Mislim da svakoj katoličkoj duši zornice donose veliku radost. Bogu hvala, danas sam mogao prisustvovati nedjeljnoj misi zornici i pjevati nekoliko lijepih hrvatskih adventskih pjesama. Kao i prethodne, zadnje nedjelje po Duhovima, slušali smo jutros o posljednjim vremenima. Razbuđujuće je staviti svoju trenutnu osobnu, narodnu i svjetsku situaciju u perspektivu trenutka koji je pred nama kada će ljudi "umirati od straha i očekivanja onoga što će doći na sav svijet, jer će se pokrenuti nebeske sile".
Kada čovjek začuje riječi ulazne antifone kojom započinje ova nova liturgijska godina "Ad te levavi animam meam: Deus meus", "K tebi, Bože moj, uzdižem svoju dušu" i kada sluša Isusa koji nam govori "ohrabrite se i podignite svoje glave", onda zaista može biti radostan bez obzira na sve okolnosti koje ga izvana i iznutra pritišću. Znamo, Gospodine, "universi, qui te exspectant, non confundentur", "neće se smesti nitko od onih koji tebe čekaju". "Daj, Gospodine, da primimo milosrđe", ako već ne možemo "in medio templi tui", onda barem ispred ili pored tvoga svetog hrama.
Mnogi ljudi i dalje su posve privrženi nazoru da je učinkovitost maske znanstveno dokazana. Da bi opravdali svoje mnijenje, neumorno prenose razna izvješća, istraživanja, podatke i slike.
Hajdemo se pretvarati da su u pravu. Zamislimo da je to istina: da maske pomažu u sprečavanju širenja respiratornih virusa i spašavanju životâ. Četrdeset godina istraživanja do 2020. bilo je posve netočno; a kad je počela ova "pandemija", znanstvenici su odlučili predmet OZBILJNO istražiti.
S obzirom na narav ovoga virusa, na broj ljudi koje je navodno ubio i prosječnu dob tih umrlih te imajući u vidu ostale respiratorne viruse i prošle brojeve umrlih, kako je moguće da su maske ikad bile nepotrebne?
Ako vjerujete da su maske potrebne sada, onda MORATE vjerovati da ih treba nositi zauvijek. Nema logike koja bi govorila drukčije. Zato, molim vas, promotrite načas cijeli ljudski rod kako nosi masku do kraja vremena.
To je svijet u kojem se članovi društva odnose jedan prema drugom sumnjičavo i paranoično. Svi drugi ljudi postaju mogući napadači. Nema nikakve pozitivne razmjene utjecaja među strancima. Nikakvog osmjehivanja. Nikakvog pokazivanja čuvstava. Svi do zadnjeg člana društva obezličeni i srozani.
Čitav planet zakračunanih, bezimenih, bezizražajnih robota. Brzaju u hodu, izbjegavajući svaki ljudski kontakt osim užasnutog zvjeranja, preko zapljuvanoga komada tkanine, na svoje sugrađane. Pokazati vlastito lice u javnosti postat će uvreda.
Nepokrivena lica izići iz kuće neće se smatrati nimalo drukčijim nego javna golotinja. To je već počelo. Djeca će odrastati prikraćena za sve osnovne društvene poticaje koji su im potrebni za zdrav moždani razvoj.
Svaka pojedina osoba bit će opasno potištena. Cijelo vrijeme. Znam, ljudi koji vjeruju da trebamo nositi maske odgovorit će mi npr.: "Tko to kaže?" "Ne postoje nikakvi dokazi da će se išta od toga dogoditi." Molim vas, pokušajte samo RAZMISLITI o ovome.
Postoje mnoge stvari za koje znamo da su pogrešne, ne trebaju nam nikakvi "dokazi" za to. Nitko ne treba znanstveni izvještaj koji dokazuje da je zlostavljanje djece loše za njih da bi zaključio da to ne valja činiti. Postoje stvari koje bismo jednostavno trebali biti u stanju shvatiti, ako smo uljuđena bića.
