Duhovna lirika utorkom 11

Đuro Sudeta

VJEČNA ŽRTVA

U polumrake sive ja sam znao
pred Tebe stati i gledati u Te –
to lice blijedo i te ruke žute
Tvoj udes bijedan i Tvoj udes zao.

Ublažit htjedoh Tvoje boli krute,
što svijet ih Tebi za nagradu dao
i tražih riječi, kojima bih pao
pred noge Tvoje i te boli ljute.

Al nisam mogo ni uzdaha smoći
nit suza poput tužne Magdalene;
gledahu mrtvo moje oči zdene,

A ti si zvao, zvao bez pomoći
daleko negdje s Gogote u noći
ponovno opet, umiruć rad mene.

Gostujući autor - Čitav Koncil!

Čitav Koncil!

Eduard Habsburg-Lothringen (*)

Moram prije svega priznati neugodnu činjenicu. Nikad dosad nisam čitao koncilske tekstove. Već sam 45 godina katolik a da nikad nisam uzeo u ruke službeno njemačko izdanje Zbirke Dokumenata II Vatikanskog Sabora, 776 stranica, priređenih i komentiranih od K. Rahnera i H. Vorgrimlera – a kamoli da ih temeljito proučim. No kad su strogi glasovi medija sve glasnije stali od Lefebvrovaca zahtijevati bezuvjetno prihvaćanje čitavog Koncila prije nego predju preko praga Katoličke Crkve, počeo sam se nekako neugodno osjećati. Tà ni sâm nisam bio siguran, da li bezuvjetno prihvaćam čitav Koncil. Je li moguće da ovih 45 godina zapravo nisam bio katolik, a da toga nisam bio svjestan? Moram li i ja zbog toga stupiti u neki dijalog s Rimom?

Približava se 50. godišnjica Koncila. I tako uzeh s police malo zaprašen svezak i počeh čitati. Prvo što mi je upalo u oči jest to da očito već priredjivači Zbirke nisu Koncil bezuvjetno prihvaćali. U svojim uvodnim tekstovima , a posebno u pogovoru o pokoncilskom razvoju, Rahner i Vorgrimler uzimaju sebi maltene pontifikalno pravo da neke tekstove uzdižu u nebesa a neke metu pod tepih. Ovo posljednje doduše u pristojno-znanstvenom tonu ali počesto uz teško sakrivenu ljutnju. I onda mi je pala na pamet primjedba jedne austrijske TV-novinarke, kako postoje neki koncilski tekstovi koji su 'uneseni, da bi se zadovoljila tradicija', preko tih tekstova se mirno može prijeći, a držati se treba onih koji 'dišu duhom otvorenosti'. Ni ona nije prihvaćala čitav Koncil.

A onda je došlo olakšanje: većina tekstova mi je zvučala posve normalno, onako, kako sam i sam vjerovao. Ipak mi ne bi bilo teško prihvatiti sav Koncil. Tu su bili jasni stavovi o svećeničkom celibatu, kontracepciji... Čekaj malo, rekoh, znači li da svi oni koji diskutiraju o celibatu ili zagovaraju pilulu, zapravo ne prihvaćaju Koncil u svoj njegovoj punini? Jesu li oni svega toga svjesni?

Ipak bilo je mjesta koja su i mene zasmetala. Kao čovjeka naviklog na twitter i SMS-okoliš jako su mi daleko tekstovi kao 'Radost i nada'. Tu se u zagrljaju sa svijetom i Modernom nalazi mnogo, s oproštenjem, lijepih riječi i lijepih priča. One-world-romantics 60-ih godina. Ako vidim da mogu preskočiti čitavo poglavlje a da ništa bitno nisam izgubio, postajem nervozan. Uopće nisam siguran, stojim li iza svih dijelova tog dokumenta. Znači li to, da ja ne prihvaćam Koncil kao cjelinu?

Još ni izdaleka nisam dovršio čitanje, a postavljaju mi se mnoga pitanja. I dobro je tako. A što je s Vama? Kada ste Vi skroz pročitali koncilske dokumente? Ako je ovaj moj komentar malo uzdrmao Vašu bezbrižnost, onda je sada možda pravi čas uzeti s police Zbirku koncilskih dokumenata. To će Vam koristiti.

(*) Eduard Habsburg-Lothringen, pripadnik tzv. češke grane obitelji Habsburg. Dr. teologije, romanopisac, novinar, press-referent biskupije St. Pölten.

Komentar je prvi put objavljen u Die Tagespost 10.07.2012 br. 82, str. 7

Prijevod i komentar K.V.

Što se slavi?

Sa stranice Katoličke Tiskovne Agencije Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine:

Liturgijsko slavlje u povodu 20. obljetnice najvećeg masakra nad bosanskim Hrvatima-katolicima

U selu Briševo, nekadašnjoj filijali župe Stara Rijeka kod Ljubije, u srijedu, 25. srpnja 2012. predvodio je banjolučki biskup mons. dr. Franjo Komarica koncelebrirano Misno slavlje u ponovno izgrađenoj u ratu spaljenoj spomen-crkvi posvećenoj svetim apostolima Petru i Pavlu. Misa se slavila u povodu 20-te obljetnice masakra 67 domaćih vjernika-civila, od djece do staraca. Zajedno s biskupom Komaricom koncelebrirali su domaći župnik i dekan preč. Iljo Arlović, župnici iz Prijedora vlč. Marijan Stojanović i Sanskog Mosta fra Ivica Matić te voditelj HKM iz Innsbrucka vlč. Mario Oršolić. Osim šestorice bogoslova na Misi je sudjelovalo oko 400 vjernika, većinom pristiglih iz Hrvatske, te Slovenije, Austrije i Njemačke, gdje žive nakon progonstva iz vremena domovinskog rata. Bili su nazočni također i veleposlanik Republike Hrvatske u Bosni i Hercegovini Tonči Staničić, generalna konzulica RH u Banjoj Luci Dunja Jevak, pomoćnica ministra za izbjeglice i raseljena lica u Vladi RS Marija Rapo te dr. Azra Pašalić predsjednica Skupštine općine Prijedora.

