Uz lagano osvježavajuće piće

Kao mali predah nakon ozbiljnijih tema, evo nekoliko ljetnih preporuka knjiga i filmova ili serija. Prošle tekstove s preporukama naći ćete preko navedenih poveznica. Kako je već uobičajeno, ograđujem se od svake odgovornosti ako vam se određeno djelo ne svidi, za obavijesti o indikacijama, mjerama opreza i nuspojavama provjerite ocjene i osvrte na stranici IMDb ili Goodreads. 

Crooked Letter, Crooked Letter - jedan od boljih romana s atmosferom američkog juga; nestanak nestašne djevojke dvadesetak godina ranije te nova ubojstva pozadina su za priču o dvojici ljudi koji su jednom bili prijatelji

A Wreath For the Enemy - pisano iz nekoliko isprepletenih perspektiva od kojih je najvažnija i najčešće se pojavljuje ona djevojke s boemskim roditeljima koji imaju neobičan hotelčić na francuskoj rivijeri; oko sredine zadnjeg dijela knjige zanimljivost pomalo opadne; važnije životne teme o kojima razmišljaju likovi prikazane su pristojno, a katolička vjera pojavljuje se dosta često u pozadini, prirodno i nepretenciozno, kako su to već znali napraviti anglofoni spisatelji sredinom prošlog stoljeća 

The Loved One - crna, ali zabavna satira u kojoj Evelyn Waugh opisuje američku pogrebnu industriju

The Best of Archy and Mehitabel - žohar Archy koji je jednom bio pjesnik i mačka Mehitabel koja sebe drži damom pripovijedaju svoje dogodovštine u formi slobodnog stiha uz neobične prijelome teksta i bez velikih slova jer Archy piše redovitu novinsku kolumnu skačući i udarajući glavom tipke na pisaćoj mašini

The Dog of the South - glavni lik Ray je praktičan i načitan, ali izrazito dosadan dvadesetšestogodišnjak (premda ga svi smatraju starijim) koji objektivno opisuje svoje neuspjehe od kojih je zadnji bijeg njegove žene i kolege u Rayevu autu; Ray se s time ne miri i kreće za njima preko Meksika do Britanskog Hondurasa; humor je suptilan, ali toliko dobar da sam se više puta glasno nasmijao. 

***

La isla mínima - neloš španjolski krimić, ne treba ga baš predetaljno proučavati, ali malo za promjenu ambijenta je ok 

Never Take No For An Answer - simpatičan film o dječaku koji voli svoju magaricu dovoljno da zbog nje ishodi audijenciju kod pape (još u vrijeme kad su pape bili ozbiljni i pobožni ljudi)

The Secret World of Arrietty - crtani film studija Ghibli o malim i velikim ljudima; prikladan za cijelu obitelj 

Mr. Inbetween - serija - jako dobra australska serija o no-nonsense plaćenom ubojici kojega savjest sustiže puževim korakom

This Country - serija - izvrsna britanska humoristična serija o dvoje mladih danguba

Dodatno:

Wellington Paranormal - serija - pogledao sam nekoliko epizoda koje su bolje ocijenjene na imdbu; laka zabava

The Outsider i Defending Jacob - (mini)serije - "šokantan" zločin u uspavanom američkom gradiću i "neočekivani" obrati u istrazi; gledljivo

Čvrsto stiskaju pest

Čitao sam ovih dana raznorazne strane, a i nekoliko domaćih komentara o Franjinom napadu na tradicionalnu liturgiju. To me potaknulo da zabilježim još nekoliko misli o ovoj prekretnici koja mi se, čak i  kad je pokušavam objektivno promatrati, čini dosta važnom. Zato mi vjerojatno nećete zamjeriti što već evo treći tekst za redom ima istu temu. Dakle, bez nekog slijeda i organizacije, u nastavku iznosim par opservacija.

Znam da će neki pomisliti kako sam bezosjećajan, ali zaista ne vidim kakve veze ima to što je Benedikt XVI. još živ s time što je Franjo ukinuo njegov motuproprij. Neki kažu da ga je time ružno uvrijedio, ali ne vidim po čemu bi bilo bitno bolje da je trenutni papa pričekao da bivši papa najprije umre, pa tek onda krenuo s dekonstrukcijom vjerojatno najvažnije ostavštine svoga predšasnika. Naravno, može biti da se neki nadaju kako će Benedikt nadživjeti Franju, pa bi kurtoazija zapravo bila brana za poplavu kojoj je ime Franjo. Ali to je onda potpuno druga argumentacija i nije ju pošteno podvoditi pod bonton. 