Ako zagovarate nošenje maski sada, trebate biti iskreni prema sebi, a onda i prema svakom drugom te priznati da ste spremni na to da vaša djeca i unučad žive u maloprije opisanom svijetu, radi neznatnog ograničenja smrti od respiratornih virusa.
Zato me nije briga što znanost kaže o maski. Neću je nositi. Ako ne želite da svi skupa potonemo u paklenski krajolik tuge i neljubavi, ne biste je ni vi trebali nositi.
"Non temo nulla, agisco in nome e per conto di nostro Signore. Son' un incosciente? Difetto di un po'di prudenza? Non saprei cosa dire. Mi guida l'instinto e lo Spirito Santo."
Budući da sam puki obraćenik, i ne čak ni iz Bedina zavoda, moj je talijanski krajnje oskudan. Dolje dodajem navedene nedavne riječi pape Franje u svojem prijevodu, najboljem što ga smogoh, nakon mnogo truda, s nadom da će jezikoslovni stručnjaci biti kadri ispraviti svaku tanahnost koju sam preveo pogrešno.
Evo dakle prijevoda:
"Nemam blagog pojma o naravi Službe koju obnašam. Jednostavno je smatram nekom vrstom ogradice u kojoj mogu razbacivati svoje igračke ili ih razbijati, kad god i kako god mi puhne. Buaaaa..."
Vlč. Richard Bott, voditelj kanadske Prezbiterijanske crkve, sastavio je vrlo lijepu "Molitvu prigodom stavljanja zaštitne maske na lice". Veliko mi je zadovoljstvo podijeliti je s vama u ovom trenutku.
Biskup C. J. Scicluna
Molitva prigodom stavljanja zaštitne maske na lice
Bože Stvoritelju, dok se spremam poći u svijet, pomozi mi da uvidim sakramentalnu narav nošenja ove tkanine. Neka ono bude opipljiv i vidljiv način življenja ljubavi prema mojim bližnjima, kao što ljubim sebe samoga.
Kriste Isuse, budući da će mi usne biti prekrivene, raskrij moje srce, da bi ljudi vidjeli smiješak u naborima oko mojih očiju. Budući da će mi glas biti prigušen, pomozi mi da govorim jasno, ne samo riječju nego i djelom.
Duše Sveti, dok mi elastika dodiruje uši, opomeni me neka pažljivo i brižno slušam sve koje susrećem. Neka ovaj jednostavni komad tkanine bude grb i stijeg, i neka svaki dah koji on zadržava bude ispunjen Tvojom ljubavlju. U Tvoje ime i u toj ljubavi molim. Amen.
Vlč. Richard Bott, voditelj Prezbiterijanske crkve u Kanadi
Pored crkve sv. Blaža je kafić koji je kao i neki drugi prostori u vlasništvu župe. Izgleda da krajem ove godine istječe najam kafića koji neće biti produžen. U tom sam kafiću bio samo par puta nakon mise i nemam nikakvih posebnih dojmova, popio sam sok ili čaj kao i u desetcima drugih birtija po Zagrebu. No nekim ljudima ipak su prirasli srcu ugođaj i voditelji kafića koji su prije povremeno organizirali i glazbene nastupe. Vjerojatno bih tu informaciju koja se pojavila na nekim portalima (1, 2) registrirao samo usputno da nisam slijedio izvor informacija do facebook stranice neke gospođice s bijelim psom. Radi se dakako o javno dostupnom tekstu koji je takvim učinila autorica koja organizira "konkretnu akciju podrške" Exkinoteka caffe baru. Normalno iskazivanje nezadovoljstva je legitimna stvar i uopće neću ulaziti u to tko su najmoprimci, najmodavci, smije li upravitelj upravljati vlasništvom itd. Ono što me pomalo iznenadilo čitajući neke komentare nije, dakako, "ljevičarska" ekipa koja se u njima okupila, nego lakoća kojom neki ljudi otvoreno i konkretno pozivaju na nasilne akcije prema crkvi sv. Blaža i vjernicima koji u nju dolaze. Evo, uvjerite se sami što bez pardona pišu javno i pod svojim imenom i prezimenom:
