srijeda, 2. srpnja 2014.

Dvorske spletke progresivnog dvora


Crkva: otvorena sezona lova na konzervativce

MARCO TOSATTI

Nadamo se da smo pogriješili, kako se, srećom, često događa; međutim, dojam koji imamo iz niza malih znakova je taj da je, zapravo, u Crkvi pape Franje otvoren lov na 'konzervativce'; pojam koji je, kao i uvijek u takvim slučajevima, dovoljno generičan da se može iskoristiti protiv širokog spektra osoba.

Najdojmljiviji slučaj je i dalje onaj franjevaca Bezgrješne, reda u koji je intervenirao viši auktoritet ekstremno grubom procedurom, a da jasni motivi nikada nisu bili izneseni, osim općenite optužbe za tradicionalističko skretanje.

Priznajem da franjevci Bezgrješne prije nego što im je uklonjeno vodstvo nisu imali nikakve relevantnu poziciju u mojem životu. Dobri katolici, osobe povezane s Crkvom - zasigurno ne tradicionalisti - sada mi govore dobro o njima. Drugi naznačuju neke ekscentričnosti, ili preistaknutost utemeljiteljeve osobnosti (no, koliko utemeljitelja redova, starih ili novih, ne pokazuje takve pretjeranosti?).

Ukratko, u nedostatku ozbiljnih i teških razloga, moram smatrati da je ono što se dogodilo unutarnji rat koji se vodi u ime Pape, s okrutnošću uobičajenom za zatvorene ambijente, te da sve to ima veze s liturgijom - pod prividom milosrđa. No, osim egzemplarnog slučaja franjevaca Bezgrješne, tu je umnožavanje pojedinačnih slučajeva, malih i ne tako malih stvari koje onoga tko se razumije u crkveni svijet tjeraju da pomisli kako je pokrenut neki proces - neobjavljen, ali stoga ništa manje učinkovit. Čini se da Papa ne voli ništa što spada u tradicionalizam, osobito u liturgiji; da, iako službeno brani odluke Ivana Pavla II. i Benedikta XVI. na tom području, dakle odluke jasne otvorenosti prema tom svijetu Tradicije, on zapravo ima potpuno drugačije senzibilnosti.

Češki biskup J. Graubner govoreći o audijenciji prošloga 14. veljače, izjavio je za Vatikanski radio: 'Kad smo diskutirali o onima koji vole staru liturgiju i žele joj se vratiti, bilo je očito da Papa govori s velikom naklonošću, pozornošću i osjetljivošću za sve, kako nikoga ne bi povrijedio. Ipak, dao je prilično snažnu izjavu kad je rekao da razumije kad se stari naraštaj želi vratiti onomu što je iskusio, no ne može razumjeti mlađi naraštaj koji joj se želi vratiti. 'Kad temeljitije promislim' - rekao je - 'to je više jedna vrsta mode. A ako je moda, onda je to prolazna stvar kojoj ne treba pridavati toliko pozornosti. Potrebno je samo pokazati malo strpljenja i ljubaznosti prema ljudima koji su privrženi određenoj modi. No, važnijim smatram da idemo u dubinu stvari, jer ako ne idemo dublje, nikakav nas liturgijski oblik, ovaj ili onaj, ne može spasiti.''

Možda bi se u toj točki moglo nešto prigovoriti, promatrajući koji redovi uživaju više sklonosti među mladima - s gledišta zvanja. No, što se nas tiče treba zamijetiti da možda nisu u krivu oni koji Papi pripisuju malo sklonosti za taj svijet Tradicije. I u Kuriji, koja je uvijek dvor iako suveren umjesto da prebiva u apartmanu živi u barakama kraljevih mušketira, postoji sposobnost da se osjeti ta atmosfera i da se djeluje skladu s njom.

Dakle, postoje izvještaji o svećenicima koje su njihovi redovi procijenili prekonzervativnima i kojima je bilo odbijeno polaganje posebnih zavjeta karakterističnih za njihov red. Promaknuća i degradacije u dikasterijima Kurije na temelju 'progresivizma' ili 'konzervativizma' zainteresiranih, do odluka koje se donose na puno višoj razini glede premještaja kardinala smatranih 'konzervativnima' u biskupije osrednje važnosti, umjesto na više pozicije.

