Svjetlo oko nje kao da joj je probijalo put na nebeskom svodu

Bila je sva od svjetla

"Trčala su obojica zajedno, ali je onaj drugi učenik prestigao Petra i stigao prvi na grob. On se sagne i opazi povoje gdje leže, ali ne uđe. Uto dođe i Šimun Petar za njim i uđe u grob, i ugleda povoje gdje leže..." Riječi uzete iz današnjeg evanđelja. U ime oca i Sina i Duha Svetoga. Amen.

Obrátimo pozornost na to da je Ivan prestigao Petra; on je mlađi među dvojicom učenika, apostola. No njegovo je ponašanje vrlo znakovito ocima. Znak je da je poštivao autoritet, uviđao da je Petar prvi među apostolima. Zato će pričekati do Petrova dolaska prije nego što i sam uđe u grob da vidi gdje je Gospodin bio položen, a sad ga nema. To je važno jer Petar bijaše pao, zanijekavši našega Gospodina tri puta, a Ivan je bio toga svjestan, jer Petar i Ivan išli su vidjeti suđenje u Aninoj i zatim u Kajfinoj kući. Smatra se da je Petra uveo u dvorište Ivan, kojega je veliki svećenik, kažu neki, poznavao zbog njegova obiteljskog, ribarskog posla. U svakom slučaju, Ivan je znao za Petrova posrnuća, ali nije rekao: "Što umišljaš, Petre, tko si!? Ti si zakazao! Ja sam te prestigao, i nastavit ću sam." Ne, čekao je papu, iako je papa bio u grdnoj neprilici jer je triput zatajio Gospodina. Prema tome uzimajmo to uvijek za primjer iz samih početaka, te poštujmo one na vlasti čak i kada čine velike pogreške. Čak i tada mi priznajemo da su obdareni dostojanstvom službe koju im je dodijelio Bog, preko Svoje Crkve, ali u Petrovu slučaju dodijelio Bog izravno.

Temeljita evangelizacija i sustavna katehizacija

Nastavlja se neumorno zasipanje izmišljotinama, zamućivanje konkretnih pitanja i pjesničko maltretiranje onih koji ne prihvaćaju svjetovnu ili crkvenu paradigmu ispravne reakcije na koronavirus. Iz civilnog područja me zanimaju samo konkretne odluke koje je vlast donijela, a kojekakva predviđanja, pogađanja i isprazna obraćanja javnosti aktivno izbjegavam. Odbojno mi je novinarsko izvještavanje o svemu povezanom sa zarazom, ali definitivno me ne zanimaju ni plitke teorije standardnih redikula. Volio bih da raznorazni statističari malo prošire svoje tablice rizičnih, oboljelih i umrlih izvan vrlo uske domene virusa SARS-CoV-2. Vjerujem da ćemo u narednim mjesecima imati priliku upoznati i te statistike. Dakako, iza svih tih brojeva su konkretni ljudi. Oni koji već dugo trpe razne kronične bolesti daleko od naše brige, starci napušteni u domovima koji bi u prijašnjim godinama bili prikladna reklama za potrebu uvođenja eutanazije, ljudi pritisnuti tiranijski nametnutim ekonomskim krahom kojima će se ponajprije nuditi eliminacija novih gladnih usta dok još ne provire iz majčine utrobe, frustrirani ljudi koji ne mogu više hraniti svoju obitelj pa će biti dobra ilustracija za planirani porast obiteljskog nasilja, zlostavljanja žena, bezizlaznosti koja potiče na samoubojstva itd.

S crkvene strane cijenim one rijetke glasove koji su pokušali pristojno i utemeljeno obrazložiti zašto misle da su hrvatski biskupi mogli puno bolji reagirati na mjere ograničavanja javnog kulta. Lijepo je da njihovo mišljenje stoji zapisano za kronike, ali bojim se da je taj vlak odavno prošao. Na bitno.netu koji uzimam kao ogledni primjer jer mi se nalazi u agregatoru vijesti, jedva da prođe dan, a da se ne pojavi novi članak o poslušnosti koju smo dužni iskazati svojim biskupima i koja svojom hranidbenom vrijednošću može zamijeniti sve sakramentalne i javne stvarnosti Crkve, čak i samog Gospodina u Presvetom Oltarskom Sakramentu. Bila ona opusdeiovska, nabacano kvaziduhovna, pseudointelektualna, docirajuća ili s bilo kojim drugim od svojih brojnih maskom zastrtih lica, poslušnost biskupima nudi nam se kao najizvrsniji put. Nema potrebe da svoje male i zbunjene umove opterećujemo onim što se u hercegovačkim, poljskim i nekim drugim biskupijama događa. Kako možeš sumnjati da tvoj biskup za tebe želi samo najbolje? Možda je nekada negdje i bilo loših biskupa, ali zar je to razlog da tako uporno zahtijevaš ono što sad nije baš tako potrebno?

