Puk nije poznavao svoje gospodarice; no veličina smrti žene i majke ganula je sva srca. Staro i mlado čulo je legendu o prevelikoj ljubavi i vjernosti grofičinoj - priča se ovila oko njenog imena otkad se znalo da je grofica Apolonija, prkoseći svim zaprekama i volji mogućnika, bila pošla da u tamnici živi sa svojim mužem. Ni njega, grofa Krste, nije godinama bilo u Kopru - ali još od vremenâ kad se je ratovalo oko Milja kraj Trsta mnogi se sjećaju prvog cesarskog vojskovođe koji je po darovnici samoga cesara bio postao i njihov zemaljski gospodin. Apolonija nije u očima puka bila samo ljubeća žena koja je i isti život svoj žrtvovala za dobro i pomoć muža svoga, poginuvši u sužanjstvu od bolesti koja ju je dugo mučila. U mašti puka ona je postala i sveticom i vilom - djeca su slušala priče starijih kako je divna i bogata žena, sa blagim i prekrasnim licem, imala u svom srcu žar nadzemaljski, žrtvovavši se do kraja. U Veneciji je mjesecima boravila uz muža, bolna ali hrabra, dok ju nije bolest prisilila da traži lijeka u vodama od Abana. Rastanak grofičin s mužem, na kraju tamnovanja u Torreselli, spominjahu svećenici u svojim propovijedima kao primjer kršćanske uzornosti u braku. I u Milan je grofica bila pošla za mužem - ali ondje ju je nemoć tako prikovala uz postelju da joj nisu smjeli ni reći što o muževu bijegu. Dok se je knez Krsto skitao po gorama da se dokopa pedlja slobodne zemlje, grofica je u Milanu ležala u sve češćim nesvjesticama. Dogorijevala je - i ugasnula je poput luči koja je bila dala sve svoje svjetlo. Jednostavna ljudska nevolja, tuga ljubavi, bolesti i smrti brišu sve granice čina i staleža - obična pučanka osjećala je u grofici, izmučenoj do smrti i sada mrtvoj, supatnicu vlastitih jada. Vremena su i onako nevoljna - u najbližoj blizini Kopra strepili su ljudi od turskih četa, koje su se zalijetale sve dovle odvodeći u roblje momke i djecu. A i rat, koji je, primirjem između cesara i kralja francuskoga ili pak između cesara i Sinjorije, bio jenjao, ostavio je teških tragova. Opet ove zime prijeti nestašica svega - narod je očajan i utječe se utjehi crkve. Sprovod Apolonije Frankopanske okupio je ljude i žene što se tiskaju oko crkve i ulaze da u polutami hladnoga jutra, u očigled lešine, isplaču i svoju tugu u molitvi i da u žalosti svoga gospodara nađu odjek vlastite nevolje.
A i sam sprovod primamio bi znatiželjnike, sve kad i ne bi o pokojnici tekla ona utješna i pobožna legenda. U Milanu tijelo je Apolonijino balzamirano solju i preneseno u Veneciju, otkud ga prate do kapele novigradske, posljednjeg stana grofičina. U crkvi koparskoj jutros je crna misa; mrtvo se tijelo blagoslivlje prije polaska u Novigrad, gdje će, u posebnoj grobnici, biti položeno na vječni počinak. Crkva je puna svijeta, ali se ne čuje ni glaska - crni ogromni katafalk u sredini pred oltarom zapovijeda opću šutnju i tišinu koja patri času kad se ljudi posljednji put praštaju s milim mrtvim. Na katafalku je lijes, uzak i gotovo djetinjski - pokojnica se pred smrt bila sasvim utanjila. Plašt od crne široke tkanine pokriva lijes, kojemu su na uzglavlje položene crne rukavice i tri sjajna crna pera – znaci dvorske časti pokojničine. Na sredini lijesa postavljen je križ sa rubinima, donesen sa lijesom iz Milana, a šest ogromnih lojanica čuva posljednju stražu.
Klečeći i moleći, gospoda Frankopani prate misu. Svita je njihova brojna - eno i iz Mletaka nekoliko gospode; a sasvim se ističu njemačka odijela rođaka iz grofičine domovine. Ženeu baršunu, u dubokoj crnini, odmah iza knezova Frankopanskih, to je gospođa Gjakobina Langova, Hrvatica Dragišićka. Kad je svećenik uzdigao glas da završi molitvu, Dragišićka je zajecala glasno. Muškarci se drže tvrđe - no kad sprovod treba opet krenuti iz crkve, vidi se kako gospodin knez Bernardin mora da rukom takne kneza Krstu, koji se nije podigao kako je kleknuo na početku crne mise. Povedavši djevojčicu za ruku, knez Krsto stao je s ocem čelo katafalka, dok su sluge skidali lijes da ga iznesu pred crkvu na nosiljku sa četiri crnim plaštevima pokrita konja.