Benedikt je, dakako, vrlo zaslužan što su na neko vrijeme skinuti okovi s tradicionalne liturgije te se mogla pomalo stidljivo pomoliti na brojnim mjestima, pa tako i kod nas u Zagrebu. I one mudre misli koje je tako prikladno izrekao poput poznate rečenice o "svetom i velikom" ostaju vrijedne i sada kada su pravne odredbe ukinute. No, filozofsko-teološka opravdanja koja se skraćeno nazivalo "hermeneutikom kontinuiteta u reformi" izdahnula su i teško je zamisliti da ih itko osim par simpatičnih ekscentrika i dalje uzima zaozbiljno. 

Na hrvatskom jeziku pročitao sam nekoliko kraćih osvrta na Traditionis custodes. S ispravne strane, tu je intervju predsjednika Društva Benedictus za koji je urednik portala dosta loše izabrao naslov, ali sami odgovori na pitanja su svakako vrijedni čitanja! Također se pojavio razgovor s p. Markom Tilošancem koji bi isto trebalo pažljivije proučiti (ja znatno preferiram tekstove u odnosu na video ili audio snimke razgovora). Naravno, moji komentari više su potaknuti onim tekstovima u kojima se brani dokument pape Franje. Uvijek imam zadršku kod kritičkog komentiranja tekstova koji nisu objavljeni u novinskom obliku koristiti puno ime i prezime njihovih autora jer mi se ne čini zgodnim da netko pretražujući internet naiđe baš na ovaj blog i onda ih prezre kad vidi njihove glupotvorine koje sam istaknuo. Zato se ponekad služim inicijalima, a ovaj puta ću autore razlikovati opisno. 

Jedan svećenik koji je bio rimokatolički bogoslov, ali je postao grkokatolikom, oženio se (istovremeno?) i zaredio napisao je komentar u kojemu pomalo žali zbog toga u što se pretvorio novi rimski obred. Usto, nije baš jako entuzijastičan oko Franjinog motuproprija, no s obzirom da su ga u facebook raspravama pojedini tradicionalisti "pljuvali", smatra da ipak "reda mora biti" i dobro je da se pokaže da vlast, pa i ona crkvena, "ne nosi uzalud mača". Pri tome spominje da je veliki grijeh osoba i zajednica privrženih staroj misi u tome što se protive 2. vatikanskom saboru ne navodeći, naravno, čemu se to konkretno tradicionalisti u tom saboru protive i zašto protivljenje pojedinim kontroverznim odlomcima nije dopušteno. Drugi veliki problem mu je što neki svećenici FSSP-a nisu htjeli novoobredno koncelebrirati s biskupom, pa ih je dotični biskup "opravdano sprašio iz biskupije" (terminologija tog svećenika). U komentarima na taj facebook post javio se sasvim argumentirano laik tradicionalist, pa ga je svećenik upozorio da je upravo zbog takvog tona kojim se obraća kleriku papa Franjo morao postupiti kako je postupio. Čak je i neki nesjedinjeni istočnjak vrlo razumno komentirao o važnosti liturgije i koliko neekumenska je bila Franjina gesta ukidanja Summorum Pontificuma. Na prvu bih rekao da se ovdje radi samo o povrijeđenoj taštini toga svećenika koji se vjerojatno na taj način želi i zaštititi zbog svojih ponešto "konzervativnijih" stavova. Sama kritika tradicionalista je uopćena i bespredmetna, ali potaknula je neku karizmatsku zajednicu i njenog laičkog gurua da prenesu članak kao preporučenu ozbiljnu reakciju na motuproprij. Čini mi se da spomenuti pop osim grkokatoličke prakticira i tu pentakostalnu pobožnost, a guru se vjerojatno ljuti jer su se na tradicionalističkim stranicama znali pojaviti članci u kojima se kritiziraju duhovi koji pušu kod karizmatika. 