Zašto ne poslušaš jednog od naših najvećih teoloških umova, vrhunskog intelektualca koji je na youtube dao uploadati na desetine sati svojih pouka tebi na izgradnju, čije knjige nećeš uspjeti pročitati i shvatiti čak ni ako se ostvare zaštitne mjere najopreznijih epidemiologa?

Kad bismo doista prihvatili Krista Raspetoga u sili i snazi njegove otkupiteljske istine, onda bismo se barem na Veliki petak ustezali od skretanja pogleda s Raspetoga na monstrancu. Zvuči li to zajedljivo, možda bogohulno!? Posrijedi je svojevrsno anesteziranje vjere ljepšim, ugodnijim i svečanijim prizorom Presvetoga Oltarskoga Sakramenta u odnosu na izranjeno, savinuto, bespomoćno i umoreno tijelo raspetoga Sina Božjega na križu.

Ne, to zvuči dubokoumno i prodorno, baš da potrese našu tradicijsku vjeru. Znamo da su nam moderni teolozi tako često stavljali pred oči lik Raspetoga na križu, sigurno najdraži motiv današnjim liturgičarima i sakralnim umjetnicima. Naravno da je ipak ljepše gledati kako se s dubokim poštovanjem i pobožnošću svećenici danas odnose prema Presvetom Oltarskom Sakramentu, posebno u misi i pričesti, ali i u monstranci. Župe se natječu koja će nabaviti dragocjeniju monstrancu, koja će više okititi i okružiti ljepotom klanjanje pred Presvetim. A kad treba pogledati u raspelo na Veliki petak (jasno, bez klečanja i ljubljenja da se ne pravi nered ili prenosi infekcije), onda nikog nema na obredima?!

S time se aludira na vrijednost i moć duhovne pričesti, na sposobnost sjedinjenja s našim Gospodinom Isusom Kristom i onda kad ga ne možemo primiti u euharistijskoj pričesti.

Neke od najljepših molitava za duhovnu pričest naučio sam upravo od profesorâ s KBF-a.

Upućujem i na činjenicu Njegove realne prisutnosti u Božjoj riječi – Svetome pismu. A Crkva časti Sveto pismo kao i samo tijelo Gospodinovo. 

Svakako. Tog se čašćenja i klanjanja pred Svetim pismom ne možemo odreći ni u ovo teško vrijeme kada u strogo limitiranom broju prisutnih na televizijskim misama uvijek treba sačuvati mjesta za barem dvije čitačice, makar morali isključiti i pokojeg trajnog đakona ili izvanrednog djelitelja pričesti.

Opet se i pored toga često žalimo neovisno od pandemije koronavirusa, ali ovisno o pandemiji pastoralne površnosti, da sveprisutnoj sakramentizaciji ne prethode ni temeljita evangelizacija ni sustavna katehizacija.  

Vas se, profesore, ne može za to optužiti, rijetki su oni koji su vas samo vidjeli, a ne i čuli bogatu bujicu sustavne katehizacije.

O učincima takvoga pastorala suvišno je govoriti. Dovoljno je spomenuti fenomen doslovnog nestanka potvrđenika iz crkve, često i iz Crkve, nakon primanja sakramenta svete Potvrde.

Neki nastoje tome doskočiti pomičući dob u kojoj se prima krizma, možda nam i ova kriza u tome pomogne, ali jasno je da deset ili dvadeset godina netemeljite evangelizacije nije dovoljno da vratimo potvrđenike u crkve (naravno, ne sada, nego kada to bude na pastoralnom dnevnom redu).

Tako se pojedinačni i kritički glasovi o uskrati pričesti čine ako već ne promašenima, onda svakako neprimjerenima, jer ispada da “masovno pričešćivanje” automatski stvara obraćeno srce i donosi Božje kraljevstvo u svijet. Ali vidimo i znamo da tomu nije tako. 

Ovaj mi redak nije sasvim jasan, sigurno da profesor nije mislio na situacije kada su potrebne sve ruke, bilo mehke pastirske, bilo uredske porezane papirima ili čak sa zguljenim lakom i kad cijela pastoralna ekipa marljivo prione poslu da svatko dobije ono bijelo.