Spremanje traje dugo. Iz crkve izlaze polako ljudi - sad su knezovi bliže puku i svatko može da ih se nagleda. I Bernardin i Krsto odjeveni su u crni baršun, sa visokim čizmama, bez ikakva uresa. Bernardin je niži od sina, sa uglatim ramenima, već postar, ali živo gleda oko sebe. Oko ne miruje ni čas - stari knez prati svaki pokret slugu; a koji put obraća se i k oltaru, otkud mu prilaze gospoda mletačka i njemačka. S njima i šapće tiho dok se sa škripom, koja buni svečanost časa, pod lijes meću skoljke, a sluge se poslovno vrzu od katafalka do crkvenih vrata.
Knez Krsto nije se ganuo sa svoga mjesta. U polutami crkve ni ne vide mu se, pod napola spuštenim vjeđama, oči - možda gledaju nekud u mračan kut ili u pod, blatan od čizama ljudi. Ruku s kapom spustio je uz bok i, ostavši s djetetom osamljen od kruga koji se je odmakao, kao da je zaboravio na sebe.
Ove sluge, koji s odveć buke spremaju lijes na skoljke, odnose dio njegova života. Knez nije čovjek meke ćuti; tvrda ga je ratna služba naučila da se ne iznenađuje nesrećom, da ne roni suza. No svi vide da se u kneževoj duši vrši teški oproštaj - i sama dužnost plemićke udvornosti uzmakla je ovaj čas: - nitko ne prilazi čovjeku kojemu se je dijeliti zavazda s ovakovom ženom. Smrt nije došla naglo - liječnici su još u Torreselli opominjali Frankopana da će napori sužanjstva i brige za muža skršiti ono slabo stvorenje; u Milanu bolest nije popustila nikako - živci su grofičini sasvim rastrojeni, mozak se zapalio, kako rekoše - slabašno tijelo sušilo se, smanjivalo, rasplinjalo svaki dan. Bure zadnjih mjeseci, noć bijega, pogibeljno skrivanje u gorama, pa doček doma sa nemilim vijestima o raseljivanju ljudi, o bježanju ispred Turaka, o dušmanstvu susjeda plemića i vlastitih rođaka u Brinju i Slunju - sve je to navalilo na dušu Krstinu naglim i mnogostrukim trzajima. No sve kao da je odsječeno, zaboravljeno, nestalo danas - tu, u samoći crkve, ne videći i ne ćuteći nikoga oko sebe, knez proživljava sam u sebi svoj kratki život s njom, ženom srca svoga, život koji je bio njegov i njezin zajedno, i sad, kad je poginula ona, izginuo je od toga života najljepši, najbliži dio...
Sjetio se svoga prvoga sastanka s njom kad ga je Dragišićka upoznala sa udovicom grofa Lodrona. Udovicom? Ta to bijaše dijete, djetence sa bistrim očima i rukama koje su imale oblinu i mekost ružine latice. Da, knez se je malo i plašio njene prenježne ljepote - kad bi mu otac kao mladiću govorio o ženi koju će dovesti u kuću, nikad nije u njihovim razgovorima bilo ovakve sitne, filigranske prikaze. "Ona je kao janje" - govorio je Krsto Dragišićki. Ali je janješce brzo ukrotilo vuka; ratnik se prometnuo u ljubavnika; Krsti se nije dalo s dvora doma, kamo ga je pozivao otac. Jest, i otac i kardinal, a i cesar, vidjeli su u njihovoj vezi možda samo dobrodošlu pomoć svojih državničkih računa. Ali Krsto je znao više od njih - on je čuo tihu riječ kojom mu se Apolonija zavjetovala na jaku i vječnu ljubav - on je pod svojom jakom pesti čuo drhtati srce ptičice. Rekla mu je da će svojom voljom biti njegova - i kasnije, kad je poslije sjajne svadbe sa igrama i svečanostima morao ostaviti mladu i krenuti na ratište, kasnije, kad je došlo sužanjstvo i nevolja, Krsto je spoznao do kraja koliko je istine bilo u onoj riječi. Ova sitna ženica bila je njegov drug po srcu, njegov prijatelj i pomoćnik; ona je, od žene dvorske i navikle svakoj raskoši i udobnosti, postala ženom ubogara i zarobljenika, da mu se preda sa cijelom strašću svoga ženstva, sa cijelom žrtvom svoga života. Da, sve do kraja, iza kojega je vječnost, sve do smrti. Sve što je kneza. stizavalo u životu bilo je oporo, grubo, nevoljko - udes roda i doma, neprilika s cesarom, spletke s Venecijom, tamnica i zapuštenje od svih ljudi – tamquam extraneus factus sum fratribus suis! Život je bio krut i nemilostiv - ona, jedina ona, bila je njegov tračak sunca, njegovo janješce koje je smio gladiti svojim rukama a da se ne maša mača, a da ne grči pesti.
