ne vjeruje te time dovodi do rastakanja zbiljske vjere. Stoga takvi događaji moraju ostati iznimkama, kao što je rečeno pod 1.; prije svega je pak od najveće važnosti da se brižno objasni što se tu zapravo događa, odnosno ne događa. Ovo objašnjenje, u kojemu mora postati jasnim da »religija« uopće nema, da nema zajedničke misli o Bogu niti zajedničke vjere u Boga te da se razlika ne tiče tek područja izmjenjivih slika i pojmova, nego pogađa same konačne odluke čovjeka — to je, dakle, objašnjenje važno ne samo za sudionike toga događanja, nego i za sve one koji su tomu svjedoci ili koji inače na neki način dobivaju o tomu informacije. To događanje mora biti samo u sebi i pred očima svijeta tako jasno, da ne mogne postati demonstracijom relativizma po kojemu bi ono ukinulo samo sebe i vlastiti smisao.

Dok se pri multireligijskoj molitvi doduše moli u jednakome kontekstu, ali odijeljeno na različitim mjestima, međureligijska molitva znači zajedničko moljenje osoba ili skupina koje pripadaju različitim religijama. Je li to uopće moguće u posvemašnjoj istini i poštenju? Dvojim o tome. Ipak, u svakome slučaju valja pritom postaviti tri elementarna uvjeta bez čijega bi uzimanja u obzir takvo moljenje postalo nijekanjem vjere:

1. Skupa se može moliti samo ako postoji jednodušnost u tome tko ili što je Bog pa stoga i jednodušnost s obzirom na to što je to molitva: naime, dijaloško događanje u kojemu govorim Bogu koji me može slušati i uslišati. Drukčije rečeno: zajedničko moljenje pretpostavlja da se načelno zajednički shvati naslovnik molitve, pa time i onaj unutarnji čin koji se na njega odnosi. Kao u slučaju Abrahama i Melkisedeka, Joba i Jone, mora biti jasno da se razgovara s Bogom nad bogovima, sa Stvoriteljem neba i zemlje — s mojim Stvoriteljem. Mora dakle biti jasno da je Bog »osoba«, a to znači da može spoznavati i ljubiti; da on ima moć da me čuje i da mi odgovori; da je on dobar i mjerilo dobrote te da zlo nema nikakva udjela u njemu. Polazeći od Melkisedeka možemo reći kako mora biti jasno da je on Bog mira i pravednosti. Svako miješanje osobnoga i neosobnoga shvaćanja, Boga i bogova, mora biti isključeno. Prva zapovijed Dekaloga vrijedi upravo i u eventualnoj međureligijskoj molitvi.
2. Polazeći od poimanja Boga mora postojati također načelno slaganje o tome što je dostojno molitve i što može postati sadržajem molitve. Kao mjerilo onoga što s pravom možemo od Boga tražiti da bismo ga dostojno molili ja vidim molitvene nakane Očenaša: u njima se vidi tko i kakav je Bog i tko smo mi. One pročišćuju naše htijenje i pokazuju s kojom vrstom htijenja se nalazimo na putu prema Bogu, a koja vrsta željenja bi nas udaljila od Boga i postavila protiv njega. Molbe koje bi stajale u suprotnosti sa smjerom molbi Očenaša ne mogu za kršćanina biti predmetom međureligijske molitve, zapravo uopće ne mogu biti predmetom nikakve molitve.
3. Sve se mora tako događati da relativističko krivo tumačenje vjere i molitve ne nađe nikakva uporišta. Taj kriterij ne odnosi se samo na kršćane koji ne smiju biti uvedeni u zabludu, nego isto tako i na nekršćane za koje ne smije nastati dojam neke zamjenjivosti »religija« i nekoga pretposljednjeg, pa stoga i zamijenjiva značenja, primjerice temeljne kršćanske ispovijesti vjere. Odsutnost takva vođenja na krivi put zahtijeva stoga da za nekršćana odatle ne smije slijediti neko pomračenje kršćaninove vjere u Božju jedincatost i u jedincatost Isusa Krista, Spasitelja sviju ljudi. Ranije spomenuti dokument iz Bosea s pravom veli o tome da sudjelovanje u međureligijskoj molitvi ne smije dovesti u pitanje naše zauzimanje u navještanju Isusa Krista svim ljudima. Ako bi nekršćanin morao ili mogao »izvući« iz sudjelovanja nekoga kršćanina u medureligijskoj molitvi relativiziranje vjere u Isusa Krista, jedinoga Spasitelja sviju, onda do takva sudjelovanja ne može doći. Jer u tome bi slučaju ono pokazivalo u krivome smjeru, natrag umjesto naprijed, u povijesti Božjih puteva.