Teološki izobražena osoba bi trebala iskoristiti ovo vrijeme, upravo kao vrijeme milosti i vrijeme spasa, i doprinijeti tome da vjernici prepoznaju i upoznaju koliko duhovnoga blaga inače propuštaju što ga Crkva skriva u svojim duhovnim tabernakulima, pritom polazeći dakako najprije od rasvjetljavanja i produbljivanja zahtjeva evangelizacije, a neka bude napisano takozvane nove evangelizacije, nastavljajući zatim na promišljeno i kvalitetno korištenje suvremenih komunikacijskih sredstava za obnovljenu i sustavnu katehizaciju i vjersku pouku u punome njihovom opsegu, dakle i u akademsko-teološkome, a što se i očekuje od akademski izobraženih teologa. I točka.

Točno tako, mi koji smo teleološki izobraženi trebali bi iz duhovnih tarabananula iznositi duhovno blago takozvanove nove evangelizacije nastavljajući zatim na promišljeno i kvalitetno korištenje suvremeni komunikacijaskih srecstava za obnovljenu novu i sustavnu novu kanalizacijsku i vjersku poduku u punome njihovom i akademsko-teološkom opsegu. I točka na i. Bravo!

Posrijedi stoga nisu drukčija mišljenja o odluci hijerarhije glede pastoralnoga djelovanja u vremenu pandemije, u smislu, neka mi nitko ne zamjeri, djetinjega zapomaganja za uskraćenom pričesti, nego o sposobnosti da se pandemiju prepozna kao istinski znak vremena i protumači u svjetlu evanđelja i Utjelovljene Riječi (usp. Gaudium et spes, 4; 44), a to najprije i elementarno znači hic et nunc prepoznati da se naš pastoral uglavnom i isključivo svodi na površnu i često “rutinsku” sakramentizaciju bez prethodne temeljite evangelizacije i sustavne katehizacije.

Ulazna pjesma Bijele nedjelje: Quasi modo géniti infántes, allelúia: rationábile, sine dolo lac concupíscite, allelúia, allelúia, allelúia. Profesor će superhic et nunc razumjeti, ali za ostale: Kao novorođena djeca, aleluja, čeznite za čistim duhovnim mlijekom, aleluja, aleluja, aleluja.
Eto, vidite zašto su neki ljudi briljantni teološki umovi, meni ni za tri godine karantene ne bi palo na pamet da je pandemija istinski znak vremena ili čak da je idem tumačiti u svjetlu evanđelja i Utjelovljene Riječi. Lijepo je biti svećenik hvarske biskupije jer ti je u blizini kolega koji čim ga zazoveš mam navuče misnicu i pročita s nje neki dobar koncilski citat.

...kritike na račun hijerarhije i njezine odluke o obustavi liturgijskih sastanaka po crkvama, a koju odluku držim razboritom i mudrom i ne samo zato što čovjek nije stvoren radi subote, nego i zato što nitko od biskupa pa ni sama Crkva nije ovlaštena raspolagati individualnim ljudskim životom. Treba konačno povjerovati u riječi euharistijske pjesme: “… i kap njena može svijet da spasi cijel”, odnosno u moć i snagu Kristove krsne milosti te u moć i snagu pomazanja Duhom Svetim.

Točno tako, nitko od biskupa, pa ni sama Crkva (to je skoro pa ista stvarnost) nije ovlašten raspolagati individualnim (a ni kolektivnim?) ljudskim životom, pa tim ljudskim životima treba zabraniti dolazak na misu ili ispovijed.
Kako uvijek čovjek nešto novo nauči, ja sam otkad znam za sebe mislio da ova "kap" znači kap Krvi Kristove koju dobivamo u Pričesti kad nam nije uskraćena, a ne ovo drugo što velečasni spominje.

Vjernik je po svetim sakramentima primio toliko milosti da je teološki zabrinjavajuće i posve neutemeljeno kad ih se naknadno uvjerava da su zbog privremene uskrate euharistijske pričesti doslovno isključeni iz zajedništva života s Kristom. Da su ostavljeni kao siročad. 

Neki su se dobro napapali milosti, a sad kažu da su gladni. E pa stvarno! Slažem se da nema govora o ostavljanju vjernika kao siročadi jer bi za to pastiri prvo morali biti očevi.

