subota, 13. travnja 2019.

Biskup Schneider o papi heretiku


O krivovjernu papi


Problemu kako se u konkretnom slučaju odnositi prema krivovjernu papi nije se dosad pristupilo na način koji bi se približio ičemu nalik na opće suglasje u cijeloj katoličkoj tradiciji. Dosad nijedan papa i nijedan koncil nisu objavili bitne doktrinarne proglase ili obvezujuće norme o tome kako bi se moglo izići na kraj s krivovjernim papom za vrijeme njegove službe.

U povijesti ne postoji nijedan slučaj da je papa u vrijeme svoje službe ostao bez papinstva zbog krivovjerja ili navodnoga krivovjerja. Papu Honorija I. (625. – 638.) posmrtno su izopćila tri sveopća koncila (Treći Carigradski koncil 681., Drugi Nicejski koncil 787. i Četvrti Carigradski koncil 870.) na temelju toga što je podržao krivovjerni nauk onih koji su promicali monoteletizam, čime je pomogao širenju toga krivovjerja. U pismu kojim je papa sv. Lav II. (682. – 683.) potvrdio odluku Trećega Carigradskoga koncila izrekao je anatemu protiv pape Honorija ("anathematizamus Honorium"), ustvrdivši da je njegov predšasnik "Honorije, umjesto da pročisti ovu Apostolsku Crkvu, dopustio da prečista vjera bude ukaljana bezbožnom izdajom". (Denzinger-Schönmetzer, br. 563)

"Liber diurnus romanorum pontificum", raznolika zbirka formulara upotrebljavanih u papinskoj kancelariji do 11. stoljeća, sadržava tekst papinske prisege prema kojemu se svaki novi papa pošto preuzme službu morao zakleti da "priznaje šesti sveopći koncil, koji je vječnom anatemom udario Sergija, Pira i ostale pokretače krivovjerja (monoteletizma), zajedno s Honorijem". (PL 105, 40–44).

U nekim brevijarima do 16. ili 18. stoljeća papa Honorije spominje se kao krivovjerac u čitanjima matutina za 28. lipnja, blagdan sv. Lava II.: "In synodo Constantinopolitano condemnati sunt Sergius, Cyrus, Honorius, Pyrrhus, Paulus et Petrus, nec non et Macarius, cum discipulo suo Stephano, sed et Polychronius et Simon, qui unam voluntatem et operationem in Domnino Jesu Christo dixerunt vel praedicaverunt." Višestoljetni opstanak toga časoslovnog čitanja pokazuje da brojni naraštaji katolika nisu smatrali sablažnjivim što je nekom papi, vrlo rijetko, bila utvrđena krivnja za krivovjerje ili za podržavanje krivovjerja. U ona vremena vjernici i crkvena hijerarhija znali su jasno razlikovati nerazorivost katoličke vjere božanski zajamčenu Učiteljstvu Petrove stolice te nevjernost i izdaju nekoga pape u izvršavanju svoje učiteljske službe.

Dom John Chapman objasnio je u svojoj knjizi "The Condemnation of Pope Honorius" ["Osuda pape Honorija"]" (London 1907.) da je isti Treći Carigradski sveopći koncil koji je proglasio anatemu nad papom Honorijem jasno razlučio zabludu nekoga određenog pape od vjerske nezabludivosti Apostolske stolice kao takve. U pismu kojim mole papu Agatona (678. – 681.) da odobri koncilske odluke oci Trećega Carigradskog sveopćega koncila kažu da Rim ima nepokvarljivu vjeru, koju autoritativno naviještaju cijeloj Crkvi biskupi Apostolske stolice, Petrovi nasljednici. Moglo bi se upitati: Kako je Treći Carigradski koncil mogao to ustvrditi, a u isti mah osuditi jednog papu za krivovjerje? Odgovor je jasan. Papa Honorije I. bio je zabludiv, imao je krivo, bio je krivovjerac upravo zato što nije, kao što je trebalo, autoritativno naviještao petrovsku tradiciju Rimske Crkve. Nije se utekao toj tradiciji, nego je odobrio doktrinarnu zabludu i pomogao njezinu širenju. No odbačene od njegovih nasljednika, riječi pape Honorija nisu mogle naštetiti činjenici vjerske nepogrešivosti Apostolske stolice. Svedene su na pravu mjeru, kao izraz njegova osobnog mišljenja.

Papa sv. Agaton nije se dao zbuniti ni pokolebati žaljenja vrijednim ponašanjem svoga prethodnika Honorija I., koji je potpomogao širenje krivovjerja. Tomu usprkos, papa Agaton sačuvao je svoj nadnaravni pogled na nepogrešivost Petrove stolice u naučavanju vjere, kad je carevima u Carigradu pisao: "To je pravilo prave vjere, koje je ova duhovna majka vašega nadasve mirnog carstva, Apostolska Crkva Kristova (Rimska stolica), i u doba cvata i u doba nedaće vazda odlučno čuvala i branila; ona, koja, pokazat će se, milošću Boga svemogućega, nikad nije zašla s puta apostolske tradicije ni pokvarila se popuštajući krivovjernim novotarijama, nego je od početka primala kršćansku vjeru od svojih utemeljitelja, knezova Kristovih apostola te ostaje neokaljana do završetka, u skladu s božanskim obećanjem samoga Gospodina i Spasitelja koje je u Evanđelju dao knezu svojih učenika, rekavši: "Petre, Petre, evo Sotona zaiska da vas prorešeta kao pšenicu. Ali ja sam molio za tebe da ne malakše tvoja vjera. Pa kad k sebi dođeš, učvrsti svoju braću." (Ep. "Consideranti mihi" ad Imperatores)

Dom Prosper Guéranger dao je kratko i pronicavo teološko i duhovno objašnjenje ovoga konkretnog slučaja krivovjerna pape rekavši: "Kakvo li se klicanje prolomilo bezdanom kad je jednoga žalosnog dana papa Honorije, predstavnik Onoga koji je Svjetlo samo, načas stao na stranu sila tmine da oblakom zastre Nebo onom gorju na kojemu Bog prebiva sa svojim namjesnikom. Zacijelo je zajednička pomoć zagovorne molitve bila tada slabija nego što je trebala biti." (The Liturgical Year, London 1900., vol. 12, p. 377)

Važna je činjenica, k tome, da u 2000 godina nikad neki papa nije za svog pontifikata proglašen svrgnutim zbog zločina krivovjerja. Nad papom Honorijem I. izrečena je anatema tek nakon njegove smrti. Posljednji slučaj krivovjerna ili polukrivovjerna pape bio je slučaj Ivana XXII. (1316. – 1334.), koji je naučavao teoriju da će sveci uživati blaženo gledanje tek nakon Kristova drugog dolaska i općeg suda. Zbog toga je dobio javne ukore (od pariškog sveučilišta i od francuskoga kralja Filipa VI.), njegova je teorija pobijena u teološkim publikacijama i bratski ga je opomenuo kardinal Jacques Fournier, koji je poslije postao njegov nasljednik papa Benedikt XII. (1334. – 1342.).

U vrlo rijetkim konkretnim slučajevima papinskih teških teoloških pogrešaka ili krivovjerja Crkva je, bez sumnje, uspijevala živjeti s takvim papom. Dosad je ona konačan sud o vladajućemu krivovjernu papi prepuštala njegovim nasljednicima ili nekomu budućem sveopćem koncilu, kao što se dogodilo u slučaju pape Honorija I. Isto bi se vjerojatno dogodilo s papom Ivanom XXII. da se nije odrekao svoje zablude.

Papu jesu više puta svrgnuli svjetovna vlast ili zločinački klanovi. To se događalo osobito u tzv. mračno doba (10. i 11. st.), kad su njemački carevi smijenili nekoliko nedostojnih papa, ne zbog njihova krivovjerja, nego zbog njihova sablažnjivoga nemoralnog života i zbog zloupotrebe moći. Međutim nikad nije bilo smjene po nekome kanonskom postupku, jer to je zbog božanskog ustroja Crkve nemoguće. Papa vlast dobiva izravno od Boga, a ne od Crkve, zato ga Crkva ne može ni zbog kojega razloga smijeniti.