Biskup Komarica je zahvalio svim nazočnima, što su svojim dolaskom na Misno slavlje za pobijene katolike Briševa i Stare Rijeke „pokazali svoje humano, kršćansko lice“. Podsjetio je najprije na dramatičnu činjenicu uništavanja čovjeka osobito tijekom prošlog 20. stoljeća, u kojem je ubijeno 200 milijuna ljudi, a takva se praksa nastavlja i u ovom stoljeću. Napomenuo je da se „ovoga dana svih proteklih godina okupljamo da molitvama za duše nedužno ubijenih 67 katolika i katolkinja ovoga sela Briševa i Stare Rijeke izrazimo dužnu zahvalnost za njihovu vjernost Kristu i njegovoj Crkvi sve do njihove nasilne, mučeničke smrti“. Pozvao je nazočne, osobito rodbinu ubijenih, da „dadnu istinita svjedočanstva o ubijenim članovima svojih obitelji, svoje rodbine te svoje župe“, te da mole i za obraćenje njihovih ubojica, čija imena su dobro poznata i „najodgovornijim ljudima u ovoj općini, entitetu i državi“. Upozorio je da se „svi oni naši sugrađani i suvremenici, koji preziru ove nevine ubijene žrtve, kojima nije stalo ni do istine o njima, ni do pravde nad njihovim zločincima, ni do praštanja i pomirenja među nama preživjelima, svrstavaju u tabor onih koji preziru Boga i zato su u trajnoj opasnosti da i dalje bezobzirno gaze brata čovjeka“.

Pozvao je na praštanje zločincima koji su nedužne katolike te i okolnih župa zajedno s njihovim svećenicima ubijali, mučili i protjerali iz njihova kraja, te na molitvu Bogu „kako se više ni jednom selu, ni jednoj župi, ni jednom narodu ne bi desilo što se desilo nesretnim zločincima ovog strašnog zločina na Briševu, najvećeg pokolja katolika Hrvata u jednom danu u cijeloj napaćenoj i Abelovom krvlju natopljenoj našoj domovini BiH“.

Na kraju Misnog slavlja župnik Arlović je pročitao imena 67 ubijenih Briševljana sa spomen ploče u crkvi, a biskup Komarica je predmolio molitve za pokojne. Veleposlanik Staničić je u ime predsjednika RH Josipovića položio vijenac uz križ među imenima ubijenih. Nakon mise je pred okupljenim narodom pročitao pismo predsjednika Josipovića rodbini ubijenih.

Od oko 400 predratnih katolika Briševa danas još uvijek nitko ne živi u tom „zbirsanom“ selu. A od preživjelih nije se još nitko definitivno vratio. Do sada su samo tri obitelji vlastitim sredstvima uspjele izgraditi svoje porušene kuće. (kta/tabb)

Počivali u miru Božjem!

Sa stranica Informativne katoličke agencije-e:

Dva mladića, fra Karlovi nećaci, na izlazu iz crkve dijelili su spomen-sličice, na kojima piše: "Hvala Ti, Bože, što si mi dao život, što si me učinio svojim svećenikom, što si mi dao doživjeti 70. obljetnicu misničkoga ređenja i što sam u 70 svećeničkih godina prikazao 27.550 sv. misa! Bisernu sv. misu 1942. - 19. srpnja - 2012. proslavih u Makarskoj - Fra Karlo Jurišić, franjevac."

Čestitamo!
(sva podcrtavanja su moja)

Duhovna lirika utorkom 10

Antun Branko Šimić

RASPEĆE

I dokle ispod prvih udaraca čekićem u čavle
na križu tijelo čovjekovo poče da se uvija i svija
i stenje
službenici ukočeno sjeđahu na konjima
u pažnji da se čin po propisima svrši

Tek kada čovjek s križa jednom, dvaput kriknu
i onda (prestav biti čovjek) divlje riknu
usplahireni konji počeše se dizati u propanj

I nasta metež, u kojem se izmiješaše i konji i ljudi

U konjsku njisku (na ljudsku nalik vrisku)
rik raspetoga rasijecaše zrak
i neki spaziše da nebo potamni i da mu
križati počeše.

Vojnici oko križa moraše se požuriti
Završiše svoj poso naglo. Čovjeka raspeše.

I odmah zatim
konji hitro službenike odatle odniješe
i za njima se rulja srljajući u grad surva.

S njom i noć stiže. Po Jeruzalemu
glas o tom što se zbilo poče da se širi.

1921.

Gostujući autor - Tradicionalna misa u srcu Pariza

Htjela sam s vama podijeliti nekoliko dojmova s tradicionalne mise na kojoj sam prisustvovala u crkvi Saint Nicolas du Chardonnet u Parizu.

U jednoj od najpoznatijih pariških četvrti, poznatoj po sveučilištu i velikom broju studenata koji ondje borave, tzv. Latinskoj četvrti, nedaleko svima poznate Sorbone, nalazi se velika crkva građena u skladu s tradicionalnim katoličkim arhitektonskim načelima. Potječe iz 13. st. i doista, kako negdje kaže bl. Ivan Merz, kada uđeš u njezinu glavnu lađu i iznad sebe vidiš prozore ukrašene vitrajima s likovima svetaca, kada pred sobom vidiš bogato urešeni oltar s upaljenih šest svijeća spremnim za svečanu (veliku) misu, kada vidiš pokrajnje oltare i odsjaj svijeća, kao da te taj ugođaj prenese u neku drugu, nezemaljsku dimenziju, koja te potiče na misli o vječnosti.