Kad se povjeruje u moć i snagu sakramenata spontano se prepoznaje da nam biskupi ništa nisu uskratili, a najmanje zabranili, nego kao da su nam poručili sljedeće: “Drage sestre i braćo, tamo vani postoji jedna ozbiljna prijetnja po vaše zdravlje i život. Držimo da se nije razborito izlagati, jer posrijedi nije prijetnja in odium fidei da biste time zaslužili kršćansko mučeništvo, nego biste se suvišnim izlaganjem pokazali kao nerazboriti ljudi, podjednako prema sebi i prema bližnjima. Stoga čuvajte svoje zdravlje i zdravlje svojih bližnjih, jer time čuvate svoj život i život svojih bližnjih, taj dragocjeni Božji dar s kojim se nikada ne smijemo neodgovorno ponašati i postupati. Stoga privremeno ostanite doma i zajedno molite, čitajte i razmatrajte Sveto pismo – Božju riječ, međusobno se pomažite koliko god možete. Duhovno se sjedinjujte s Crkvom. Duhovno se pričešćujte Gospodinom Isusom Kristom u zajedništvu kućne Crkve. Radite na svome osobnom obraćenju. Uzmite korisno duhovno i katehetsko štivo i poučavajte se u vjerskim i duhovnim stvarima da biste rasli u mudrosti i milosti vjere, nade i ljubavi.”

Prekrasno. Kad se idući put nađemo pred nekom poteškoćom dovoljno je da se zapitamo je li "in odium fidei". Ako nije, mani me se.

"Draga djeco, ne ići van! Budite dobri i poslušni, ostanite doma i radite ono za što vam mi ne trebamo! Vidimo se uskoro!"

neki svojim natpisima, osvrtima i kritikama na račun hijerarhije samo unose nepotrebne zabune među vjernike i štoviše podilaze im na način kako je to krivo i neprimjereno činio apostol Petar, odvraćajući Isusa od muke i smrti, a zbog čega ga je Isus strogo prekorio: „Otada poče Isus upućivati učenike kako treba da pođe u Jeruzalem, da mnogo pretrpi od starješina, glavara
svećeničkih i pismoznanaca, da bude ubijen i treći dan da uskrsne. Petar ga uze na stranu i poče odvraćati: ‘Bože sačuvaj, Gospodine! Ne, to se tebi ne smije dogoditi!’; Isus se okrene i reče Petru. ‘Nosi se od mene, sotono! Sablazan si mi jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko!’“ (Mt 16, 21-23).

Petar je govorio da želi ići u Jeruzalem, a Gospodin ga je prekorio da bi tako nepotrebno ugrožavao ne samo svoj život, nego i drugih apostola, pa i samog Isusa. Poučio ga je da čuva svoj život i život svojih bližnjih, taj dragocjeni Božji dar s kojim se nikada ne smijemo neodgovorno ponašati i postupati.

kad već Raspetome neki hoće poručiti da mu je u njegovoj Crkvi bolje da i na samu svetkovinu njegove muke i smrti, na Veliki Petak, bude prikazan radije u dojmljivom i uglađenijem Presvetom Oltarskom Sakramentu, negoli da ga “pustimo na miru” u njegovom otkupiteljskom nemiru radi nas ljudi i radi našega spasenja, dakle u njegovoj muci i smrti na križu, onda nas ne trebaju iznenaditi suvišne i besplodne rasprave o jednoj prigodnoj odluci hijerarhije da se do daljnjega obustave misna slavlja s narodom radi opasnosti od zaraze koronavirusom i od širenja zaraze.

Najveći zahtjevi za euharistijskim klanjanjem i primanjem pričesti bili su baš na Veliki petak kada su pojedini svećenici morali zabarikadirati vrata crkve da mase koje nisu shvatile koji je dan ne provale i nasilno izvrše svoje euharistijske pobožnosti. Umjesto da su ti vjernici slijedili jednu od manje poznatih posljednjih riječi sa križa: "pusti me na miru".

Posrijedi je držimo razborita odluka. Razborita s obzirom na sadržaj, jer štiti zdravlje i život i to najugroženijih vjernika, jer su nam osobe starije životne dobi ipak najrevnije u crkvama, ali je držimo također i formalno razborita, jer su biskupi to učinili na vrijeme i s vlastitom pobudom, a ne pod pritiskom zdravoga razuma ili nekoga čimbenika iz svjetskoga foruma. Time se pokazalo da vjera i razum trebaju jedno drugo da bi se cjelovito izrazili. Time se pokazalo da Crkva nije tek jedan društveni sustav nadležan za sakralne stvari, nego da je Crkva Kristova doista temelj i smisao svekolikoga ljudskog života. 

Biskupi su to učinili na vrijeme i s vlastitom pobudom?! Znači, da je vlast dopustila održavanje javnih misa uz neka ograničenja na broj ili razmak vjernika, episkopodemiolozi bi ih svejedno zabranili kao što su zabranili i ispovijedi i krštenja premda se njima ne krše odredbe vlasti? I time su pokazali da je "Crkva Kristova doista temelj i smisao svekolikoga ljudskog života"? A što bi, recimo, trebali napraviti da pokažu suprotno?

netko će se čudom čuditi zašto potpisani ovim natpisom brani hijerarhiju.