Nisu ovi osjećaji danas navirali u srce knezu ni redom ni u punoj jasnoći - a nije u njima bilo ni očajne boli. Ali janješce je mrtvo - i sve ono što je bilo lijepo i milo u životu odnose sada ove sluge na konopcima i letvama. U vlažnom zraku crkve na dušu se kneževu sliježe neki čudan mir, odaljenost od ljudi, spokoj samoće u kojem on jedini znade tko je i što je bila ova, njegova žena. U maglušastim svojim osjećajima on joj je zahvalio za sve dobro i oprostio se s njom - a to oproštenje nije bila tuga mladosti za izgubljenom srećom, u njem je bilo sve odricanje muža koji pozna vrijednost života. Sjetio se kako je prior spasovački jednom na Modruš donio, za potvrdu u nekoj raspri, jednu darovnicu strašnoga Anža Brinjskoga - i strašni Anž je Brinjski svoje darivanje počimao ovim riječima:
"Mi smišljajući nestanovito stanje svega svita i poznavajući kratkost života tjelesnoga, u kom jesmo postavljeni, i prihodeći na pamet pisma svetoga rečenje ko reče David prorok: Človik kako trava, a dni njega kako cvet poljski tako procvatnut i paki usahnut"
...
Morali su opet taknuti kneza da ga ganu s mjesta i upozore da sprovod ima krenuti. Pred crkvom, pod kamenim portalom, svećenik je opet zapjevao pogrebni pijev. Riječi obreda sasvim se pokrivaju sa "rečenjem" Davidovim.
"A dni njega kako cvet poljski tako procvatnut i paki usahnut" - -
(iz romana Milutin Cihlar Nehajev: Vuci)
***
Pretisak rijetke u hrvatskom prijevodu tiskane knjige (Henry Thode, Frankopanov prsten, Hrvatsko izdavalačko bibliografsko društvo, Zagreb , 1944.) u novije vrijeme je tiskala Matica hrvatska iz Rijeke (Tiskara Rijeka, 1992, 195. str.). U rukama povjesničara umjetnosti Nijemca Henrya Thodea (Dresden , 1857.-Kopenhagen, 1920.) našao se 1892. u venecijanskoj knjižnici Marciani Frankopanov prsten iz 1514. godine, te je slučajem sretnih okolnosti započela uspješna potraga. Knjižničar C. Soranzo mu je donio neki urešeni prsten s natpisom gotskim slovima koji su bili pronašli seljaci tijekom kopanja u zemlji kod mjesta Prate blizu Pordenona (predio Kaštelat), na dubini od oko 2-3 m na malom nasipu (52 m od rijeke Medune i 30 m od novog nasipa). Natpis na prstenu je glasio: "S drage volje tvoja", a odražavao je posvetni, ljubavlju protkani zapis Frankopanove žene Apolonije. Bio je to prsten Krsta Frankopana koji se kao tragični junak borio protiv Mlečana, bečkog dvora, te nekih hrvatskih velikaša, a skončao je od posljedica pogotka ručne lumbarde tijekom opsjedanja Varaždina 27. rujna 1527. Profesor povijesti umjetnosti (1894.-1911.) na Sveučilištu u Heidelbergu Henry Thode je djelo "Frankopanov prsten" završio u rujnu 1894. u vili ("Cargnacco") na Gardskom jezeru u Italiji, a tiskano je u Frankfurtu 1895. U toj 1910. kupljenoj vili živio je do I. svjetskog rata kada je kao inozemac morao napustiti Italiju, a talijanski pjesnik d'Annunzio "nasilno je ušao u njegovu vilu i isposlovao od talijanske vlade da mu ona taj zaplijenjeni dvorac pokloni kao narodni dar". Slično su "darivani" partizani i oznaši nakon II. svjetskog rata.