Upravo je takav ugođaj bio prošle nedjelje, 15. srpnja, u crkvi Saint Nicolas du Chardonnet, koja je dom i okosnica jedne od većih tradicionalnih župa u svijetu i, općenito, centar Svećeničkog bratstva sv. Pija X. u Francuskoj. U njoj se svakodnevno moli časoslov i prikazuje sveta misa, a nedjeljom i nekoliko njih.

Osjećaj koji sam imala kada sam prvi put i sama došla u crkvu bio je kao da sam se vratila u vrijeme prije Koncila i ušetala u pravu župnu zajednicu, odlično organiziranu, u kojoj ima obitelji s djecom, školaraca, mladih, starijih – ukratko: ljudi svih generacija. Danas se takva tradicionalna zajednica, nažalost, rijetko može iskusiti. Već s ulaza u crkvu, izvana, može se osjetiti neki obiteljski, poznati osjećaj: zvona jednakim ritmom odzvanjaju u metežu Latinske četvrti, ljudi se skupljaju i polako ulaze, djeca se igraju i trče. A unutra: mir, tišina, ljudi u molitvi, neki sjede, neki kleče, žene glava pretežito pokrivenih velom, tu i tamo koje dijete oponaša stav roditelja koji pobožno mole.

Misa započinje u 10.30 sati; svečana, s orguljama, zborom i šest ministranata. Ulazi procesija za zlatnim križem uz svečani zvuk, a zatim slijedi kađenje i čitav skup obilježja koja danas, nažalost, ne nalazimo uvijek na misi: gregorijanski napjevi, svećenikovi brojni znakovi križa i poklecanja, prenošenje misala sa strane oltara na stranu poslanice, nakloni glave od strane vjernika... Još jedan od tih "ostataka prošlosti" vidi se prilikom propovijedi: u pratnji dvojice ministranata, svećenik skida manipul i odlazi do katedralne propovijedaonice koja se nalazi usred crkve; uspinje se, čini znak križa i započinje riječ upućenu na izgradnju vjernicima. Jednako je tako i završava – znakom križa. Najsvečaniji trenutak je, dakako, pretvorba, nakon koje slijedi pričest koju dijele dvojica svećenika. Mnogo se ljudi pričešćuje, a crkva je puna. Očita suprotnost tolikim francuskim crkvama i župama koje su ili zatvorene ili otvorene samo nedjeljom, ali vrlo rijetko ispunjene, i to gotovo nikada mladima. U crkvi se osjeća neka pobožnost, mnogi nakon pričesti kleknu na mjesto i ostanu u molitvi do zatvaranja svetohraništa, pjevaju se pjesme u kojima sudjeluje i narod, ponekad izmjenično sa zborom.

Nakon mise, pozdravi ljudi koji se poznaju, prodaja knjiga i misala, zadržavanje ispred crkve uz viku djece i glasove Parižana i turista koji ispijaju kavu u nekim od brojnih malih kafića Latinske četvrti. Zvona i dalje jednoliko zvone, baš kao kod pretvorbe; njihov zvuk smiruje uznemirenu parišku svakodnevicu. Nedjelja je.

***

Hvala našoj čitateljici na ovom lijepom opisu, a tko želi vidjeti i čuti djelić ugođaja za svečane nedjeljne mise u ovoj crkvi, može se poslužiti i ovom video snimkom od prije nekoliko godina.

Tu i tamo

***

Dvije arhivske stranice koje bi vas mogle zanimati:
Catholic Herald - arhiv članaka ovog britanskog katoličkog tjednika proteže se sve tamo od 1935. godine i pretraživanje je kvalitetno napravljeno,
British Pathé - velika količina arhivskih video materijala (upišite npr. "catholic" u tražilicu i postavite vremensko razdoblje po izboru).

***

Prošli tjedan započela je peta sezona serije Breaking Bad (mislim da je kod nas naslov preveden Na putu prema dolje). Bez obzira sviđala vam se ili ne, vjerojatno najkvalitetnija serija u zadnjih desetak godina. Meni je interesantna i pogledao sam sve epizode do sad, ali Marko smatra da je previše nemoralna, uglavnom zbog nasilja. Sadržaj u jednoj rečenici: radi se o moralnom propadanju srednjoškolskog učitelja kemije koji se saznavši da ima rak okreće proizvodnji droge ne bi li tako financijski osigurao svoju obitelj za budućnost. Puno živopisniji sažetak pogledajte u ovom uvodu u sedmu epizodu druge sezone. Ako ste pogledali koju epizodu, što vi kažete?

***

Ako Breaking Bad nije po vašem ukusu, a pogledali ste one naše stare preporuke, dobra stranica s kvalitetnim recenzijama filmova je Decent Films Guide. Siguran sam da ćete naći nešto što vam odgovara!

***

Ukazali su mi, pa i ja vama ukazujem na seriju članaka pod naslovom Slika Boga i čovjeka u duhovnosti Benedikta XVI. koja još nije završena, a do sad objavljene tekstove naći ćete ovdje: 1. dio, 2. dio, 3. dio. Autorica je dr. phil. Helga Böse koja se obratila na katoličku vjeru iz protestantizma, a kratko razmišljanje o tome što ju je nadahnulo i gdje se pronašla pročitajte također na portalu bitno.net. Samo jedna misao zlata vrijedna da vas potakne pročitati ovaj autobiografski članak:

Prije mog obraćenja postkoncilski oblik Mise činio mi se čisto dobrim: on nije ometao moju protestantsku pobožnost, a u pričesti ionako nisam htjela sudjelovati, za razliku od mnogih današnjih protestanata. Ali tada sam upoznala i zavoljela staru, tradicionalnu Misu.

