U protekloj godini (1.1.2016.-31.12.2016.):
subota, 31. prosinca 2016.
petak, 30. prosinca 2016.
Bayeux
Bayeux je manji grad smješten tridesetak kilometara od Caena, što bi značilo oko petnaestak minuta vlakom. Šteta bi bilo ne posjetiti ga ako ste barem nekoliko dana u prolazu Normandijom.
Osnovni razlog moga posjeta bila je katedrala i još više poznata tapiserija iz 11. stoljeća koja se u gradu čuva.
Osnovni razlog moga posjeta bila je katedrala i još više poznata tapiserija iz 11. stoljeća koja se u gradu čuva.
četvrtak, 29. prosinca 2016.
Riječ tradicionalist postoji samo zato što se i brojni heretici nazivaju katolicima
Stavio je don Damir Stojić danas ovu sliku i tekst na svoju vrlo praćenu facebook stranicu:
To je dosta simpatično rečeno, kako već don Stojić koji je vrlo vješt komunikator i zna. I dobro je primjećeno da je tradicionalna misa ona koju su služili svetci. Problem je što sama slika najbolje govori koliko je zapravo nepremostiv jaz između vrela katoličke tradicije i plitke bare onoga što se naziva karizmatizam. Već sam na ovom blogu imao dva-tri članka koji su se izravno bavili karizmatizmom (Sav la-sav..., "Katolički" pentekostalizam, Malo misto), pa ne bih ponovno ulazio u detaljnije analize. Ipak bih napomenuo nekoliko stvari. Prvo, nitko od onih koji se nazivaju tradicionalisti nema monopol na istinu i naše riječi su važeće samo ukoliko se podudaraju s onim učenjima i tradicijama na koje se pozivamo. S time će se, vjerujem, složiti svatko od nas. Drugo, tradicionalno bogoštovlje usmjereno je prema Bogu i otvoreno istinskoj transcendenciji te oblikuje vjernike u onoj mjeri u kojoj se suobliče objektivnoj stvarnosti koja im je predana prije svega preko sakramenata, a zatim i nauka svetaca itd. Karizmatizam je pak jedna isprazna emotivna i religiozna ekscitiranost koja ostavlja korisnika izmorena navalom "dobrih vibracija" i na neki način živi od ovisnosti o neobičnom i nesvakidašnjem. Dobra je stvar što nakon nekog vremena (koje za neke korisnike može potrajati i više godina), vjernici koji i dalje ostanu katolici, izgladnjeli od te površne duhovnosti, postaju puno otvoreniji za tradiciju i unatoč ili čak upravo zbog rana koje su pretrpjeli u tom pentakostalizmu, privrženije i žarče prijanjaju uz asketske i duhovne savjete koje nam je namrla predaja. Molimo da tako bude i s don Damirom.
Pretpostavljam da je ovaj don Damirov post bio potaknut predbožićnim "čestitanjem" u kojem je p. Ivan Ike Mandurić kroz nekoliko postova na svojoj facebook stranici "oprao" tradicionaliste. S obzirom da su p. Ikine opaske vrlo prizemne, ne vrijedi trošiti previše riječi da se na njih odgovara. Uostalom, vidio sam da su mu u komentarima napisali i neka vrlo razumna razmišljanja. No, u jednom svom odgovoru p. Ike daje naslutiti što ga je zapravo zapeklo. Evo sam dva njegova teksta u tom nizu:
Često me pitaju jesam li karizmatik, jesam li tradicionalista... Imam prijatelje i članove obitelji tradicionaliste koji bi život svoj dali za Crkvu i koji vjerno žive i svjedoče. Bogu hvala, neka ih. Iznimno poštujem tradicionalnu misu; pa to je misa sv. Ivana Bosca i Bl. Alojzija Stepinca. Sa druge strane, ja sam se obratio preko svećenika-salezijanaca karizmatika koji mi je preko karizme spoznaje toliko pomogao. Duhovnik sam karizmatske molitvene zajednice "Božja pobjeda". Toliko divnih plodova. Ne dam da se govori protiv karizmatske obnove ali niti protiv tradicionalista. Jedan duh, jedna Crkva! Zato, kad me pitaju gdje se svrstavam, kažem im: ja sam Tradizmatik :)
To je dosta simpatično rečeno, kako već don Stojić koji je vrlo vješt komunikator i zna. I dobro je primjećeno da je tradicionalna misa ona koju su služili svetci. Problem je što sama slika najbolje govori koliko je zapravo nepremostiv jaz između vrela katoličke tradicije i plitke bare onoga što se naziva karizmatizam. Već sam na ovom blogu imao dva-tri članka koji su se izravno bavili karizmatizmom (Sav la-sav..., "Katolički" pentekostalizam, Malo misto), pa ne bih ponovno ulazio u detaljnije analize. Ipak bih napomenuo nekoliko stvari. Prvo, nitko od onih koji se nazivaju tradicionalisti nema monopol na istinu i naše riječi su važeće samo ukoliko se podudaraju s onim učenjima i tradicijama na koje se pozivamo. S time će se, vjerujem, složiti svatko od nas. Drugo, tradicionalno bogoštovlje usmjereno je prema Bogu i otvoreno istinskoj transcendenciji te oblikuje vjernike u onoj mjeri u kojoj se suobliče objektivnoj stvarnosti koja im je predana prije svega preko sakramenata, a zatim i nauka svetaca itd. Karizmatizam je pak jedna isprazna emotivna i religiozna ekscitiranost koja ostavlja korisnika izmorena navalom "dobrih vibracija" i na neki način živi od ovisnosti o neobičnom i nesvakidašnjem. Dobra je stvar što nakon nekog vremena (koje za neke korisnike može potrajati i više godina), vjernici koji i dalje ostanu katolici, izgladnjeli od te površne duhovnosti, postaju puno otvoreniji za tradiciju i unatoč ili čak upravo zbog rana koje su pretrpjeli u tom pentakostalizmu, privrženije i žarče prijanjaju uz asketske i duhovne savjete koje nam je namrla predaja. Molimo da tako bude i s don Damirom.