Zatim imamo ovo iz papinog pisma prijatelju luteranskom pastoru u ožujku ove godine:

Razumijem vrlo dobro Vašu zabrinutost zbog mog sudjelovanja na susretu u Asizu. Ali, ta bi se obljetnica morala u svakom slučaju proslaviti i nakon svega, činilo mi se najbolje da odem osobno onamo i tako pokušam odrediti sveukupno usmjerenje. U svakom slučaju, učinit ću sve da sinkretistička ili relativistička interpretacija događaja bude nemoguća i da bude jasno kako ja i dalje vjerujem i priznajem ono na što sam skrenuo pozornost Crkve u dokumenu 'Dominus Jesus'.

I onda je objašnjeno da ovaj puta, za razliku od prethodnih susreta u Asizu, neće biti nikakve međureligijske molitve, a umjesto toga papa je predvodio u srijedu na trgu Svetog Petra u Rimu stvarnu katoličku molitvu (liturgiju riječi) koja je započela s Tu es Petrus, a završila sa Salve Regina.

Konačno, jučer je papa u Asizu izrekao jedan posve pristojan govor sa standardnim riječima o miru i ulozi religija u svijetu i sličnom. Po meni je najzanimljiviji sljedeći odlomak. Unio sam obilne prilagodbe u dostupan prijevod koji je, kao i obično, više prepričavanje svojim riječima, nego prevođenje papinih.

Kritičari religije tvrde, počevši od prosvjetiteljstva, da je religija uzrok nasilja i stoga su poticali neprijateljstvo prema religiji. Činjenica da religija, u slučaju koji ovdje promatramo [terorizam], doista potiče nasilje mora nas kao religiozne osobe vrlo zabrinjavati. Na suptiliniji, ali ne manje okrutan način, također vidimo religiju kao uzrok nasilju kada branitelji jedne religije koriste silu protiv drugih. Predstavnici su religija, sabrani u Asizu 1986. godine, željeli reći, a mi također potvrđujemo da nasilje ne pripada pravoj naravi religije, nego je njezino izopačivanje i pridonosi njezinu uništenju. Neki pak na to odgovaraju primjedbom: kako znate što je prava narav religije? Zar vaša tvrdnja ne potječe iz činjenice da je među vama snaga religije postala potrošena? Drugi će pak prigovoriti: Postoji li zajednička narav religije koja se nalazi u svim religijama i zato je primjenjiva na sve njih? S tim se upitima moramo suočiti ako se kanimo realistično i vjerodostojno suprotstaviti vjerski motiviranom nasilju. U tome leži temeljna zadaća međureligijskog dijaloga, koju ovaj susret mora ponovno istaknuti.

Papa ne odgovara na ova vrlo važna pitanja, ali lijepo je što ih je barem postavio. Ja se potpuno slažem s tim prigovorima i bilo bi lijepo čuti što je to danas katolički odgovor i kako se taj odgovor slaže s vjekovnim učenjima Crkve.

Uglavnom, čini mi se da se papa potrudio da skrene "duh Asiza" što više u pravom smjeru. Je li ga uspio egzorcizirati od svih demona? Čisto sumnjam. Ipak, jedna utješna vijest je da svjetovni mediji ni u svijetu, a ni kod nas nisu skoro ništa izvještavali o ovom susretu u Asizu. Ohrabruju i poticaji nama katolicima od strane cijenjenih muslimana poput muftije Ševka ef. Omerbašića koji je izjavio:

Primjer Franje Asiškoga bit će zlatnim slovima zapisan u povijesti kršćansko-muslimanskih odnosa. Mnogi se ni danas skoro tisuću godina kasnije ne usuđuju krenuti njegovim putem u kreiranju tih odnosa.

Podsjetimo se tog svijetlog primjera.

Oko 1219. godine, nakon održane Generalne skupštine Reda, Sveti Franjo je odlučio poduzeti misijsko putovanje među muslimane u Egipat, gdje se je vodio križarski rat.

Za to vrijeme Franjo je boravio sa kršćanskom vojskom i prošao je kroz njihove linije i došao do muslimanskih linija. Kako je bio izvan dometa kršćana ubrzo su ga uhvatili muslimanski vojnici. Franjo je rekao vojnicima da želi sultanu propovijedati Krista. Sultan mu je dopustio da uđe u njegov logor.

Kada su ga doveli pred sultana Franjo je rekao: „Mene šalje Svemogući Bog da navještajući istine Evanđelja tebi i tvome narodu pokaže put spasenja.“ I dok je Sveti Franjo propovijedao, sultanu se je Franjo svidio i dojmila ga se je snaga Franjinih riječi tako jako da je pozvao Franju sa boravi kod njega.