***

I ćorava koka pogodi zrno, evo kako je jedan ateist dobro uočio nesklad liturgije i propovijedanja koji se otada samo drastično pogoršao (jer se liturgija strmoglavila, a propovijedanje ispraznilo od sadržaja):

Rome, indeed, has not only preserved the original poetry in Christianity; it has also made capital additions to that poetry—for example, the poetry of the saints, of Mary, and of the liturgy itself. A solemn high mass must be a thousand times as impressive, to a man with any genuine religious sense in him, as the most powerful sermon ever roared under the big-top by a Presbyterian auctioneer of God. In the face of such overwhelming beauty it is not necessary to belabor the faithful with logic; they are better convinced by letting them alone.

Preaching is not an essential part of the Latin ceremonial. It was very little employed in the early church, and I am convinced that good effects would flow from abandoning it today, or, at all events, reducing it to a few sentences, more or less formal. In the United States the Latin brethren have been seduced by the example of the Protestants, who commonly transform an act of worship into a puerile intellectual exercise; instead of approaching God in fear and wonder these Protestants settle back in their pews, cross their legs, and listen to an ignoramus try to prove that he is a better theologian than the Pope. This folly the Romans now slide into. Their clergy begin to grow argumentative, doctrinaire, ridiculous. It is a pity. A bishop in his robes, playing his part in the solemn ceremonial of the mass, is a dignified spectacle, even though he may sweat freely; the same bishop, bawling against Darwin half an hour later, is seen to be simply an elderly Irishman with a bald head, the son of a respectable saloon-keeper in South Bend, Ind. Let the reverend fathers go back to Bach. If they keep on spoiling poetry and spouting ideas, the day will come when some extra-bombastic deacon will astound humanity and insult God by proposing to translate the liturgy into American, that all the faithful may be convinced by it.

Blaženi kardinal Newman rekao je sličnu stvar nešto suzdržanijim stilom.

***

I za kraj, možda se pitate kakva je to slika na vrhu ovog posta. To je stranica iz molitvenika koji je vlasnica Denise Poncher dobila najvjerojatnije kao svadbeni poklon. Denise je prikazana kako kleči s molitvenikom u ruci, a prilazi joj smrt koja nosi četiri kose. Smrt sa svojim groznim smiješkom i crvljivim tijelom gazi preko tri trupla i ne zaustavljajući se prilazi Denise koja je mirno očekuje jer se spremila molitvom i sakramentima, prije svega redovitom ispovijedi. Pogledajmo još jednom Deniseino lice izbližega i zapitajmo se jesmo li i mi spremni.

Duhovna lirika utorkom 9

Mate Balota

VELIKI ČETVRTAK

Zamukla su zvona, Bog u grob položen.
Poli svetega Antona
kleče i mole se lica skrušena i bona.
Velike sviće gore, tote je Božji grobac složen.

Prid crikvom na suncu se blište kandeliri,
ča dica hi svitlaju,
da se za svece sjaju.
A tamo doli u brajdah pastir na duplice sviri.

U podne frčajka klepeta, mali zvonarov frča sve do žulja,
š njin gredu dica uko sela
i svaki sebi palicu dela.
Po hižah gori kandeja domaćega ulja.

U crikvi prid grobcem mati misli na sina,
a sama ne zna, ko je mrt ali živ,
ma svaka mati zna da njeji sin nikad kriv,
za zdravlje njegovo i duši mu spas, moli Gospodina.

Zakon o medicinski pomognutoj oplodnji

Konačni prijedlog zakona o medicinski pomognutoj oplodnji po svome sadržaju i naravi duboko je nemoralan i nehuman, a njegovo bi provođenje dovelo do nepredvidljivih posljedica za hrvatsko društvo. (iz Izjave Stalnoga vijeća HBK o konačnom prijedlogu Zakona o medicinski pomognutoj oplodnji)

Odgovarajući pozivu hrvatskih biskupa, vjernici Zagrebačke nadbiskupije u organizaciji Hrvatskog katoličkog zbora MI pozivaju na molitvu, post i pokoru ...
U petak, 13. srpnja, na dan glasovanja, pozivaju se vjernici katolici da poste i prikažu žrtve za saborske zastupnike i Domovinu Hrvatsku. (izvadak)

Više o prijedlogu zakona pročitajte iz Službenog priopćenja za javnost građanske inicijative "I ja sam bio embrij" ili iz Izjave Hrvatskog katoličkog liječničkog društva.

Iz usta djece i dojenčadi izvodiš, Bože, sebi hvalu usprkos svojih neprijatelja. (usp. Ps 8,3, iz ulazne pjesme na dan svetih Mladenaca/Nevine dječice)

Molitva pape Benedikta XVI. za život

Gospodine Isuse,

ti svoju Crkvu i ljudsku povijest vjerno pohađaš i ispunjaš svojom Prisutnošću; ti nas u predivnome sakramentu svoga Tijela i Krvi činiš dionicima božanskoga života i daješ nam predokus radosti života vječnoga; tebi se klanjamo i blagoslivljamo te. Prostrti pred tobom, Vrelom i Ljubiteljem života, stvarno prisutnim i živim među nama, žarko te molimo:

Probudi u nama poštovanje prema svakomu još nerođenom ljudskom životu; učini nas sposobnima da u plodu majčine utrobe opazimo divno djelo Boga Stvoritelja; oraspoloži naša srca za velikodušno prihvaćanje svakoga djeteta koje započinje živjeti.