Naš omiljeni crkveni kanonist koji bi se radije "klanjao antikristu i belzebulu i da [ga] opsjednu sve legije demona", nego da bude tradicionalist, staloženo nam je objasnio zašto su Papine odredbe bile nužne. Svoj tekst završava riječima "Papa Benedikt dopustio je svim svećenicima redovito slavlje latinske Mise. Da nije bilo vrijeđanja Papa i pljuvanja po učenjima Crkve moglo je tako i ostati." Naravno, čak i potpunoj neznalici koja nema poput njega doktorat kanonskog prava nameće se pitanje tko su bili ti pljuvači koji su Franju nazivali "sotonom i antikristom", a onda išli na tradicionalnu misu unutar biskupije ili čak FSSPX-a gdje se Franju nesumnjivo priznaje papom i za njega moli? Jasno, iduće je pitanje kako točno zabrana i ograničavanje tradicionalnih misa pomaže takvim problematičnim dušama da se poprave? Prijespomenuti grkokatolički svećenik razjasnio je taj problem napisavši negdje da je bolje da se takvi maknu od Crkve i osnuju svoju crkvu savršenih. Nadasve pastoralno.

Nažalost, poznati hrvatski chestertonijanski kolumnist nije ovu temu počastio svojom pažnjom, ali se javio bivši urednik njegova portala koji je dao svoje viđenje stvari. Izgleda da je selidbom u drugu državu stekao veće uvažavanje za tradicionaliste u Crkvi upoznavši neke od njih koji nisu toksični kao oni s kojima se prije susretao na internetu. Tako mu je i zaključak o štetnosti i kontraproduktivnosti novog motuproprija zaista na mjestu. Čini mi se da ga je na svojevrsnu solidarizaciju (stavio je i jednu od onih znački koje ljudi lijepe po fotografijama) potaknulo to što pripada ili proučava (?) određene glazbene supkulture koje su obilježene naglašenim buntom protiv autoriteta. Ipak, s obzirom da se referira na svoj članak od prije tri godine, ima smisla da se i ja pozovem na svoju kritiku toga teksta. 

Od sekularnih novina, osim agencijskih vijesti, jedino što se može izdvojiti je komentar uobičajenog pametnjakovića iz Rima za Jutarnji list. Taj vrlo upućeni komentator koristi riječ "obrednik" umjesto "obred" ili "misal", a premda priznaje da postoje i druge razlike osim jezika između starog i novog rimskog obreda, jedina koju navodi su "zaostatci antisemitizma". Dakako da ne kaže koji su to zaostatci jer ovako zvuči zlokobnije, a vjerojatno i nema pojma što priča. Za prosječne čitatelje njegove tiskovine i ovakva naznaka nacizma je dovoljna. Piše taj dopisnik: "teza antikoncilskih grupa je [...] da su mise na narodnim jezicima nevažeće", a nekoga tko takvo što napiše može se nazvati samo izrazito neupućenim, glupim ili zlobnim. Odmah zatim iz tvrdnje "papa Frane je prvo ukinuo odobrenje da se misa po starom obredu služi u Vatikanskoj bazilici svetog Petra" izvodi napad na kardinala Burkea. U stvarnosti, Franjini poslušnici su ukinuli individualno celebriranje misa u vatikanskoj bazilici, a to uključuje mise po novom obredu koje su se ondje većinom služile. S druge strane, u maloj kapelici u kripti bazilike tradicionalne mise se i dalje služe dok novus ordo mise u bazilici ne smiju biti na latinskom. Da li taj tutlek zaista ne zna ove činjenice ili ga one naprosto ne zanimaju. Začuđujuća je količina krivih informacija u članku koji sadrži tek nešto više od kartice teksta. 

U, nadam se, zadnjoj točki ovog razvedenog razmišljanja i naklapanja, istaknut ću očevidnu činjenicu zašto baš tradicionalisti u modernoj Crkvi toliko smetaju, a kler i profesionalni katolici osjećaju da su im se svojim primjedbama već popeli na glavu. Naravno da kad neka vidjelica objavi kako je Franjo prethodnik zvijeri iz Apokalipse ili kad novusordovci kažu da je njima stvarni papa Benedikt, a uzor Ivan Pavao II. Veliki ili kad liberali organiziraju svoje ljetne škole krivovjerja ništa od toga ne stoji na putu progresa i nužne transformacije Crkve. To je sve dio istog paketa. S druge strane, kada tradicionalisti pokažu da je moguće živjeti i zastupati ono blago koje nam je Predano, onda je to izravna opasnost za čitavu paradigmu kojoj je sve prethodno mrtvo i mora takvim ostati. Katolici i šire društvo ne smiju vidjeti da to nisu samo muzejski eksponati. A na argumente tradicionalnih katolika koji se pozivaju kako na razum, tako i na bezbrojne svetce, protivnici zaista ne mogu ništa odgovoriti osim da je njihova crkva nešto novo i drugačije. To se većina ipak ne usudi reći jer bi time potkopali sav autoritet koji im je potreban za knut poslušnosti. 