Vjerska je dogma da papa ne može naviještati krivovjerje kad naučava ex cathedra. To je božansko jamstvo da vrata paklena neće nadvladati cathedram veritatis, Apostolsku stolicu svetog Petra apostola. Dom John Chapman, stručnjak za istraživanje povijesti osude pape Honorija I., piše: "Nezabludivost je, tako reći, vrh piramide. Što su iskazi Apostolske stolice svečaniji, to sigurniji možemo biti u njihovu istinitost. Kada dosegnu vrhunac svečanoga, tj. kad su strogo ex cathedra, tad je mogućnost zablude posve uklonjena. Vlast pape, i u prigodama u kojima nije stvarno nezabludiv, valja podrazumijevati i poštivati. Da ona može biti i na pogrešnoj strani, pokazale su vjera i povijest." (The Condemnation of Pope Honorius, London 1907., str. 109)

Ako neki papa širi doktrinarne zablude ili krivovjerja, božanski ustroj Crkve već ima protulijek: u takvim slučajevima nadomjesno uskaču služba predstavnikâ episkopata i nesavladivi sensus fidei vjernikâ. Broj tu nije presudan. Dovoljno je da makar nekoliko biskupa naviješta cjelovitu vjeru i time ispravlja zablude krivovjerna pape. Dovoljno je da biskup poučava svoje stado i štiti ga od zabluda krivovjerna pape, pa će njihovi svećenici i roditelji katoličkih obitelji činiti isto. K tome, budući da je Crkva također nadnaravna stvarnost i otajstvo, jedincat nadnaravni organizam, Mistično Tijelo Kristovo, nužno je da biskupi, svećenici i vjernici laici – osim opomena, apelâ, ispovijedî vjere i osim javnog otpora – čine djela zadovoljštine Božjem Veličanstvu i djela pokore za papine krivovjerne čine. Prema dogmatskoj konstituciji "Lumen gentium" (usp. br. 12) Drugoga Vatikanskoga koncila cjelina vjernika ne može se u vjerovanju prevariti kad počevši od biskupa pa sve do zadnjeg vjernika laika očituju opću suglasnost u stvarima vjere i morala. Čak i ako papa širi teološke zablude i krivovjerja, vjera Crkve kao cjeline ostaje netaknuta jer je Krist obećao posebnu pomoć i trajnu nazočnost Duha Svetoga, Duha istine, u svojoj Crkvi (usp. Iv 14,17; 1 Iv 2,27).

Kad po nedokučivome Božjem dopuštenju u nekome povijesnom trenutku, a to je vrlo rijetko, papa svojim svakodnevnim ili redovitim, nenezabludivim učiteljstvom širi zablude i krivovjerja, Božja providnost istodobno budi svjedočanstvo nekih članova biskupskoga zbora, a i laikata, da nadoknadi vremenite podbačaje papinskog učiteljstva. Mora se reći da su takvi slučajevi vrlo rijetki, ali ne i nemogući, kao što pokazuje crkvena povijest. Crkva je doista jedno jedino živo tijelo; pa kad postoje zatajenja i nedostatci u glavi (papa), tada ostatak tijela (vjernici) ili istanuti dijelovi tijela (biskupi) nadoknađuju privremene papinske podbačaje. Jedan je od najznamenitijih i najtragičnijih takvih primjera arijanska kriza iz četvrtog stoljeća, u kojoj je čistoću vjere održavala ne toliko ecclesia docens (papa i episkopat) koliko ecclesia docta (vjernici), kako je ustvrdio blaženi John Henry Newman.

Teorija gubitka papinske službe svrgnućem ili proglašenjem gubitka ipso facto neizravno poistovjećuje papu s cijelom Crkvom ili izražava nezdravi papocentristički stav, u konačnici papolatriju. Zastupnici takvog mišljenja (među njima i neki sveci) očitovali su pretjerano ultramontanstvo ili papocentrizam, pretvarajući papu u neku vrstu poluboga koji ne može pogriješiti, čak ni na području izvan granica papinske nezabludivosti. Da papa može činiti doktrinarne pogreške, što uključuje teoretsku i logičku mogućnost da počini i najtežu doktrinarnu pogrešku, tj. krivovjerje, pristašama je takvog mišljenja nepomislivo i nepodnošljivo, pa i onda kad se radi o pogreškama izvan okvira papinske nezabludivosti.

Teorija ili teološko mišljenje da krivovjeran papa može biti svrgnut ili izgubiti službu bilo je strano prvom tisućljeću. Potječe tek iz kasnoga srednjeg vijeka, iz vremena kad je papocentrizam dosegnuo stanovit vrhunac i kad se papu nesvjesno poistovjećivalo s Crkvom kao takvom. To je već bio, u svom korijenu, svjetovni stav apsolutističkog vladara u skladu s krilaticom: "L’État, c’est moi!" ili primijenjeno na Crkvu: "Crkva, to sam ja!"

To mišljenje prema kojem bi krivovjeran papa ipso facto gubio službu uobičajilo se od kasnoga srednjeg vijeka do 20. stoljeća. Ono ostaje teološko mišljenje, a nije crkveni nauk, i stoga ne može za sebe zahtijevati značaj stalnog i trajnog naučavanja Katoličke Crkve, jer nijedan sveopći koncil i nijedan papa nisu takvo mišljenje izričito podržali. Crkva jest osudila jednog krivovjernog papu, ali tek poslije njegove smrti, a ne za njegova pontifikata. Ako spomenuto mišljenje i jesu zastupali neki crkveni naučitelji (npr. sv. Robert Bellarmin, sv. Franjo Saleški), to ne dokazuje njegovu pouzdanost ni postojanje općega doktrinarnog suglasja. Čak i crkveni naučitelji mogu biti u zabludi, kao što je bio sv. Toma Akvinski s obzirom na Bezgrešno Začeće, na tvar sakramenta svetog reda i na sakramentalni biljeg biskupskog ređenja.

Jedno vrijeme u Crkvi je npr. postojalo s objektivnoga gledišta pogrešno opće teološko mišljenje da je tvar sakramenta svetog reda predaja instrumenata, ali ono nije moglo prizvati starinu i sveopćenitost, iako je u ograničenom vremenu uživalo potporu jednog pape (dekretom Eugena IV.) i liturgijskih knjiga. To uobičajeno mišljenje naposljetku je ispravio Pio XII. 1947.

Spomenuta teorija – svrgnuće krivovjerna pape ili gubitak papinske službe ipso facto zbog krivovjerja – tek je teološko mišljenje koje ne zadovoljava nužne teološke kriterije starine, sveopćenitosti i suglasnosti (semper, ubique, ab omnibus). Ne postoji nikakva izjava općega redovitog ili papinskog Učiteljstva koja bi podupirala teorije o svrgnuću krivovjerna pape ili gubitku papinstva ipso facto zbog krivovjerja. Prema jednoj srednjovjekovnoj kanonskoj tradiciji, poslije skupljenoj u "Corpus iuris canonici" (kanonsko pravo na snazi u Crkvi do 1918.), papi se moglo suditi u slučaju krivovjerja: "Papa a nemine est iudicandus, nisi deprehendatur a fide devius", tj. "Papi ne može nitko suditi, osim ako se utvrdi da odstupa od vjere" (Decretum Gratiani, prima pars, dist. 40, c. 6, 3. pars). Zakonik kanonskog prava iz 1917. međutim uklonio je tu normu koja je govorila o krivovjernu papi. Ni Zakonik kanonskog prava iz 1983. nema takvu normu.

Crkva je uvijek naučavala da čak i krivovjerna osoba, koja je automatski izopćena zbog formalnoga krivovjerja, ipak može valjano dijeliti sakramete te da krivovjeran ili formalno izopćen svećenik može u krajnjem slučaju izvršiti čak i jurisdikcijski čin udjeljenjem sakramentalnog odrješenja. Pravila izbora pape koja su bila na snazi do zaključno Pavla VI. dopuštala su da čak i izopćen kardinal sudjeluje u izboru i bude izabran za papu: "Nijedan kardinal izbornik ne smije biti isključen iz aktivnog i pasivnog sudjelovanja u izboru pape zbog ili pod izlikom bilo kakvog izopćenja, obustave, zabrane ili neke druge crkvene zapreke. Svaka takva kazna ima se smatrati obustavljenom što se tiče učinka izbora." (Pavao VI., apostolska konstitucija "Romano Pontifici eligendo", br. 35) To se teološko načelo mora primijeniti i na slučaj krivovjerna biskupa ili krivovjerna pape, koji usprkos svojim krivovjerjima mogu valjano izvršavati crkvenojurisdikcijske čine, i prema tome ne gube službu ipso facto zbog krivovjerja.

Teorija ili teološko mišljenje da je moguće svrgnuće krivovjerna pape ili njegov gubitak službe ipso facto zbog krivovjerja neprovedivo je u praksi. Kad bi se primijenilo, stvorilo bi stanje slično onom za Velikog raskola, koje je Crkva već kobno iskusila krajem 14. i početkom 15. stoljeća. Doista, uvijek će postojati dio kardinalskog zbora i znatan dio svjetskog episkopata, kao i vjerništva, koji se ne slažu sa svrstavanjem određene papine zablude ili zabluda među formalna krivovjerja te i dalje smatraju trenutnog papu jedinim zakonitim papom.

Formalni raskol, s dvojicom ili više polagatelja prava na papinsku stolicu – koji bi bio neizbježna posljedica čak i kanonski provedenog svrgnuća pape – nužno bi prouzročio veću štetu Crkvi u cjelini nego razmjerno kratko i vrlo rijetko razdoblje u kojem neki papa širi doktrinarne zablude ili krivovjerja. Djelovanje krivovjerna pape uvijek će biti razmjerno kratko u usporedbi s dvotisućljetnim postojanjem Crkve. U tim rijetkim i osjetljivim slučajevima valja zahvat prepustiti Božjoj providnosti.

Pokušaj da se krivovjeran papa pošto-poto svrgne znak je odveć ljudskog ponašanja i u konačnici odražava nespremnost na podnošenje vremenitoga križa da je neki papa krivovjeran. Može također biti odraz odveć ljudskog čuvstva gnjeva. U svakom slučaju, nudi odveć ljudsko rješenje i utoliko sliči načinu ponašanja u politici. Crkva i papinstvo nisu samo ljudske stvarnosti nego i božanske. Križ krivovjernosti nekog pape – sve ako je ograničenog trajanja – najveći je zamislivi križ za cijelu Crkvu.