Pretpostavljam da je ovaj don Damirov post bio potaknut predbožićnim "čestitanjem" u kojem je p. Ivan Ike Mandurić kroz nekoliko postova na svojoj facebook stranici "oprao" tradicionaliste. S obzirom da su p. Ikine opaske vrlo prizemne, ne vrijedi trošiti previše riječi da se na njih odgovara. Uostalom, vidio sam da su mu u komentarima napisali i neka vrlo razumna razmišljanja. No, u jednom svom odgovoru p. Ike daje naslutiti što ga je zapravo zapeklo. Evo sam dva njegova teksta u tom nizu:
Ivane, čistih i posve poslušnih nema. Zapamti to! Ni u liturgijskim finesama, i ni u čemu. Svi sagriješiše. Izvana se tu i tamo možda i može postići perfekstnost. Ali opet, između svih tih koji možda i postižu izvanjsku perfektnost, nema ni jednoga koji postiže ono unutarnje što se u odnosu prema liturgiji traži. Često se događa to da više nije važno to unutarnje, jer ono nije vidljivo, ali se pila i inzistira po izvanjskome - u čemu ja očito puno griješim. Tako se rađa doista novi farizejizam i popualarno trend-licemjerstvo, u kojem od nas svećenika detaljno i puno tražite ovo izvanjsko, i to vam je važno. Upravo je to ono što je opasno, i što se Kristu nije svidjelo. Ja se doista čudim kao to ne uočite. Kad prigovara i cijeđenju komarca, a fulavanju deve, upravo o ovome govori. Gubite energiju na manje bitnome, što, doduše, ne treba propustiti, ali nije bit liturgije. Doduše, ja te nisam svrstavao u takve, jer nisam stigao popratiti tvoja stajališta, ali izgleda da si dio tog trenda. Potpuno ste promašili. Šteta.Kasnije tu temu još razrađuje, a da upravo u tom grmu leži zec pokazuje to što nekom neokonzervativnom komentatoru koji je istaknuo baš rečenicu "Neki radikalno osuđuju radi liturgijskih finesa" uporno odgovara nastojeći se opravdati. Dakle, pateru je netko prigovorio što improvizira na svojim misama (pretpostavljam na nekoj od misa "za mlade" koje su, kako znamo, posebno pogodne za liturgijske improvizacije). I njega je zapekla savjest jer vidi da to što radi nije dobro. Ne samo da je protivno rubrikama, što je već dovoljno loše, nego nekako mislim da je pater shvatio i da takvo bogoslužje nije ono za što je kao svećenik Katoličke Crkve zaređen (to je dobro ako mu polako dopire u svijest!). Ali u svom odgovoru pater Ike već priznaje poraz. Liturgija, sveta misa, za koju 2. vatikanski na koji se svi moderni svećenici "zaklinju" prije ulaska u bogosloviju kaže da je izvor i vrhunac kršćanskog života, postaje za njega samo plod ruku njegovih. Sva forma postaje nebitnost o kojoj (avaj!) sam svećenik kaže: ne samo da sam neposlušan, nego ću takav i ostati. S jedne strane moglo bi se to tumačiti kao početak demonskog opravdavanja vlastitih grijeha koje je najbrži put u propast. Ja bih ipak dobrohotnije ovo protumačio kao način na koji pater silovito (kako to već karizmatici vole činiti) pokušava umiriti uzburkale vode vlastite savjesti. Ako tko od paterovih mladih pratitelja ovo čita, mogu mu/joj samo savjetovati: najbolje što možete za njega učiniti, osim molitve, je razgovarati s njime koliko je važna liturgija i koliko rubrike omogućuju svećeniku da se istinski suobliči Kristu koji po njemu prinosi sama sebe Ocu u svetoj misnoj žrtvi te omogućuju da Duh Sveti po sakramentu euharistije nesmetan svećeničkom individualnošću i ljudskim umijećima silazi laicima u obilnoj i plodonosnoj rijeci milosti.