Na Zapadu ništa novo

Danas je u crkvi sv. Blaža služena redovita nedjeljna tradicionalna misa u 16:45. Prije propovijedi vlč. Borna nas je ohrabrio, te je odgovorio na upite vjernika koji se pojavljuju u prošla dva dana da se za sada ništa ne mijenja, tj. misa ostaje u istom terminu i lokaciji. Usput, prvi sam put vidio lijevi dio crkve (na strani oltara BD Marije) nakon obnove i skidanja skela te sada izgleda vrlo lijepo. Puno bolje i usklađenije od svetišta!

Vezano uz motuproprij Traditionis custodes, evo nekoliko linkova na tekstove na hrvatskom koji vam mogu biti od interesa: 

Tekst motuproprija i popratnog papinog pisma,

Niz članaka s bloga Splendor Domini:  Summorum Pontificum ~ MMVII - MMXXI, Pater Sancte, sic transit gloria mundi!, Benediktova ostavština u plamenu i pepelu, Custodes, Pod većim teškoćama, Petrovo bratstvo o restrikcijama, Nije satira, Druga vremena, Čin protiv milosrđa, Papa liturgijskog rata, Getoizacija, ...

Reakcija FSSPX-a: Od Summorum pontificuma do Traditionis custodes ili od rezervata do zoološkoga vrta.

Objavljen motuproprij pape Franje kojim ukida Summorum Pontificum

Nakon uspješne operacije debelog crijeva, papa Franjo je danas, na blagdan Gospe Karmelske, objavio motuproprij Traditionis Custodes (1, 2) kojim ukida velikodušne odredbe bivšeg pape Benedikta XVI. Uz motuproprij je Franjo, po uzoru na Benedikta, priložio pismo kojim nešto detaljnije obrazlaže razloge svoje odluke. Od odluka izloženih u novom dokumentu najvažnije su sljedeće.  

Novus ordo misal definiran je kao jedini lex orandi, tj. pravilo molitve rimskog obreda. Time je dokinuta pravna fikcija Benediktova motuproprija o dva oblika rimskog obreda, redovitom i izvanrednom. 

Dijecezanski biskup je jedini ovlašten odobriti svećenicima gdje i kada da služe tradicionalnu misu. Pri tome, naravno, mora poštovati ograničenja na takvu misu, tj. ne smije biti previše dobrohotan. 

Biskup treba provjeriti da dosad postojeće grupe u kojima se slavi misa po "misalu prije reforme 1970." ne negiraju valjanost i zakonitost liturgijskih reformi te odrediti jednu ili više lokacija gdje se vjernici iz takve grupe mogu okupiti na takva slavlja. Pri tome se eksplicitno isključuju župne crkve. Biskup treba fiksirati i dane kada se te celebracije mogu održati. Čitanja moraju biti na narodnom jeziku. 

Biskup, dakako, određuje i svećenike koji će služiti tradicionalne mise za navedene grupe. Svećenik mora biti dovoljno poučen u latinskom, a treba imati i uobičajene pastoralne karakteristike. 

Biskup ne smije ustanovljavati nove personalne župe za tradicionalni obred, a one koje već postoje treba provjeriti i odlučiti da li ih zadržati ili raspustiti. U popratnom pismu Franjo kaže da su takve župe vezane više uz ono što žele i žude pojedini svećenici, nego uz stvarne potrebe "svetog Naroda Božjeg". Očito Franjo nikad nije posjetio jednu od takvih župa koje, po mom sudu i poznavajući povijest nekoliko njih, predstavljaju jedan od najsvjetlijih primjera laičkog angažmana u postkoncilskoj Crkvi. 

Biskup ne smije odobriti formiranje novih grupa zainteresiranih vjernika. 