Još jedna zabluda kod nakane ili pokušaja svrgnuća krivovjerna pape jest neizravno ili podsvjesno poistovjećivanje pape s Crkvom ili pretvaranje pape u žarište svakodnevnog življenja Crkve. To naposljetku znači podsvjesno podleći nezdravom ultramontanizmu, papocentrizmu i papolatriji, tj. kultu papine ličnosti. U povijesti Katoličke Crkve bilo je znatnih razdoblja u kojima je Petrova stolica bila prazna. Na primjer, od 29. studenog 1268. do 1. rujna 1271. nije bilo pape niti je u tom vremenu postojao ikakav antipapa. Prema tome katolici ne bi trebali papu i njegove riječi i djela pretvoriti u žarište svoga svakodnevnog života.

Moguće je razbaštiniti djecu u obitelji. Nemoguće je međutim razbaštiniti oca obitelji, kako god da se on nepravično ili čudovišno ponaša. To je zakon hijerarhije koji je Bog ustanovio i u stvaranju. Isto se može primijeniti na papu, koji je za vrijeme svoje službe otac čitave Kristove obitelji na zemlji. Ako je otac zločinac ili čudovište, djeca se moraju povući od njega i izbjegavati dodir s njim. No ona ne mogu reći: "Izabrat ćemo novog, dobrog oca našoj obitelji." To bi bilo protiv zdravog razuma i protiv naravi. Isto načelo trebalo bi vrijediti i glede svrgnuća krivovjerna pape. Papu nitko ne može svrgnuti, samo Bog tu može zahvatiti i to će u svoje vrijeme i učiniti, jer Bog u svojoj providnosti ne zatajuje ("Deus in sua dispositione non fallitur"). Na Prvome Vatikanskom koncilu biskup Zinelli, izvjestitelj koncilskog povjerenstva za vjeru, ovako se izrazio o mogućemu krivovjernu papi: "Ako Bog dopusti tako veliko zlo [tj. krivovjerna papu], neće nedostajati sredstava da se takvom stanju doskoči." (Mansi 52, 1109).

Svrgnuće krivovjerna pape naposljetku bi bilo potpora krivovjerju koncilijarizma i sedisvakantizma te načinu razmišljanja kakav je svojstven čisto ljudskim ili političkim zajednicama. Podupiralo bi i misaoni sklop sličan separatizmu u protestanata i autokefalizmu u pravoslavaca.

Teorija ili mišljenje koji dopuštaju svrgnuće pape i njegov gubitak službe također su, u svojem najdubljem korijenu, premda nesvjesno, neka vrsta donatizma primijenjenog na papinsku službu. Donatisti su poistovjećivali svetu službu biskupa i svećenika malne s moralnom svetošću samoga Krista, i stoga su za valjanost njihove službe zahtijevali nepostojanje moralnih pogrešaka i prijestupa u njihovu javnom životu. Zagovornici pak spomenute teorije slično isključuju mogućnost da papa promiče doktrinarne pogreške odnosno krivovjerja, te proglašavaju da je samom tom činjenicom njegova služba nevaljana ili stolica prazna, kao što su donatisti proglašavali službu svećenikâ i biskupâ nevaljanom zbog njihovih moralnih pogrešaka.

Zamislivo je da u budućnosti vrhovna crkvena vlast (papa ili sveopći koncil) donese ovakva ili slična obvezujuća kanonska pravila za slučaj krivovjerna ili očevidno inovjerna pape:

* Papu nije moguće svrgnuti ni na koji način i ni zbog kojeg razloga, pa ni zbog krivovjerja.

* Svaki je novoizabrani papa pri preuzimanju papinstva dužan na temelju svoje službe vrhovnog učitelja Crkve položiti prisegu da će cijelo Kristovo stado štititi od pogibelji krivovjerja te u svojim riječima i djelima izbjegavati svaki dojam krivovjerja, sukladno sa svojom obvezom da sve pastire i vjernike jača u vjeri.

* Svakog papu koji širi očite teološke zablude ili krivovjerja ili ih svojim djelima i propustima pomaže širiti obvezatno treba bratski i privatno opomenuti dekan Kardinalskog zbora.

* Bude li privatna opomena neuspješna, dekan Kardinalskog zbora dužan ju je uputiti javno.

* Uz javnu opomenu dekan Kardinalskog zbora mora pozvati i na molitvu za papu kako bi on ponovno zadobio snagu da cijelu Crkvu nedvosmisleno učvrsti u vjeri.

* U isto vrijeme treba dekan Kardinalskog zbora objaviti vjeroispovjedni obrazac u kojem se odbacuju teološke zablude koje papa naučava ili tolerira (papu pritom nije nužno imenovati).

* Ako dekan propusti opomenuti papu, pozvati na molitvu za njega ili objaviti vjeroispovjedni obrazac, onda to treba učiniti bilo koji kardinal, biskup ili skupina biskupa. Ako i oni to propuste, onda to treba učiniti bilo koji katolički vjernik ili skupina katoličkih vjernika.

* Dekan Kardinalskog zbora, kardinal, biskup, skupina biskupa, vjernik ili skupina vjernika ne smiju zbog te opomene, poziva na molitvu ili objave vjeroispovjednog obrasca biti podvrgnuti nikakvim kanonskim mjerama ili kaznama niti ih se smije optužiti za nepoštivanje pape.

Duhovno stanje Crkve kad joj je, iznimno rijetko, na čelu krivovjeran papa može se opisati riječima što ih je upotrijebio papa sv. Grgur Veliki (590. – 604.) nazvavši Crkvu svojeg vremena "starim, očajno oštećenim brodom, u koji voda prodire sa svih strana i čije trule daske, dnevice šibane olujom, nagoviještaju brodolom" (Registrum I, 4, "Ep. ad Ioannem episcopum Constantinopolitanum").

Evanđeoski izvještaj o tome kako je naš Gospodin utišao olujno more i spasio Petra koji je tonuo poučava nas da i u krajnje teškom, ljudski bezizglednom slučaju krivovjerna pape svi crkveni pastiri i vjernici trebaju vjerovati i uzdati se da će se Bog u svojoj providnosti umiješati i Krist utišati pobjesnjelu oluju te u Petrovu nasljedniku, svojem namjesniku na zemlji, obnoviti snagu da sve pastire i vjernike učvrsti u katoličkoj i apostolskoj vjeri.

Papa sv. Agaton (678. – 681.), kojemu je pala u dio teška zadaća ograničavanja štete što ju je Honorije I. nanio cjelovitosti vjere, ostavio nam je žive riječi usrdnoga poziva svakom Petrovu nasljedniku, koji mora uvijek paziti na svoju tešku dužnost čuvanja netaknutom djevičanske čistoće pologa vjere: "Jao meni zanemarim li propovijedati istinu mojega Gospodina, koju su oni iskreno propovijedali. Jao meni prekrijem li šutnjom istinu koju mi je naloženo dati mjenjačima, tj. poučavati kršćanski puk i njome ga prožeti. Što ću kad me bude ispitivao sam Krist reći ako se – ne dao Bog! – zastidim propovijedati ovdje istinu Njegovih riječi? Kakvo ću opravdanje moći dati za sebe, za povjerene mi duše, kad strogo zatraži račun za službu koju sam primio?" (Ep. "Consideranti mihi" ad Imperatores)

Kad je prvi papa, sveti Petar, bio tjelesno u verigama, cijela je Crkva usrdno molila za njegovo oslobođenje: "Petra su dakle čuvali u tamnici, ali Crkva se neprestance moljaše Bogu za njega." (Dj 12,5) Kad neki papa širi zablude ili čak krivovjerja, on je duhovno okovan, nalazi se u duhovnoj tamnici. Stoga cijela Crkva mora neprestance moliti za njegovo oslobođenje iz duhovne tamnice. Cijela Crkva mora nadnaravno ustrajati u takvoj molitvi i nadnaravno se uzdati u činjenicu da Božjom Crkvom u konačnici upravlja Bog, a ne papa.

Kad je papa Honorije I. (625. – 638.) usvojio dvosmislen stav prema širenju novog krivovjerja monoteletizma, sveti Sofronije, patrijarh jeruzalemski, iz Palestine je u Rim poslao biskupa rekavši mu: "Idi k Apostolskoj stolici, gdje su temelji svetog nauka, i ne prestani moliti sve dok Apostolska stolica ne osudi novo krivovjerje."