---
Ja sam neposlušan Katoličkoj crkvi, u sto stvari. Vjerojatno će tako ostati. Ali u po meni nebitnim stvarima. I siguran sam da ni ubuduće neću u to ulagati puno truda. Žao mi je što je tako, ali moja je procjena da će mnoge stvari ostati nesređene. Neće mi biti fokus, jer su mi u fokusu neke bitnije, a ni njih ne stignem. Ali nastojat ću biti vjeran u onome bitnome: Bogoljublju i čovjekoljublju; fokus će mi biti kako se razdati za čovjeka, i kako razviti ljubav prema Bogu. Ako ovo postignem, nadam se da će se i drugo srediti. Ako i ne, nema veze.
Alençon, Sées i Falaise
Za ova tri mjesta reportaža će biti štura. Zapravo nisam ni mislio objavljivati slike iz tih gradova, ali mi se učinilo zgodnijim da barem ukratko opišem svoj posjet ovog ljeta jer time zaokružujem izvještaje iz Normandije koje sam napisao pretprošle godine. Najprije karta tog dijela Francuske da vidite kako su otprilike smještena mjesta o kojima ću pričati. Bayeux sam ostavio za zasebni post koji će biti objavljen sutra.
subota, 24. prosinca 2016.
Sveto Tvoje rođenje bilo svim na spasenje!
Transeamus usque Bethlehem et
videamus hoc verbum quod factum est.
Mariam et Joseph et Infantem
positum in praesepio.
Gloria in excelsis Deo
et in terra pax hominibus bonae voluntatis.
Transeamus
Videamus multitudinem militiae celestis
laudantium Deum,
Mariam et Joseph et Infantem
positum in praesipio
et videamus quod factum est.
četvrtak, 22. prosinca 2016.
Tradicionalna misa u sv. Martinu na Božić, u nedjelju u 11,30 sati
Prenosim s google grupe Tradicionalna Misa:
U crkvi svetog Martina u Zagrebu bit će ove nedjelje 25.12.2016. u terminu 11,30 sati služena (tiha) tradicionalna sveta misa na Božić.
Zainteresirani će moći prije ili poslije mise kupiti liturgijski kalendar za 2017. godinu.
srijeda, 21. prosinca 2016.
Sveti Toma nas poziva
Moli za nas, sv. Toma! |
Zatim reče Tomi: „Pruži prst svoj ovamo: evo mojih ruku! Pruži ruku svoju i stavi je u moj bok te ne budi više nevjernik, već vjernik!” „Gospodin moj i Bog moj!” - izjavi Toma. Isus mu reče: „Jer me vidiš, vjeruješ. Blago onima koji će vjerovati, a da nisu vidjeli!” (Iv 20,27-29) Toma je bio taj koji je jednom rekao: „Hajdemo i mi da umremo s njim!” (Iv 11,16)
Isusova smrt je za Tomu bila preveliko iskušenje. Kad su mu javili za Isusovo uskrsnuće, Toma nije mogao vjerovati, izgubio je vjeru koja nam pomaže da vidimo znamenja Božja na svojim putovima. Svakome život ponekad donaša mučna iskušenja. To je trenutak kad nas Toma poziva da gledamo otvoreni bok uskrslog Gospodina. Uznemirenost, uzbuđenja i iskušenja mogu našu vjeru uzdrmati ako ne upremo naš pogled čvrsto u Isusa. (Heb 12,2) Po Božjoj naredbi naša vjera bi morala izići iz toga slavnija i sjajnija isto tako kao i Tomina vjera.
(izvor)
ponedjeljak, 19. prosinca 2016.
Le Puy-en-Velay
Prisjetimo se.
Dan kratkog hodočašća započeo je u Ceyssacu, te sam preko mjesta Espaly-Saint-Marcel došao do brda sa svetištem Saint-Michel d'Aiguilhe. Spustivši se s te stijene...
Dan kratkog hodočašća započeo je u Ceyssacu, te sam preko mjesta Espaly-Saint-Marcel došao do brda sa svetištem Saint-Michel d'Aiguilhe. Spustivši se s te stijene...
ponedjeljak, 12. prosinca 2016.
Adventski panj
U zadnjih nekoliko godina primjetio sam da se našim crkvama u došašću proširio kao neka invazivna vrsta jedan specifični aranžman svijeća. S obzirom da ne poznajem dobro modernu liturgijsku terminologiju, ja ću tu "ikebanu" nazivati adventski panj. Ti su panjevi zamijenili adventske vijence koji u našim krajevima također nisu imali posebno dugu tradiciju, premda su u germanofonim zemljama na koje se sjevernija Hrvatska ugleda već relativno etablirani.