Svećenici koji će biti zaređeni nakon objave Franjinog motuproprija i žele služiti misu po starom obredu moraju pismom zatražiti dozvolu od svog biskupa koji se treba o tome konzultirati s Vatikanom. Svećenici koji već služe misu prema misalu iz 1962. trebaju tražiti od svog biskupa da im odobri kako bi i dalje imali tu dozvolu. Ovdje vidim jednu zgodnu pravnu rupu u tome da se svećenike koji su već zaređeni, a još nisu služili staru misu zapravo ničim ne ograničava, tj. u načelu oni mogu slobodno započeti služiti privatne mise po tradicionalnom obredu. 

Sve zajednice koje su bile pod bivšom ustanovom Ecclesia Dei prelaze pod upravu kongregacije za redovnike. Ingerencija nad takvim zajednicama i tradicionalnim obredom prelazi s Kongregacije za nauk vjere na spomenutu Kongregaciju za ustanove posvećenog života i družbe apostolskog života te Kongregaciju za bogoštovlje i disciplinu sakramenata. U vodstvu obje kongregacije su ljudi koji preziru tradicionalnu liturgiju Crkve. 

Sve prethodne i suprotne odluke i običaji se, dakako, ukidaju. 

Iz popratnog pisma izdvojit ću samo par detalja. 

Franjo vidi jedini smisao prijašnjeg dopuštanja stare liturgije u tome da se izliječi raskol sa sljedbenicima monsignora Lefebvrea. Budući da to nije postignuto, a s druge strane javili su se novi sukobi unutar Crkve zbog tradicionalne mise i obreda, trebalo je odlučiti kao u dispozitivu. 

Utjehu u svojoj odluci kojom znatno ograničuje korištenje tradicionalnim rimskim obredom Franjo pronalazi u "činjenici da je nakon Tridentskog koncila sv. Pio V. također ukinuo sve obrede koji nisu mogli dokazati svoju drevnost". Naravno, ovo je vrhunsko trolanje jer je Pio V. dopustio sve obrede koji su bili stariji od 200 godina što je u mnogim mjestima i zajednicama i iskorišteno. Cilj je, jasno, bio isključiti misale sumnjive pravovjernosti, a ne nametnuti jedan takav misal čitavoj Crkvi. 

Kaže papa Franjo da se biskupi u svojim odlukama moraju posebno voditi dvama principima. Drugi je već spomenuta zabrana ustanovljavanja novih personalnih župa, a prvi da "proviđaju za dobro onih koji su ukorijenjeni u prethodnim oblicima slavlja i trebaju se u dogledno vrijeme vratiti rimskom obredu koji su promulgirali sv. Pavao VI. i sv. Ivan Pavao II."

***

Na koncu nekoliko kratkih komentara. 

Vjerujem da će ovaj motuproprij posebno osnažiti Svećeničko bratstvo sv. Pija X. koje, Bogu hvala, ima svoje kapele i u Zagrebu, Splitu i Rijeci.  Žao mi je svećenika i svećeničkih kandidata tzv. "Ecclesia Dei" ustanova koje služe samo tradicionalni obred. Pretpostavljam da će tu biti teških odluka, pa trebamo moliti da one budu ispravne, na slavu Božju i spasenje duša. 

Zabrana formiranja novih grupa pogodit će i vjernike koji žive u Hrvatskoj, posebno izvan Zagreba. Treba im pomoći materijalno i duhovno da ipak barem potajice i povremeno imaju tradicionalnu misu. Dobri kandidati za svećenike koji im eventualno mogu povremeno celebrirati misu su oni koji su u koronaludilu zadržali mogućnost pričešćivanja na jezik. Dakako, i među takvima će biti mali broj onih koji su spremni naučiti stari obred. 

Za zajednicu okupljenu trenutno u crkvi sv. Blaža jedini problematičniji dio motuproprija čini se onaj o zabrani korištenja župnih crkvi. Ako se i u Zagrebu koji nikada nije imao puno crkava, a nakon potresa ih ima još i manje, bude inzistiralo na toj odredbi, možda se možemo premjestiti npr. u crkvicu sv. Roka. Vidjet ćemo. 

Pročitao sam prošlih dana negdje misao koja kaže otprilike da Papa može zabraniti stari rimski obred, ali da to ne bi bilo u skladu s kršćanskom ljubavlju i pravednošću. Ja smatram da Papa nema takvu moć. On može urediti pojedine rubrike, uvesti nove svetce i blagdane, ali nema autoritet ukinuti katolički obred koji se služio vjekovima. U skladu s time, poštujući i papu i biskupe, neću se dati vratiti "obredu Pavla VI. i Ivana Pavla II." Poslužit ću se riječima koje stoje napisane u apsidi crkve sv. Blaža: "Kako može oko koje je ugledalo svjetlo, opet uzljubiti tminu?"