U izlaženju na kraj s tragičnim slučajem krivovjerna pape svi članovi Crkve, počevši od biskupa do jednostavnih vjernika, moraju upotrijebiti sva zakonita sredstva, kao što su privatno i javno opominjanje zabludjelog pape, stalne i žarke molitve i javne ispovijedi istine, da Apostolska stolica uzmogne opet jasno ispovijedati božanske istine što ih je Gospodin povjerio Petru i svim njegovim nasljednicima. "Jer Duh Sveti obećan je Petrovim nasljednicima ne zato da bi, po Njegovoj objavi, naviještali neki novi nauk, nego da bi, Njegovom pomoću, sveto čuvali i vjerno tumačili objavu pologa vjere koju su prenijeli apostoli." (Prvi Vatikanski koncil, dogmatska konstitucija "Pastor aeternus", pogl. 4)

Svakog papu i sve članove Crkve treba podsjećati na bezvremene riječi što ih je sveopći sabor u Konstanzu (1414. – 1418.) objavio o papi kao prvoj osobi u Crkvi, koji je vezan vjerom i mora savjesno čuvati cjelovitost vjere: "Budući da rimski prvosvećenik vrši tako veliku vlast među smrtnicima, ispravno je da utoliko više bude vezan neraskidivim vezom vjere i obredima koji se moraju obdržavati glede crkvenih sakramenata. Stoga određujemo i nalažemo, kako bi punina vjere zasjala u budućemu rimskom prvosvećeniku jedincatim sjajem već od početka njegove papinske službe, neka odsad tko god bude izabran za rimskog prvosvećenika javno izrekne sljedeću ispovijed i obećanje." (39. sjednica, 9. listopada 1417.; odobrio papa Martin V.)

Na istoj sjednici koncil je odredio da svaki novoizabrani papa mora položiti prisegu vjere i sastavljen je obrazac prisege, iz kojega citiramo najvažniji dio: "Ja, N., izabrani papa, srcem i ustima ispovijedam i obećavam svemogućem Bogu da ću čvrsto vjerovati i čuvati katoličku vjeru u skladu s predajama apostolâ, općih koncila i ostalih papa. Čuvat ću ovu vjeru nepromijenjenom do posljednjeg slovca i potvrđivati je, braniti i propovijedati do u smrt i do prolijevanja svoje krvi, kao što ću također na svaki način slijediti i obdržavati obrede koji su predani glede sakramenata Katoličke Crkve."

Kako li je aktualna takva prisega i kako hitno treba takvu prisegu provesti u djelo, danas pogotovo! Papa nije apsolutistički monarh koji bi smio činiti i govoriti što mu se svidi, koji bi smio po svojoj procjeni mijenjati nauk ili liturgiju. Nažalost, u proteklim stoljećima, protivno apostolskoj tradiciji u davnini, ponašanje papa kao da su apsolutistički monarsi ili polubogovi općenito je toliko prihvaćeno da je oblikovalo teološke i duhovne poglede pretežne većine biskupa i vjernika, a osobito među pobožnim pukom. Činjenicu da papa prvi u Crkvi mora izbjegavati novotarije i primjerno se pokoravati tradiciji vjere i liturgije znalo je u svijestima biskupa i vjernika zamračiti slijepo i pobožno prihvaćanje neke vrste papinskog apsolutizma.

U papinskoj prisezi iz "Liber diurnus romanorum pontificum" glavnom se obvezom i najistaknutijom osobinom novog pape smatra njegova nepokolebljiva vjernost Tradiciji kako su mu je predali svi njegovi prethodnici: "Nihil de traditione, quod a probatissimis praedecessoribus meis servatum reperi, diminuere vel mutare, aut aliquam novitatem admittere; sed ferventer, ut vere eorum discipulus et sequipeda, totis viribus meis conatibusque tradita conservare ac venerari." ("Ništa od primljene Tradicije, što nađoh sačuvano po mojim Bogu ugodnim predšasnicima, ne umanjiti, ne promijeniti niti dopustiti unošenje ikakve novosti u to; sa žarkom požrtvovnošću njihova pravog učenika i nasljednika povjereno dobro krajnjim naporom i svom snagom strahopočitno čuvati.")

U istoj papinskoj prisezi spominje se konkretno vjernost u odnosu prema lex credendi (pravilu vjere) i lex orandi (pravilu molitve). S obzirom na lex credendi kaže se:

"Verae fidei rectitudinem, quam Christo autore tradente, per successores tuos atque discipulos, usque ad exiguitatem meam perlatam, in tua sancta Ecclesia reperi, totis conatibus meis, usque ad animam et sanguinem custodire, temporumque difficultates, cum tuo adjutorio, toleranter sufferre." ("Obećavam da ću svim svojim silama, sve do u smrt i do prolijevanja svoje krvi, čuvati cjelovitost prave vjere, čiji je tvorac Krist i koja je po tvojim nasljednicima i učenicima prenesena do moje neznatnosti te sam je našao u tvojoj Crkvi. Obećavam također da ću strpljivo podnositi teškoće vremena.")

S obzirom na lex orandi u papinskoj se prisezi kaže:

"Disciplinam et ritum Ecclesiae, sicut inveni, et a sanctis praecessoribus meis traditum reperi, illibatum custodire." ("Obećavam da ću nepovrijeđenom čuvati crkvenu disciplinu i liturgiju kako sam ih našao i kako su ih prenijeli moji sveti predšasnici.")

U posljednjih sto godina bilo je nekih primjera svojevrsnoga papinskog apsolutizma glede promjena u crkvenoj liturgijskoj tradiciji. S obzirom na lex orandi velike su promjene izvršili papa Pio X., Pio XII. i Pavao VI., a s obzirom na lex credendi papa Franjo.

Pio X. prvi je papa u povijesti latinske Crkve koji je tako korjenito izmijenio red psalmodije (cursus psalmorum) da je što se razdiobe psalama tiče bila stvorena nova vrsta časoslova. Sljedeći je primjer papa Pio XII., koji je za liturgijsku uporabu odobrio iz temelja promijenjenu latinsku inačicu tisućljetnoga blagozvučnog teksta Vulgatina psaltira. Novi latinski prijevod, tzv. Piov psaltir, bio je tekst umjetno proizveden od učenjakâ i, zbog svoje neprirodnosti, jedva izgovorljiv. Tu novu latinsku inačicu, opravdano kritiziranu izrekom "accessit latinitas, recessit pietas", cijela je Crkva de facto odbacila pod pontifikatom pape Ivana XXIII. Papa Pio XII. promijenio je i liturgiju Velikog tjedna, tisućugodišnje crkveno liturgijsko blago, da bi uveo djelomice ex novo izumljene obrede. Besprimjerne pak liturgijske promjene proveo je papa Pavao VI. svojom revolucionarnom reformom misnog i obreda svih ostalih sakramenata, liturgijskom reformom tako korjenitom kakvu se nijedan prijašnji papa nije usudio provesti.

Teološki revolucionarnu promjenu uveo je papa Franjo odobrivši to što neke mjesne Crkve u pojedinim slučajevima pripuštaju seksualno aktivne preljubnike (koji žive u tzv. neregularnim zajednicama) svetoj pričesti. Sve ako te mjesne norme i ne predstavljaju opću normu u Crkvi, one u praksi znače poricanje božanske istine o bezuvjetnoj nerazrješivosti valjane i izvršene sakramentalne ženidbe. Druga se njegova doktrinarna preinaka sastoji u promjeni biblijskoga i stalnoga dvotisućljetnog nauka glede načela opravdanosti smrtne kazne. Još je jedna doktrinarna promjena to što je papa Franjo odobrio rečenicu u međureligijskom dokumentu iz Abu Dabija (4. veljače 2019.) kojom se tvrdi da različitost spolova, različitost rasa i različitost religija jest mudra Božja volja. Toj je rečenici potreban službeni papinski ispravak, jer bi inače očevidno bila protivna prvoj Božjoj zapovijedi te jasnom i izričitom naučavanju našega Gospodina Isusa Krista, dakle proturječila bi Božjoj objavi.

Na toj pozadini ostaje dojmljivom i poticajnom jedna zgoda koja se pripovijeda iz života pape Pija IX., koji je na molbu skupine biskupa da unese sitnu izmjenu u misni kanon (naime da umetne ime sv. Josipa) odgovorio: "Ne mogu to učiniti. Ja sam samo papa!"

Sljedeću molitvu Dom Prospera Guérangera, u kojoj hvali papu sv. Lava II. zbog njegove ustrajne obrane cjelovitosti vjere nakon krize što ju je prouzročio papa Honorije I., trebao bi gorljivo moliti svaki papa i svaki vjernik, posebno u naše doba:

"Pastira koji vlada Kristovom Crkvom, sveti Lave, u svakom vremenu podupri da bi se klonio pomračujuće magle koju zemlja izdiše. Očuvaj u grudima vjerničkog stada vazda živom molitvu koju Crkva treba da neprestano za njega upućuje (usp. Dj 12,5): tada će do Petra, makar bio okovan u najdubljemu tamničkome mraku, doprijeti Sunce Pravde i pod tom čistom zrakom on će jasno vidjeti svoj put; tada će sve tijelo Crkve biti svijetlo (Mt 6,22). Potpunije uviđamo snagu Stijene na kojoj Crkva stoji; znamo da je vrata paklena nikad neće nadvladati (Mt 16,18). Jer nastojanja duhova tame zacijelo nisu nikad dosegnula takve razmjere kao u ovoj žalosnoj krizi [s papom Honorijem], kojoj si ti stao na kraj, i njihov uspjeh, ma kako velik naizgled bio, nije u suprotnosti s Božjim obećanjem, jer Petrovu je naučavanju, a ne Honorijevoj šutnji, zajamčena stalna pomoć Duha Svetoga!" ("The Liturgical Year", London 1900., sv. 12, str. 377 – 378)