„Drage volje“, odgovorio je Franjo, „ako se ti i tvoj narod obratite, povjerujete Kristu“. Franjo je tada iznio svoju čuvenu ponudu, izazov. Rekao je: „Ako se ti sada kolebaš između Krista i Muhameda, naredi da se raspali vatra i ja ću ući u tu vatru s tvojim svećenikom da bi vidio čija je vjera Prava Vjera.“

Sultan nije bio voljan dopustiti taj pokus sa vatrom, te je Franjo zamolio dopuštenje da ih napusti. A sultan je dao nalog da Franju najljubaznije sprovedu do njegova logora.

I dok se je to događalo u Egiptu, pet braće gorljivih franjevaca je uzvitlalo prašinu u muslimanskome Maroku, kada je njih petero trebalo biti ubijeno. To su bili brat Berardo, Oton, Petar, Akurzije i Adjut.

Najprije su ta braća otišla u Španjolsku, u muslimansku Sevilju. A zbog toga što su tamo htjeli propovijedati Evanđelje, bili su bičevani, utamničeni i potom izagnani iz toga kraljevstva. Nakon toga su otišli u muslimanski Maroko u namjeri da obrate nevjernike. Kada su tamo došli, ta braća su htjela više od toga da propovijedaju po ulicama. Ušli su pravo u mošeju (džamiju) i usred mošeje javno optužili Muhameda.

Braća su bila uhićena, utamničena i bičevana, ali to nije zadovoljilo njihov cilj. Dok su bili u zatvoru oni su stalno nastojali obratiti stražare i tamničare.

Vladari Maroka nastojali su naći diplomatski način izlaska iz te situacije, pa su sve poduzeli da te zatočene franjevce pošalju u njihovu zemlju. A kako su na to odgovorili franjevci?

Brat Cuthbert donosi sljedeće: „Ali pet franjevaca nije nimalo znalo o diplomaciji i nisu imali namjeru napustiti misiju i nastaviti živjeti. Muhamed je u njihovim očima bio neprijatelj Kristov, a duše tih ljudi su bile potpuno izgubljene za njihovoga Božanskoga Otkupitelja. Njima je to izgledalo da bi pristajući na to izdali svoju misiju i odrekli se svoje Vjere i svoga Spasitelja.“

I kod prve prilike ovi žilavi franjevci su uspavali svoje tamničare. Istoga časa oni su se vratili u grad, i ondje opet pred mošejom pozvali nevjernike da se odreknu Muhameda i da prihvate Krista.

Opet su uhvaćeni, bačeni u tamnicu i mučeni. I dok su ih mučili tamničari su im obećali da će im spasiti život i da će dobiti i darove samo ako zataje Krista i prihvate Muhameda.

Braća su odgovorila tako što su izgovorila molitve i pohvale Našemu Gospodinu i požurivali mučitelje da se odreknu Muhameda i prihvate Isusa Krista.

Muhamedanci su odgovorili na taj način da su im odrubili glave. Njihova tijela su bacili izvan gradskih zidina za hranu psima. Portugalski dostojanstvenik je organizirao prikupljanje njihovih tjela, koja su zatim odnijeta u Portugal i uz velike počasti položena u crkvu Regularnih kanonika (Augustinaca) u Coimbri.

Među narodom koji se je tada skupio da moli i časti te franjevačke mučenike bio je i mladi augustinski kanonik koji se je zanio ciljem i ljubavlju prema Kristu kojom su gorjela ova franjevačka braća. On je potražio mjesne franjevce i zamolio ih da ga prime u svoj Red.

Taj mladi augustinac, koji je postao franjevac, poznat nam je kao Sveti Antun iz Padove, Čudotvorac, kojega katolici štuju i s nazivom „Malj heretika“.

A u svezi Svetoga Franje: Što je on mislio o toj petorici braće koja su umarširala u mošeju i optužila Muhameda pred muslimanima i na muslimanskom svetom mjestu? Koji su pozvali muslimane da za svoje spasenje ne slijede lažnoga proroka Muhameda? Je li sveti Franjo organizirao veliko priznavanje pogriješke i potaknuo svoju braću na razumijevanje da „muslimani zajedno s nama, časte istoga Boga“?

Ne! Sv. Franjo je vapio prema Nebu sa zahvalnošću: „Ja sada mogu iskreno reći da imam petoricu braće.“

Mislio sam ovdje još dodati koji citat od blaženog Charlesa de Foucaulda koji nam daje program "međureligijskog dijaloga" za današnje vrijeme, ali to će s obzirom na duljinu ovog posta morati, nažalost, pričekati neki budući trenutak.