Odgajanje i obučavanje

Slika o opljačkanoj i okovanoj slobodi vidi se osobito u otimačini roditeljskih prava. Prvo je kraljevstvo obitelj! Otac je rođeni vladar, i po razumu i po Bibliji! Najvažniji odsjek te po Bogu postavljene vladavine je odgajanje i obučavanje. Ženidba je prvo učiteljsko i učiteljičko sjemenište! Svaki je otac po službi učitelj! Svaka majka po zvanju učiteljica! Kad je Bog ustanovio prvu obitelj, osnovao je prvu pučku školu. To su naravnopravne početne istine. Prvi školski zakon. 

Iz toga ovo izlazi. Ne može li otac da zbog kojeg razloga vrši učiteljsku službu ili je ne može da dovoljno izvršuje, tad treba da se pobrine za zamjenika. Svako izvan obitelji državno učiteljsko lice ima po prirodnom pravu samo toliko pravo da odgaja i obučava, koliko mu je dano od oca. Pravo i ovlaštenje za učiteljsku službu daje otac. Učitelji i učiteljice imaju vlast nad djecom samo kao njegovi zamjenici i zastupnici. Oni su obiteljski namještenici. 

Dalje otud izlazi. Pravo učitelje birati je neotuđivo obiteljsko pravo. Otac bira. Otac treba da ima povjerenje u učitelja, koji daje potpuno jamstvo, da će nastaviti odgajanje u obiteljskom duhu. Prema tome je otac i rođeni prvi školski nadzornik. To je osnovni nacrt svakoga školskog prava. A temelj mu je: najsvetije od svih roditeljskih prava, najuzvišenija od svih sloboda pored religijske slobode, sloboda odgoja i obuke. 

A sad, gdje je očeva sloboda? Gdje su ti moderni školski zakoni, koji bi svoje ovlaštenje izvodili od obitelji? Gdje je pravo birati učitelje, gdje slobodan izbor škole, gdje se daje pravo da roditelji određuju školski duh i odgoj? Prvo, najstarije i najčasnije kraljevstvo svijeta, obitelj opljačkala je liberalna i socijalistička državna svemogućnost. 

Otac još ima pravo da od zore do mraka radi, svoju djecu hrani i odijeva, plaća poreze i da se pokorava stotinama zakona i naredaba. Ali on je s obzirom na svoje dijete od njegove 6. do 14. godine bez vlasti i prava. Otac je kralj bez vlade i to u najvažnijoj stvari: u odgoju i obuci. Dijete je postalo državno vlasništvo, a učitelj od namještenika obiteljskog državni. Obitelj došla je među razbojnike, koji je svukoše i izraniše i ostaviše napo mrtvu. 

Došlo je još i do gorega. Pošto je država postala kao bog, hoće da osnuje i religiju. Nije bila zadovoljna da samo uči čitati, pisati i računati. Htjela je biti i profesor bogoslovlja. Predavala je dogmatiku, moralku, crkvenu povijest i crkveno pravo. Silila je nasilnim sredstvima djecu da čitaju knjige i slušaju učitelje, koji vrijeđaju i tlače savjest i vjeru. Postala je Herod, a njezino bezvjersko školovanje novi betlehemski pokolj djece, od kojega je tek malo roditelja moglo pobjeći sa svojom djecom u Egipat. 

Silništvo je tako veliko u mnogim državama, te zakon zabranjuje da tko bez oblasne dozvole uči djecu čitati, pisati, računati i nešto katekizma. Cilj je evropskoj školskoj politici bezvjerska prisilna škola! Osam godina ropstva! 

Dopuštam, da i moderna državna škola ima učitelja, kojima priznajemo dobru volju i plemenitost. Ali ne radi se o tom, da li mogu vrijedne osobe i u najtežim prilikama dobro činiti, već se radi o cijeloj unutarnjoj biti moderne škole. Ona je silništvo države prema roditeljima, djetetu i Crkvi. Ona je napadaj na putu od Jerusalema prema Jerihu. Ona je dokaz, da je sloboda odgoja i obuke, iako još nije mrtva, ipak teško izranjena i opljačkana. 