Jedna od zadnjih dolazi iz New Yorka gdje je južnoafrički svećenik ([RC]), ataše pri Misiji Svete Stolice pri UN-u, duboko privržen misi prema drevnom obredu (misi u izvanrednom obliku), održao propovijed u kojoj je naglasio potrebu za svećenicima koji vole stari obred i imaju osjećaja za njega. Propovijed se pojavila na internetu. Nakon toga je svećenik bio razriješen svih termina za celebraciju mise i čini se da se uskoro vraća u Južnu Afriku.

Male stvari, ali otkane zajedno čine tkaninu. Dojam je da će rad koji je ostvario Benedikt XVI. da dade građanstvo različitim senzibilnostima unutar Crkve biti poništen. Kakav grijeh! S pravom je davno V. Messori rekao da se Katolička crkva temelji na 'i-i', zajedničkom životu katolika različitih, ali ujedinjenih, dok sekte prakticiraju 'ili-ili'. Papa Bergoglio zasigurno ne želi Crkvu 'ili-ili'; ali to je vjerojatno problem 'bergoglista' koji su to po uvjerenju ili po oportunizmu, koji misle da će tako steći njegovu naklonost.


Rorate Caeli primjećuje: Gore smo naglasili što je glavni zaključak - kakva god bila Papina senzibilnost, ono što niti on niti bilo koji drugi prvosvećenik neće moći okončati je duh dvorskog života. Duh dvorskog života ne odnosi se na monarhijsku ili republikansku senzibilnost da se živi u palači ili u kredencu (sigurno je danas snažniji u Bijeloj kući, nego što je bio, primjerice, na dvoru sv. Ljudevita); radi se o općem duhu koji se odnosi na dokučivanje gdje leži moć i na pokušavanje stjecanja naklonosti čovjeka na vlasti, najčešće tako da se što hitrije moguće skoči u obranu onoga što dvorjanin pretpostavlja da je njegovu gospodaru draže, bilo to stvarno tako ili ne. A ako je čovjek na vlasti doista moćan i sve glavne odluke polaze od njega, onda dodvoravanje njegovih dvorjana i njihove namjere da mu ugode idu sve više u krajnost. Do suverena je onda da napravi ravnotežu; istina je, pak, da ni jedanput u proteklih 60 godina, pa čak ni ranije u prošlosti, nije bilo većeg ozračja nalik dvorskom u Vatikanu - iako je to 'progresivni' dvor. Jer, dvorski duh važan za povijest nije duh mramora, nakita, apartmana, draperija, tapiserija i... butlera, nego moći, zavodničkog laskanja, jakih odluka, kivnosti i tragičnog pretjerivanja. [...]

Izvor:
http://www.lastampa.it/2014/06/25/blogs/san-pietro-e-dintorni/chiesa-aperta-la-caccia-ai-conservatori-Uuct7sxzUCTXicmRcGwLlJ/pagina.html

http://rorate-caeli.blogspot.com/2014/06/influential-italian-vaticanist.html

24 komentara:

  1. Tradicionalistička moda ljeto-zima, "prolazna stvar" zadnjih 20tak stoljeća.

    OdgovoriIzbriši
  2. Evo jedan prikladan clanak (prvi dio pogotovo) koji bih preporucio svima, posebno tradicionalistima i neokonzervativcima.

    OdgovoriIzbriši
  3. Što je to neokonzervatizam? Ae budi dobar i objavi na blogu razjašnjenje svih ti pojmova u tradicionalističkom riječniku npr.
    - tradicionalisti,
    - neokonzervatisti (pitam se gdje je nestao konzervatizam?)
    - neokatolici
    - liberalni katolici
    - modernisti
    - neomodernisti
    - papisti
    ...

    Upravo zbog tih slaganja drugih u političke (nekatoličke) okvire... uf.

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Najprije jedan izvadak iz ovog clanka:
      http://www.latinmassmagazine.com/articles/articles_2001_SP_Ripperger.html

      Magisterialism is a fixation on the teachings that pertain only to the current Magisterium. Since extrinsic tradition has been subverted and since the Vatican tends to promulgate documents exhibiting a lack of concern regarding some previous magisterial acts, many have begun ignoring the previous magisterial acts and now listen only to the current Magisterium.