Krajnje rijedak slučaj krivovjerna ili polukrivovjerna pape valja naposljetku podnositi i trpjeti u svjetlu vjere u božanski karakter i nerazorivost Crkve i petrovske službe. Papa sv. Lav Veliki izrazio je tu istinu rekavši da se dostojanstvo svetog Petra nije u njegovim nasljednicima smanjilo, koliko god oni bili nedostojni: "Cuius dignitas etiam in indigno haerede non deficit." (Serm. 3,4)

Mogao bi postojati čak i tako nevjerojatan papa koji bi spolno zlostavljao maloljetnike ili podložnike u Vatikanu. Što bi tada Crkva trebala učiniti? Bi li trebala tolerirati papinu seksualnu grabežljivost prema maloljetnicima ili podložnicima? Kako dugo bi trebala tolerirati takvog papu? Bi li on trebao izgubiti papinstvo ipso facto zbog spolnog zlostavljanja maloljetnikâ ili podložnikâ? U takvoj situaciji mogla bi nastati nova crkvenopravna ili teološka teorija ili mišljenje koje bi dopuštalo svrgnuće pape i njegov gubitak službe zbog čudovišnih moralnih prijestupa (kao što je spolno zlostavljanje maloljetnikâ i podložnikâ). Takvo bi mišljenje bilo pandan mišljenju da papa može biti svrgnut i izgubiti službu zbog krivovjerja. No takva nova teorija ili mišljenje (da papa može biti svrgnut i izgubiti službu zbog spolnih zlodjela) sigurno ne bi bilo u skladu s trajnom crkvenom mišlju i praksom.

Podnošenje krivovjerna pape kao križa ne znači pasivnost ni odobravanje njegova pogrešnog djelovanja. Treba činiti sve što je moguće da se stanje popravi. Nositi križ krivovjernosti pape ni u kojem slučaju ne znači pristati na njegova krivovjerja ili biti pasivan. To je slično kao što ljudi moraju npr. podnositi nepravedan ili ateistički režim kao križ (koliki su katolici živjeli pod takvim režimom u Sovjetskom Savezu i podnosili taj križ u duhu pokore), ili roditelji činjenicu da njihovo odraslo dijete odbacuje vjeru ili moral, ili kao što članovi obitelji moraju nositi križ da je otac obitelji alkoholičar. Roditelji ne mogu svoje zabludjelo dijete "svrgnuti" iz članstva u obitelji niti djeca mogu svojega zabludjelog oca "svrgnuti" iz članstva u obitelji ili s položaja oca.

Sigurniji put, nesvrgavanje krivovjerna pape, predstavlja nadnaravniji pogled na Crkvu. Takav put sa svojim praktičnim i konkretnim protumjerama i protuakcijama nipošto ne znači pasivnost ni suradnju s papinim zabludama, nego vrlo aktivnu zauzetost i istinsko suosjećanje s Crkvom, koja u vrijeme krivovjerna ili polukrivovjerna pape proživljava svoje golgotske sate. Što više papa širi doktrinarne dvosmislenosti, zablude ili čak krivovjerja, to sjajnije će svijetliti čista katolička vjera malenih u Crkvi: vjera nevine djece, redovnicâ, posebno vjera skrivenih dragulja u Crkvi, klauzurnih sestara, vjera junačkih i kreposnih laika iz svih društvenih slojeva, vjera pojedinih svećenika i biskupa. Taj čisti plamen katoličke vjere, često odnjegovan žrtvama i djelima pokore, gorjet će sjajnije nego kukavičluk, nevjernost, duhovna krutost i sljepoća krivovjernog pape.

Crkva je tako božanskog značaja da može u nekom ograničenom vremenu postojati i živjeti usprkos vladavini krivovjerna pape, upravo zbog istine da papa nije istoznačan ili istovjetan s Crkvom. Crkva je tako božanskog značaja da čak ni krivovjeran papa nije u stanju razoriti Crkvu, premda jako šteti njezinu životu, ali je njegovo djelo samo ograničenog trajanja. Vjera cijele Crkve veća je i snažnija od zabluda krivovjerna pape i ne može je čak ni krivovjeran papa poraziti. Postojanost Crkve u cjelini veća je i trajnija od razmjerno kratkovjeke katastrofe krivovjernosti nekog pape. Stvarna stijena na kojoj počiva nerazorivost i svetost Crkve jest sam Krist, a papa je tek oruđe Njegovo, kao što je i svaki svećenik i biskup tek oruđe Krista, Velikog svećenika.

Doktrinarno i moralno zdravlje Crkve ne ovisi isključivo o papi, jer je božanskim zakonom ono u slučaju papine krivovjernosti zajamčeno vjernim naučavanjem biskupâ i naposljetku vjernošću ukupnog laikata, što su blaženi John Henry Newman i povijest dovoljno pokazali. Doktrinarno i moralno zdravlje Crkve ne ovisi bitno o razmjerno kratkovjekim doktrinarnim zabludama pojedinačnog pape toliko da bi one papinu stolicu činile praznom. Kao što Crkva može podnijeti razdoblje bez pape, što se u povijesti već dogodilo u trajanju od čak nekoliko godina, tako je svojim božanskim ustrojem dovoljno jaka i da podnese kratkovjekoga krivovjernog papu.

Čin svrgnuća pape zbog krivovjerja ili proglašenje papinske stolice praznom zbog gubitka papinstva ipso facto papinim krivovjerjem bila bi revolucionarna novost u životu Crkve, i to u jednom nadasve važnom pitanju glede njezina života i ustrojstva. U tako osjetljivoj stvari – makar bila praktične, a ne strogo doktrinarne naravi – valja ići sigurnijim putem (via tutior) trajnoga osjećaja za Crkvu. Iako su tri uzastopna sveopća koncila (Treći Carigradski koncil 681., Drugi Nicejski koncil 787. i Četvrti Carigradski koncil 870.) i papa sv. Lav II. 682. izopćili Honorija I. zbog krivovjerja, nisu ni uključno izjavili da je Honorije I. ipso facto zbog krivovjerja izgubio papinsku službu. Ustvari, smatralo se da je pontifikat pape Honorija I. bio valjan i nakon što je on u svom pismu patrijarhu Sergiju 634. podržao krivovjerje, jer nakon toga vladao je još četiri godine, do 638.

Načelo što ga je, premda u drukčijem kontekstu, izrazio papa sv. Stjepan (+257.) treba biti smjernica za postupanje u nadasve osjetljivom i rijetkom slučaju krivovjernosti pape: "Nihil innovetur, nisi quod traditum est", tj.: "Nikakve novine neka ne bude, samo ono što nam je predano."

20. ožujka 2019.

+Athanasius Schneider, pomoćni biskup nadbiskupije svete Marije u Astani




https://rorate-caeli.blogspot.com/2019/03/important-guest-op-ed-bishop-schneider.html.

Broj komentara: 15:

  1. U svjetlu ovog zanimljivog članka nije teško zamisliti nekog papu koji je otišao sa živcima ili štogod gore, pa govori i čini što ga je volja, a njegovi najbliži suradnici umiruju svjedoke, čitatelje, slušatelje. Objašnjavaju, tumače, ispravljaju ... Vrlo složena problematika. Umirujuće djeluje činjenica da postoji osjećaj vjere u Božjem narodu i da ga je nemoguće dokinuti. Dojmljivo, osim onog dijela sa zlostavljanjem od strane pape koji je toliko sporan koliko može biti i nekako kao da gađa u samo srce onoga o čemu je već pisano na ovom blogu a to je homohereza. Nesagledive su posljedice i razmjeri štete koje je nanijela boguposvećenom životu. Upravo blag i odveć pomirljiv stav prema ovoj razarajućoj stvarnosti na neki način kao da otkriva uzroke pokvarenosti koja zadobiva globalne razmjere. Ne mislim na svjetovno područje. Emeritus je ovo vješto naveo u svojem eseju (ono sa homosaksualnim klikama) no čini se kao pucanj u prazno. Slikovito rečeno, poput signalnih raketa u filmu Titanik. Nisam siguran da će se ovaj članak svidjeti Burkeu. No potrebno je čuti i njegovo obrazloženje. Nisam siguran da ovdje postojibteološki konsenzus, a koncilijarizam je dokinut. Baš komplicirano do daske. Ł

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Je li gora hereza ili spolno zlostavljanje? Evo jedan "pandan" tom pitanju:
      "Svećenici koji rade u župi morali su biti oprezni, kako bi omogućili vidiocima razlikovanje duhova. Prije svih oci Zovko i Vlašić nisu bili za to sposobni i pokrenuli su pseudokarizmatičnu lavinu, koja je dovela do velikog nereda u Crkvi. Ne nazvati ove loše stvari pravim imenom gore je od biskupskih prešućivanja spolnih zastranjivanja u Čileu." https://www.vjeraidjela.com/je-li-medugorski-fenomen-istinit-intervju-s-prof-dr-manfredom-haukeom/
      M. P.

      Izbriši
  2. Jadan papa Honorije I., tuce ga se iz svih rafala da bi se opravdalo Bergoglia!

    “Moglo bi se upitati: Kako je Treći Carigradski koncil mogao to ustvrditi, a u isti mah osuditi jednog papu za krivovjerje? Odgovor je jasan. Papa Honorije I. bio je zabludiv, imao je krivo, bio je krivovjerac upravo zato što nije, kao što je trebalo, autoritativno naviještao petrovsku tradiciju Rimske Crkve.”

