Zaručnico Duha Svetoga, brani me od duha prokletoga!

Razmišljaj sada, dušo moja, čudnovatu promjenu apostola po kreposti Duha Svetoga. Otprije bijahu plašivice, a sada ni smrti da se boje: prije mlitavi, a sada gorljivi: prije glupi, a sada premudri! Duh Božji prosvijetli njihovu pamet, srce raspali, dušu posveti: ljude u anđele pretvori. Razmišljaj nebeski oganj ljubavi, kojim božanski zaručnik ražeže djevičansko Marijino Srce! Od djetinstva bila je zrcalo svake kreposti, a sada — kako veli sv. Grgur iz Nise — posta sjajnost Duha Svetoga. Srce i duša tvoje Majke sad su raspaljeni kao pregoruća peć najplemenitijom ljubavi. Moli ju, ma bilo za koju milost, ne će, ne može ti je uskratiti: darežljivi Duh darežljivom je učini.

(izvor)

Duhovna lirika utorkom 67 – Iz robijaške poezije 10

Petar Grgec

Post scriptum

(...)
Tko moju patnju umije poštivat,
zbog mene taj se ne će osvećivat
ni prezirima, pa ni mržnjom ludom,
ni progonima, zatvorom ni sudom.
Martirij koji muči žrtve nove
martirijem se ne može da zove.
Ni Golgotska se Žrtva ne bi smjela
za Žrtvu smatrat čistu i božansku
kad rađala bi osvetnička djela
i odmazdu bi zvala čovječansku.
Znam: bolje doba smije tek da sluti
tko lanac mržnje može prekinuti.
Krist je to mogo. Ali Bog je bio.
A da li ja bih nadati se smio
da u tom njemu sličan biti mogu?
O, jakost moja samo je u Bogu!
Njemu se molim da mi mržnju smrvi
i osvetnički stiša nagon krvi.

Iz robijaške poezije 9

Petar Grgec

Umor

Dođu mi, dođu trenuci
kada se osjećam beskrajno umoran,
mišice dršću na ruci,
uzdah mi jecav i sumoran
zaziva utjehu smrti.
Netko na leđa mi prignuta, gola
okrutno prti
preteško breme nesnošljiva bola.
Zguren u ćeliji sjedim,
tupo preda se u nešto gledim.
Pričinja mi se: sličan sam crvu
koga je negdje u suhom drvu
ranila bradva tesara.
Teše bez obzira tesar. I stvara
građu za nove velike zgrade
prostranih gradova i sela,
ne pazi na moje jade,
ne pita je li mi glava još cijela,
ne mari da l' teče iz rana mi krv;
za njega ja sam tek crv,
bezvrijedan gmizavac crv.

Lepoglava, 27. V. 1948.

Iz robijaške poezije 8

Petar Grgec

Bjegunci plašni

Bjegunci plašni, moje oči, puze
iz tijesne uze
po krovnom žlijebu k tamničkom zidu,
preskakuju ga, dalje idu
do bliskog humka s česticom borika.
To kraj je svijeta zbiljskoga za me.
Zatravljuje me umjetnička slika:
vid očinji mi mame
kaskade svijetla koje se slijevaju
niz vitke gotske borova vrhunce.
Sva sjetila mi vedro pjevaju:
O Sunce, Sunce, uzvišeno Sunce!
Ne mogu u tvom svijetlu se kupati,
ne mogu cestom slobodno stupati;
al' ja te gledam, u tebi sav živim
i tvojoj zraci najmanjoj se divim;
u mojoj krvi žar se tvoj nalazi,
i tvoja svjetlost za me ne zalazi,
i nikad nisam volio te više,
u tebi, Sunce, sav moj život diše.

U Lepoglavi 25. IV. 1948.

Iz robijaške poezije 7

Petar Grgec

Susret s majkom

Kada u noćnoj tišini
tamničkog svoga groba
mislim na prošlo doba,
sve mi se čini:
ništa još umrlo nije
što je postojalo prije.

