Gostujući autor - Apokatastaza?

Ne tako davno, zahvaljujući jednom članku u časopisu Živo vrelo došao sam do neugodnog otkrića koje, čini mi se, nije zgorega podijeliti i s nešto širim krugom nego je onaj moje rodbine i prijatelja.

Naime u četvrtom broju toga časopisa 2013. godine mons. Ivan Šaško citirao je jednu strofu (Quantus tremor...) iz himna Dies irae u prijevodu za koji nisam znao, pa sam ga brže-bolje potražio na internetu i našao objavljena u travanjskom Vijencu 2010. (autor mu je Ante Stamać). Nisam ga međutim u cjelosti pročitao sve do malo nakon sprovoda vlč. Stanislava Vitkovića, kad sam u jednom internetskom zapisu Pavelićeva prijevoda posljednice naišao na djelomice pobrkane dvije strofe: Confutatis maledictis... i prethodnu. Provjerio sam to najprije u Crkvenim himnima (prev. Milan Pavelić), a onda pročitao i cijeli Stamaćev prijevod. Tada sam došao i do spomenutoga neugodnog otkrića: strofa Confutatis maledictis... u tom je prijevodu prevedena ne pogrešno, nego sablažnjivo pogrešno, u duhu, recimo, milosrdnog origenizma. Ovako:

Pridruži me potom svima
utješenim prokletima,
nakon ognja blaženima.

Tko zna, možda su tomu kumovali stari prijevodi sekvencije, s nastavkom -u za prezent u prvom licu jednine? Kako god bilo, kad sam nedavno na youtubeu, među oduševljenim komentarima polupoganskoj glazbenoj prilagodbi himna Dies irae za potrebe serije Hrvatski kraljevi naišao na citiran upravo Stamaćev prijevod, bilo mi je to nekako prirodno u tom kontekstu.

Znam da ću za sve što sam počinio i što ću počiniti gorjeti u paklu, ali gorjet ću za Hrvatsku, navodno je rekao Ljubo Miloš. No ako i jest rekao, je li u to vjerovao? Možda na način spomenutoga prijevoda?

* * *

Izvornik

Confutatis maledictis,
flammis acribus addictis:
voca me cum benedictis.

Dva prijevoda Milana Pavelića

Kad u oganj prokletnike
survaš među paklenike,
zovni me uz blaženike.

Ili:

Kad potreseš grešnim svijetom,
plamenu ga predaš kletom,
zovni mene s vojskom svetom.

*

Mons. Šaško citirao je pak prijevod ovih stihova:

Quantus tremor est futurus, / quando iudex est venturus, / cuncta stricte discussurus!

Kako li će sve se tresti / kada Sudac dođe sjesti / i svakoga skroz pretresti! (A. Stamać)

Knjiga "Tajna bračne sreće"

Hardy Schilgen - Tajna bračne sreće, Zagreb 1942.

Sv. Nikola, moli za nas i sve žrtve u Parizu!

(iz knjige Petra Grgeca "Sveta Hrvatska. Povijesna kronika", Slavonska Požega 1938.)

Odgoda kanonizacije

Članovi Vijeća [HBK za ekumenizam i dijalog] nadaju se da će unatoč aktualnim senzibiliziranjima i uznemirenostima, svetost, humanost, veličina i hrabrost blaženoga Alojzija Stepinca još snažnije zablistati, te žarko mole da odgađanje kanonizacije, i sve drugo što se u tom pogledu eventualno poduzima, ne odmogne nego pomogne ekumenskom zbližavanju dviju Kristovih Crkava. (27.10.2015.)

Hrvatska biskupska konferencija na raspolaganju je papi Franji i Svetoj Stolici u svemu što će biti potrebno da bi se Srpskoj pravoslavnoj Crkvi objasnila pojedina pitanja glede života i djelovanja nadbiskupa Stepinca. (12.11.2015.)