Thode je tijekom kasnovečernjeg iščitavanja Romaninove "Povijesti Venecije" naišao na podatak da je njemačka vojska prodrla u Furlaniju (Udine), vjerojatno i u obližnji Pordenone 1513. i 1514. godine, kada je pod zapovjedništvom kneza Krsta Frankopana opsjedan Osopo, zauzet Marano i izvršen proboj sve do iza Udina. U "Diario di Pordenone" plemića Sebastiana Mantice govori se o njemačkom zauzeću grada (Pordenonea) i o njihovom protjerivanju u ožujku 1514. "Dnevnici" (Diarii) Marina Sanuta (rođ. 1466.) obasežu 65 debelih rukopisnih folija, a skoro polovica su tiskani još u XIX. stoljeću u preko 30 svezaka, pa je autor tamo pronašao pisma i podatke o događajima tog doba. Krstu Frankopanu je dolaskom u Osopo 15. veljače 1514. (poradi postavljanja topova) tijekom jednog okršaja s nekim seljacima bio ustrijeljen njegov konj, te je tada "izgubio neku relikviju, koju je iz pobožnosti uza se nosio, a to je smatrao vrlo lošim znamenjem".
Još krajem XV. stoljeća knez Anž Frankopan "običavao je odvajkada gusariti po kopnu. Trgovce, koji su bez njegove posebne dozvole išli na sajmove u Njemačku, on je jednostavno zarobio i oteo im njihovu imovinu", ali se u jednom zapisu mletačkog činovnika (1499.) kaže da je knez Anž Frankopan iz Brinja iznad Senja naložio da mu se izgradi tvrđava na kojoj su podanici radili i blagdanima, te ju je već zgotovljenu "progutala zemlja".
Negdje oko 1509. Nijemci su se povukli iz Furlanije (nakon bezuspješnog pokušaja osvajanja Padove), a Mlečani su se tada bavili mišlju osvete Frankopanima, pa su "od straha pregovarali s Turcima, što je urodilo posljedicom da su Turci upali u Hrvatsku i krenuli ravno na gradove knezova, te im nanijeli velike štete". Krvavost tadašnjih borbi dočarava sukob Krsta Frankopana i mletačkog providura Zivrana (u studenom 1511.), za koji kaže: "Ušao sam s knezom Krstom u borbu prsa o prsa. U tučnjavi smo zadali jedan drugome mnogo udaraca, ali se nije prolila krv. Nato sam ga udario koso po licu i razmrcvario mu sav obraz, te mu je pukla kost, i počeo je jako krvariti. A onda je on mene udario po desnoj ruci i odsjekao mi tri prsta - neopasna ozljeda! - a uzto mi zasjekao lievi palac". Kako povijest pišu pobjednici (ili bolje: preživjeli i tada živući "izvori iz prve ruke"), tako čitačeva ili piščeva bud(uć)nost spomena može biti okrutna kao i sam zapis. Tako se kaže da je Krsto Frankopan nakon osvajanja Marana (blizu stare Akvileje) krajem 1513. naložio stanovnicima Mozane (blizu Marana u Furlaniji) neka mu se dođu u Mozanu zakuniti na poslušnost (njemačkom) caru, pa je pridošlima (njih oko 115) starijim od 60 godina dao iskopati oba oka, te "mlađima jedno oko i odsjeći dva prsta na desnoj ruci, a na lice urezati križ". Sve žene i djeca morala su napustiti Marano, pa je u naredna 3 dana "sve razoreno i oplijenjeno" u Mozani. U veljači 1514. je, između ostalih, osvojen i Pordenone, ali po promijenljivoj ratnoj sreći (nakon što je Krsto Frankopan izgubio "dragu relikviju" i došao iz Pordenona u Osopo) posada Pordenona bila je prisiljena predati se, te je odvedena kao roblje u Veneciju. Tijekom okršaja između njemačkih carskih trupa i Mlečana 29. travnja 1514., mletački providur (u Furlaniji) Juan Vitturi zarobio je nekoliko ljudi, pa ih je poslao natrag Krstu Frankopanu uz napomenu "da se u Italiji među kršćanima tako vodi rat, a ne kao on, koji daje da se izkopaju oči". Po toj logici, rat bi trebao biti neka plemenita borba u kojoj Mlečani sigurno nisu bili nevinašca. Što ne stoje doma, oni koji se spremaju za rat, a oni koji stječu bogatstva, neka to ne čine na račun siromaštva drugih (npr. Dalmacije). Prepredeni Juan Vitturi javlja u Veneciju "da je zarobljenike poslao natrag, kako oni ne bi vidjeli naše akcije". Krsto Frankopan, s još 50 ratnika, zarobljen je u protuakciji Mlečana tijekom međusobnih povlačenja i protunapada između Gradiške i Marana, kako je izvjestio 5. srpnja 1514. teklić iz Gradiške.