Pretpostavljam da takvo vertikalno uređenje svijeća omogućuje vjernicima veće djelatno sudjelovanje jer bolje vide sve četiri svijeće, nego kad su položene u istoj ravnini adventskog vijenca. Također, s obzirom na prirodno porijeklo grane na koju se nasađuju svijeće, čitav aranžman ima asimetričan izgled toliko drag modernim liturgijskim mrziteljima ljepote simetrije. Kao što možete pretpostaviti, meni se ti panjevi, tj. grane nimalo ne sviđaju, ali me zanima imate li vi, cijenjeni čitatelji, kakve dodatne informacije kako se ta novotarija proširila, tko ju posebno promiče i možda najvažnije, da li se svijeće pale odozdo prema gore (kako raste uzbuđenje iščekivanja Božića) ili odozgo prema dolje (simbolizirajući time silazak Sina Božjeg među ljude)?
Posebno groteskni primjer adventske panjine je onaj u zagrebačkoj katedrali. Našao sam negdje na netu gornju sliku, ali to je od prošlih godina jer su ove godine svijeće različitih boja. Siguran sam da je to još jedan od autentičnih izraza liturgijske obnove koji će domalo postati tradicija koju će trebati radosno tumačiti novim naraštajima.
Možda vam se ova tema čini trivijalnom u usporedbi sa zanimljivostima koje se događaju u općoj Crkvi dok papa Franjo sipa iz rukava perverzije na čiji spomen bi se i ozloglašeni Aleksandar VI. zacrvenio. Ali ipak smatram da ne smije ostati neprepoznato samozatajno pregalaštvo naših liturgijskih stručnjak(inj)a koji se vrijedno trude unijeti makar malo veselja u slavlja koja se često moraju slaviti u neprikladnim i zastarjelim ambijentima (poput gorespomenute katedrale). I njihova kaplja pomaže tkati drugovatikanski san.
petak, 9. prosinca 2016.
Pismo potpore
Pismo potpore katoličkih učenjaka i dušobrižnika
"Dvojbama" četvorice kardinala
Objavljeni tekst potpore govori sam za sebe. Ja [Joseph Shaw] sam jedan od potpisnika. Dao sam izjavu za Lifesitenews:
"Dok mnogi ugledni crkveni dostojanstvenici i učenjaci smatraju da su u ovom vremenu krize dužni šutjeti, četvorici kardinala palo je u dio da zatraže očinsko vodstvo od Svetog Oca, moleći ga da izvrši ono što je središnja papinska karizma: da svoju braću učvrsti u vjeri (Luka 22,32).
Ja i ostali potpisnici želimo podržati tu molbu. Sveti Otac jedini ima vlast razriješiti sadašnju pomutnju, i hitno to mora učiniti radi dobrobiti duša.
Poruka nekih od onih koji tvrde da podržavaju stav pape Franje čini se da je ova: katolici bi trebali istodobno vjerovati i da nauk pape sv. Ivana Pavla II. i njegovih prethodnika ostaje točan i da nije više nije primjenjiv u konkretnim situacijama. Zahtijevati od ljudi takvu dvomisao nije ponašanje dobroga oca; to je zloupotreba običnih katolika i istine. I vjera i zdrava pamet nalažu da se takva obrana pobudnice Amoris laetita odbaci."
Izjava potpore za Dubia četvorice kardinala
Mi, katolički učenjaci i dušobrižnici, želimo izraziti duboku zahvalnost i punu potporu četvorici članova Kardinalskog zbora glede njihove odvažne inicijative: Nihovim Uzoritostima Walteru Brandmülleru, Raymondu Leu Burkeu, Carlu Caffarri i Joachimu Meisneru. Kao što je općenito poznato, ti kardinali formalno su podnijeli dubia papi Franji tražeći da razjasni pet temeljnih točaka katoličkog nauka i sakramentalne stege, u obradi kojih točaka 8. poglavlje nedavne apostolske pobudnice Amoris laetitia kao da se sukobljava sa Svetim pismom i(li) Tradicijom te naučavanjem u prijašnjim papinskim spisima – osobito enciklici Veritatis splendor sv. Ivana Pavla II. i njegovoj apostolskoj pobudnici Familiaris consortio. Papa Franjo zasad odbija odgovoriti četvorici kardinala; ali budući da ga oni u stvari pitaju dugujemo li spomenutim važnim učiteljskim spisima i dalje potpun posluh, mislimo da bi nastavak šutnje Svetog Oca otvorio mogućnost da ga se optuži za nemar u izvršavanju petrovske dužnosti učvršćivanja braće u vjeri.
Tradicionalna misa u sv. Martinu 11.12.2016. u 16 sati
Prenosim s google grupe Tradicionalna Misa na koju se možete pretplatiti da biste dobivali ovakve obavijesti na mail:
U crkvi svetog Martina u Zagrebu bit će ove nedjelje 11. prosinca 2016. iznimno u terminu 16 sati služena (tiha) tradicionalna sveta misa na treću nedjelju došašća.
Obratite pažnju na nestandardno vrijeme početka mise!
četvrtak, 8. prosinca 2016.
Molitva
Po malom dječaku koji umire kraj majke
dok se u vrtu igraju djeca;
po ptici koja ne razumije otkud
najednom krv na krilu i koja pada;
po gladi, žeđi i grozničavom bunilu:
Zdravo, Marijo!