Ja sam doslovno, da prostite, pao na dupe od čuđenja kad sam pročitao da Tonči Matulić brani hijerarhiju. Čini mi se da nije bio potres. Možda me zaslijepila logika i argumentiranost stavova našeg briljantnog teologa.

Nisi mittam digitum meum in locum clavorum

VIDEO
(nažalost, vlasnik kanala je onemogućio ugrađivanje videozapisa,
spremite si ovakve videe za slučaj da jednog dana negativci preuzmu kanal)

(stalni tekstovi, promjenjivi tekstovi, note ordinarija, note proprija)

Bojte se Boga i dajte mu slavu jer dođe čas suda Njegova!

Sveti Vinko Fererski, anđeo Otkrivenja

Godine 1374. cijela je sjeveroistočna Španjolska strahovito trpjela zbog gladi i bolesti. Jednoga proljetnog dana, usred svega tog trpljenja, okupila se gomila od oko 20 000 izgladnjelih ljudi na velikom trgu u Barceloni da čuju poruku mlada dominikanskog propovjednika patra Vinka. On im je kazao da im je njihov zaborav na Božje zakone donio glad, za kaznu zbog njihovih grijeha. Pozvao ih je neka se pokaju. Pozvao ih je neka se posve pouzdaju u Božje milosrđe. A onda je, u propovijedi, iznenada zastao, i potom navijestio da će dva broda puna žita tu noć uploviti u luku. Taj je navještaj razljutio izgladnjele ljude, jer bilo je to razdoblje olujnog vremena na moru i u tadašnjim je okolnostima zapravo bilo nemoguće da ikoje plovilo stigne u luku. U prioriji, njegova su se subraća još više uzrujala: prior je patru Vinku strogo zabranio da ubuduće izriče ikakva proroštva ili čini išta drugo čime bi se izdvajao. Fra Vinko je ukor primio s iskrenom poniznošću, sačuvavši duševni mir, i ostatak je dana proveo u molitvi. Zamislite kako su se u Barceloni tu noć iznenadili kad su doplovila dva broda puna žita! Taj je događaj pobudio sveopću pozornost. Jedno je bilo sigurno: iako je patra Vinka posluh obvezivao da ne čini ništa izvanredno, vjernici su sad znali tko je on i bili su uvjereni u njegove moći. Tako su jednog dana neki zidari radili na zatvorskome krovu i jedan je od njih ugledao fra Vinka kako se približava zgradi. I baš kad je redovnik prolazio ispod njih, zidar se oklizne i padne s krova kriknuvši: "Fra Vinko!" Vinko mu dovikne: "Ostani gdje jesi, dok se ne vratim. Zidar smjesta prestane padati te zalebdi u zraku, visoko gore, dok je fra Vinko trčao natrag u prioriju po dopuštenje. Stigavši u samostan, nađe poglavara te ga izvijesti: "Čovjek koji pada s krova moli me da mu pomognem. Čeka dok ne dobijem Vaše dopuštenje." "Čeka?!" "Da, čeka." Poglavar mu reče: "Pa dobro onda, vrati se i dovrši to. Sigurno je već gužva." Vinko se vrati, a dotle se zaista bilo sjatilo mnoštvo svijeta zureći u zidara koji je sve vrijeme visio ondje u zraku. "Prior kaže da se smiješ spustiti", reče mu fra Vinko, te čovjek polagano slebdi na tlo.

Nije to potrebno

Aqua sapientiae potavit eos, alleluja: firmabitur in illis, et non flectetur, alleluja.
Vodom ih je mudrosti napojio, aleluja! Ojačat će ih da se ne slome, aleluja!

(iz današnje ulazne pjesme)

Jedna od pozitivnih stvari trenutnog stanja u državi i Crkvi je što otkriva izvana ono što je do sada nekima možda bilo skriveno. O državnoj diktaturi ne mislim puno pisati, ali s crkvene strane, unatoč virusu i prašini od potresa, lakše se diše!

Wannabe Franjo, biskup Uzinić, samo je otvoreno rekao ono što gotovo svi biskupi, pa i svećenici misle:

"Sve mjere koje su donesene i koje idu za tim da se zaštiti život najugroženijih među nama svima su pokazale da je ljudski život ono što je najviša vrijednost i da je sve drugo čega se odričemo, poput euharistije, ipak manje vrijedno..."

"Netko uspoređuje i pita se kako ljudi mogu na tržnice, a zašto ne mogu u crkvu. Pa ljudi moraju jesti. Ne moraju sad baš dolaziti na misu, nije to potrebno na onaj isti način kao hrana koju čovjek mora pojesti."