Znam da ideja nije posebno originalna, ali možda je odustajanje od kanonizacije bl. Alojzija Stepinca zaista plod nebeskog zagovora ovog velikog sveca iz hrvatskog naroda. Ako današnji hrvatski biskupi bez problema izriču hereze o ekumenizmu i međureligijskim odnosima, ako zabranjuju misu koju je kardinal Stepinac do smrti celebrirao, zar nije bolje da onda i ne dočekaju proslavu proglašenja svetim ovog uzora katoličkih biskupa i svećenika. Kao što je vrijeme pred nama prilika da srpski raskolnici priznaju svetost Alojzija Stepinca, tako je još i više prilika katoličkom kleru u Hrvatskoj da upozna i prihvati svetost katoličkog učenja koje je blaženik čitav život ispovijedao. Samo se bojim da ne bi drugi poduhvat bio jednako izgledan kao i prvi.

Biskup Schneider o zaključnom izvještaju sinode

Nato joj on reče: 'Idi i zovni svoga muža pa se vrati ovamo.' Odgovori mu žena: 'Nemam muža.' Kaže joj Isus: 'Dobro si rekla: 'Nemam muža!' Pet si doista muževa imala, a ni ovaj koga sada imaš nije ti muž. To si po istini rekla.' (Iv 4, 16-18)

Stražnji ulaz za neomojsijevsku praksu u Zaključnom izvještaju Biskupske sinode

Scalfari opet napada. A iz Vatikana: šutnja [ožujak 2015.]

Već barem četvrti put dao je Franjo intervju Eugeniju Scalfariju, bojovnom bezbošcu i bivšem uredniku izrazito lijevih dnevnih novina La Reppubblica. I već četvrti put navodno je rekao Scalfariju nešto od čega se ljulja katolički svijet. U članku (prijevod moj) pod naslovom Što Franjo može reći Europi bezvjeraca postavljeno mu je pitanje o sudbini duše koja ugasne u ovom životu zbog svoje sebičnosti i pomanjkanja ljubavi prema drugima. Što će se dogoditi toj ugasloj duši? Hoće li biti kažnjena? I kako?

Franjin je odgovor jasan i nedvosmislen: nema kazne, nego, zapravo, poništenje duše. Svi ostali sudjeluju u blaženstvu življenja u Očevoj nazočnosti. Ugasle duše nemaju dijela u toj gozbi, s tjelesnom je smrću njihov vijek dovršen, i upravo je to pobuda misionarskoj Crkvi: da spašava izgubljene...

Tako Scalfari pripisuje Franji nijekanje ništa manje nego četiriju vjerskih dogmi: 1. o besmrtnosti duše, 2. o vječnoj paklenoj kazni, 3. o samoj opstojnosti pakla (jer ne bi bilo potrebe za takvim mjestom kazne ako bi duše prokletih jednostavno ugasnule) i 4. o uskrsnuću tijela na Sudnji dan.

Naš Gospodin suprotnog je mišljenja: Pa ako te ruka sablažnjava, odsijeci je. Bolje ti je sakatu ući u život nego s obje ruke otići u pakao, u oganj neugasivi. (Mk 9,43-44) Čak i novi Katekizam Katoličke crkve, uza sve svoje liberalizatorske težnje, odbacuje krivovjerja pripisana Franji: Crkva u svom naučavanju potvrđuje opstojnost pakla i njegovu vječnost. Duše onih koji umiru u smrtnom grijehu odmah nakon smrti silaze u pakao, gdje trpe paklene muke, "vječni oganj". Glavna se paklena muka sastoji u vječnom odjeljenju od Boga, u kojemu jedinome može čovjek naći zivot i sreću, za što je stvoren i za čime teži. (1035)

Naravno, "Bergogliov tim" iz "konzervativne" katoličke blogosfere požurit će se objasniti da je papa pogrešno citiran i da Scalfari nije pouzdan intervjuist jer ne pravi bilješke ni audiosnimke. No Franjo očito ne misli tako, jer svaki od njegovih prijašnjih triju intervjua Scalfariju objavljen je u knjižnom obliku uz papino odobrenje.

I da, Franjo inače jest spominjao pakao: kao mjesto kamo će otići naraskajani mafijaši i trgovci oružjem. No, opet, Franju bije glas da proturječi samom sebi, što autor jednog smiješnog članka pokušava braniti tvrdnjom da se radi o "profinjenoj strategiji" promidžbe decentralizirane crkvene vlasti "hotimičnom devalvacijom kovanja papinskih izjava", kojom se devalvira i samo papinstvo već brojem pukih mnijenja koja Franjo razbacuje u različitim kontekstima.