Zarobljenika Krsta Frankopana još 9. lipnja 1514. dovode u Veneciju (u dvoranu "Signori di notte"), a mletačko Vijeće desetorice na tajnoj je sjednici zaključilo da knez Krsto "boravak" započme u Torreselli (u Duždevoj palači), gdje su obično boravili najugledniji zarobljenici (također i knezovi Rainer i Rizzan). Od oca Bernardina Frankopana dobija 27. kolovoza 1514. pismo u kojem se, između ostalih, kaže "da su naši pređi učinili i dokazali gore spomenutoj prejasnoj sinjoriji [Veneciji] vrlo velike i znatne usluge". Krsto u odgovoru ocu 29. kolovoza 1514. kaže: "...kad ne bih okusio gorčine, kako bih mogao znati, što je sladko? I kad ne bih izkušao zla, kako bih umio sačuvati dobro? ...I kad se tako učim trpjeti za svoju čast, kako to mora svaki čestiti čovjek, ona će mi trajati vječno". U pismu upućenom svom bratu Anžu Frankopanu, Krsto Frankopan se žali da nije primio pisma od oca i braće, već samo od njihovog djeda (vojvode od Ferrare) koji ga je preporučio Veneciji. (To vam je slično današnjem "visokom pokroviteljstvu" kada onaj koji je pokrovitelj ne izdvoji ni lipe, ali je svejedno pokrovitelj.). Postojale su određene insinuacije i spletke po kojima je car Maksimilijan bio izvješćen da Bernardin i Krsto Frankopan "potajno nastoje stupiti na stranu Venecije".
Najdirljivija su pisma supruge Apolonije Frankopan (koja je bila kćer Ivana Langa iz Augsburga, miljenica cara Maksimilijana i nekadašnja žena 1510. godine preminulog grofa Juliana od Lodrona). Štoviše, ona je početkom 1517. pristigla u Veneciju (bez propusnice), te se nastanila blizu muža u Dandolovoj palači (krajem XIX. stoljeća hotel Danieli) kojemu je nasuprot kanala Duždeva palača gdje joj se nalazio muž Krsto. Ljubljanskom biskupu je poslala pismo tražeći 5.000 dukata jamčevine za slobodu Krsta Frankopana, te je nastojala skupiti novac i u samoj Veneciji. Apolonija je čak, iako krhka i boležljiva, ostala sa svojim mužem Krstom u zatvoru Torreselli, što je izazvalo skandal kod dužda i mletačkog kolegija jer je to bilo "nečuveno u analima povijesti mletačkih tamnica", to pobjedonosno dragovoljno sužanjstvo, "suprotstavljanje ukočenim slovima pravnih običaja otvorenim pravom svoga srdca". Krstu Frankopanu su neprestano obećavali puštanje na slobodu, a otac mu Bernardin je čak ponudio svoje gradove kao zalog puštanja Krsta iz zatvora. Štoviše, 3. svibnja 1517. predloženo je u mletačkom kolegiju da se Krsto pusti na slobodu, te smjesti kod žene u Dandolovoj palači uz jamčevinu od 30.000 dukata i obećanje ostanka u Veneciji, u zamjenu za Giulija (Julija) Manfrona (sina mletačkog kondotjera Zuana Paola Manfrona). Bolesti sklona Apolonije je išla nekoliko puta u toplice u Abanu (na Euganejskim brijegovima).
Još 21. ožujka 1515. piše ona svom mužu: "...da bi Vaše Gospodstvo [Krsto] mnogo radije vidjelo moj dolazak u Veneciju nego vlastitu slobodu, ako ona ne bi bila izposlovana po dobru miru, i to s različnih obzira i razloga. ...Glede prstena, milostivi i preljubljeni mužu, kažem Vam, da bi se onaj prsten, što ga je primio meser Zuan Stefano Mazza, morao učiniti nešto uži, nego što je bio stari prsten. Na nj se treba staviti onaj nadpis, koji se nalazio na traki prstena iznutra i izvana: to su rieči, što daju odgovor na one rieči, koje stoje na drugom prstenu, što mi ga je poslalo Vaše Gospodstvo, i koji se nalazi kod mene...". Krsto je znači blizu Osopa izgubio prsten jer mu je bio preširok, nekoliko tjedana prije dolaska u Pordenone. Izvjesno je da je prsten pored vidljivog natpisa "S drage volje tvoja" imao i druge nevidljive riječi (s "unutrašnje", stražnje strane), te vjerojatno neku malu relikviju. Izgubljeni prsten bijaše uzdarje koje mu je Apolonija uzvratila za njoj poslani prsten. Nakon vjenčanja (ljeto 1513.) i odlaska u rat protiv Mlečana, poslao je Krsto Apoloniji prsten (moguće s natpisom "Jesi li od slobodne volje, ne pod silu, postala moja?"), a zauzvrat je primio onaj s natpisom "S drage volje tvoja". Krstov šurjak (Apolonijin brat), krški kardinal i kraljevski tajnik Matija Lang imao je brata zlatara Ivana Langa koji se u Veneciji oženio za plemkinju Đakobinu Dragišić (kojoj su oca Turci protjerali iz Hrvatske), te je Ivan pao pod stečaj i odnio 2.000 dukata, pa je moguće on bio tvorac prstena, a boravio je i u Augsburgu (odakle obitelj Lang i vuče podrijetlo).