Mogu sasvim lagano zamisliti da preuzvišeni govori prvi citat bilo kojem od kršćanskih mučenika kroz čitavu povijest. Što reći o biskupiji koju vodi osoba koja bi euharistiju po važnosti vjerojatno smjestila ispod kreme za ruke (ali iznad ruža za usne, nadam se?!), a generalni vikar blisko povezan uz modernistički blog koji smo već spominjali potpisuje pismo zloglasnog Andrea Grilla koji bi htio zabraniti stari obred. Što, osim Bog im bio na pomoći.

Naš pak uplašeni kardinalski miš kojemu je trebalo više od 24 sata nakon potresa da se javi porukom utjehe u klišeima, organizira s tračerskim časopisom u oštećenoj katedrali nekakav koncert sentimentalnog zavijanja. Jer znaju naši biskupi koji su prioriteti. Kako bi vjerojatno rekao biskup Uzinić, ipak ljudi moraju moći kupovati wc papir, sr*** se mora.

Premda se često moglo pročitati isprane postkoncilske "teologe" kako kritiziraju zatucane poglede o svećeniku kao automatu za sakramente, velik dio klera se svojim ponašanjem upravo pretvorio u pokvareni automat. A pokvarenu mašinu se baca na otpad. Zar oni zaista misle da u situaciji kad ja mogu kroz par pokreta čitati ili slušati najbolje propovijedi, nagovore, pouke na internetu trebam njihove govore i objašnjenja?! Kad se otvore saloni za manikuru i masažu vulkanskim kamenjem, možda ćemo i u crkvama moći ponovno prisustvovati misama i ispovijedima. Ali zašto misle da će nekog čovjeka kojemu ne treba dodatni socijalni klub ičim zainteresirati?

Za desetak dana je druga nedjelja po Uskrsu, nedjelja dobrog pastira (u novus ordu je tjedan dana kasnije). Hoće li se ijedan od njih zastidjeti kad pročita riječi

Dobar pastir daje svoj život za svoje ovce, a najamnik, koji nije pastir i nije vlasnik ovaca, kad vidi da dolazi vuk, ostavi ovce i bježi, pa vuk grabi i razgoni ovce. Najamnik bježi, jer je najamnik i nije mu stalo do ovaca.

Neka frustrirani teolozi žive umjesto od Kristove milost i sakramenata od "poslušnosti", ne Kristu, nego ljudima koji rade upravo protiv onoga radi čega su postavljeni kao poglavari. Takvi su teolozi i u Engleskoj prije petsto godina uvjeravali narod da sluša svoje biskupe (dakako, osim onog problematičnog Johna Fishera). Ja ću sa svoje strane poslušnost pokušati ostvariti upozoravajući ih da propuštaju jedini razlog svoje uzvišene službe: hraniti ovce kojih nisu vlasnici, nego samo čuvari i za koje će jednoga dana morati odgovarati vrhovnom Pastiru.

I poznat ćete, da sam ja Gospod, kad otvorim grobove vaše, i izvedem vas iz grobova vaših, puče moj.

Ovaj sam Veliki tjedan molio prema starom obredniku koristeći reprint koji sam naručio prije nekoliko mjeseci. Shvatio sam da mi gledanje u ekran baš i ne pomaže kod pobožnosti, pa mi je ovakva molitva bila puno privlačnija. Naravno, prilagodio sam se situaciji, pa primjerice na službi tame nisam zapalio baš 15 svijeća, nego samo nekoliko njih i štropot na kraju nije bio takav da (jako) uznemiri susjede. Ipak, mogu reći da je bilo lijepo i poticajno. Na večerašnjem obredu pridružili su mi se čak i neki članovi obitelji, a umjesto trorogog svijećnjaka poslužila je svijeća blagoslovljena na vazmenom bdjenju davne 2006. kada sam bio u bazilici sv. Petra, a celebrant je bio bivši papa Benedikt XVI. Trebam li spominjati da kad smo konačno zapjevali Gloria in excelsis Deo, Marko nije prestajao zvoniti malim ručnim zvoncem. Ah, dobro, neka uskrsna radost dopre i do stanovnika moje zgrade (barem onih koji nisu nekamo pobjegli zbog kineskog virusa i potresa).

Nadam se da i vi, poštovani čitatelji bloga, možete zapjevati Pjevaj hvale, Magdaleno ili neku vama dragu uskrsnu pjesmu. Neka vam je blagoslovljen i sretan Uskrs!