S obzirom na Franjinu posebnu dostupnost Scalfariju i na prijateljstvo s njime, na istaknuti prostor u kojem je ovaj zadnji eksplozivni intervju objavljen i na to da su prijašnji Scalfarijevi prijeporni intervjui potvrđeni time što su izišli u knjižnom obliku uz papino odobrenje, Franji se ako ima ikakvu namjeru poreći pripisana mu krivovjerja otvara samo jedna mogućnost: mora osobno zanijekati Scalfarijeve navode ili dati da to učini netko ovlašten govoriti u njegovo ime. I to smjesta. U protivnom, kako primjećuju na jednom istaknutom talijanskom katoličkom blogu, "još gušće sjene okružit će papu toliko obožavanog od svjetine koliko smutljivog i sablažnjivog vjernicima". Međutim zasad se od Franje i Vatikana čuje samo šutnja. Šutnja koja kazuje vrlo mnogo.

Jamačno živimo u doba pretkazano Trećom fatimskom tajnom, i to je nedvojbeno razlog zašto je zatajen tekst koji objašnjava viziju objavljenu 2000. godine.
24. 3. 2015.

Christopher A. Ferrara

http://www.fatimaperspectives.com/sv/perspective714.asp

Gostujući autori - Hodočašće PSP 2015. i Skupština FIUV-a

Odlučio sam objaviti dva teksta u nastavku zajedno jer se bave događajima koji su se odvijali u istom gradu, Rimu, te u istom periodu, na zadnju nedjelju listopada i nekoliko dana koji su joj prethodili.

Prvi izvještaj poslao nam je Patrik koji je i ove godine sudjelovao na tradicionalističkom hodočašću Populus Summorum Pontificum koje redovito na ovom blogu spominjemo.

Drugi tekst je prijevod članka o skupštini međunarodne federacije Una Voce kojoj pripada i Društvo Benedictus.

***

I ove sam godine, od 22. do 25. listopada sudjelovao na međunarodnom hodočašću Populus Summorum Pontificum koji, u organizaciji međunarodne grupe prijatelja Tradicionalne mise Coetus Internationalis Summorum Pontificum, od 2012. godine ondje na nekoliko dana okuplja vjernike i kler privržene tom obredu.

Hodočašće je u četvrtak navečer, već tradicionalno, započelo svečanom pjevanom pontifikalnom Večernjom koja se održala u crkvi Ss. Trinita dei Pellegrini (personalna župa FSSP-a), a predvodio ju je preuzvišeni Juan Rodolfo Laise, OFM Cap, biskup-emeritus San Louisa, Argentina.

Petak je započeo krunicom (Chiesa Nuova), a program se trebao nastaviti u 15.30 Križnim putem na Palatinu, no počeo je s gotovo polusatnim kašnjenjem. Naime, na Križnom su putu trebali sudjelovati i Franjevci Bezgrješne čiji kombi policija nije htjela propustiti do Palatina pa smo tako, na žalost, bili uskraćeni za njihovu prisutnost u prvom dijelu pobožnosti. Nasreću, stigli su prije blagoslova s relikvijom Svetoga Križa kad smo mogli uživati u njihovom pjevanju.

U 18 sati Svetu je misu u crkvi Santa Maria in Campitelli celebrirao msgr. Guido Pozzo, tajnik pontifikalne komisije Ecclesia Dei, a Charpentierovu Misu H4 izvela je Schola Sainte-Cecile. Na iznenađenje svih prisutnih, netom prije Mise, u tišini je u crkvu ušetao uzoriti kardinal Brandmüller. Zaista lijepo iznenađenje!

Euharistijskim klanjanjem (San Lorenzo in Damaso) otvorili smo treći dan hodočašća i u procesiji nastavili prema Vatikanu, odn. bazilici sv. Petra gdje je u podne imala biti služena pontifikalna Misa (celebrant msgr. Laise). Moram reći kako smo ove godine bili pošteđeni neprimjerenih riječi koje smo lani iskusili od bijesnih vozača i prolaznika, no doživljaj procesije bio je narušen zbog samih vjernika. Na žalost, sve je više izgledalo kao ležerna šetnja rimskim ulicama, barem u stražnjem dijelu procesije u kojem smo se ja i kolega našli. Na čelu procesije bio je o. Jean Pateau, opat Fontgombaulta.