Po djeci koju tuku, po pijancu koji se vraća kući,
po magarcu kojeg udaraju u trbuh
i po poniženju kažnjenog nedužnog;
po prodanoj djevici koju su svukli,
po sinu kojem su uvrijedili majku:
Zdravo, Marijo!
Po starici koja pod preteškim bremenom posrće
zavapivši: Bože moj!; po nesretniku čije se ruke
nisu mogle osloniti na ljudsku ljubav
kao križ Sinov na Šimuna Cirenca;
po konju palom pod kola koja vuče:
Zdravo, Marijo!
Po četiri obzorja koja svijet razapinju,
po svima čije se tijelo kida ili skončava,
po onima koji rukû ili nogû nemaju,
po bolesniku koji stenje pod operacijom,
po pravedniku ubrojenom među ubojice:
Zdravo, Marijo!
Po majci koja saznaje da joj je sin izliječen,
po ptici koja pticu iz gnijezda palu doziva,
po žednoj travi koja pljusak prima,
po izgubljenom poljupcu obnovljenom po ljubavi,
po prosjaku što izgubljeni novac svoj nalazi:
Zdravo, Marijo!
srijeda, 7. prosinca 2016.
Značenje papinske šutnje
Šutnja ne mora značiti neutralan odgovor na pitanje. Ima o tome zanimljiva rasprava u sudnici u filmu "Čovjek za sva vremena". Šutnja podrazumijeva pristanak; ali pristanak uza što, to ovisi o kontekstu. Šutnja može podrazumijevati odobravanje i susretljivost, ili suprotno tomu: prezir, ili pak posvemašnji nedostatak zanimanja.
Svakako, pitanje značenja valja lučiti od pitanja o motivaciji. Motivi za djelovanje mogu biti skriveni duboko u srcu; značenja su javna, i uspostavljena su javnim razumijevanjem riječi, gesta i konteksta u kojem se one pojavljuju. Time ne želim reći da je ičije razumijevanje značenja neke izjave, ili simboličkog čina, ili propusta, nezabludivo, nego istaknuti očito: da nitko ne može upotrijebiti riječ "ne" u značenju "da" pukim mislenim činom koji nikom drugom nije dostupan. Njegova izjava može biti neiskrena, ali svejedno znači "ne".
Kad je riječ o papi Franji, teško je ne sjetiti se političarske upotrebe fraze "moj je stav vrlo jasan", nakon koje obično slijedi unaprijed pripravljena izjava koja ne odgovara na pitanje. Možemo reći da je papin stav "vrlo jasan" na sličan način. Put do sadašnje krize posut je napomenama da se nauk o nerazrješivosti braka očuvao. Ali ništa manje ustrajno tvrdi se i da Amoris laetitia nije naprosto ostavila stanje onakvim kakvo je bilo. Uvela je nešto novo, nešto što će donijeti veliku promjenu golemom broju ljudi, nešto što omogućuje da se mnogi dosad, službeno, smatrani nepripustivima Svetoj Pričesti sada pričešćuju, pošto su sa svojim dobrohotnim mjesnim svećenikom to "raspoznali".
Pomutnja je tolika da ni pristašama novog stanja nije jasno koju kategoriju ljudi taj novi popust obuhvaća. Jedan bergoljovac kaže nam da se sve to odnosi na ljude koji su na rubu moralne odgovornosti, nadomak ludilu zbog, recimo, ucjene od strane paklenski zloga drugog partnera. Drugi bergoljovac kaže da je riječ o ljudima u milošću ispunjenim sretnim novim vezama koji mogu raspoznati put natrag do pričesne ograde. Za oba mišljenja mogu se naći naznake u spisu, ali nisu svi samozvani Franjini pristaše spremni ići do kraja.
U toj zbrci Franjo odbija intervenirati. Zbrku su stvorile njegove izjave, njegovi spisi i njegovi glasnogovornici i suradnici, pa je prirodno što ne želi intervenirati, barem dok ona ne ispuni svoju svrhu. Ali koja bi to svrha bila, i što sve to znači?
Ponajprije treba imati na pameti da je materinska politička kultura pape Franje peronizam, u kojem su lukavo stvaranje, održavanje i u zgodan čas razrješavanje dvoznačnosti i unutarnjeg sukoba – upravljanje krizom – sasvim udomaćen način postizanja ciljeva. Doista, ne treba ni biti peronistom da se shvati prednost takvog pristupa. Ljudi će prihvatiti kao cijenu razrješenja zaoštrene krize nešto što u normalnim prilikama ne bi prihvatili. Ako želiš pomiriti ušančene stranke, ili progurati bolne reforme, ili obustaviti vladavinu zakona, takav pristup može biti jedini način da se to postigne.