      This problem is exacerbated by our current historical conditions. As the theological community began to unravel before, during and after Vatican II, those who considered themselves orthodox were those who were obedient and intellectually submissive to the Magisterium, since those who dissented were not orthodox. Therefore the standard of orthodoxy was shifted from Scripture, intrinsic tradition (of which the Magisterium is a part) and extrinsic tradition (which includes magisterial acts of the past, such as Pius IX’s Syllabus of Errors), to a psychological state in which only the current Magisterium is followed.

      Neoconservatives have fallen into this way of thinking. The only standard by which they judge orthodoxy is whether or not one follows the current Magisterium. As a general rule, traditionalists tend to be orthodox in the sense that they are obedient to the current Magisterium, even though they disagree about matters of discipline and have some reservations about certain aspects of current magisterial teachings that seem to contradict the previous Magisterium (e.g., the role of the ecumenical movement). Traditionalists tend to take not just the current Magisterium as their norm but also Scripture, intrinsic tradition, extrinsic tradition and the current Magisterium as the principles of judgment of correct Catholic thinking. This is what distinguishes traditionalists and neoconservatives

      Izbriši
    2. Inevitably, this magisterialism has led to a form of positivism. Since there are no principles of judgment other than the current Magisterium, whatever the current Magisterium says is always what is “orthodox.” In other words, psychologically the neoconservatives have been left in a position in which the extrinsic and intrinsic tradition are no longer included in the norms of judging whether something is orthodox or not. As a result, whatever comes out of the Vatican, regardless of its authoritative weight, is to be held, even if it contradicts what was taught with comparable authority in the past. Since non-infallible ordinary acts of the Magisterium can be erroneous, this leaves one in a precarious situation if one takes as true only what the current Magisterium says. While we are required to give religious assent even to the non-infallible teachings of the Church, what are we to do when a magisterial document contradicts other current or previous teachings and one does not have any more authoritative weight than the other? It is too simplistic merely to say that we are to follow the current teaching. What would happen if in a period of crisis, like our own, a non-infallible ordinary magisterial teaching contradicted what was in fact the truth? If one part of the Magisterium contradicts another, both being at the same level, which is to believed?

      Unfortunately, what has happened is that many neoconservatives have acted as if non-infallible ordinary magisterial teachings (such as, for instance, the role of inculturation in the liturgy as stated in the Catechism of the Catholic Church) are, in fact, infallible when the current Magisterium promulgates them. This is a positivist mentality. Many of the things that neoconservatives do are the result of implicitly adopting principles that they have not fully or explicitly considered. Many of them would deny this characterization because they do not intellectually hold to what, in fact, are their operative principles.

      As the positivism and magisterialism grew and the extrinsic tradition no longer remained a norm for judging what should and should not be done, neoconservatives accepted the notion that the Church must adapt to the modern world. Thus rather than helping the modern world to adapt to the teachings of the Church, the reverse process has occurred. This has led to an excessive concern with holding politically correct positions on secular matters. Rather than having a certain distrust of the world – which Christ exhorts us to have – many priests will teach something from the pulpit only as long as it is not going to cause problems. For example, how many priests are willing to preach against anti-scriptural feminism? The fact is that they have adopted an immanentized way of looking at what should be done, often from an emotional point of view. Coupled with political correctness, this has incapacitated ecclesiastical authorities in the face of the world and within the Church herself where the process of immanentization, with its flawed understanding of the nature of man and his condition as laboring under Original Sin, has severely undermined discipline. Even those who try to be orthodox have become accustomed to softer disciplinary norms, which fit fallen nature well, resulting in a lack of detachment from the current way of doing things and a consequent reluctance by neoconservatives to exercise authority – precisely because they lack the vital detachment required to do so.