Hodočašće je zaključeno u nedjelju, 25. listopada, na svetkovinu Krista Kralja Misom u 11 sati koju je u Trinita dei Pellegrini celebrirao opat Pateau. Bila je izvedena Misa za pet glasova Williama Byrda za što je bio zaslužan Cantus Magnus, britanski ansambl posvećen isključivo sakralnoj glazbi. Za sve prisutne, nakon Mise bio je upriličen domjenak i druženje u župnoj dvorani.


Usporedno s hodočašćem održavala se i Generalna skupština međunarodne federacije Una Voce, pa je tako službeni program hodočašća bio obogaćen i neslužbenim dijelom. U subotu 24. listopada u 19.15 održala se pjevana večernja u predivnoj, novoj kapeli Domus Australia koju je 2010. godine posvetio, sada papa-emeritus, Benedikt XVI. Tu je večernju predvodio, ponovno na ugodno iznenađenje malobrojnih ondje okupljenih vjernika, uzoriti kardinal Pell. Valja spomenuti da je bio prisutan i uzoriti kardinal Brandmüller.

Na kraju mi još preostaje zahvaliti dragome Bogu na svim duhovnim i ostalim plodovima ovoga hodočašća. Također, nadam se da će moje kratko izvješće potaknuti još pokojeg čitatelja ovoga bloga da nam se dogodine pridruži.

***

(bivši i novi predsjednik FIUV-a)

U ponedjeljak [26.10.2015.] je završila XXII. generalna skupština udruge 'Foederatio internationalis Una voce' (FIUV) koja se okupila paralelno s IV. međunarodnim hodočašćem 'Summorum Pontificum' i poklopila sa završetkom Biskupske sinode.

Na ovogodišnjoj je Generalnoj skupštini izabrana i nova međunarodna uprava. Novi predsjednik FIUV-a je Meksikanac Felipe Alanis Suarez iz 'Una voce Mexica', koji je do sada već obnašao dužnost prvoga zamjenika predsjednika.

Generalna je skupština za novog zamjenika predsjednika izabrala Francuza Patricka Bankena iz udruge 'Una voce France'. Za novu rizničarku izabrana je Njemica Monika Rheinschmitt iz udruge 'Pro Missa Tridentina' koja je tu zadaću bila obavljala i u prijašnjim razdobljima. Tajnik FIUV-a je Španjolac Juan Manuel Rodriguez y Garcia-Cordero iz 'Una voce Seville'.

FIUV je od 2013. do 2015. vodio James Bogle od Gilmorehilla član Una voce Engleske i Walesa.

- Međunarodna udruga za promicanje tradicionalnog oblika rimskog obreda

'Una voce' nastala je 1965. iz otpora protiv liturgijske reforme koja je u Katoličku Crkvu uvedena nakon II. vatikanskog koncila. Organizacije različitih zemalja okupile su se u međunarodnu federaciju. Kako FIUV, tako i organizacije članice, zauzimaju se za ponovno uvođenje i za njegovanje tradicionalnog oblika rimske liturgije te za njegovanje gregorijanskoga korala u svetoj liturgiji.

'Pro Missa Tridentina' je laički pokret koji nastoji davati potporu skupinama vjernika iz biskupija njemačkoga govornog područja za osnivanje novih mjesta za mise u tradicionalnom obliku.

Dvaput godišnje izdaje 'Dominus vobiscum'- časopis dostojan preporuke koji donosi aktualnosti o provedbi motuproprija 'Summorum Pontificum', a usto se bavi i temeljnim pitanjima liturgije i katoličke vjere.