Potpuno nepoznavanje materije pokazao je i neki gospodin koji komentira "...važno da [župnik] org[anizira] nedjeljom misu na latinskom, koja izgleda kao Opusdei druženje...". Neću objašnjavati unutarcrkvene nesuglasice tim osobama jer bi im to vjerojatno bilo prekomplicirano. Ali ako gospoda i gospođe tako cijene kulturu i klize im suze na spomen nekih glazbenih izvedbi koje su doživjeli u navedenom kafiću, onda bi trebali posebno cijeniti gregorijansko pjevanje koje se gotovo svake nedjelje može čuti na tradicionalnim misama u sv. Blažu. Nećete baš naći u Hrvatskoj drugih sličnih mjesta. Da ne govorim o tome kako povjesničari umjetnosti, arhitekti i druge kreativne duše među njima mogu na tradicionalnoj misi vidjeti zbog čega je crkva sv. Blaža i sve naše vrijedne crkve projektirana i uređena tako kako jest.
Jedne nedjelje kad su počele naše mise u sv. Blažu sjedio sam na zidiću ispred crkve. Provezla se na biciklu djevojka s kričavo obojanim umetcima u kosi, a možda je imala i neke zakovice u labrtama. Ne zaustavljajući se, ružno je opsovala Crkvu i vjernike. Možda to oni i ne znaju, ali upravo za takve ljude, kao i one iz gornjih komentara je veliki blagoslov što je prava misa došla u njihovu župu. Daj Bože da sveti obredi izagnaju demone koji ih glođu iz njihovih duša te nam se pridruže u štovanju jedinog pravog Boga.
U nastavku prenosim kratki video koji sam sastavio od fotografija i pjesme na misi na Sisvete ove godine.
Fotografije su djelo gospodina Hrvoja Abrahama Milićevića koji već dulje vremena marljivo bilježi svečanije obrede u crkvama gdje se naša zajednica okupljala. Naša draga pjevačica Ida kojoj svi želimo Božji blagoslov u novim životnim koracima ustupila mi je snimku pričesne pjesme. Kako sam načuo, zbor koji redovito pjeva na tradicionalnoj misi u sv. Blažu uskoro će imati vlastiti kanal na Youtubeu, pa ćete moći uživati uz njihovo divno pjevanje i kroz tjedan prisjećajući se milosti koje ste primili nedjeljom. Mislim da je prigodno ukazati i na tekst mladića koji je član naše zajednice vjernika koja se okuplja kako bi štovala Boga u vjeri i obredu koji su nam predani.
Razvucite video preko cijelog ekrana, odaberite maksimalnu razlučivost i pojačajte zvuk te razmatrajte o blaženstvima na koja nas Gospodin poziva.
"Bože, čiji je jedinorođeni Sin Svojim životom, smrću i uskrsnućem dare nam pripravio vječnoga spasenja, podaj, molimo, da se mi, koji ta otajstva svetim Ružarijem Blažene Djevice Marije razmatramo, ugledamo u ono što sadržavaju, a postignemo ono što obećavaju." To su riječi iz zborne molitve u čast svete krunice. U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen.