Novo petogodišnje primirje (sklopljeno 31. srpnja 1518.) nije uključivalo oslobađanje Krsta Frankopana, iako se predmnijevalo oslobađanje svih zarobljenika! Krsto Frankopan je 3. rujna 1518. urezao u mramornu ploču prozora ispod Torreselle: "...Tko ne zna podnositi zlo i dobro, ne može nikada doći do velike časti. A ni dobro ni zlo ne traje ovdje zauviek". Kako kaže Marino Sanuto, proboravio je u toj tamnici od 9. lipnja 1514. do 3. rujna 1518. [zapravo 6. siječnja 1519.]. Krsto je pokušao pobjeći 29. listopada 1518. preko prozora tamnice (uz prethodno piljenje zatvorskih rešetki), ali je uhićen u toj nakani. Uskoro su ga odveli u Milano, a od Apolonije se oprostio 5. siječnja 1519. koja je u toj mletačkoj tamnici Torreselli, uz dopuštenje mletačkog Senata, zajedno s mužem živjela 22 mjeseca. To čak stoji na prvom listu "njemačko-rimskog brevijara" koji je 1518. tiskao u Veneciji Gregorius de Gregoriis (jedan primjerak čuva se u Narodnom muzeju u Budimpešti). Pri kraju knjige nalazi se (drvorezni) prikaz Marijinog okrunjenja, a ispod su (u molećem stavu) likovi Krsta i Apolonije. Kraj breviara odaje da ga je "pripravio, sredio i dao u tisak" knez i grof senjski, krčki i modruški Krsto Frankopan zajedno sa suprugom, kneginjom Apolonijom Frankopan, "zadnjeg dana mjeseca listopada" 1518.
Zuan Antonijo Dandolo poklonio je Krstu zlatni prsten s tirkizom i natpisom: "Spes mea in Deo est" ("Moj je nada u Bogu"). Krsto je odveden preko Padove, Vicenze, Verone, Brescije i Cremone u Milano, a konačno odredište trebala je biti Francuska. Međutim, zatočen je u kaštelu (obitelji Visconti) u Milanu, iako se glede dolaska u Francusku ugarski kralj zauzimao kod francuskog kralja. Apolonija je umrla u Milanu 4. rujna 1519., a pokopana je, riječima Marina Sanuta, u "nekom kneževu dvorcu... u blizini Kopra". Još je otprije rekla: "Pripravna sam strpljivo podnositi i ono najgore, samo da budem kod njega". Sve velike (i male) ljubavi, kao i životi i nejednake nam sudbine, završavaju smrću. Knez Krsto Frankopan, po vijesti od 17. listopada 1519., uspješno je pobjegao niz zidove zatvora (milanskog kaštela) blizu mlinova (zbog buke), te prešao jarak s dvojicom slugu i stigao na sigurno (preko brda u Arco), a 5. studenog 1519. stiže u Postojnu. U Augsburgu je Krsto nazočio u veljači 1520., te objasnio šurjaku (bratu od Apolonije) Matiji Langu svoja traženja prema kralju, kada je i dobio titulu koruškog i kranjskog vojskovođe. Otad je stalno uznemiravao posjede Venecije. Svojom pojavom poticao bi nemire, a upade Turaka rabi u svrhu širenja vlasti "sada kao njihov prijatelj, sad kao neprijatelj", ali sve to bijaše predigra ka ostvarenju glavnog sna. "Bilo mu je suđeno, da je slobodu izkupio gubitkom svoje ljubavi!".