    Otac Louis-Nazaaire Begin proveo je ekstenzivno istrazivanje po ovom pitanju, jer je izmedju ostalog ovo bilo bitno kod proglasavanja dogme o papinoj nezabludivosti tijekom Vatikana I, pa je imao pristup dokumentima za pripremu koncila, sam koncil i kao i naravno sva naucavanja prije.

    U svojoj knjizi, Pope Honorius before the Tribunal of Reason and History, otac Begin objasnjava:

    “I shall begin by showing that the documents in question, that is to say the letter of Sergius to Honorius, the two letters of Honorius to Sergius, and the acts of the Sixth Council, are authentic; then I shall show that Honorius, nevertheless, did NOT FALL into heresy, and that the Sixth [Ecumenical] Council [i.e. the Third Council of Constantinople] DID NOT condemn him as a FORMAL heretic, but ONLY as guilty of NEGLIGENCE.”

    …..

    “This is the SAME conclusion which was reached by ALMOST EVERYONE who dealt with this question during the Vatican Council. Dom Guéranger, Abbot of the Solesmes Benedictines, said on the matter, “The real Sixth Council, the one to which the Roman Pontiff gave the necessary and canonical form, the one which requires the respect of the faithful, condemned Honorius only as an unfaithful guardian of the deposit of the faith, but not as having himself been an adherent of heresy. Justice and truth forbid us from going beyond that.”

    U deklaraciji o islamu Bergoglio kaze: “Bog želi u svojoj mudrosti, preko koje je stvorio ljudska bića, pluralizam i različitost religija, boja kože, rasa, spola i jezika”

    Ovo sto biskup Schneider radi je Pilatovsko pranje ruku od odgovornosti u kojoj braca biskupi imaju duznost bratski formalno ispraviti Bergoglia (ako vjeruju da je papa). Njemu je dovoljno da mu Bergoglio kaze da slobodno moze tumaciti izjavu da Bog zeli islam kao permisivnu Bozju volju i to je to, mirna Bosna. Da covjek ne povjeruje!

    Slucaj pape Ivana XXII. takodjer je totalno promasena usporedba jer to nije naucavao kao obvezujuce, nego privatno, isto tako rekavsi da je mozda u krivu po tom pitanju i da ga je voljan promijeniti ga (sto je i ucinio) ako mu se dokaze suprotno.

    Ako znaci da vrata paklena nece nadvladati samo zato jer papa nece ex cathedra naucavati herezu, onda smo u poprilicnim problemima. Moze doslovce sta god hoce, samo da ne proglasi nesto ex cathedra i izvuci ce se na tehnikaliju.

    “Čak i crkveni naučitelji mogu biti u zabludi, kao što je bio sv. Toma Akvinski s obzirom na Bezgrešno Začeće”
    Jadan i sveti Toma Akvinski. Kada god se netko ne zeli sloziti sa ovim Crkvenim nauciteljem ili nekom nedogmatskom definicijom, bio on katolik ili antikatolik, da dokazu svoj argument, onda se nadje ovaj primjer kao zrtveno janje, iako je izdovojeno misljenje kontra unisonog ili barem vecine doktora potencijalno zabludivo.

    OdgovoriIzbriši
  3. Pravila izbora pape koja su bila na snazi do zaključno Pavla VI. dopuštala su da čak i izopćen kardinal sudjeluje u izboru i bude izabran za papu”

    I sto biskup zeli time reci? Trenutna pravila su ova- Universi Dominici Gregis:

    81. Kardinali biraci će se suzdržavati od bilo kakvog oblika dogovora, sporazuma, obećanja ili bilo koje druge obveze koja bi ih mogla obvezati da daju ili uskrate svoj glas osobi ili osobama. Ako je to doista učinjeno, čak i pod prisegom, propisujem da će takva obveza biti NIŠTAVNA i da je se nitko neće biti dužan pridržavati; i ovime namećem kaznu IZOPĆENJA latae sententiae onima koji krše ovu zabranu. Nije mi, međutim, namjera zabraniti razmjenu mišljenja o izborima u razdoblju u kojem je Stolica prazna.

    82. Isto tako zabranjujem kardinalima PRED izborima da uđu u BILO KOJE stipulacije, obvezujući na odrebe sa određenim smjerom djelovanja ako se jedan od njih uzdigne na celo pontifikata. Ova obećanja, ako bi se bilo što od njih učinilo, čak i pod prisegom, također proglašavam nistavnim i nevazecim.


    76. Ukoliko se izbori održavaju na bilo koji drugi način drugačiji od onoga propisanog ovom odredbom ili ako ne poštuju uvjeti koji su ovdje propisani, izbori su upravo iz tog razloga nistavnim i nevazecim, bez potrebe za deklaracijom o tome ; prema tome, ne daje nikakvo pravo izabranom. (St. Gallen mafijo, gledam u tebe)




    “Formalni raskol, s dvojicom ili više polagatelja prava na papinsku stolicu – koji bi bio neizbježna posljedica čak i kanonski provedenog svrgnuća pape – nužno bi prouzročio veću štetu Crkvi u cjelini nego razmjerno kratko i vrlo rijetko razdoblje u kojem neki papa širi doktrinarne zablude ili krivovjerja”


    U prijevodu ovdje biskup Schneider kaze, bolje da Bergoglio ljude salje u propast, nego da mene proglasavaju sizmatikom. Stalno se vodi time da ce Bog Providnoscu nesto uciniti. Naravno da hoce, ali sto ako upravo trazi od biskupa da nesto ucini, a on nista. Kaze::”Ako Bog dopusti tako veliko zlo [tj. krivovjerna papu], neće nedostajati sredstava da se takvom stanju doskoči." (Mansi 52, 1109).” ali to u kontekstu navodi u kalvinistickom smislu, bez ikakve potrebe suradnje da se tom stanju doskoci. Npr., Bog i Blazena Djevica Marija mogu obratiti Rusiju istog trena na katolicanstvo i dati mir svijetu, ali zele ljudsku suradnju u ovom cinu!


    “Pokušaj da se krivovjeran papa pošto-poto svrgne znak je odveć ljudskog ponašanja i u konačnici odražava nespremnost na podnošenje vremenitoga križa da je neki papa krivovjeran”

    Ovako kaze papa Leo XIII: “To recoil before an enemy, or to keep silence when from all sides such clamors are raised against truth, is the part of a man either devoid of character or who entertains doubt as to the truth of what he professes to believe. In both cases such mode of behaving is base and is insulting to God, and both are incompatible with the salvation of mankind. This kind of conduct is profitable only to the enemies of the faith, for nothing emboldens the wicked so greatly as the lack of courage on the part of the good” (SAPIENTIAE CHRISTIANAE, 14)

    OdgovoriIzbriši
  4. “Svrgnuće krivovjerna pape naposljetku bi bilo potpora krivovjerju koncilijarizma”

    Eto bar je priznao odakle dolazi sa svojom (o)pozicijom. Ako bi se svrgnulo Bergoglia, onda je ovaj pastoralni koncil krivovjeran, a onda bi trebalo prestati raditi ovakve stvari. A to je isto tesko.
    https://www.youtube.com/watch?v=4jxrhCp71Lg

    Ova mu je isto dobra, kod prijedloga “buduceg koncila”:
    “Ako dekan propusti opomenuti papu, pozvati na molitvu za njega ili objaviti vjeroispovjedni obrazac, onda to treba učiniti bilo koji kardinal, biskup ili skupina biskupa. Ako i oni to propuste, onda to treba učiniti bilo koji katolički vjernik ili skupina katoličkih vjernika. “

    Vi vjernici ga opomenite, mi biskupi i kardinali smo dali sve od sebe i ne ide. Mozda da se nastave pisati peticije ili slati sinovske korekcije. Zasad su bile vrlo uspjesne.


    A ovo stavljanje u kos pape svetog Pija X. (zbog promjene reda psalmodije) ili Pija XII. (zbog promjene liturgije velikog tjedna) sa nametanjem potpuno Novog Obreda Pavla VI., koji direktno ide protiv dogme, valjda pomaze biskupu da lakse spava.

    “Mogao bi postojati čak i tako nevjerojatan papa koji bi spolno zlostavljao maloljetnike ili podložnike u Vatikanu.”

    Na ovo bi prvo pitao da li biskup mozda zna nesto sto mi ne znamo? Gustavo Vera?
    https://www.lifesitenews.com/news/argentine-prostitute-who-accused-pope-of-complicity-in-child-sex-traffickin

    U isto vrijeme dok je glavna svjedokinja protiv Vere bila spremna svjedociti, on je pak bio ovdje:
    https://www.barnhardt.biz/2019/02/25/front-running-any-lying-denials-from-casa-santa-marta-that-antipope-bergoglio-and-gustavo-vera-are-tight/



    Biskup kaze dalje:
    “U takvoj situaciji mogla bi nastati nova crkvenopravna ili teološka teorija ili mišljenje koje bi dopuštalo svrgnuće pape i njegov gubitak službe zbog čudovišnih moralnih prijestupa ….
    No takva nova teorija ili mišljenje (da papa može biti svrgnut i izgubiti službu zbog spolnih zlodjela) sigurno ne bi bilo u skladu s trajnom crkvenom mišlju i praksom.”
    ….