Drugo što valja imati na pameti jest da se crkvenopolitička kultura od Drugoga vatikanskoga koncila nekako s time nadopunjuje. Slom vjerovanja u zbiljsku Prisutnost i slom prakse ispovijedi, da spomenem samo dva primjera, neposredna su posljedica onoga što se katolike učilo da čine i misle, dok su nam službeni crkveni spisi svejednako govorili da "tridentski nauk ostaje netaknut", pri čemu ga nisu baš zagovarali s prevelikim osvjedočenjem. Dvosmislenosti i izbjegavanja u najautoritativnijim spisima tumačili su se kimanjem i namigivanjem na prvoj nižoj razini, razini papinskih govora i kurijskih naputaka i smjernica. Kimanja i namigivanja postajala su stroge upute za izbjegavanje spomena tradicionalnog nauka na sljedećoj razini, razini biskupskih konferencija i sjemenišnih nastavnih programa. A na župnoj razini svećenici na liniji mogu otvoreno propovijedati protiv starog nauka.
Ilustrirat ću to.
Korak 1.: Drugi vatikanski koncil rekao je da bi nešto Mise moglo biti na narodnom jeziku jer "nerijetko će to biti vrlo korisno puku".
Korak 2.: Papa Pavao VI. u nagovoru je rekao da bi narodni jezik bio "glavni jezik Mise" ako bi nas latinski (zar to nije krasno: ključna je rečenica kondicionalna!) "udaljavao od djece, od mladeži, od svijeta rada i poslova", kao "tamni zaslon".
Korak 3.: Biskupske konferencije širom svijeta prestale su se skrbiti za poučavanje bogoslova služenju Mise na latinskom. Nedavno sam čuo da Allen Hall, bogoslovija vestminsterske nadbiskupije, nema primjerak misala Novus Ordo na latinskom. Američki biskupi bili su oslobođeni obveze, koja još postoji u crkvenom zakoniku, da bogoslove poučavaju latinskom, jer, kako su objasnili, moraju svoje svećenike poučavati španjolskom.
Korak 4.: Župni svećenik može danas u župnom vjesniku (imam jedan nedavni primjerak) napasti ideju o latinskom bogoslužju kao posve besmislenu.
Ali to se ne odnosi na nauk! čujem čitatelje kako mi govore. Stvarno? E pa, evo 9. kanona Tridentskoga koncila:
"Tko kaže... da Misu valja služiti samo na narodnom jeziku... neka se kazni anatemom."
Da, iskreni, ali ne osobito učeni svećenik koji u svom vjesniku javno govori ono za što su njegovi nadređeni samo dali mig zapravo je zaveden u krivovjerje: u izravno protuslovlje nezabludivom nauku sveopćega koncila.
Za potrebe prakse izveden je "salto unatrag" (izraz kardinala Pella) u naučavanju, ali to se ne može jasno reći na najvišoj razini, barem ne isprva. Kad na novi stav budu, sloj za slojem, upućivali službena dvosmislenost, poluslužbeno kimanje i namigivanje i neslužbeno naučavanje i praksa, onda će se moći otvoreno izići u javnost i izreći ga službeno: takav je barem, pretpostavljam, bio plan, ili makar nada.
Situaciju s pobudnicom Amoris laetitia nije tako teško razumjeti, ako je sagledamo na toj pozadini. U jednu ruku postoji utaban put dopuštanja sukoba i pomutnje kako bi nešto posve neprihvatljivo postalo najprije zamislivo, zatim moguće, a onda i najbolje čemu se možemo nadati da bi se izbjegla potpuna katastrofa. U drugu ruku tu je i čak još bolje utaban put službenoga kazivanja nečega što se vjerojatno ne protivi tradicionalnomu crkvenom nauku, nečega što će se poluslužbeno tumačiti da pokazuje, znate, u određenom smjeru, i naprosto nemojmo govoriti ništa o starom nauku, a svećenici u bazi, nepatvoreno težeći dobru duša, preuzet će to na način koji jednostavno i otvoreno proturječi — ma što Tridentu? — riječima našega Gospodina.
Hoćemo li dobiti razjašnjenje? Samo ako se dogodi obrat u politici — što nije očekivati pod papom Franjom — ili, umjesto toga, politika prestane nailaziti na protivljenje. Dok se može govoriti o nekakvoj oporbi, dok postoji bilo tko važan i dovoljno neugodan da upozorava na one stare tekstove iznoseći stari nauk i shvaćajući ga ozbiljno, neće još biti pravi trenutak za ujednoznačenje situacije na službenoj razini.
Je li ovo cinično čitanje nedavne povijesti? Ja mislim da je suosjećajno. Ne kažem da itko od sudionika nije imao najbolje namjere. Ulozi su veliki, oporba se ušančila, vrijeme istječe: što biste vi učinili? Isus je rekao svojim učenicima neka budu lukavi kao zmije; uvijek je u Rimu je bilo manevriranja i političarenja. Problem je u tome što ako je On uopće išta rekao, ako je dao ikakvo učenje Crkvi da bi vodila svoju djecu, onda trebamo te stare nazore i tekstove shvatiti ozbiljnije nego što ih ovakva politika shvaća. Zato, imajući na pameti da papa nije voljan javno se očitovati i otvoreno reći da je Isus imao krivo glede razvoda, osjećam dužnost da se suprotstavim papinim takozvanim podupirateljima koji to čine.