Blaženi Alan de la Roche dominikanski je redovnik i svećenik koji je živio u 15. stoljeću. Bio je ugledan teolog poznat po svojim propovijedima. Naš ljubljeni Gospodin i blažena Bogorodica odabrali su njega da nanovo promiče pobožno kazivanje svete krunice pošto su je više od stotinu godina mnogi vjernici, ako ne i većina, zanemarivali. Iako ju je sveti Dominik primio neposredno iz ruke blažene Bogorodice i naveliko propovijedao njezinu uporabu, krunica je bila izišla iz uporabe, kao da su je zaboravili i pokopali. Prema jednom promatraču uglavnom su đavolovo opako spletkarenje i ljubomora naveli ljude na to da zanemare moljenje svete krunice, a prestankom kazivanja ove moćne molitve čini se da je nastala golema zapreka punom izlijevanju Božje svete milosti na kršćanski narod. K tome cijela je Europa u to vrijeme trpjela najstrašniju pošast, poznatu pod nazivom "crna smrt". I naposljetku: članovi Crkve morali su izdržati jednu užasnu herezu te tragičan raskol, koji je donio veliku podjelu i umnožio pape. No nakon što je taj strašni niz kušnji i nevolja prestao, Gospa je rekla blaženom Alanu de la Rocheu neka obnovi u Crkvi privrženost svetoj krunici. I bilo je sasvim prikladno da duhovni sin svetog Dominika bude odabran za tako veliko djelo!
Blaženi Alan započeo je svoje sveto poslanje 1460. nakon posebnog upozorenja i opomene od samoga Gospodina, koji ga je pognao neka raširi privrženost krunici. Sin Božji i Sin Marijin doslovce je blaženom Alanu progovorio iz svete hostije za vrijeme misne žrtve. Naš Gospodin postavio je Svojem odabranom svećeniku ovo pitanje: "Kako možeš tako skoro opet me razapinjati?" Blaženi Alan upita: "Što si to rekao, Gospodine?" A Isus mu odgovori: "Jedanput si me već razapeo svojim grijesima, i spremno sam prihvatio raspeće radije nego da Moj Otac ostane povrijeđen grijesima koje si činio. No sad me razapinješ iznova, jer imaš sve znanje i razumijevanje koji su ti potrebni da propovijedaš ružarij Moje Majke, a ipak ne činiš tako." Sin Božji nastavio ga je koriti, govoreći: "Kad bi propovijedao krunicu, bilo bi to dovoljno da mnoge duše naučiš pravom putu i odvratiš od grijeha. No ti ne činiš tako, pa si zato sam kriv za grijehe koje počinjaju." Taj strašni prijekor, ta kritika uperena u blaženog Alana potaknula je dominikanskog redovnika da svečano odluči propovijedati krunicu neprestano sve do kraja zemaljskog života. A i naša presveta Majka jednog mu se dana obratila kako bi ga nadahnula da propovijeda svetu krunicu sve više i više. Gospa je blaženom Alanu rekla: "U mladosti bio si veliki grešnik, ali ja sam pribavila od svojega Sina milost tvoga obraćenja. Da je bilo moguće, bila bih prošla svaku vrstu trpljenja da te izbavim, jer obraćeni grešnici slava su mi." Presveta Majka završila je rekavši: "I bila bih to učinila također zato da te udostojim da propovijedaš moj ružarij nadaleko i naširoko." Naposljetku se čak i sveti Dominik ukazao blaženom Alanu te mu o velikim uspjesima svoga propovijedanja kazao da su proizišli otuda što je neprestano propovijedao krunicu. Sveti Dominik rekao je blaženom Alanu: "Pogledaj divne učinke koje sam postigao putem propovijedanja svete krunice. Ti i svi drugi koji ljube Gospu treba da činite to isto, kako biste tim svetim običajem moljenja krunice privukli sve ljude kreposnom životu." Nebo želi da se redovito moli krunica. Naš Gospodin, naša presveta Majka i sam sveti Domink to žele.
Blaženi Alan de la Roche učinio je čudesne stvari za širenje privrženosti svetoj krunici Blažene Djevice Marije. Blaženi Alan nije težio krunicu promijeniti, nije toj molitvi dodavao novotarije ili povećao broj otajstava niti je nastojao oduzeti joj neke molitve ili ih skratiti, nego je samo ponovno upućivao u svetu krunicu ljude koji su zaboravili tu najmoćniju molitvu.