Posljednji Veliki tjedan Petra Barbarića

10. travnja bilo je još slabije. Ipak je otišao u crkvu i prosjedio dvije sv. mise. »Može poživjeti još 15 dana, no može umrijeti već sutra«, rekao je liječnik. Upitali su ga, bi li mu podijelili sv. ulje. Liječnik ih je odgovarao: »Pa njemu to nije potrebno, ne treba njemu ispovijedi, nema opasnosti za spas njegove duše. To bi ga samo uzrujalo i još više ugrabilo posljednji tračak nade, jer sušičavci se uvijek nadaju.« I liječnik je upoznao veličinu Petrove duše. Ali o. Celinščak, Petrov ispovjednik, poznavao ju je još bolje, pa je Petru natuknuo o sakramentu sv. ulja. Drage je volje pristao, a nasmiješio se kad mu spomenuše liječnikovu bojazan. Podvečer se ponovo ispovijedio. Sjedio je u naslonjaču. Osim kipa Lurdske Gospe stajalo je na stolu raspelo, dvije goruće svijeće i kita proljetnog cvijeća. Sa svećenikom molio je crkvene molitve. Iza obreda ostao je dugo zaduben u molitvu zahvalnicu. Zamolio je da mu dopuste primiti sv. Popudbinu radije sutra, ujutro kad bude na tašte. »Lijepo bi bilo sad u korizmi trpjeti sa Spasiteljem, a onda o Uskrsu s njim uskrsnuti! ...Šta je moje trpljenje prema mukama što ih je podnio Spasitelj«. Tako je Pero zaželio, a tako će se to nekako i dogoditi.

11. travnja Petar je malo spavao. Noćna lampica smetala mu je. U četiri sata — izvješćuje o. Puntigam — pozdravio me je prijazno kao uvijek. U 6 sati donio sam mu sv. popudbinu. Sjemeništarci višoškolci primili su sv. pričest na taj dan za Petra, premda su se pred tri dana pričestili, a za tri će dana biti uskrsna sv. pričest. »Svi čine toliko za mene samo ja... Samo molim, nemojte đake siliti da se mole za me, moglo bi im dojaditi.« Zimus je govorio: »Samo da ne umrem u zimi, da đaci moraju snijeg prtiti.«

Taj dan — Cvjetnica je bila — sišao je u crkvu na sv. misu. Svi su se čudili kako je izdržao stojeći čitanje Muke Isusove, gdje nije već mogao pisati, nego je zadnji svoj list bratu fra Marku kazivao u pero. — Sjedio je taj dan do 9 sati jer još nije dovršio duhovnoga čitanja. Brat bolničar htio je bdjeti uza nj. »Hvala, dosta je da bdije uza me moj anđeo čuvar.«

Noć između 11. i 12. travnja nije ni oka stisnuo. Groznica je već načela živčani sustav. — »Šta radiš kad ne spavaš cijelu Božju noć?« pitao ga o. Puntigam. »Katkada ne mislim baš ni na što, a kad mi bude jako teško, uzmem moliti strelovite molitvice, osobito psalam: »U Tebe sam se uzdao, Gospodine, nek se ne postidim do vijeka.« (Ps 30,2.) I onda je sve dobro.« — Krunicu je neprestano držao u ruci.

Kašalj ga je već toliko mučio da je teško govorio. Popodne došlo je po običaju nekoliko drugova u vrijeme odmora. Pozdraviše ga. »Govorite vi, braćo, eto vidite, ja ne mogu...« »Mirko će nas zabavljati«, dobaci jedan drug ciljajući na to da je Mirko inače vječito pričalo. Ali Mirko, inače veseljak, uozbiljio se gledajući Petra. Jedva je procijedio koju riječ. Kad su se đaci opraštali, reče Petar sa smiješkom: »Mirko, Mirko, danas nisi mnogo govorio!«

Na Veliki utorak primio je sv. Pričest. Zadnja dva dana još je išao na đačku misu. Pater ga je Puntigam odgovarao od toga. »Samo da mi je doći u crkvu, za drugo lako. Tek je put donle tegoban.« (A nema više od 100 koraka ravnim putem u zatvorenu hodniku). Velečasni ga je uzeo pod ruku, a drugom se Pero poštapao. Iza 20 koraka Pero stane: »Samo da mi je sjesti«, reče bez daha. Obojica su uvidjela da tako ne ide. Vratili su se natrag. Popodne došao je Petrov brat fra Marko. Petar mu se silno obradovao.