I kuća rođena moja
u selu Batinskama
jošte je živa.
Na kući slama,
crna i siva,
krpana pozderom lana,
nad crvotočnom tesanom građom
rakitovim prućem povezana,
miriši čađom
i zaostalom parom
kuhanih jela seljaka.
Po krovu starom
pramenje dima se laka
probija u svjež i slobodan zrak.
Daleko jošte je mrak.
Traci predvečernjeg sunca
jošte se žare,
ne mogu se otkinut od vrhunca
hrastove šume stare.

U kuhinji sama
vrze se i večeru kuha
moja radina mama.
Kisela juha
s brdom valjušaka
kipi iz lonca željeznjaka.
Družini to će biti hrana
kada
s teškoga rada
dođe izvana.
A na ognjištu drugom
u kotlu širokom bakrenjaku
grgljaju bundeve i krumpiri
za svinje naše,
koje će skoro vratit se s paše.

Iz šume vičem: Majko, izviri
iz kuta
kuhinje zadimljene!
Sin ti dolazi s puta,
premda se nisi nadala njemu.
Preda me dođi, pričekaj mene
za jedan čas
u trijemu!
Moj te to glas
ispred dvorišnih vrata zove.
Predraga mamo,
vijesti ću reći ti nove.
Nemoj me samo
pitati
kud sam se dosad morao skitati.
Ni to ne pitaj, majko voljena,
zašto kroz hlače vire mi koljena.
Ja odrpanac
s ruhom traljavim
i zamazanac
s licem kaljavim
tebi sam ipak otmjen i fin.
Da, ja sam bosjak!
Al' da sam i prosjak,
tebi bih bio
vrijedan i mio,
jer sam tvoj sin.

Prekoračujem, oh, tako drag
domaći znani drveni prag.
Radostan, majko, grlim se s tobom,
cjelov ti sinovski dajem.
Ne ću u trijemu ni čas da stajem,
ne obazirem se ni desno za našom sobom,
ravno ulazim u kuhinju vruću.

Majko, kakav to miris ispunja našu kuću?
Nosnice mi se od slasti šire:
ah, dobro poznam varene krumpire.
Iz kotla, gdje se kuha za svinje,
pohlepno vadim gomolj jedan,
gulim ga brzo prstima golim.
Što li je sladak! Kako li volim
ovakvo birano jelo!
Uzdižem čelo,
oči mi sjaje,
gutam s užitkom
slasne zalogaje.
Ustima mljaskam, šapćem sa strane:
Majčice draga, moje milinje,
kako se gospodski hrane
podravske naše svinje!

Nasmijan k majci okrećem oči,
ali mi smiješak u grč se koči.
Što? Što je, majko? Zašto li suze
iz očiju ti potokom puze?
Što? Što te boli?
Prestani plakat, sin te to moli.
Radije i ti sad se veseli!
Istinu pravu sin ti tvoj veli:
Ovaj tvoj krumpir hrana je fina
za robijaša tvojega sina.
Moram se smiješit. Čemu bih plako?
Davno već nisam jeo ovako.

Lepoglava u svibnju 1947.

Iz robijaške poezije 6

Petar Grgec

Moje svibanjske gozbe

Uživam ko sladokusac
u svom kukuruznom kruhu,
premda mu gristi ne mogu
koru koštunjavu suhu.

Ujutro, kada bi spavat
htjela još umorna glava,
živce razdramljuje trome
čađava žirova kava.

Kada je objed o podne,
srce se krotko veseli,
kutljaču prežgane juhe
redar nam svakomu dijeli.

Ulje od koštica buče
nozdrve raskošno draška,
svaka mi kašika hvata
zrnce američkog graška.

Šta su Lukulove gozbe
prema sibaritskoj slasti
kada na površju juhe
otkrijem kapljice masti!

Blagdanji katkada dani
hranu nam donose slađu,
mrvice konzervnog mesa
tada u juhi se nađu.

Navečer kupusov čaj nam
divotni daje užitak,
planinska svježa je voda
bolji od vina napitak.

Ne treba nitko o teku
da mi slatkohrano ćaska,
têk ja imadem ko gurman
što od uživanja mljaska.

Antune sveti i Pavle,
vi ste, daleko od svijeta,
živeć zacijelo ovako
svoja doživjeli ljeta.

U Lepoglavi u svibnju 1947.