Blagoslovi obitelji, posveti sjedinjenost supružnika, učini plodnom njihovu ljubav. Svjetlom svoga Duha prati odlučivanje zakonodavnih tijela, kako bi narodi i nacije priznali i poštovali svetost života, svakoga ljudskog života. Vodi rad znanstvenika i liječnika, da napredak pridonosi cjelovitomu dobru osobe te da nitko ne trpi potlačenost i nepravdu. Daruj stvarateljsku ljubav upraviteljima i gospodarstvenicima, kako bi znali pronaći i promicati primjerene uvjete, da bi se mlade obitelji mogle radosno otvoriti rađanju nove djece. Utješi supružnike koji trpe, zbog toga što nemaju djece i u svojoj se dobroti za njih pobrini. Odgajaj sve ljude da se skrbe za siročad ili napuštenu djecu, kako bi mogla osjetiti toplinu tvoje Ljubavi i utjehu tvoga božanskog Srca.

S Marijom, tvojom Majkom, velikom vjernicom, u čijemu si krilu uzeo našu ljudsku narav, od tebe, našega jedinog istinskog Dobra i Spasitelja, molimo snagu, da bismo ljubili život i služili mu, iščekujući da živimo uvijek u tebi, u zajedništvu Presvetoga Trojstva. Amen.

Bazilika sv. Petra u Vatikanu, 27. studenoga 2010.

Duhovna lirika utorkom 8

Mate Balota

VELIKA SRIDA

Mokro je i mrzlo, probija sve do kosti
pomalo daždi, i sve je puno vode, sniga i blata,
moravske oštre zime do guta imamo dosti,
u hiži prez ognja sidimo nas dva pustosvata.

Govore da već je proliće, ma nan je zima u duši.
Ki zna, kako je tamo, di more bije litice,
di stara baba lonce zida od gnjile i na podu pod krovom hi suši,
ma, su li već tamo lihe zelene i pupe puštile mladice.

Ljudi misle danas na crikvu. Tamo su črni oltari.
Na zvoniku prid njon će zadnje zvono zvoniti.
Večer u crikvu te dojti svo selo, mladi i stari,
naše matere tamo za nas te Boga moliti.

U koru te sisti pivači, dugi te psalmi se vući
zvonari te sviće utrnuti, do zadnje, jenu po jenu.
Pak će i zadnja se skriti i dica te banke potući
i više od jedan prut te udriti staru kakovu ženu.

Batuškar već je gotov. Noć je u selu, i bura,
divojke gube se po puti, za njima uženje se tišću,
pune su ulice tamo kud grede lipa kakova cura,
dupli Vazan je za mlade, neka se ljube i stišću.

Po hižah ognji gore, još se prede i plete
i kuju ženidbe i piri, do nike kasne dobe,
Oj, da nan je sada tamo, u ove dane svitle i svete,
popiti buka vina iz naše stare konobe.

Gostujući autor - Sveti Ivan Zlatousti (1)

Mr. sc. Andrej Čebotarev ljubazno nam je dopustio da prenesemo njegove tekstove o sv. Ivanu Zlatoustom koji su bili objavljeni u više nastavaka u glasniku grkokatoličke crkve sv. Ćirila i Metoda u Zagrebu. Donosim ih u dijelovima, ali spajajući neke nastavke u jednu cjelinu.

Teologija sv. Ivana Zlatoustoga 

1. ŠTO ODLIKUJE SV. IVANA ZLATOUSTOGA KAO TEOLOGA ?

* Blagodat usta tvojih zasjala je kao svjetlost ognja i prosvjetljila je svijet.
Ne tražeći riznice srebroljublja, pokazala nam je visinu smirenosti ukazanu po tvojim riječima. Oče Ivane Zlatousti, moli Riječ - Krista Boga - spasitelja duša naših. (Tropar)

Od nebesa si primio božansku blagodat, i od tvojih usana svi koji učimo
klanjati se u Trojici Jedinome Bogu Ivane Zlatousti sveblagi, uzoriti, dostojno te hvalimo, jer ti si naučitelj koji nam božansko objavlja. (Kondak)

Sve ocjene i mišljenja o svetome Ivanu Zlatoustome koje su izrekli najbolji teolozi, znanstvenici, ljudi vjere i duboke pobožnosti, pa čak i sami sveci i mučenici, ne mogu se po dostojanstvu izjednačiti sa sveopćom ocjenom koju formulira sveta Crkva kroz svoje liturgijske tekstove. Stoga seriju napisa o Ivanovoj teologiji započinjemo troparom i kondakom koji jezgrovito izlažu stav Crkve prema bogoslovlju ovoga naučitelja istinske vjere i čestitosti te ujedno otkrivaju tajnu imena tj. nadimka kojega je ovaj svetitelj prema općem shvaćanju zasluženo stekao. Čitatelji našega „Glasila“ mogli su u tri posljednja nastavka pročitati kraći osvrt na život ovoga - i u Istočnom i u Zapadnom dijelu crkve izuzetno štovanoga naučitelja vjere, dok ćemo se u nizu koji počinje ovim brojem pobliže upoznati sa samim njegovim naukom, koji ni nakon 1600 godina nije izgubio ni svježinu ni aktualnost.