U rujnu 1972. godine Annibale Bugnini, tzv. liturgijski stručnjak, koji je već bio uznastojao uništiti tradicionalnu latinsku misu, poželio je napasti krunicu. Plan mu je bio preudesiti krunicu tako te bi se Očenaš molio samo jedanput, na početku krunice, a Zdravomarija uredila i skratila da sadrži samo tzv. biblijski dio, dakle ostao bi anđeoski pozdrav, naime "Zdravo, Marijo, milosti puna...", ali druga polovica molitve, "Sveta Marijo, Majko Božja...", izgovarala bi se samo na kraju svake desete "Zdravomarije". K tome je Bugnini sastavio novu javnu inačicu krunice, za crkvene obrede. Ona bi se sastojala od mnoštva čitanja, pjesama i propovijedi, ali samo jedne desetice, koju bi molili vjernici. I, da, Bugnini je predložio čak i drukčiji redoslijed otajstava.
Iako je papa Pavao VI. bio pristao na uništavanje tradicionalnih rimskih obreda, nije se složio s ovim napadom na svetu krunicu. Odbacio je prijedlog, rekavši: "Vjernici bi zaključili da je papa promijenio krunicu. To bi imalo katastrofalan psihološki učinak. Svaka promjena u njoj može samo oslabiti povjerenje prostodušnih i siromašnih." Potom je opomenuo Bugninija da krunica mora ostati jedincata oblikom i nepromijenjena, a bilo kakvi novi oblici marijanske pobožnosti neka svoje mjesto nađu uz tradicionalnu krunicu.
Dakle bio je uveden novi red mise, ali ne i nova krunica. Krunica će izbjeći sudbinu tradicionalne mise, barem nakratko. Međutim liturgijski prevrat postao je prevrat protiv pobožnosti, koji će s vremenom zaraziti i krunicu. Tradicionalni oblik krunice ujednačio je i uzakonio papa dominikanac, sv. Pio V. To će biti srušeno novim nizom otajstava, s dodatnih pet desetica, tako da ih ukupno bude 20, te krajnje nezgodnim redom moljenja otajstava kroz tjedan.
Liturgijski reformatori rekli su nam da je staroj misi nešto nedostajalo, da ju je trebalo posuvremeniti i preoblikovati jer nije zadovoljavala potrebe suvremenog čovjeka. Sad nam je rečeno da stari oblik krunice nije bio kristološki, nije bio usredotočen na Krista kako bi trebalo, pa su zato bila potrebna nova otajstva, da prosvijetle i rasvijetle ona što su zapela u srednjem vijeku. To bi značilo da je sveta krunica koju je Dominik primio izravno od Blažene Djevice Marije bila na neki način manjkava te ju je trebalo preoblikovati i posuvremeniti.
Naravno, kao često kod korjenitih promjena tradicionalnih oblika, ništa od toga nije bilo obavezno, nego su promjene bile predložene kao nešto novo, nešto inovativno što bi bilo moguće uključiti u krunicu da bi oživilo njezinu uporabu među vjernicima. I vjerujte mi, nije prošlo više od dvadeset i četiri sata prije nego što je gotovo svaki samostan i župna molitvena zajednica latinskoga obreda uključila svjetlosna otajstva. Dvadeset i četiri sata, samo toliko trebalo im je da razluče hoće li upotrebljavati taj novi oblik. Bilo kakva nespremnost da se odmah pristane na taj novi niz otajstava mogla bi biti znak raskolničkih nagnuća ili protupapinskih stavova! Izborne stvari brzo postaju prisilne među današnjim članovima Crkve, jer se mora biti na liniji.