    “Čin svrgnuća pape zbog krivovjerja ili proglašenje papinske stolice praznom zbog gubitka papinstva ipso facto papinim krivovjerjem bila bi revolucionarna novost u životu Crkve, i to u jednom nadasve važnom pitanju glede njezina života i ustrojstva”

    Revolucionarna i trajna praksa mozda kao i Novus Ordo, novi sakramenti, nova teologija, nova vjera, papa emeritus i mnoge druge stvari, pa su eto tu..

    OdgovoriIzbriši
  5. “Sigurniji put, nesvrgavanje krivovjerna pape, predstavlja nadnaravniji pogled na Crkvu”.

    “If the Pope, for instance, were to say that the belief in God is false, you would not be obliged to believe him, or if he were to deny the rest of the creed, “I believe in Christ,” etc. The supposition is injurious to the Holy Father in the very idea, but serves to show you the fullness with which the subject has been considered and the ample thought given to every possibility. If he denies any dogma of the Church held by every true believer, he is no more Pope than either you or I; and so in this respect the dogma of infallibility amounts to nothing as an article of temporal government or cover for heresy.”
    (Abp. John B. Purcell, quoted in Rev. James J. McGovern, Life and Life Work of Pope Leo XIII [Chicago, IL: Allied Printing, 1903], p. 241; imprimatur by Abp. James Quigley of Chicago;


    "In the case in which the pope would become a heretic, he would find himself, by that fact alone and without any other sentence, separated from the Church. A head separated from a body cannot, as long as it remains separated, be head of the same body from which it was cut off. "A pope who would be separated from the Church by heresy, therefore, would by that very fact itself cease to be head of the Church. He could not be a heretic and remain pope, because, since he is outside of the Church, he cannot possess the keys of the Church." Summa Theologica, cited in Actes de Vatican I. V. Frond pub. St. Antoninus (†1459) 


    In addition, [by this Our Constitution, which is to remain valid in perpetuity We enact, determine, decree and define] that if ever at any time it shall appear that any Bishop, even if he be acting as an Archbishop, Patriarch or Primate; or any Cardinal of the aforesaid Roman Church, or, as has already been mentioned, any legate, or even the Roman Pontiff, prior to his promotion or his elevation as Cardinal or Roman Pontiff, has deviated from the Catholic Faith or fallen into some heresy: (i) the promotion or elevation, even if it shall have been uncontested and by the unanimous assent of all the Cardinals, shall be null, void and worthless..." Cum ex Apostolatus Officio - Apostolic Constitution of Pope Paul IV, 1559

    Bergoglio se prije “pontifikatia” zalagao za potpuno iste stvari za koje se i danas zalaze. 

    "Now when [the Pope] is explicitly a heretic, he falls ipso facto from his dignity and out of the Church, and the Church must either deprive him, or, as some say, declare him deprived, of his Apostolic See." St. Francis de Sales, "The Catholic Controversy" (16th century) 


    "...a pope who is a MANIFEST heretic by that fact ceases to be pope and head, just as he by that fact ceases to be a Christian and a member of the body of the Church; wherefore he can be judged and punished by the Church. This is the judgement of all the early fathers, who teach that manifest heretics immediately lose all jurisdiction." St. Robert Bellarmine, "On the Roman Pontiff" (16th century) 


    "An heretical pope necessarily ceases to be head of the Church, for by his heresy he is no longer a member thereof: in the event of his still claiming the Roman see a general council, improperly so-called because without the pope, could remove him. But this is not deposition, since by his own act he is no longer pope." A Catholic Dictionary, 1951. Deposition

    
Oprostite mi na cinizmu, ali ni jedan Novus Ordo i koncilijarni pristasa nas nece spasti. Jer to ukljucuje i veliku dozu samokritike i odstupanja od zabluda, a to je naravno tesko. Cak je i kardinalu Burku sasvim jasno (ali i on ceka vec 936 dana do danas) ono sto biskup Schneider svim silama negira: “A Pope Who Professes Formal Heresy Would Cease to Be Pope.”





    OdgovoriIzbriši
  6. Meni se u eseju mons. Schneidera najvažnijim čini to što jedan biskup ipak kaže da Franjo promiče hereze, kao što je u prethodnom članku na ovom blogu bitna konstatacija da Franjo prihvaća ono što Pio XI. kaže da uništava temelje katoličke vjere. A esej ima, naravno, i štošta drugo zanimljivo. Ja počesto pitam p. Congara, koji mi npr. o Piju XII. i psaltiru kaže: "On je bio upravo objavio novi prijevod psaltira, na kojemu je osobno radio zajedno s p. Beom (...). Jedan (...) broj časopisa 'Božji Dom' objavio je dosta oštru kritiku o tom prijevodu, predbacujući mu, između ostalog, nedostatak ritma. Papa je bio veoma pogođen tom kritikom. (...) Sjećam se što nam je rekao: 'Ako se ne može dirati u prijevod psaltira, neće se ništa moći reformirati!' Dakle, papa je imao na umu budućnost i o tome je govorio, pa čak i o 'reformi'. Ali on je u krajnjoj liniji mislio samo na reformu unutar Crkve (...), na području odnosa Crkve s drugim kršćanskim crkvama on je pokazao stanovitu tvrdoću, bilo da se radilo o odnosu prema ekumenizmu, bilo o odnosu prema narodnim demokracijama (...). Ali, ponavljam, Pio je XII. veoma velik duh." (Yves Congar, Život za istinu", KS, 1975., str. 111.)
    M. P.

    OdgovoriIzbriši
  7. Cijeli Schneiderov članak je zapravo pamflet koji iskrivljuje katoličku nauku, nepotkrijepljeno optužuje, vrijeđa branitelje katoličke nauke o papinstvu, uklj. i svece i naučitelje, nazivajući ih pristašama "papolatrije i papocentrizma", a njihovu nauku uspoređuje sa "separatizmom u protestanata", "autokefalizmom", "donatizmom primijenjenim na papinsku službu", te zagovara brojne zablude, među kojima barem jednu herezu (napisat ću koju u tekstu). Čak među budućim "obvezujućim kanonskim pravilima" koje zamišlja u zadnjem od njih zamišlja ograničenje papinske vlasti nad njegovim podređenima. Ma krasno. E pa ja zamišljam da bi, da još ima Svetog Oficija, taj članak bio sigurno zabranjen, a njegov autor kažnjen. Možda će tako i biti, kad opet bude izabran pravi papa.

    Tko bi nabrojio sve zablude kojima obiluje taj članak! Npr. "Teorija ili teološko mišljenje da krivovjeran papa može biti svrgnut ili izgubiti službu bilo je strano prvom tisućljeću", dok npr. sv. Robert Bellarmin dokazuje da se od najstarijih vremena uči da heretici odmah gube svaku vlast, ili npr. da je Crkva pogriješila u određivanju materije Svetog Reda, što je "ispravio" Pio XII. 1947., dok je istina da je Pio XII. odredio što će od tada nadalje biti materija, a nije prosuđivao o onom što je bilo prije, ili npr. da pravila izbora privremenom obustavom crkvenih kazni dopuštaju da bude izabran papa heretik, kao da je nemogućnost izbora heretika nešto što spada pod kazne crkvenog, a ne božanskog prava, itd. itd. itd.

    Schneider u osnovi kaže da je papa nepogrješiv, da je njegova vjera nepokvarljiva, dok god naučava ispravno. To ne bi bilo ništa posebno jer bi se isto moglo reći za svakog čovjeka - da je nepogrješiv sve dok ne pogriješi. I onda kaže da ako svojim autoritetom, dakle autoritetom Kristovog vikara, Petrovog nasljednika, Rimske Stolice, taj papa naučava herezu, da to ne bi utjecalo na nauku da Rimska Stolica ne može zakazati u vjeri. Dakle, hoće reći da Rimska Stolica ne može zakazati u vjeri (što je nepogrješiva nauka), čak i ako od te Stolice dođe hereza - to je, naravno, kontradikcija. No njegovo pravo mišljenje, koje je heretično (jer je protiv nepogrješive nauke Prvog vatikanskog koncila), je da je Rimska Stolica zapravo već zakazala u vjeri: "svi članovi Crkve... moraju upotrijebiti sva zakonita sredstva... da Apostolska stolica uzmogne OPET jasno ispovijedati božanske istine što ih je Gospodin povjerio Petru i svim njegovim nasljednicima". Dakle, kaže da Apostolska Stolica sada ne ispovijeda božanske istine.

    OdgovoriIzbriši
  8. Kao što sam rekao u komentaru na prošlu djelomičnu objavu ovog članka, nije istina i uvreda je prema Rimskoj Stolici i samom papi Honoriju reći da je Honorije I. "izričito podupro monoteletsko krivovjerje". Katolička enciklopedija (http://www.newadvent.org/cathen/07452b.htm) objašnjava u kojem je smislu on osuđen od sljedećih papa i koncila - ne da je ikad rekao ili napisao ili uopće vjerovao ikakvu herezu (jer nije) nego da nije djelovao kad je trebalo suzbiti tu herezu tako da proglasi nepogrješivu definiciju. Dakle, osuđen je poradi nedjelovanja (u onim vremenima je naziv "heretik" bio korišten također i za osobe koje su na bilo koji način pomogle hereticima).