      Izbriši
    3. All of the aforesaid has resulted in neoconservative rejection of the extrinsic tradition as the norm. This is why, even in “good” seminaries, the spiritual patrimony of the saints is virtually never taught. Moreover, this accounts for why the neoconservatives appear confused about the real meaning of tradition. Since it is not a principle of judgment for them, they are unable to discuss it in depth. In fact, they ignore extrinsic tradition almost as much as do the “liberals.” Even when neoconservatives express a desire to recover and follow the extrinsic tradition, they rarely do so when it comes to making concrete decisions.

      It now becomes clearer why there is a kind of psychological suspicion between neoconservatives and traditionalists: they have fundamentally different perspectives. The neoconservatives have psychologically or implicitly accepted that extrinsic tradition cannot be trusted, whereas the traditionalists hold to the extrinsic tradition as something good, something that is the product of the wisdom and labor of the saints and the Church throughout history. For this reason, the fundamental difference between neoconservatives and traditionalists is that the neoconservative looks at the past through the eyes of the present while the traditionalist looks at the present through the eyes of the past. Historically, the mens ecclesiae or mind of the Church was expressed through the extrinsic tradition. That is to say that the Church, since it receives both its teaching from the past and the labor of the saints and previous Magisterium by tradition, always looked at the present through the eyes of the past. In this, she looked at the present not as man under the influence of modern philosophy looked at the present, but through the eyes of her Lord Who gave her His teaching when He was on earth (i.e., in the past). Only at the time of Christ was it possible to look authentically at the past through what was then the eyes of the present, since Christ was the fulfillment of the past. But once the work of Christ became part of history and He ascended into heaven, we must always look back to Christ and to our tradition for an authentic understanding of the present.

      Izbriši
    4. This fundamental shift in perspective has left traditionalists with the sense that they are fighting for the good of the extrinsic tradition without the help of and often hindered by the current Magisterium. Liturgically, traditionalists judge the Novus Ordo in light of the Mass of Pius V and the neoconservatives judge the Tridentine Mass, as it is called, in light of the Novus Ordo. This comes from Hegelianism, which holds that the past is always understood in light of the present; the thesis and antithesis are understood in light of their synthesis. This outlook leads to a mentality that newer is always better, because the synthesis is better than either the thesis or the antithesis taken alone. Being affected by this, the neoconservatives are often incapable of imagining that the current discipline of the Church may not be as good as the prior discipline. There is a mentality today that holds that “because it is present [Hegelianism], because it comes from us [immanentism], it is necessarily better.”

      Furthermore, neoconservatives’ very love for the Church and strong emotional attachment to the Magisterium cause them to find it unimaginable that the Church could ever falter, even with regard to matters of discipline. Like the father who loves his daughter and therefore has a hard time imagining her doing anything wrong, neoconservatives have a hard time conceiving that the Holy Ghost does not guarantee infallibility in matters of discipline or non-infallible ordinary magisterial teaching. Traditionalists, confronted by a Church in crisis, know that something has gone wrong somewhere. As a result, they are, I believe, more sober in assessing whether or not the Church exercises infallibility in a given case. That, allied to their looking at the present through the eyes of the past, helps traditionalists to see that the onus is on the present, not the past, to justify itself.

      Izbriši
    5. Nesto malo ima o neokonzervativizmu na hrvatskom ovdje, ali preporucio bih gornje linkove kako bi se moglo nauciti prepoznavati neokonzervativce.

      Izbriši
    6. Bojim se da će ih povijest puno lošije opisivati, nego što ih mi opisujemo.
      Do pontifikata Benedikta XVI. mislio sam da će, kada počne povratak stare Mise, biti naši prvi saveznici. Pogriješio sam.
      Očito je modernistički otrov prejak. Bez malog egzorcizma neće se vratiti tradicionalnom katoličanstvu.
      Inače, oni sebe uporno nazivaju samo "katolicima" (uvijek sam se divio njihovoj poniznosti). Nasreću, nitko im ne vjeruje. A zbog bahatosti, ograničenosti i agresivnog napada na svakoga tko zamijeti krizu - a to je danas zbilja teško, uz samostane u kojima se časoslov moli 24 sata dnevno, posti svaki dan osim nedjeljom, svećenike koji samo pjevaju koral itd.itd - nitko ih previše ne simpatizira.