Bit će još gore. Silništvo i ropstvo nijesu najnedostojnije stvari za čovjeka, već onaj opći nehaj, kad narod, kome su ruke i noge okovane, više ne osjeća svojih veriga i okova. To je duhovno stanje, u kojem se nalaze današnji evropski narodi.

(Izvor: Robert Mäder, Misli natražnjaka, Zagreb 1928.; Gedanken eines Reaktionärs, Mainz 1921.)

Kršćanska ljubav

Te niže vrste ljubavi nadmašuje kršćanska ljubav. Ona je sadržana u riječima našeg Spasitelja: »Novu zapovijed dajem vam. Ljubite jedni druge, kao što sam ja ljubio sve vas.« Što je novo u toj zapovijedi? Ne zapovijeda li i Stari Zavjet: »Ljubite jedni druge?« Nisu li se svi moralisti tokom tolikih vjekova zalagali za nesebičnost? Što je dakle u tomu novo? Dvije su stvari nove: Prvo način, na koji nas je ljubio naš Gospodin; naime sve do žrtvovanja samoga sebe. Drugo: novo je, što je to postala zapovijed. Time što je Krist ljubav uzdigao na zapovijed postavio je razliku između: biti naklonjen i ljubiti. Naklonost je stvar osjećaja, temperamenta, žlijezda, ćutila, a nad svim tim nemamo nimalo ili samo malo nadzora. Ljubav je međutim, stvar volje, i zato podložna svladavanju. Postoje izvjesne stvari koje ne podnosimo, i mi ne možemo silom napraviti, da nam se one sviđaju. Jedan primjer: neki ne mogu podnijeti debele žene u vunenoj odjeći; drugi nipošto ne trpe maslinu u Martini-koktelu. Ja ne volim kokoši. To su instinktivne reakcije koje ne možemo potpuno nadzirati. Ako naprotiv naklonost pretvorimo u volju možemo ju kontrolirati, čak je protegnuti i na ono što inače ne podnosimo. Tada više ljubav nije nikakvo uobražavanje, nego krepost; nikakvo grčevito oduševljenje nego trajna veza spremnosti za pomoć, sklonosti i predanosti.

Zapovijed nije nova samo zato jer se odnosi na volju, nego i zato što je predslika te ljubavi sam Bog. »Kao što sam ja vas ljubio.« Ljubio nas je mada smo bili grešnici. Kad nam netko načini nekakvu nepravdu brzo kažemo: »Ti si proigrao moju ljubav; promijeni se tada ću te opet ljubiti«. Naš Božanski Spasitelj naprotiv kaže: »Ljubi svog bližnjeg i on će se promijeniti. Neka tvoja ljubav bude stvaralačka snaga njegova popravka.« To je bila ljubav koju je on iskazao Petru u onoj noći kad ga je ovaj zanijekao, i koja je u Petru izvela divnu promjenu. Predano nam je, da je Petar, nakon zatajenja tako gorko plakao, da su mu se u lice utisnule brazde od suza, izdao je naime nekoga, koji ga je ljubio.

Gospodin nam je dao iskušenje za ljubav kad je rekao: »Ljubite svoje neprijatelje.« Ne smijemo od toga ništa očekivati, nego upravo usred neprijateljstva i progonstva i dalje ljubiti. Ljubav je nesebična kad se održi usprkos mržnje. Time što je Spasitelj ljubav prema bližnjemu načinio zavisnom od volje, a ne od osjećaja, istrgao ju je naš Otkupitelj iz uskog kruga sebičnosti, prognao ju je iz tvrđave egocentričnosti i u njezinoj cjelini ju je presadio na stranu bližnjega. On je zahtijevao da se u samozataji ide tako daleko, da se za drugog brinemo samo radi Njega, a ne radi nekog drugog obzira. Tako ćemo premostiti jaz i bit ćemo svojina nekog drugog. Da li je naša ljubav zaista nesebična, možemo spoznati tako, da je usporedimo s ljubavi koju iskazujemo mrtvima. Ovdje zaista ne postoji nikakva mogućnost plaće, naknade prijateljstva, radosti za dobitkom. Ako je ljubav ustrajna i bez uzvraćanja ljubavi s druge strane, onda je ta naklonost ispravna. Narav traži od nas da pazimo na druge; Krist nam zapovijeda, da ljubav širimo tamo, gdje je ne nalazimo. Tako ćemo uvidjeti da je svatko vrijedan ljubavi.

(Izvor: Fulton J. Sheen, Isplati se živjeti)