Iz robijaške poezije 5

Petar Grgec

Sonet za predgovor knjizi

"Bijeg u djetinjstvo"

Pedeset i šest godina je meni,
a neki misle da mi je i više:
na mojem licu tmurno vrijeme riše
sve dublje brazde briga usječenih.

Robijaš ja sam, koji tratim dane
u kažnjeničkom logoru kraj Siska;
gorčina bolna suspregnutog vriska
iz duše katkad kao suza kane.

U pokrpljenom rublju sam i ruhu,
tek pusta želja novo je odijelo,
o tuđem živim (kao prosjak!) kruhu,

u noći gamad ždere budno tijelo.
Al' usta sudbu ne mogu da kunu,
bogatstva sretnog imam dušu punu.

Viktorovac kraj Siska, 10. VI. 1946.

Iz robijaške poezije 4

Petar Grgec

Zeleni Juraj

Došel je, došel Juraj Zeleni. (Narodna koleda)

Za dan ovaj sjajni Bogu hvala budi,
usjevi se rosni njivama zelene,
plamti plavo nebo, plamte moje grudi,
uresom su mliječnim bašče iskićene.

I u vrtu našeg kaznenoga doma
već perunikino šepiri se cvijeće,
ali tratinčica, skromna selska moma,
šapće vani: Nema bez slobode sreće!

Svako drvo posta kadioničarom:
obučeno svijetlom zelenom roketom
kadionik njiše s upaljenim žarom
oblak kada sipa prema nebu svetom.

Iznad polja ševa diže se visoko,
javlja sviralicom od sunčanih žica:
Prirodo i ljudi, uperite oko
tamo gdje se javlja vitez svijetla lica!

Jablanovi znadu tko to k nama ide,
glede u daljinu gdje se cesta praši,
na prste se dižu da što bolje vide
kako Zelen Juraj k nama s pratnjom jaši.

Jaši Zelen Juraj konja hitra, bijela,
čudotvornom šibom raskršća se tiče,
kuda prođe poljem uz grad i uz sela,
život jače buji, nova radost niče.

Lepoglava, 23. IV. 1947.

Iz robijaške poezije 3

Petar Grgec

Autoportret

Davno već ne vidjeh svoga
lica u zrcalu sjajnom,
vlastito obličje ipak
nije mi zastrto tajnom.

Znadem ga bolje no prije,
kad sam ga gledo izvana,
sad mi je poznata više
njegova nutarnja strana.

Oči se, gonjene zvijerke,
u glavu sakriše dublje,
vire iz lubanje u svijet
kao pritrnute zublje.

Potresni filmovi žele
kroz njih provalit iznutra,
susprežem nalet i velim:
Ne, ne još danas, već sjutra!

Nakratko šišana kosa
strn je oranice pusta,
tvrda ko šikara krša,
uporna, sijeda, još gusta.

Brci su povjesmo bijelo,
izlomljen pozder su vrsi,
vrijeme, hirovito dijete,
rukom ih čupka i mrsi.

S obraza žaoke rastu,
koprivljim sokom me brane,
zubi su ispali meni
(ne trebam žvakati hrane!).

Usta su stisnuta čvrsto,
ne će da ljudima lažu,
nepovjerenje i oprez
na njima čuvaju stražu.

Uši mi dalje no ikad
od glave u stranu strše,
pažljivo kupe zla djela
koja na zemlji se vrše.

Najdalje pruže se kada
hvataju kao antene
bi li amnestija mogla
izvuć iz tamnice mene.

No rezignacijom tupom
svaka se svršava nada,
na mom se licu sve grublje
stigme urezuju jada.

Slici se u dnu talasa
oblak iz vulkanskog ždrijela,
iz njega sablasno dršću
šiljci ognjevitih strijela.

Lepoglava, 1947.

Iz robijaške poezije 2

Petar Grgec

Svadba u logorskom vrtu

                 I.

Još jučer stabla logorskoga vrta
bijahu slijepci što kraj ceste sjede
ko jadne žrtve ubogarske bijede,
mršavi, gladni, lica patnjom strta,

dižući ruke sakate i gole,
grčeći prste smrznute od zime,
želeć da tračak smilovanja prime
dok mrvu čijeg milosrđa mole.