Kao što smo već rekli, blaženi Alan nije težio promijeniti krunicu. Nije dodavao molitve ni povećao broj otajstava ili desetica niti je molitve oduzimao ili skraćivao. Samo je ponovno upućivao u tradicionalnu krunicu ljude koji su zaboravili tu divnu molitvu. No današnji reformatori, među njima i dominikanci, ne samo što promijeniše krunicu nego i poriču njezino nadnaravno podrijetlo, da ju je primio sveti Dominik izravno iz ruke Blažene Djevice Marije. U izvještaju o promjeni krunice koji je izišao u uglednim novinama "The New York Times" napomenuto je da su članovi Crkve u suvremenom svijetu bili svjedoci mnogih novosti, kao što su posjeti i molitve biskupâ u džamijama i sinagogama, ekumenski dijalog, novi obredi, ženski službenici oltara. "Međutim nova granica prijeđena je", piše "The New York Times", "kad je znatnu promjenu doživjela krunica, koja je bila karakterističan način molitve katolikâ već stoljećima."
U svojoj poslanici Filipljanima sveti Pavao piše o tri glavne kategorije, o trojstvenom nizu spasonosnih otajstava vezanih uz Krista. Sveti Pavao naučava da je Sin Božji premda po naravi Bog oplijenio samog sebe i uzeo obličje ljudske naravi, štoviše: bio je poslušan do smrti, i to čak smrti na križu, i zato ga je u uskrsnu nedjelju Bog uzvisio, pobjednički uzdigavši Kristovo sveto čovještvo. Tu opet vidimo divno trojstvo otajstava, tako lijepo izraženo u tri niza otajstava: radosnom, žalosnom i slavnom. Ne četiri dijela, nego trojstvo, tri dijela! Taj tradicionalni oblik krunice ima zajednički ritam s ljudskim životom, u tri dijela: ujutro ustajemo, o podne predahnemo, a o noćnoj uri idemo u krevet. I triput na dan molimo "Anđeo Gospodnji", dakle opet se trojstveni niz otajstava doima najprikladnijim. Kad je naša presveta Majka dala svetom Dominiku krunicu kao moćno oruđe za pobjedu nad krivovjercima, jasno je rekla: "Propovijedaj moj psaltir, sastavljen od sto pedeset Zdravomarija i petnaest Očenaša!" Da, Gospa je molitvu krunice povezala sa svetopisamskim psaltirom, sastavljenim od sto pedeset psalama kralja Davida. A kad se ukazala svetoj Bernardici u Lurdu, pitala je djevojčicu hoće li biti tako dobra da je posjećuje kod špilje kroz petnaest dana. Ne dvadeset, nego petnaest dana, opet u skladu s brojem otajstava svete krunice, koju će njih dvije zajedno moliti za gotovo svih ukazanja. A s obzirom na prvu subotu u mjesecu sjetite se što je Gospa Fatimska rekla o uvjetima za dobro obavljenu prvosubotnu pobožnost: potrebno je ispovjediti se, primiti svetu pričest, izmoliti krunicu i, da, proboraviti u društvu naše Gospe oko petnaest minuta, razmišljajući, pogodili ste, o petnaest otajstava svete krunice. Opet riječi izravno iz usta naše presvete Majke!
Zanimljivo, ljudi iz Portugala upotrijebit će riječ "terço" za krunicu. To je naziv koji upućuje na pet desetica ili trećinu krunice od petnaest desetica.
Imajte također na umu da se moćna tradicionalna krunica odvija na najuredniji način, poput divne simfonije sa savršenim protokom otajstava. Radosna otajstva u ponedjeljak, koja pripovijedaju o čudu Gospodinova začeća i rođenja, kao i o Marijinu predanju s ljubavlju u volju Božju: "Fiat mihi secundum verbum tuum", zatim u utorak muka i smrt našega Gospodina, žalosna otajstva, te u srijedu Njegovo pobjedonosno uskrsnuće i proslava. Potom se taj isti obrazac ponavlja, s radosnim otajstvima u četvrtak, žalosnim u petak i slavnim u subotu, dok u nedjelju odabir otajstava ovisi o liturgijskom razdoblju: je li ono povezano s Gospodinovim rođenjem, smrću ili uskrsnućem.