Kršten sam u katoličku vjeru, i nadam se da ću u njoj umrijeti. Neka bi svi katolici rekli tako.
http://www.lmschairman.org/2016/12/the-meaning-of-papal-silence.html
utorak, 6. prosinca 2016.
Tri stvari koje Papa ne može reći
Papa ne može reći da je 2 + 2 = 5. I ne može opozvati logičke zakone. Pa ako papa izrekne dva međusobno proturječna iskaza, nemoguće je da su oba točna. A kako svaki rimski prvosvećenik ima istu učiteljsku vlast, nešto nije u redu ako jedan papa proturječi drugom papi. Prema tome ako pobudnica Amoris laetitia proturječi spisima Veritatis splendor i Casti connubii — enciklikama prijašnjih papa, a enciklike imaju viši stupanj učiteljske vlasti — onda vjernici ne mogu biti obvezani progutati to proturječje.
Papa vam ne može reći što mislite. Može vam, unutar određenih granica, reći što trebate misliti. Međutim ne može, jednostavno silom svoje vlasti, promijeniti vaše mišljenje. Otac Antonio Spadaro, blizak savjetnik pape Franje, ustraje na tome da je Amoris laetitia potpuno jasna. "Papa ne ostavlja mogućnost dvojbe o crkvenom nauku", kaže on. No čak ni kad bi ta tvrdnja dolazila izravno od pape (a ne dolazi, naravno), ne bi mogla biti autoritativna. Ako imate dvojbi, onda očito postoji mogućnost dvojbe; čak ni papa ne može poreći tu činjenicu. Idealno bi bilo da vam papa i njegovi zastupnici pomognu dvojbe razriješiti, a ne da vas navode na pomisao da one podrazumijevaju neposlušnost.
Papa ne može s vlašću naučavati pukim nagovještajem. O najprjepornijoj temi sa zadnjih dvaju zasjedanja Biskupske sinode Amoris laetitia govori nejasno, omogućujući potpuno različita tumačenja. O. Spadaro, kardinal Schönborn i argentinski biskupi mogu uvjerljivo tvrditi da znaju što je papa imao na umu — pogotovo jer je sam Sveti Otac podržao Schönbornovo i tumačenje argentinskih biskupa. Međutim ono što je papa imao na umu nema jednaku težinu kao ono što je papa stvarno napisao. Pogotovo kad postoji obilje dokaza da je Sveti Otac to pitanje namjerno ostavio neriješenim...
http://www.onepeterfive.com/phil-lawler-things-pope-cant-say/
subota, 3. prosinca 2016.
Zlatno ključanje
Jednom čestitom ali siromašnom Sinjaninu pojavi se iznenada patuljak, dok je radio za kućom...
Reče da je »skoknuo« iz Bosne — ponosne.
Sinjanin, lukavo čeljade, zapita ga:
— Kad si iz Bosne — ponosne, mogao bi štošta znati! Na primjer, ima li ovdje gdjegod — kod nas u viteškom našem Sinju i okolici, kakovo sakriveno blago?...
— Eh, bilo bi. — namigne mu Bosanče — bilo bi... Zašto ne?...
— E?!...
— E!... Ali, daj najprije da se napijem i založim. Ogladnjeh.
Iznese mu Sinjanin pun tanjur arambašića i ostalih sinjskih jela. Sve to onako po bosanski, s lukom i gutljajem rakije, pojede patuljak, pa će:
— Eh vȁla dobro sam ručô!... Elem, u onoj, vidiš, tamo šumi, za onim tamo jablanima, ima nesamo »sakrito blago«, nego čitavi izvor u kamenu, koji od vremena do vremena baci zlatni ključ. To se zlato pretvara u dukate. Uzmi valjane posude. Napuni ih, pohrani ih u podrumu i troši iz njih, u zdravlju ti bilo, dobri čovječe... Ali pazi! Prije nego odeš da opet napuniš posude, pazi da u njima vazda ostane nekoliko nepotrošenih dukata... A kad osjetiš da ti je blizu zadnji čas, povjeri tajnu kakvom drugom, tebi bližem i čestitom a nipošto škrtom čeljadetu... Eh, odoh ja! Hvala ti za hranu.
— Bog! Tebi hvala! — za njim će Sinjanin.
I zbilja, sve je bilo kako je izrekao patuljak iz Bosne.
Sinjanin je našao i vrelo i dočekao da ono izbaci zlatno ključanje.
Prvo što je od toga potrošio bilo je ono nekoliko dukata, što ih je bacio u škrabicu pred oltarom čuvene Čudotvorke, Gospe Sinjske, jer je, kako je držao, samo Ona nadahnula patuljka da baš njemu — koji je skoro najsiromašniji u mjestu, pomogne...
I sve mu se blagoslovilo! Bio je bogat. Nije ipak previše zlata crpio, nego toliko da je mirno živio. A živio je dugo.
Ali kad je osjetio da mu se bliži kraj, dozva jedinicu kćer i povjeri joj tajnu, te umre, duša mu se raja nauživala!...
Kad je ožalila oca kako treba, ode Milka — tako se zvala — k onom zlatnom vrelu...