A sada voćke bistro progledaše
očima sjajnim s kojih sijeva sreća,
i zelenim se pasom opasaše,

a lice velom pokriše od cvijeća.
To nevjeste su, zamamne ko vile,
čarima divnim sebe okitile.


                 II.

Pokazujući svijetu čisto lice
po svemirskoj se stazi šeta Sunce,
nad najviše se naginje vrhunce,
zrakama draga svoje nevjestice.

I zbori Sunce: "Neve moje mlade,
veselite se novomu životu,
povratih vama otetu ljepotu,
oživih u vas nove smjele nade."

A zaručnice svemirskog ženika
u opojnosti vrućeg milovanja
srh slasti piju s nebeskog zrenika

dok u ljepoti bijelog pirovanja
sa usana im pozdravi se toče:
"Slava ti, Sunce, oslobodioče!"


                 III.

Leptiri bijeli u titravom kretu
od čaške k čaški hirovito lijeću,
ko gizdelini hvastaju se cvijeću:
"Najljepši mi smo krasnici na svijetu!"

U bijele krošnje roj pčelinji sjeda
i zujeć zbori, ko da skladno svira:
"Nevjeste Sunca, s vašeg ćemo pira
uzeti za se peluda i meda."

A čovjek ide ispod grana cvjetnih,
radostan smiješak sjaji mu se s lica,
na svadbi i on uzvanik je sretni.

Njegova duša svu ljepotu hvata
leptira, pčela, lišća, trave, ptica,
sunčanih zraka i proljetnog cvata.

Velika Pisanica, petak, 5. IV. 1946.

Iz robijaške poezije 1

O 130. obljetnici rođenja Petra Grgeca (Kalinovac, 1890. – Zagreb, 1962.)

Proljetni vijenac

                 I.

Jutro me budi: Brzo se preni!
U gaj pohiti kroz rosnu travu,
sabiraj šafran, ljubicu plavu,
i visibabu, drijemovac sneni!

S nabranim cvijećem u dom svoj kreni,
vijenac ispleti za kućnu slavu,
njime ovjenčaj predragu glavu
Josipi, svojoj patničkoj ženi.

Ustajem s loga, na put se dajem,
dvorištem krećem. Odjednom stajem;
ne smijem ići dalje od žice.


                 II.

Meni se suza skliže niz lice,
bol mi je gorča nego u Joba,
žigosaše me ko jadnog roba
sramotnim žigom ratne krivice.

Srce mi kuca kao u ptice
kojoj u letu krila je oba
probila strijelom okrutna zloba
i srušila je na zemlju nice.

Stari vidici i sad me mame,
ali slobode ne ima za me,
niti do bližnje ne smijem šume.

Manje još smijem do doma svoga:
kud god bi htjela poći mi noga,
svuda su puške uprte u me.

Velika Pisanica, 12. III. 1946.

Međureligijski post

U skladu s pozivima pape Franje i naših biskupa, za danas je bio planiran fini roštilj. Nažalost, u zadnji čas smo shvatili da smo ostali bez knjiga Rahnera, Turčinovića, Šagi-Bunića i ostalih. Mislio sam spasiti stvar potraživši ugljen u najtamnijem dijelu podruma koji nazivamo von Balthasarov kutak, ali bio je potpuno prazan. Dolazi nam bulumenta uvaženih ekumenskih gostiju, a sve što imamo za ponuditi su miješani orašasti plodovi čega već imaju dovoljno u svojim zajednicama!

Srećom, netko se dosjetio i pripremio izvrstan umak bolognese. Naravno, s mješavinom junetine za naše hinduse, svinjetine za muslimane i vinom koje je dijelom blagoslovljeno na blagdan sv. Ivana za sve hrvatske džainiste, sikhe i bahaiste.

Skuhao sam multietničku tjesteninu, ali bijelih fusilla je bilo previše, pa sam morao pozitivno diskriminirati ostale boje. Prilikom pranja obične zelene salate ostavio sam samo ono što nam je svima zajedničko, a truli ostatak bacio sam u historijsko smeće. U tom trenutku napravio sam ključnu pogrešku začinivši salatu. Već sam vidio da će anglikanci podivljati zbog uvrede, ali u zadnji čas mi je sinula briljantna misao i uzviknuh: "koristio sam crni ocat, aceto balsamico, a ne bijeli!" Nitko više nije ništa rekao.