Sveti Ivan Zlatousti je najpopularniji teolog na kršćanskom Istoku. Njegova djela su u usporedbi s drugima najrasprostranjenija u narodu, njegovo se ime najčešće čulo u propovijedima. On je jedini svetac koji se slavi čak i na sam dan Uskrsa, jedini kojemu se pjeva tropar poslije uskrsnih stihira i čitanja njegove Uskrsne pouke. Najveći je kršćanski egzeget. Protumačio je skoro cijelo Sveto Pismo - Stari i Novi Zavjet. Tumačio je proroke kao prorok, apostole kao ravnoapostolni, a Evanđelja, prema usporedbi jednog askete i teologa, kao „peti evanđelist“. Oni koji su dublje prionuli proučavanju Riječi Božje činili su to stoljećima po Zlatoustovim tekstovima ili spisima autora koji su ga zbog prikladnosti skraćivali.

Sveti Ivan Zlatousti kao vrhunski teolog nije samo apstraktni mislilac. Njegova djela Crkva je iznijela u središnjicu svoga propovjedanja ne samo zato što je bio naučitelj vjere, nego i čovjek Crkve i čovjek života. Nauk mnogih drugih svetih otaca, poglavito kršćanskog Istoka bio je (a većinom i danas) usmjeren na božanske sadržaje ili razmatranja života i borbe u okviru osobnoga bića, a tek ponekad okrenut na društveni život kao nešto izvanjsko. Sv. Ivan Zlatousti pak, naprotiv, ne može ni pomisliti, ni osjetiti ni jednu zapovijed i ni jedan događaj iz povijesti spasenja izdvojeno. On ih odmah povezuje s ljudskom zajednicom: s ljudima dobrima i lošima, bogatima i siromašnima, sretnima i nesretnima.

On se nije želio spasavati bez drugih ljudi. Njegova duša je zahvaćala unutarnju borbu između dobra i zla svih njegovih župljana i čitatelja, svih kršćana općenito. Sam je napisao: „Ja umirem svaki dan tisuću puta za vas, vaše grješne navike trgaju moje srce na sitne komade“. Time su na njega postale primjenjive riječi sv. apostola Pavla „suradnik Boga Iskupitelja“. Sv. Ivana Zlatoustoga ne možemo pobliže definirati kao druge svete oce. Što je on primarno bio? Tumač - asket ili dogmatičar - metafizičar, ili teoretičar – hermeneutičar ili utemeljitelj čestitosti crkvenoga poretka? Ta pitanja možemo postavljati o mnogim drugim svetim ocima, ali ne i o Ivanu Zlatoustom. On je univerzalni teolog, enciklopedičan po broju tema koje je obrađivao. Sv. Ivan, koji je toliko cijenio svećeničko ređenje, da je sve svoje osobne vrline izvodio iz čina ređenja, a ne iz vlastitih kvaliteta, istovremeno je bio protiv svake staleške isključuvosti, i smatrao da su na svetost pozvani svi bez izuzetka.***

Zanimljivo je, da sveti Ivan Zlatousti, od kojega je ostala zapisana velebna teološka ostavština (on sam nije pisao, nego su djela nastala kao bilješke njegovih slušača), smatra da bi bilo idealno ukoliko nam ne bi bila potrebna pomoć slova (tj. pisanih knjiga). Bilo bi bolje da nisu knjige ispisane tintom, nego naša srca Duhom (Svetim). Međutim, kako smo mi odbacili milost, tj. više nemamo čista srca da u njih Duh Sveti izravno upisuje Riječ Božju, onda nam ne preostaje ništa drugo osim pisanog teksta. Ivan Zlatousti podsjeća, da Bog nije nudio knjige starozavjetnim prorocima, a isto tako ni Krist nije apostolima dao ništa napisano. Umjesto slova (knjiga) obećao im je milost Duha Svetoga. „Duh Sveti, kojega će Otac poslati u moje ime, poučavat će vas o svemu i dozivati u pamet sve što vam ja rekoh.“ (Iv. 14, 26).
Sveti Ivan Zlatousti, kao najcjenjeniji naučitelj kršćanskog Istoka, stoljećima dobro je poznat i u zapadnom dijelu Crkve, kao možda ni jedan drugi autor s bizantskog prostora. Na taj način njegovo djelo služi crkvenom zbližavanju i ekumenskim stremljenjima. 27. studenog 2004. papa Ivan Pavao II. uručio je u bazilici svetog Petra u Rimu dijelove relikvija svetog Ivana Zlatoustog i Grgura Bogoslova carigradskom patrijarhu Bartolomeju I. Prigodom jubilarne 1600.-te obljetnice smrti sv. Ivana Zlatoustoga papa Benedikt XVI. šalje 10. kolovoza 2007. iz ljetnikovaca Castel Gandolfa prigodno pismo. Pod skromnim imenom „pismo“ (vatikanski mediji ga objavljuju kao lettere (tal.), lettre (fr.), carta (šp.), a sam Papa na njemačkom naziva Schreiben), krije se oko 25 kartica znanstvenog traktata popraćenog sa 68 bilježaka. O tome u slijedećem nastavku.

2. SVETI IVAN ZLATOUSTI U OČIMA PAPE BENEDIKTA XVI.

Izuzetno štovanje sv. Ivanu iskazao je papa Benedikt XVI. svojim „Pismom“ (Schreiben) prigodom 1600. Zlatoustovog jubileja. Sveti otac, sveopće priznat kao vrhunski teolog i sveučilišni profesor Joseph Ratzinger, vrstan je poznavalac helenističke kulture. Tekst koji ovdje skraćeno prenosimo možemo slobodno smatrati teološkim traktatom ili znanstvenom raspravom. Ona je podijeljena na uvod, dva poglavlja i zaključak. Svoj prinos Papa je temeljio na proučavanju Ivanovih djela, starih pisaca (Sozomena Historia ecclesiastica; Palladija Dialogus de vitae Ioannis Chrisostomi, Augustina Hipponskog Contra Iuliani libri sex, Theodoreta Cirenskog Historia religiosa i Sokratove Historia ecclesiastica), na novijim enciklikama i vlastitim govorima.