Isti dan navečer dočekao je Petar još jednu veliku radost. Stigla je vijest iz Zagreba da vlč. o. Provincijal prima Petra Barbarića u Družbu Isusovu, dopušta mu položiti nabožne zavjete i daje mu dozvolu da nosi redovničko odijelo. Kako to, zašto to? Petar već od početka sedmog razreda kani stupiti u isusovce. Sam je zaželio, a otac duhovnik svjetovao mu je nek dobro promisli i pobilježi razloge za i protiv. Nakon zrelog promišljanja odlučio se za isusovački red. Duhovnik mu je predložio nek najprije svrši gimnaziju, a međutim neka nikome ništa ne govori o tome. Šutio je on o tome, a šutjeli smo i mi dosada. U životopisu Pavla Kolarića, uzornog mladića, koji je Petar sam preveo s talijanskog na hrvatski, saznao je kako je bio na času smrti primljen u Družbu Isusovu, samo je mislio da to može dozvoliti jedino General Reda. Otac mu ispovjednik saopći, da mu dozvolu može dati i o. Provincijal. I dao mu je. Petar je uvečer Velikog utorka iza ispovijedi i pričesti položio zavjete »vječnog siromaštva, čistoće i poslušnosti u Družbi Isusovoj«. Eto, sad je sve dao: zdravlje i mladost uzeo mu je Gospodin, da mu što prije udijeli vječnu mladost, a on još veselo daje sve što posjeduje: tijelo svoje, razum i volju svoju, sve, »Uvijek sam očekivao, da će mi sv. Alojzije tako nešto izmoliti, pošto sam ga počevši od drugoga razreda tako često molio za sretan izbor staleža.« Đaci su saznali istom iza smrti, da je Petar postao isusovac.

Bližio se konac. 14. travnja na Veliku srijedu Petru je bilo jako teško. »Baš se ne da više živjeti«, rekao je bolno. Zamolio je da koji svećenik ostane uza nj. U jedan sat po ponoći u četvrtak još mu je više pozlilo. »Nekud mi je čudno, reče, ne mogu više da dišem.« »Bi li malko vode?« — »Ne, hvala, ja ću se pričestiti«, dahne Petar. »Ne smeta, ti se smiješ napiti, pa ipak primiti sv. Pričest.« — »Nije potrebno da pijem«. A gorio je u vrućici. Iza kratke stanke upita: »Molim, kada bih se mogao danas pričestiti?« — »Ja sam već sam mislio o tome da ti danas ranije donesem sv. Pričest, možda u 4 sata?« — »Molim, što prije!« zaželi Petar. — U 2 sata ujutro na Veliki četvrtak primio je uskrsnu sv. Pričest, posljednju u životu. Sad stade potresnim riječima zahvaljivati Bogu za sve milosti koje mu je udijelio, prinese mu sav život, obnovi redovničke zavjete, izmoli kongreganističku posvetu i križni put. Par puta dao se prenijeti u naslonjač ne bi li mu odlanulo. Tužio se nije ni na što. Pogled je odmarao na Raspelu, a usne su se lagano pomicale u neprestanoj molitvi. Još nije bio konac. Žilava hercegovačka narav nije se dala slomiti. Dočekao je i podne. Okusiti nije mogao ništa.

Iza ručka došli su mu svi osmoškolci u pohode. Petar je izgledao tako jadan da nijedan od njih nije smogao ni riječi, samo su ga nijemo promatrali. O. Puntigam redom je predstavljao svakoga. Petar je svakoga pogledao tamnim pogledom što je trnuo, a onda je tiho rekao: »Hvala!« — Jedan od osmoškolaca rekao je: »Odsad ne treba da mi tko opširno opisuje smrt jednog sveca. Dosta će biti da se sjetim Petra, pa ću si dobro moći predočiti.«

U dva sata iza podneva magister je Oton Slavik sjedio uz bolesnika na rubu postelje i molio krunicu, a o. Puntigam molio je kraj prozora brevijar. Petar je nešto šapnuo. Magister Slavik nagnuo mu se. Petar ponovi: »Otac!« — Dođe otac Puntigam. »Zadnje molitve!« reče Petar. Pri potpunoj svijesti molio je pobožno djelo skrušenja, ljubavi, pouzdanja i razne kratke molitve.

»Isuse!« ... bila mu je posljednja riječ. Na usnicama držao je križ. Kod crkvenih molitava nije više micao usnama. Potpuno se upokojio bez znaka smrtne borbe. U taj čas uniđe u sobu fra Marko i otac Rektor. Petar je još bio živ. Tad uzdahnu duboko, pa opet drugi put, i još jednom ... izdahnuo je. Do nogu mu je bio kip Majke Božje Lurdske i slika Presvetog Srca. Zadnje zrake svojih ugaslih očiju upravio je onamo.

(izvor)