Turski sultan Sulejman II. je od 1521. vodio osvajačke ratove, te je zauzeo Beograd i zaprijetio (nakon 3 godine) i Jajcu. Krsto Frankopan je u pratnji hrvatskih banova Franje Batthyányja i Ivana Karlovića predvodio 16.000 ljudi i oslobodio (tvrđavu) Jajce, te mu je kralj Ludovik dao naslov "zaštitnika Dalmacije i Hrvatske". Međutim, Krsto je želio vranski priorat kojeg su dali Ivanu Tahyu (koji je čak postao i hrvatski ban), pa je stoga prešao na stranu Ivana Zapolje. Na saboru u Rakošu 1525. izložen je prijedlog da se Krstu preda banska čast i vranski priorat. Nadbiskup Szalkay i Krsto Frankopan su se "žestoko porječkali, da je nadbiskup zgrabio kneza za bradu, a ovaj je državnog primasa stisnutom šakom udarao po licu", što je zaustavio kralj i dao ("na navaljivanje klera") zatočiti Frankopana u krnjoj kuli. Nakon 3 dana, Frankopan predvodi kraljevske čete koje opskrbljuju hranom (od Turaka opkoljeno) Jajce, a nedugo zatim stupa ipak u službu nadvojvode Ferdinanda. Zapoljina stran(k)a (na pregovorima u Hatvanu 5. srpnja 1525.) teži ispuniti Krstine zahtjeve za prioratom i banskom čašću, ali povijest je puna (neispunjenih) obećanja. Leonardo i Gregorije Amaseo u "Diarii Udinesi" kažu da su Frankopana zadržali nekoliko dana na mletačkom području (bio je u kući Puscollo u Udinama), te su ga uskoro pustili, što bijaše tijekom njegove nakane da u proljeće 1526. pođe k Ferdinandu.
Turci žestoko napadaju Ugarsku 1526. godine. Vođe obrane bili su Krsto Frankopan, Đuro Zapolja, te Pavao Tomory koji je na svoju ruku krenuo na Mohač protiv Turaka bez prve dvojice, pa je 29. kolovoza 1526. doživio težak poraz kada je poginuo i sam kralj Ludovik. Krsto Frankopan je ipak dospio do Stolnog Biograda što je doprinjelo povlačenju Turaka, te spriječavanju sultana Sulejmana da iskoristi pobjedu (i prodre znatnije do Budima). Usput je Krsto "na blag način ugušio seljački ustanak u Slavoniji", te su ga slavonski staleži izabrali za skrbnika i zaštitnika svoje zemlje i ugarskih županija (zaladske, šomođske i baranjske). San Krsta Frankopana bijaše ugarska kraljevska kruna. U Tokaju je skupština staleža 14. listopada 1526. za kralja izabrala Ivana Zapolju. Kraljica Marija je apelirala na Frankopana neka pođe Ferdinandu I. u Haimburg, te je ovaj pošao u Požun (Bratislavu) i sugerirao mu da sazove sabor u Komoranu. Zahtjevi Krsta bijahu: nadoknada svih posjeda (u slučaju izgubljenja), te imenovanje ostrogonskim nadbiskupom dotadašnjeg zagrebačkog biskupa Šimuna Erdödya. Međutim, nepristankom na uvjete, Krsto se stavlja na stranu Ivana Zapolje, te postaje vrhovni kapetan vojske, obećana su mu (nekadašnja) imanja (Ivaniša Korvina) u Hrvatskoj, vranski priorat i 2.000 forinti. Krsto raspisuje sabor Slavonije (zagrebačka, varaždinska i križevačka županija) koji potvrđuje izbor Ivana Zapolje za kralja, a ne Ferdinanda I., te je Krsto zadužen da "uspostavi sporazum" među kraljevima.