Za desert sam bio na sto muka. Čokolada, dakako, nije dolazila u obzir, zamislite da bijeli zubi trgaju crnu čokoladu, može li išta biti fašističkije od toga? Konačno sam se dosjetio kako je Franjo molio da Bog baci koru od banane ispred umišljenih licemjera i shvatio da je to prihvatljivo voće za kraj. Kasper je promrmljao "šta će nama neki afrikanci davati šta da jedemo" na što su ga Marx i kompanjoni ušutkali jer je u blizini bilo kamera, a Sosa ga je opomenuo da ne može govoriti kao da živi u Isusovo doba kada nije bilo uređaja za snimanje. Sarah je u tom trenutku ciknuo "nisam ja, nisam ništa rekao, šutio sam, volim tišinu".  Svi su hvalili bananu kako divno izgleda, ali na kraju je nitko nije htio jesti nakon tako dobrog ručka, pa smo je hitnuli kroz prozor dok su kamere bile okrenute prema elemozinaru Krajewskom koji je ilegalno odčepljivao kanalizaciju u obližnjem skvotu ciganskih transvestita.

Kad papa kaže "Hagan lio!", poslušni katolik pita samo "koliko veliki nered, vaša svetosti?" Dosta je reći kako mislim da je stolnjak za baciti u smeće. Kada je poslužen alkohol, pojavio se i papa Franjo u čiju smo čast svi nazdravili riječima: "bratstvo i jedinstvo!"

Sada hitam upozoriti Dolana koji jede već treći manji obrok da ne zaboravi kako u posni dan ima pravo na samo još jedan prije večere!

Odvratni su

Nije neobično da su modernistički manijaci odlučili situaciju s koronavirusom iskoristiti za daljnje promicanje svoje agende. Tako je papa Franjo početkom mjeseca rekao:

[B]udući da je molitva univerzalna vrijednost, prihvatio sam prijedlog Visokog odbora za ljudsko bratstvo da se 14. svibnja vjernici svih religija duhovno ujedine u danu molitve i posta i djela ljubavi kako bismo zamolili Boga da pomogne čovječanstvu da prebrodi pandemiju koronavirusa. Zapamtite: 14. svibnja svi vjernici zajedno, vjernici različitih tradicija, mole, poste i čine djela ljubavi.

Sjetimo se, taj je odbor nastao na osnovi masonski inspirirane Deklaracije o ljudskom bratstvu za mir u svijetu i zajednički suživotu iz veljače 2019. u kojoj je Franjo proglasio raznolikost religija rezultatom mudre Božje volje poput različitosti spolova, rasa i jezika (1,2). Tako je katolička vjera postala jedna od "različitih tradicija". Đavolski se koristi molitvu, post i djela milosrđa ne bi li se poticalo izjednačavanje istine i laži, što nijednom katoliku nije dopušteno činiti. Franjin Mini-Me-wannabe, biskup Uzinić, naredio je obavezni post i nemrs u četvrtak, a zaboravio je spomenuti da se nakon zalaska sunca vjernici slobodno mogu prejesti po uzoru na muhamedance kojima traje ramazan. Naravno da je grešno moliti i postiti kako bi se ujedinili sa svima koji u nešto vjeruju te time poticati snižavanje prave vjere u kojoj se ljudi spašavaju na razinu čisto naravnih ili demonski inspiriranih vjerovanja. Ipak, svakako je korisno i nužno moliti Boga da nas oslobodi, ne toliko korone, koliko puno ubojitije pošasti lažnih pastira koji predstavljaju jedan od najočitijih kontraprimjera za tvrdnju da Bog ne kažnjava grijehe narodâ.

Od nedjelje 3.5.2020. tradicionalna misa do daljnjega u crkvi sv. Jurja kod Gornjeg grada

Budući da je crkva Krista Kralja na Mirogoju oštećena potresom, od nedjelje 3. svibnja 2020. do daljnjega se tradicionalne latinske mise služe svake nedjelje u 9,30 i u 11 sati u crkvi sv. Jurja u Jurjevskoj ulici (Perivoj srpanjskih žrtava). Crkva može primiti do tridesetak osoba, a vjernici koji dođu kasnije mogu pratiti misu ispred ulaznih vrata. 