Članovi FIUV-a su Pro Missa Tridentina kao i Una voce Deutschland te Una voce Austria.

http://www.katholisches.info/?p=52257

Samo nastavite, ali ne činite ništa dobro

Papa je opet razgovarao s Eugeniom Scalfarijem, utemeljiteljem i urednikom talijanskih novina la Repubblica. Papa Franjo je jednom rekao da ne gleda televiziju, a od novina čita samo taj lijevo liberalni dnevni list. Scalfari je antiklerikalni ateist koji s Papom razgovara bez korištenja ikakvih uređaja za snimanje tako da u člancima navodno citira Papu prema sjećanju i u svojoj interpretaciji. Svaki puta do sada u intervjuima su se pojavljivale izjave koje su u očitoj kontradikciji s crkvenim naukom. Redovito bi poslije objave tih članaka reagirao glasnogovornik Svete Stolice p. Federico Lombardi poručujući da su citati i tumačenja Papinih misli koje Scalfari donosi nepouzdani. Papa do sada ni jednom nije demantirao te tekstove, nastavio je razgovarati sa Scalfarijem i davati mu intervjue, a ti intervjui prenose se na službenim vatikanskim stranicama i u knjigama vatikanske izdavačke kuće. U ovom zadnjem razgovoru Papa je navodno rekao da će "nakon bržeg ili sporijeg puta svi rastavljeni koji to traže biti pripušteni" [Pričesti]. Jasno je da se radi o onima koji su u drugoj, preljubničkoj vezi, a ne o onima koji su se rastali od bračnog druga, ali žive u čistoći. Svoju izjavu Papa je naveo kao princip usvojen na nedavno završenoj biskupskoj sinodi.

Od svojih prvih angelusa kada je pohvalio knjigu kardinala Kaspera, preko pozvanog govora koji je tijekom konzistorija u veljači prošle godine taj kardinal održao, preko izvanredne i redovne sinode koje su manipulirane od strane ljudi postavljenih od Pape i još brojnih drugih događaja sasvim se jasno i neupitno pokazalo da je Papino stajalište ono na koje su izvjestitelji upozoravali dok je još bio kardinal Buenos Airesa: svi koji to žele, trebaju se moći pričestiti. Crkveni nauk kako piše u katekizmu može ostati mrtvo slovo na papiru, ali u praksi se svećenici u podijeljivanju sakramenata trebaju voditi naputkom: tko te traži, tome daji.

Reakcije progresivista u našem hrvatskom kleru ne treba posebno opisivati. Oni takve stvari ionako već čine i druge poučavaju. Ove im Papine izjave dobro dođu da začepe usta možebitnim prigovarateljima. Neokonzervativna reakcija se kao i obično najbolje očitava na portalu bitno.net. Demanti za demantijem (1,2,3). Najdalje što su spremni otići je: "ostaje nejasno zašto onda [Scalfari] uopće dolazi u prigodu razgovarati s Papom." Razumljivo da to ni njima samima, pogotovo onima nešto pametnijima, nije nejasno. Scalfari razgovara s Papom i prenosi raznorazne, kako ih bitnonetovci nazivaju "čudne zaključke" zato što Papa to hoće. Stavite se malo u Papine crne cipele. Zamislite da želite promijeniti neku osnovnu crkvenu istinu. Na papiru može ostati štogod, ali u životu, u pastoralnoj praksi, treba je promijeniti. Znam da je teško zamisliti, ali pokušajte. Uostalom, svatko tko se još uvjerava da ne zna Papin stav mora imati bujnu imaginaciju, pa mu ovaj hipotetski primjer sigurno neće biti teško konstruirati. Zar ne biste radili upravo ono što Papa radi od početka svog pontifikata? Govoriti da, ne. Privatno jedno, javno drugo. Zbunjivati, pasivno-agresivno ušutkivati protivnike, a ako koja glava izviri odsjeći je za primjer drugima. Okružiti se ljudima sklonim spletki, korištenju dostojanstva službe kako bi se potajice gurale nečasne namjere. Dovoljno je stvoriti dojam, unijeti konfuziju ondje gdje je prije bila jasnoća. To što će neki zeloti prenijeti riječi ovog ili onog biskupa da se ništa nije promijenilo, to je još i bolje. Ne bi bilo dobro da dođe do masivnijeg i organiziranijeg otpora koji je ovako lakše ugušiti već u zametku kao iracionalnu, bolesnu mržnju prema jednom otvorenom i svježem novom stilu upravljanja. Još ako imate bolesnih duša koje prijanjaju uz profiterske besmislene proročice, možete se spomenutim mrziteljima i narugati: gle kako ste jadni i naivni, sve ćete povjerovati u svojoj zaslijepljenosti.