    Schneider ne zna ili ignorira činjenicu da su i brojni teolozi, kao i Prvi vatikanski koncil, raspravljali o svim tim kontroverzama, te da su zaključili da papa koji postane javni heretik odmah gubi pontifikat (npr. na Prvom vat. koncilu: https://novusordowatch.org/2015/04/vatican-i-popes-follow-up/).

    Nadalje, Schneider optužuje papu Ivana XXII. da je "krivovjeran ili polukrivovjeran" (ne postoji kategorija "polukrivovjeran"), što je opet velika uvreda i tom papi i Rimskoj Stolici, jer je Ivan XXII. samo iznio svoje mišljenje kao privatnog teologa o nauci koja dotad još nije bila definirana, i koju je definirao tek njegov nasljednik. Takvo pamfletistično pisanje nije dostojno klerika.

    Dalje piše: "Kad po nedokučivome Božjem dopuštenju u nekome povijesnom trenutku, a to je vrlo rijetko, papa svojim svakodnevnim ili redovitim, nenezabludivim učiteljstvom širi zablude i krivovjerja...", međutim, on nije UOPĆE dokazao da je ijedan papa IKAD svojim Učiteljstvom naučavao bilo kakvu zabludu, jer to nisu činili niti Honorije niti Ivan XXII.

    A tek kad se dođe na dio gdje piše: "Dovoljno je da makar nekoliko biskupa naviješta cjelovitu vjeru i time ispravlja zablude krivovjerna pape", tek se onda vidi koliko je Schneider zabludio i udaljio se od katoličke nauke, kao da papa nije vrhovni učitelj vjere kome i biskupi duguju podložnost i kojega oni ne mogu ispravljati u vjeri nego samo od njega učiti ili zajedno s njim naučavati. Čak se usuđuje napisati da je na biskupima i vjernicima da "nadoknade podbačaje papinskog učiteljstva", kao da je vjernicima i biskupima Krist rekao "Ti si Petar", "Pasi ovce moje", te njima dao ključeve neba i zemlje.

    Nakon toliko puno Schneiderovih zabluda, evo malo zdrave nauke iz pera crkvenog naučitelja sv. Roberta Bellarmina:
    "Papa je Učitelj i Pastir cijele Crkve, dakle, cijela Crkva je tako dužna slušati ga i slijediti da ako bi naučavao zabludu, cijela Crkva bi upala u zabludu.

    Naši suparnici odgovaraju da ga Crkva treba slušati ukoliko govori ispravno, jer Boga treba slušati više nego ljude.

    S druge strane, tko će suditi je li papa naučavao ispravno ili ne? Jer nije na ovcama da sude je li pastir odlutao, čak ni, i naročito, u onim stvarima koje su uistinu sumnjive. Niti kršćanske ovce imaju većeg suca ili učitelja kome se mogu obratiti. Kao što smo gore pokazali, od (suda) cijele Crkve čovjek može uputiti priziv papi, ali od (suda) pape nitko ne može uputiti priziv; dakle, ako bi papa naučavao zabludu, cijela Crkva bi nužno upala u zabludu."

    (De Romano Pontifice, knjiga IV, pogl. 3)

    OdgovoriIzbriši
  9. P.S. U vezi prvog komentara, vidim da mi je riječ "opet" toliko upala u oči da mi je promakla sljedeća riječ "jasno" u dijelu teksta koji sam nazvao heretičnim, a prisutnost te riječi spašava tu rečenicu od izričite hereze. Međutim, implikacija i kontekst te rečenice, kao i ostatka teksta, što se vidi i na početku te rečenice, nije da Apostolska Stolica i sada nastavlja ispovijedati istinu, ali da to treba činiti jasnije, nego da ona tu istinu više uopće ne ispovijeda. Takva heretična implikacija je ono što sam uočio i što sam osudio, jer Rimska Stolica nije sposobna napustiti pravu nauku, a to što su Bergoglio i njegovi modernistički prethodnici upravo to učinili je samo dokaz da nisu pravi pape nego nezakoniti uzurpatori.

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. “To mišljenje prema kojem bi krivovjeran papa ipso facto gubio službu uobičajilo se od kasnoga srednjeg vijeka do 20. stoljeća. Ono ostaje teološko mišljenje, a nije crkveni nauk, i stoga ne može za sebe zahtijevati značaj stalnog i trajnog naučavanja Katoličke Crkve….. Crkva jest osudila jednog krivovjernog papu, ali tek poslije njegove smrti, a ne za njegova pontifikata. Ako spomenuto mišljenje i jesu zastupali neki crkveni naučitelji (npr. sv. Robert Bellarmin, sv. Franjo Saleški), to ne dokazuje njegovu pouzdanost ni postojanje općega doktrinarnog suglasja” – tako Biskup.

      „Rimska Stolica nije sposobna napustiti pravu nauku” – tako u Mateo-vu Evanđelju, smisao kojega ovisi o tome što evanđelista misli, ako išta, pod “rimskom stolicom”. Uzeta u povijesnoj cjelini (cijeli pap-iskopat) naravno ne može napustiti pravu nauku, ali uzeta kao tri najnovija “heretična” okupanta može, mada prva dva nisu, jer pape nisu Kristovi roboti na zemlji kako to naš evanđelista “misli” nego ljudska bića s razumom i slobodnom voljom.

      Ali mjere koje Biskup predlaže su premlake da bi bile korisne.

      Kanonski svgnuti papu je, naravno, nemoguće – Biskup je u pravu; ali moguće ga je “svrgnuti” bojkotiranjem, analogno bojkotiranju Ratzingerovih nastojanja oko obnavljanja Tridentintske mise koje je svjetski episkopat bezobzirno i učinkovito proveo (a možda je to pridonijelo abdikaciji; kažem - možda ). Nije jasno zašto današnji episkopat ne bi mogao tako postupiti s AL – na primjer: to bi Bergoglija tako efikasno obezglavilo da bi se povukao u čošak poput štakora. Tim više što Krist nije postavio biskupe da budu papini robovi, nego da skupa s njim preuzmu odgovornost za Crkvu.

      (Da dodam jednu primjedbu na njegov račun, koje s ovim predmetom nije u izravnoj vezi: „doktrinarna preinaka” o “promjeni biblijskoga i stalnoga dvotisućljetnog nauka glede načela opravdanosti smrtne kazne”. Smatram da se na temelju biblijskog nauka smrtna kazna ne da opravdati, i ne mislim da se može govoriti o nauku koji je od Crkve predložen nepogrješivo.)

      Izbriši
    2. N.B. Mihovil je notorni i okorjeli modernist, kao što svjedoče njegovi prijašnji komentari.

      Izbriši
    3. Preporučio bih dijagnostičaru da se ne razbacuje terminima kojih sadržaj ne razumije. Ako kojim slučajem ima kakav konkretni sadržaj neka nam ga iznese da nešto naučimo.

      Nesreća je njegova da zaostajem s pravodobnošću pa se nisam još stigao osvrnuti na njegove ranije zablude o krštenju, Ekumenizmu i "lažnim" religijama.

      Izbriši
  10. Vlč. Anthony Cekada je napisao članak u kojem pobija zablude modernog biskupa Schneidera iz ovog članka: www.fathercekada.com/2019/04/06/the-errors-of-athanasius-schneider/

    Ne mogu inače preporučiti vlč. Cekadu, jer je u prošlosti pisao nekoliko stvari koje su protivne katoličkoj nauci (prvenstveno u vezi opstanka hijerarhije i tko sačinjava hijerarhiju), ali mislim da je ovaj članak prilično dobar i sustavan, a u čitljivosti pomaže i doza humora karakteristična za tog autora.

    OdgovoriIzbriši
  11. “Cekada je napisao članak u kojem pobija zablude modernog biskupa Schneidera”, kaže Mateo, prilažući podatke o Cekadinu članku. Odgovor: ne pobija: vidi gore moj komentar 15. travnja, prvi odjeljak, gdje citiram Biskupa.

    Citiram Cekadu: “After St. Robert Bellarmine, dogmatic theologians and canonists all eventually settled upon Bellarmine’s teaching as the correct one: if a pope becomes a public heretic, he automatically loses office because he puts himself outside the Church.”

    Citat u gore navedenom mojem komentaru je preuzet iz posta ‘Biskup Schneider o papi heretiku’. Schneider tvrdi da se radi o teološkom mišljenju u kasnom srednjem vijeku do 20. stoljeća, koje nije crkveni nauk, te da mišljenje Bellarmina, i još nekih naučitelja nije odlučno.

    Nemam utisak da je Cekada objektivan, mada je produktivan poput njegovog sljedbenika.

    OdgovoriIzbriši

Upute za komentiranje

Kako bi se razlikovali sugovornici, obavezno koristite neko ime ili nadimak koji možete dodati i na kraju komentara. Potpuno anonimni komentari najčešće se brišu.

Nijedan komentar objavljen na ovom blogu ne podrazumijeva ni u kojem stupnju prihvaćanje od autorâ ovog bloga mišljenja koja su u komentaru izražena.