      Kikii

      Izbriši
    7. Dakle, po svemu sudeći to su etikete kojima su tradicionalisti prišili svima drugima? Tj. ako si katolik, a nisi u podskupini zvanoj tradicionalisti, onda si neokonzervatist iliti neokatolik? To je to? Ok, ja mislio da je to nešto izmišljeno da bi se diskreditiralo druge kao npr. homofobija ili nešto slično... kad ono ništa.

      Znaš, čovjek se zbuni od svih tih -izama i -ista. Anyway, hvala ti što si copypasteo sve to.

      Izbriši
    8. To je naziv kao sto su i tradicionalist, progresivist/liberal, modernist itd. i ti nazivi imaju svoju svrhu ukoliko se upotrebljavaju s nekom pravilnoscu. Cilj gornjih tekstova bio je obrazloziti da takav naziv ima smisla, tj. da opisuje odredjene stavove koje ne dijele svi katolici.

      Izbriši
    9. Nedavno sam našao jednu svetu sličicu koja je izgledala posve tradicionalno: čovjek na samrti, svećenik mu donosi Popudbinu...sve lijepo i trady. Kad ono: svećenik ne nosi reverendu, nego crno odijelo s rimskim kolarom.
      Bože dragi, već su počeli cijelu povijest Crkve tumačiti na svoj neokonzervativni način. Jer inače drugi nitko ne nosi crno odijelo i rimski kolar. Modernisti ne nose ništa ili nekakva ružna siva odijela i kravate ili onu stupidnu kragnu (kao kod isusovaca) ili najčudniji modni detalj u povijesti mode - a to je desetak centimetara plastike koja se stavlja u košulju i to bi trebao biti rimski kolar. A znamo da kolar mora ići oko cijelog vrata.
      Pazite, te stvari mogu biti itekako opasne. Svatko tko nosi reverendu, onda je šizmatik, heretik i otpadnik ili jednom riječju: lefebvrovac!
      Zašto tu ne bismo smjeli reći: tipični katolički je svećenik samo onaj koji nosi reverendu! Ne, ne, to ne ide jer ćete po cijeloj Zapadnoj Europi, kada god susretnete svećenika u reverendi odmah moći pretpostaviti da je svećenik Bratstva sv. Pija X. ili neki svećenik prijatelj Bratstva ili iz neke zajednice koja je nastala iz Bratstva.
      Ja godinama nikada nisam sreo nekoga drugoga u reverendi. Eventualno koji Poljak na proputovanju, ali i to sve rjeđe.

      Inače, mislim da sam od prvih koji su upotrijebili ovaj izraz. neokonzervativci. Ne znam baš da je nastao u tradicionalnim krugovima. Zahvaljujem svima onima koji su se kasnije priključili. Dobro je da smo neokonzervativnoj zalutaloj braći otvorili oči i pokazali im koliko su providni - daj Bože da malo porazmisle o svojoj duhovnosti, teologiji i ponašanju.