Profinjeniji oblik zavaravanja možete pročitati u članku H. Juke o sinodi. Demantiji p. Lombardija mogu se servirati prosječnoj katoličkoj populaciji koja ili nije pretjerano sklona propitivanju ili je te stvari naprosto ne zanimaju više od onoga što vidi na naslovnicama novina. No, što ako vam se obrati katolik, u nedostatku bolje riječi, intelektualac. Čitao je članke i dokumente, došao je u dodir s raznim analizama Papinih riječi i djela, htio bi vjerovati da je sve po starom. Jest, neke stvari poput mise ili oblačenja redovnika su se promijenile. Te stvari su se ionako kroz cijelu povijest mijenjale i hijerarhija zna najbolje, a argumenata za promjenu ima na pretek. Ali ono bitno, nauk i Sveti Otac kao čuvar toga nauka, to pak ne. Tu onda uskače hermeneutika kontinuiteta u reformi. Nije bitno što ta fraza točno znači, važnije je shvatiti ključni proces koji autor gore spomenutog članka naziva "ispravno kontekstualiziranje".  To znači izgraditi oko višeznačnih, nepotpunih, sumnjivih, čudnih izjava i dokumenata takvu okolinu u kojoj će izgledati savršeno pravovjerni i jasni. Ako ja primjerice kažem usmjerivši pištolj prema grupi ljudi: "Sve ću vas pobiti!", moji zaštitnici, nazovimo ih kontekstualizatori, postavit će uz to didaskalije: Toma je upravo saznao da je teroristička ćelija aktivirala tempiranu nuklearnu bombu ispod Trga u Zagrebu, a budući da zna kako je u grupi jedan član koji je doduše tehnički briljantan, no izuzetno plašljiv, koristi taktiku zastrašivanja kako bi iznudio kod za razoružanje bombe, nemajući pri tome nikakve namjere ozlijediti te osobe. Ako vam ovakav scenarij djeluje kao loša fikcija, to je zato što takav najčešće i jest. Naime, kontekstualizatori namjerno previđaju problem da i njihovi protivnici mogu uvesti svoje kontekste i tumačenja. A ta tumačenja u nedostatku jasne odluke višeg autoriteta često djeluju puno uvjerljivije. Ako su neke izjave ostavljene dvoznačnima, ako su iz citiranih dokumenata pažljivo izbačene određene fraze, to je s jedne strane zato da bi se kontekstualizatorima ostavila nekakva odstupnica (jer bi stjerani u kut mogli loše reagirati i pretvoriti se iz zaplašene neokonzervativne mace u tradicionalističkog lava). S druge strane, stvarni tumači, dakle oni koji imaju vlast i autoritet, progurat će kroz te defekte ono što nisu odmah mogli eksplicitno uključiti. Primjera ima bezbroj, uzmite npr. odnos prema sv. Misi ili međureligijski dijalog. U moralnim pitanjima stvar je još lakša. Ako je pred ljudskim strastima i nagnućima Crkva stavila moralne zapovijedi kao obranu od katastrofa, onda nije potrebno dignuti cijelu branu u zrak. Dovoljno je napraviti rupicu tu i tamo, ostalo će popucati pod pritiskom.

Završit ću jer sam opet previše odužio. Ako nećete otvoreno ući u borbu s protivnicima Katoličke crkve, a za to mogu postojati i legitimni razlozi, onda barem ne biste trebali odmagati onima koji se na to odvaže. Dovoljno je da svećenik primjerice u propovijedi povremeno podsjeti na učenja Crkve o onome što se danas pokušava prikazati prijepornim točkama te kao što sam nedavno čuo u jednoj propovijedi kaže (citiram otprilike po sjećanju, nešto poput Scalfarija) "Taj nauk je nauk Gospodina Isusa Krista. I ne može ga promijeniti ni Sveti Otac, ne može ga promijeniti ni vaš biskup, ne može ga promijeniti ni vaš župnik."