1. Uvod
U staroj kršćanskoj crkvi Sv. Ivan je značio plodonosni susret kršćanskog poslanja i grčke kulture koji je ostavio trajno djelovanje na crkve Istoka i Zapada. I sam život svetog biskupa i naučitelja je isto kao i učenje odjekivao je stoljećima i još i danas izaziva opće divljenje. Rimski pape su prepoznali u njemu živi izvor mudrosti za Crkvu, a njegovo je učenje posljednjih stoljeća privlačilo sve veću pozornost. Prije 100 godina Sveti otac Pio X. prilikom 1500. obljetnice Ivanove smrti pozvao je Crkvu da slijedi Zlatoustove vrline.

2. Život i služenje svetog Ivana
S obzirom da smo s biografijom sv. Ivana već upoznali čitatelje našeg glasila u tri ovogodišnja nastavka od svibnja do srpnja / kolovoza, ovo poglavlje nećemo izlagati da bi ostalo više prostora Papinoj ocjeni Zlatoustovog naučavanja. [vidi npr. ovo i ovo ili ovo, nap. TB]

3. Naučavanje svetog Ivana
Od 5. stoljeća Zlatousti se štuje u cijeloj Crkvi, Istočnoj i Zapadnoj, kao hrabar svjedok i zaštitnik vjere. Njegovo učenje i propovjednička djelatnost kao i skrb za svetu litugiju donijeli su mu već u starini priznanje crkvenih otaca i crkvenih naučitelja. Već u 6. stoljeću stiče kao priznaje nadimak „Zlatousti“ na grčkom „Chrisostomos“. O njemu piše sv. Augustin: „Pazi, Julijane, u koje sam te društvo uveo. Ovdje su Ambrozije Mediolanski (Milanski), ... ovdje Ivan Carigradski, ... ovdje Bazilije, ... ovdje ostali, i njihov čudesan sklad mora te potaknuti na razmatranja ... Oni sjaje u Katoličkoj crkvi proučavanjem učenja. Naoružani i zaštićeni duhovnim oružjem vode silovite ratove protiv pogrešnih naučavanja ...“

Vrijedan posebnog spomena je prinos sv. Ivana Zlatoustog pomirenju i punom zajedništvu kršćana Istoka i Zapada. Posebno je odlučan bio njegov prilog završetku šizme koja je razdvajala biskupsku stolicu Antiohije od Rima i drugih zapadnih crkava. U vrijeme svojeg posvećenja za carigradskog biskupa Ivan šalje poslanstvo u Rim papi Siriciju. Za potkrijepu svoga plana pridobio je i Aleksandrijskog biskupa. Papa Siricije odgovara dobrim željama Zlatoustome za njegovu diplomatsku inicijativu i time je šizma bila mirno okončana. Pred kraj svoga života, nakon svoga prvog progonstva i povratka u Carigrad, Zlatousti moli papu Inocenta kao i milanskog biskupa Venerija i akvilejskog biskupa Kromatija da pomognu prevladati razdore u carigradskoj crkvi. Ako, naime, jedan dio Crkve pati od rana, onda pati cijela Crkva. Papa Inocent je zaštitio sv. Ivana Pismom biskupima Istoka. Papa je podržao carigradsku zajednicu a Ivanovo skidanje s katedre smatrao nezakonitim.

Za Ivana se jedinstvo Crkve temelji u Kristu, Božanskoj Riječi, koji se očovječenjem sjedinio s Crkvom kao glava i tijelo: „Gdje je glava, tamo je i tijelo“ i zato „Ne može biti glava odvojena od tijela“ On je shvaćao da očovječenjem Božanske Riječi nije samo čovjekom postao, nego se također s nama sjedinio.

Za Ivana se crkveno jedinstvo, koje se ostvaruje u Kristu, iskazuje na poseban način u Euharistiji. Ivana su nazivali „učiteljem euharistije“ (Doctor eucharisticus) na temelju sveohuhvatnog i dubokog njegova učenja o presvetom sakramentu. On je naučavao da je sakramentalno jedinstvo euharistije temelj crkvenog jedinstva građenog u i po Kristu. „Zasigurno postoje mnoge stvari koje nas drže zajedno. Stol je svima postavljen ... svima je ponuđeno isto piće, ili, štoviše, ne samo isto piće, nego i isti kalež. Naš Otac, koji nas vodi nježnom ljubavlju, također je odredio da pijemo iz istoga kaleža, kao što to dolikuje dubokoj ljubavi.“

4. Zaključak
1600.-a obljetnica smrti Ivana Zlatouostoga pruža nam prikladnu mogućnost promicati njegovo proučavanje, otkrivati njegovo naučavanje i širiti njegovo štovanje. Želio bih posebno istaknuti, piše sveti otac Benedikt XVI., da sveti oci „u kojima odjekuje glas postojane kršćanske tradicije“ trebaju uvijek biti čvrsto polazište za sve teologe Crkve. Obraćanje njima (svetim ocima, op. prev.) znači okretanje izvorima kršćanskog iskustva da bi cijenili njihovu svježinu i čistoću. Što se može bolje poželjeti teolozima od ponovnog bavljenja koje otkriva baštinu mudrosti svetih otaca.