Bome dovuče kući neke ogromne i pune »sićeve« zlata. I pohrani ih u podrumu. Sasvim je zaboravila da i u škrabicu, u crkvi Gospe, spusti koji dukat...
Kad su posude bile da se isprazne naumi da opet ode onamo po novu zalihu zlata.
Ali Milka nije bila kao njezin otac: bila je škrta... Ne mogaše joj srce odoliti, da ne potroši i onaj posljednji dukat, te ode sa obe potpuno prazne posude na zlatno vrelo.
I čeka da voda izbaci zlatno ključanje. Nije čekala dugo; zaista se pomoli zlato...
Ali, kad je htjela, da zahvati posudom, pretvori se ono odjednom, u crno blato, a iz šume zaori nečiji smijeh:
— Eh neka, vȁla, tako! Pravo ti bilo! Što si, bôna, tako škrtarila sa posljednjim dukatima? Ne reče li ti tvoj pokojni bâbo: »Ne uzimaj iz posuda posljednje pare?« E, neka, vȁla, baš!
Okretala se Milka na sve strane, ali nije vidila nikoga.
Nešto sićušno, u modru turu i crvenu feščetu, grabilo je put bosanske granice...
A ono vrelo nikad više ne izbaci zlatno ključanje.
Reče da je »skoknuo« iz Bosne — ponosne.
Sinjanin, lukavo čeljade, zapita ga:
— Kad si iz Bosne — ponosne, mogao bi štošta znati! Na primjer, ima li ovdje gdjegod — kod nas u viteškom našem Sinju i okolici, kakovo sakriveno blago?...
— Eh, bilo bi. — namigne mu Bosanče — bilo bi... Zašto ne?...
— E?!...
— E!... Ali, daj najprije da se napijem i založim. Ogladnjeh.
Iznese mu Sinjanin pun tanjur arambašića i ostalih sinjskih jela. Sve to onako po bosanski, s lukom i gutljajem rakije, pojede patuljak, pa će:
— Eh vȁla dobro sam ručô!... Elem, u onoj, vidiš, tamo šumi, za onim tamo jablanima, ima nesamo »sakrito blago«, nego čitavi izvor u kamenu, koji od vremena do vremena baci zlatni ključ. To se zlato pretvara u dukate. Uzmi valjane posude. Napuni ih, pohrani ih u podrumu i troši iz njih, u zdravlju ti bilo, dobri čovječe... Ali pazi! Prije nego odeš da opet napuniš posude, pazi da u njima vazda ostane nekoliko nepotrošenih dukata... A kad osjetiš da ti je blizu zadnji čas, povjeri tajnu kakvom drugom, tebi bližem i čestitom a nipošto škrtom čeljadetu... Eh, odoh ja! Hvala ti za hranu.
— Bog! Tebi hvala! — za njim će Sinjanin.
I zbilja, sve je bilo kako je izrekao patuljak iz Bosne.
Sinjanin je našao i vrelo i dočekao da ono izbaci zlatno ključanje.
Prvo što je od toga potrošio bilo je ono nekoliko dukata, što ih je bacio u škrabicu pred oltarom čuvene Čudotvorke, Gospe Sinjske, jer je, kako je držao, samo Ona nadahnula patuljka da baš njemu — koji je skoro najsiromašniji u mjestu, pomogne...
I sve mu se blagoslovilo! Bio je bogat. Nije ipak previše zlata crpio, nego toliko da je mirno živio. A živio je dugo.
Ali kad je osjetio da mu se bliži kraj, dozva jedinicu kćer i povjeri joj tajnu, te umre, duša mu se raja nauživala!...
Kad je ožalila oca kako treba, ode Milka — tako se zvala — k onom zlatnom vrelu...
Bome dovuče kući neke ogromne i pune »sićeve« zlata. I pohrani ih u podrumu. Sasvim je zaboravila da i u škrabicu, u crkvi Gospe, spusti koji dukat...
Kad su posude bile da se isprazne naumi da opet ode onamo po novu zalihu zlata.
Ali Milka nije bila kao njezin otac: bila je škrta... Ne mogaše joj srce odoliti, da ne potroši i onaj posljednji dukat, te ode sa obe potpuno prazne posude na zlatno vrelo.
I čeka da voda izbaci zlatno ključanje. Nije čekala dugo; zaista se pomoli zlato...
Ali, kad je htjela, da zahvati posudom, pretvori se ono odjednom, u crno blato, a iz šume zaori nečiji smijeh:
— Eh neka, vȁla, tako! Pravo ti bilo! Što si, bôna, tako škrtarila sa posljednjim dukatima? Ne reče li ti tvoj pokojni bâbo: »Ne uzimaj iz posuda posljednje pare?« E, neka, vȁla, baš!
Okretala se Milka na sve strane, ali nije vidila nikoga.
Nešto sićušno, u modru turu i crvenu feščetu, grabilo je put bosanske granice...
A ono vrelo nikad više ne izbaci zlatno ključanje.
(Radojka, »Novo doba« za djecu, 20. marta 1937.)