Sada međutim imamo tzv. otajstva svjetla, koja su nezgodno smještena u četvrtak za ljude koji svakodnevno mole krunicu. Da se oslobodi mjesto za taj netradicionalni umetak, radosna bi otajstva morala biti prebačena na subotu, odakle bi pak istisnula slavna otajstva. Kao što je primijetio jedan učeni katolički pisac, sama ta jedna promjena razbila bi simfonijsko napredovanje krunice od Rođenja preko Muke do Uskrsnuća. Tom promjenom krunični bi se ciklus urušio u zbrku nepovezanih događaja kako liturgijski tjedan odmiče. Tako naposljetku imamo u ponedjeljak radosna otajstva, Rođenje, u utorak žalosna, Muku, u srijedu slavna, Uskrsnuće, i dotle je još sve u redu, ali onda dolazimo do svjetlosnih otajstava u četvrtak, koja govore o javnom životu našega Gospodina, nakon čega je u petak Njegova smrt, a potom u subotu Njegovo rođenje, nakon kojega slijedi Njegovo uskrsnuće. Može li se zamisliti veća pomutnja!? Od Kalvarije preko Betlehema do praznoga groba? Ne, samo oni koji bezuvjetno prihvaćaju svaku novotariju podržali bi takve izmjene.
Trebamo moliti da se sve više obnavlja tradicionalna krunica naše presvete Majke. U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen.
Volim rekvijemske mise. Ozbiljnošću i strogošću, a ujedno bogatstvom sadržaja i
značenja uvijek me dirnu i na intelektualnoj i na emotivnoj razini. I tiha
privatna misa na pokrajnjem oltaru...
... i pjevana poput jučerašnje za Dušni dan potiču vjernika da uskladi svoje
promišljanje o smrti s onim što nas uči Crkva. Daju nam realističan pogled na
smrt naših bližnjih i očekivanje što će biti s nama, a ujedno i najbolje
sredstvo da u susretu s tim neizbježnim događajima "nešto napravimo".
Vjerojatno najupečatljivi element pjevane rekvijemske mise je sekvenca Dies
irae. Naš zbor na tradicionalnoj misi je sve jači i jači. Dok su jučer
naizmjenično pjevali ovu posljednicu palo mi je na pamet da prije desetak
godina kada sam sličnu izvedbu slušao na youtubeu nisam ni slutio kako ću
jednom, Bogu hvala, moći slušati te riječi i napjeve na onom mjestu i u onom
kontekstu za koji su i stvoreni. Teško mi je zamisliti da ima katolik kojega
ne bi potresle slike koje se pred njim otkrivaju tijekom pjevanja ove pjesme.
Mi znamo što je pred nama, dobro je da nas zahvati sveti strah i pouzdanje u
Boga. Unatoč tome što sam prošlih godina već stavljao snimke posljednice,
odlučio sam i ove godine podijeliti s vama dvije snimke iste izvedbe, jednu iz
kora i drugu iz puka.
Dodajem i pjesmu kod prikazanja. Budući da se u Misi razgrće tkanje vremena
spajajući nas s trenutkom Kristove smrti na križu, (nat)prirodno je da se taj
"temporalni diskontinuitet" protegne i na najvažniji trenutak života svake
osobe. Zato Crkva u ofertoriju rekvijemske mise zagovara kršćanina kojemu se
dijeli duša od tijela i on polazi na sud.
Kada sam s drugim ministrantom, kako je običaj, pridizao misnicu nakon
Pretvorbe, imao sam osjećaj da se i siromašne duše iz čistilišta hvataju za
taj rub kako bi ih iz podzemlja podigao Križ, obasjalo Sunce Hostije i konačno
očistila Kap iz Kaleža.
Molimo za sve vjerne mrtve: Pokoj vječni daruj im, Gospodine, i svjetlost
vječna svjetlila njima, počivali u miru Božjem. Amen.