O crkvici sv. Jurja možete više pročitati na ovim poveznicama: 1 (a), 2 (a), 3, 4, 5, 6.

Misa prošle nedjelje

U jedan hip

Ali, reći će pobožne duše, nas "sveta nestrpljivost" nagoni, da od Gospodina tražimo, da se očituje u sili i moći, pa da se grješnici zbune i obrate.

Ispraznost ovakve nade od jednog strepitoznog Božjeg objavljenja na humoristički način riše roman Brucea Marshalla pod naslovom "Čudo don Malakije".

Jedan redovnik u okladi sa anglikanskim pastorom molio je Boga, da bi na čudesan način premjestio na jednu visoku hrid Škotske prljavu kavanu, koja je za inat otvorena naprema župskoj crkvi. I bio je ušlišan. U jedan hip sve je odletjelo prema Škotskoj: i zgrada, i namještaj , i čaše, i flaše, i žene niskoga morala, i iskvareni ljubitelji društva i siromašna čeljad, koja je bila tu zavedena. Sa svih strana razglasuje se čudo. Pjeva se "Tebe Boga hvalimo". Jedino kardinal biskup očitova neprijatno raspoloženje prema svemu ovome! "Crkva se ne oduševljava odveć čudesima", reče on svome tajniku. I kardinal je imao pravo. Nakon jedne fantastične strke u župnu crkvu, svijet se počne predomišljati. Anglikanci počnu tumačiti fenomen "popovskom prijevarom"; "napredni elementi" govore o autosugestiji. Malo po malo, i župna crkva ponovno je opustjela. A što je najkomičnije, kavana prenesena na "senzacionalni položaj u nekoliko sedmica početverostručila je svoje poslovanje. I tako od cijeloga čuda imala je korist samo krčma. Redovnik je tada upoznao, da je bio odveć nestrpljiv, jer je čovjek sazdan tako: ukoliko nije moralno disponiran da traži Boga, da ga neće tražiti ni uz najveće senzacije čuda.

(izvor)

Odlazi!

"ocrtavala se oštro"

Tko ne sveti nedjelje

Nedjelja je svetica,
Sobota je sestrica.
Svaki danak braća rade,
U nedjelju Boga mole.
Kad nedjelja blagdan biše,
Svak u crkvu hodijaše.
Jedan grešnik ne htijaše,
Već s' oholo otimaše.
Kad se sveta misa reče,
Na koljena grešnik kleče,
Al mu korist ne bijaše.
Pa on ode na postelju,
Da bi malo počinuo
I san s oči otrgnuo.
Al ga teška smrca nađe
Ode duša pod nebesa,
Te zavapi iza glasa :
»Stvoritelju od nebesa,
Pruži tvoju svetu ruku.
Digni s mene ovu muku !«
Đavo duši progovara :
»O dušice nepripravna,
»Rajska t' vrata n'jesu stavna,
»Uzdigni se malo gori,
»Da ja s tobom progovorim !«
Prikinu se tanka dlaka,
Ode duša u dno pakla

(iz Topologa kod Stona)

jurjevska pjesma

falen Isus i MArija !
MI Smo božji ljudi
od mArije djeviCe,
koji daRe prosimo
za svetoga jureKa.
prešel je, prešel
pisani Vuzem,
došel je, došel
zeleni jurAj,
koji nam donoSi
zelenu kitu
i zelenu traVicu,
pedenJ dUgu mladicu.
daRuJte gA, darujte
jurja zeleNoga !
dajtE jurju masla,
bu vam sreća rasla !
DaJtE jurju putra.
da nas ne bu zutra !
darujte ga, darujte
jurja zeLenoga !
daJte jurju rži,
kaj se dOMa trži !
dajte jUrJu žita.
kaj sE DomA ita !
darujte ga, darujte
jurja zeleNogA !
dajtE jurju Slanine,
da nas neju skomine !
dajTe jUrJU šenice
od maRiJE djeVice !
darujte ga, darujte
jurja zelenoga !
oće vama jurica
danaS zutra pomoći,
KOd nebeski vrati
boga za vas prositi.

(iz Jastrebarskog)