      Kikii

      Izbriši
    10. I ne zaboravimo jednu stvar - sve je više zbunjenih vjernika i svećenika. Možda mi lefebvrovci najmirnije spavamo: prvo, priznajemo Svetog Oca, molimo se za njega i poštujemo sve one odluke koje ne štete Tradiciji.
      Ne očekujemo previše od njega - jer je bjelodano da je posrijedi slabi papa - pa nema nekih posebnih razočarenja.
      Ja primjerice ne slušam više Radio Vatikan - tijekom pontifikata Benedikta XVI. gotovo svaku večer - ionako ne gledam puno televiziju, ne čitam dnevni tisak pa se ne živciram i ne sablažnjavam kao mnogi drugi koji su primjerice Ivana Pavla kovali u zvijezde itd. Sve u svemu, očekujem da Gospodin Isus Krist otpočne protuofenzivu protiv modernizma. Ne zaboravimo - to može po Kristovu nalogu pokrenutii samo jedan Rimski Prvosvećenik. On je glava Crkve, on je Kristov Namjesnik. Samo je njemu povjerena Crkva. Mi možemo čuvati Tradiciju u Hrvata i to je to. I čekati papu koji će vratiti pravovjerje.
      Međutim, toliko je uplašenih vjernika i osobito mlađih svećenika koji su počeli celebrirati tijekom pontifikata Benedikta XVI. Tu je izbila prava panika. Ima ih dosta koji u kanonu spominju i papu Franju, ali i papu Benedikta. Antonio Socci, veliki katolički intelektualac, kao da je poludio. Govori da se papa Benedikt odrekao samo vršenja papinske službe. Messori je također imao slične ispade. O svećenicima i časnim sestrama koji javno govore o lažnom proroku da i ne govorim. Ima ih već hrpa.
      Kako vrijeme ide dalje, širi se panika i zbunjenost.
      "Tko sam ja da sudim" - strašna rečenica. Jedan od sljedećih papa će morati pojasniti puno stvari vjernicima inače će zbilja izbiti kaos.
      Neokonzerve će još samo kratko vrijeme moći glumatati. Pretpostavljam da će ih onda većina prijeći u moderniste.
      Nadam se da će barem jedan dio ponovno pronaći Tradiciju i nauk svoje Crkve.
      vrijeme je u kojem valja puno moliti: inače, za križarsku vojnu svete krunice izmoljeno je 6 milijuna krunica. Najviše azijski Distrikt - oko dva milijuna. I naših tisuću hrvatskih pridodano je konačnom broju.
      Barem toliko da izbjegnemo Božju kaznu.

      Kikii

      Izbriši
    11. Ja sam izmolila i prijavila 847 krunica.

      Gertruda

      Izbriši
    12. Možda je došlo do pogreške u evidenciji. Mislim je izmoljeno više do tisuću. Na poziv Bloga CR se možda nisu prijavile sve izmoljene krunice.

      Izbriši
    13. Odlično, Gertruda, molite za tri osobe! Bog Vas blagoslovio!+

      Izbriši
    14. Na blogu Christus Rex se pojavio III.članak Jeana Ousseta. to je čovjek koji nevjerojatnom lakoćom razotkriva sve namisli neprijatelja Crkve. Kad čovjek shvati rad Pete kolone, koja je danas aktivnija nego ikada - nisu to teorije zavjere, to može prokužiti i pučkoškolac - onda biva jasnije odakle ovoliki napadi na Tradiciju. Uvijek brzi, oštri, nemilosrdni. Uvijek se ponavljaju, nema posustajanja. Uvijek dolaze iza kulisa, povlače se konci, a marionete plešu. Nerijetko i neokonzervativne marionete. Molimo se da nikada ne budemo marionetama protucrkvenih, antikristovskih snaga i da im razotkrijemo želje i zle naume!

      Kikii

      Izbriši
    15. Jeana Ousseta. to je čovjek koji nevjerojatnom lakoćom razotkriva sve namisli neprijatelja Crkve.
      nisu to teorije zavjere, to može prokužiti i pučkoškolac

      Pučkoškolac Jean Ivica Ousset

      Izbriši
  4. Ako sam dobro shvatio ključno je prepoznati i korigirati neokonzervativno ponašanje... da ne bi bilo shvaćeno kako se radi o etiketiranju ;)

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Nedavno sam negdje pročitao i izraz kriptolefebvrizam ili tako nekako. Postoji li kakva suvisla definicija o čemu bi se zapravo radilo? Prije nego li se upustim u vlastite izvode i analize. Łongin

      Izbriši
  5. Uz prethodni komentar, u kontekstu "negdje pročitao" radi se o Splendorovom postu protiv etiketiranja. Dakle, prema Splendorovu mišljenju, može se stvoriti zaključak kako bi kriptolefebvrizam zapravo bio etiketa, a ne definicija ili, barem, u najboljem slučaju više etiketa, a manje definicija. http://splendordomini.blogspot.com/2014/07/protiv-etiketiranja.html
    Łongin

    OdgovoriIzbriši

Upute za komentiranje

Kako bi se razlikovali sugovornici, obavezno koristite neko ime ili nadimak koji možete dodati i na kraju komentara. Potpuno anonimni komentari najčešće se brišu.

Nijedan komentar objavljen na ovom blogu ne podrazumijeva ni u kojem stupnju prihvaćanje od autorâ ovog bloga mišljenja koja su u komentaru izražena.