Svoj traktat („Pismo“) sveti otac Benedikt XVI. završava citatom samoga sv. Ivana Zlatoustog: „Koliko ćemo još dugo ostati u okovima sadašnje stvarnosti? Koliko će još dugo potrajati da ga se otresemo? Koliko dugo ćemo još zanemarivati naše spasenje? Dopustimo si razmisliti napokon, da ako nas Krist smatra dostojnima, dopustimo mu i našu zahvalnost što nas cijeni, ne samo našom vjerom, nego i našim djelima da bi stekli buduća dobra kroz milost i nježnu ljubav našega gospodina Isusa Krista. Kroz njega i sa njim Ocu i Duhu Svetome štovanje i čast, sada i uvijek. Amen.“

Sveti Ćirile i Metode, molite za papu, biskupe i svećenike!

Razmišljao sam da li komentirati ovih dana zbivanja vezana uz nova imenovanja u Rimu i slično, ali smatram da je danas, na blagdan svetih Ćirila i Metoda, zaštitnika našeg bloga, najprikladnije staviti ovaj izvadak iz članka p. Johna Hardona o mislima vlč. Geralda Fitzgeralda s temom Moliti za svećenike.

***

Zatim zapanjujuća izjava, ali utemeljena na vjeri. "Sva zvanja, sve proizlazi kroz Kristovo svećeništvo." Ali to svećeništvo nije samo činjenica koje se sjećamo iz prošlosti. Dakako, Krist je umro i zaslužio naše spasenje na Veliki petak. Ipak, njegovo svećeništvo nastavlja se i danas. On i sada komunicira milosti koje je osvojio za nas na križu. A glavni kanal ove komunikacije je Misna žrtva u kojoj koristi ljudska bića, svoje svećenike, kako bi dijelio blagoslove Kalvarije. "Krist sam na oltaru dolazi na Misu po rukama svećenika." Što, dakle, slijedi? Prema tome, "u jačanju svećenika jačate cijelu Crkvu." Drugim riječima, "ojačajte svećenika i ojačat ćete čitave temelje", iz jedne točke gledišta, odnosno "čitav krov", s drugog gledišta. Jednom riječju, "jačate sve u Crkvi." (J-9, str. 41).

Godinama prije nego je osnovao ijednu redovničku zajednicu, otac Gerald već je govorio ljudima istu stvar. "Sat za satom", rekao je, "negdje se uvijek prinosi Misa. I gdje god se Misa prinosi, zbog Onoga koji je prinosi, Bog po Misi postiže u svakom trenutku veću slavu nego što bismo je svi mi ostali, posinjena djeca, mogli oduzeti od Njega." To pruža drugi snažan motiv zašto vjernici trebaju moliti za svećenike, kako bi se osiguralo da će Bog biti neprekidno, i u najvišem stupnju, slavljen uprisutnjenjem Kalvarije.

Kako će molitva doprinijeti ovoj božanskoj hvali? Odvraćajući zloga duha koji vidi u Misi najveću prepreku svojoj demonskoj aktivnosti. "Stoga je Misa ono što je bitno, a to je razlog zašto ju je neprijatelj Božji pokušao uništiti koliko je mogao u vrijeme reformacije, i još uvijek pokušava ukloniti Misu i svećeništvo, svećeništvo i Misu" (B, 139 #566).

Đavao zna da svaka misa daje neizmjernu slavu Božanskom Veličanstvu koje mrzi. Stoga on čini sve u svojoj moći ne bi li zaveo svećenike u svoj tabor kako ne bi prinosili Misu, ili je prinosili rjeđe ili manje predano; bilo što kako bi spriječio da se Bogu daje slava, a duše primaju milosti koje teku iz Svete Misne Žrtve.

To je razlog zašto se katolici koji vjeruju ne čude kada im se kaže "uvijek morate u svom nutarnjem prihvaćanju Božje stvari, u radu za Božju stvar, uvijek nositi posebno mjesto u svojim molitvama i u svome srcu za posvećenje svećenika i svetost Mise." (B, 139 #566). Ovo dvoje ide zajedno. Svaka molitva za posvećenje svećenika, da ih se zaštiti od đavlove zloće je molitva za veću slavu Božju kroz Mise koje samo svećenici mogu prinijeti Nebeskom Ocu.

Već bi kratko razmišljanje trebalo posvijestiti vjerniku da "je svećeništvo zastrašujuće uzvišenje". To je razlog zašto "ne možete učiniti ništa više utješno Njegovom Presvetom Srcu, nego da molite za Njegovo svećenstvo, jer je ustanovljujući svećeništvo Bog povjerio svoju neokaljanu čast, svoje najdublje želje, na čuvanje stvorenju od gline." Među svetima, "sv. Terezija od Isusa je to znala i zato je odredila da molitve za svećenike budu prva dužnost njezine karmelske obitelji. Vjerni svećenik je Božja najveća utjeha, nevjerni svećenik izvor njegove najdublje tuge." (L.O.F.P., str. 228).

Duhovna lirika utorkom 7

Nikola Polić

VELIKI PETAK

Pastirica ta jutros što je stado gonila
Kod Križa se je triput prekrstila mlada:
Tišina svud je s brda put nebesa ronila
I smirila se šuma puna sjetnog hlada.

O podnevu nam nisu stara zvona zvonila
Jer muk i tuga gluha tornjevima vlada;
Bez cvrkuta je lasta s krova tud zaronila,
Nit s procvjetalih krošnja pelud žut ne pada.

I posjedaše žene na pragove kuća ‌–
Sve šute, spustiv glavu. Dvorom psi ne laju,
Po štalama ne muču teški volovi.

I prašina se slegla po plotovima vruća,
Kroz raspuknuta okna zrake sunca sjaju ‌–
U umornom se miru gube dolovi.

1915.