Krsto je tijekom vremena stekao dosta neprijatelja, a hrvatski sabor bijaše "protiv kneza u otvorenoj oporbi". Ivan Zapolja se udružio s papom, Francuskom i Venecijom, a Ferdinand s poljskim kraljem Žigmundom. Frankopan i ban Batthyány upadaju krajem siječnja 1527. u Štajersku. Krsto savjetuje Zapolji da se utabori kod Tate, te da on upadne s 4.000 vojnika u Austriju, na što mu je Zapolja odgovorio: "Znadem, o kneže, da se tim putem postizavaju i čuvaju kneževstva, stječu carstva i kraljevstva, i da se kod toga moraju počiniti svakojaka neprijateljska djela i grozote". Skupština je raspuštena, a stari ugarski povjesničar Istvannfy reče: "Kobna zabluda!", jer je Zapolja trebao poslušati Frankopanov savjet. Ivan Zapolja tada sklapa savez sa Srbinom Jovanom Crnim (kojeg su "njegovi zemljaci slavili kao proroka i vladara"), ali ga uskoro pridobija sam Ferdinand koji ustraje da ga zadrži za sebe, pa javlja 9. srpnja 1527. da će neki poslanik francuskog kralja i Krsto Frankopan poći do "kana Nanade", a ovaj (posrednik Hobordanski u Srbiji) se mora pobrinuti "da oni i njihovi ljudi budu uhvaćeni i predani, ili ako to ne uspije, da budu uklonjeni, sasječeni ili na drugi način ubijeni". Tako se podlo Ferdinand želio riješiti opasnog protivnika, a smrt Krsta Frankopana bila bi olakšanje za vojsku protiv Zapolje. To nije uspjelo, ali ipak ratna sreća protiv "bojažljivog" Zapolje dovodi Ferdinanda u Budim 20. kolovoza 1527. Na stranu Habsburgovaca ponovno stupa novopostavljeni zapovjednik vojske protiv Frankopana, dojučerašnji mu suratnik ban Batthyány, kojemu su se pridružili velikaši Ivan Krbavski, Petar Keglević, te knezovi Zrinski i Blagajski, a Krsto na svoju stranu okuplja Tahya i biskupa Brodarića.
Odlučna karta sudbine bačena je kod Varaždina, kojeg počimlje opsjedati Krsto Frankopan. Ljetopis (na latinskom jeziku) očevidca Ivana Zermegha opisuje Krstin kraj. Knez Krsto okupio je 10.000 ljudi i 3.000 konjanika, te osvaja kaštele Lajoša Pekrya (Pakrac, Kušćerovec, Sveti Duh i Rasinju). Ferdinandovoj vojsci priključile su se njemačke pomoćne jedinice iz Štajerske i Koruške, a i mnogi velikaši Kraljevine Hrvatske i Slavonije (Ivan Karlović, Petar Keglević, Zrinski, Slunjski, Blagajski i dr.). Krsto je krenuo put Križevaca, te se nedaleko Ludbrega Ferdinandova vojska povukla podno tvrđave Luke Sekela (Ormuža). Uskoro dolaze glasnici s viješću da će se grad Varaždin predati Frankopanu, ali to nije namjeravala tvrđava palatinova časnika Pavla Kecskésa. Tijekom osvajanja tvrđave (Varaždina), otprilike u vrijeme "večernje", začule su se dvije bombarde (barbatae), te jedna ručna bombarda, od koje je (smrtno) pogođen Krsto Frankopan, koji je na pitanje o stanju uzvratio: "Onako, kako je Božja volja". Iz rane (između pupka i jetara) probijaše se utroba. Još iste noći u Frankopanovu taboru nije ostao ni jedan pješak, a ostade jedino 1.000 vjernih mu konjanika. Frankopana su odveli u kaštel Martijanec gdje je i izdahnuo, te su ga odnijeli u Koprivnicu. Priča se da je nad mrtvim Frankopanovim tijelom pogrdno govorio Lajoš Perky. Uz pratnju Frankopanove zaručnice Katarine Dragišić, mrtvi Krsto je prevezen u Modruš i pokopan u obiteljskoj grobnici, te je to značio kraj pristaša Ivana Zapolje u Hrvatskoj, Slavoniji i Ugarskoj, tako da se konačno Ferdinand 3. studenog 1527. okrunio u Budimu za kralja.
Životno geslo Krsta Frankopana bijaše: "Moja je nada u Bogu". Krsto je položen uz Apoloniju čija ljubav "obasjava uspomenu na Krstu Frankopana nadzemaljskim sjajem". Cijela povijest protkana je čudnim činima i porivima ljudi koji u njoj (ne)nadano završavaju svoje živote, a upravljani su onim što se definitivno uzdiže iznad te krajnje ozbiljne prolaznosti i smrtnosti, pa i sjećanja. U Gornjem Beljaku postoje slike Krste i Apolonije Frankopan koji su prikazani (na bočnim krilima oltara) kao Sv. Kristof i Sv. Apolonija, a koje je izradio Jan Schorel. Na srednjoj slici (Sveta Obitelj) u Gornjem Beljaku zapravo je portretno uosobljena bliža i daljnja Krstova i Apolonijina rodbina, pa i Apolonijina kćer (iz prvog braka s grofom Julianom) Ana Marija rođ. Lodron koja je (zajedno s mužem Andrijom Ungnadom) posjedovala dvorac i kotar Falkenstein koji su dobili od cara Maksimilijana za 4.500 forinti. Vjerojatna je i poveznica s crkvom podno falkensteinskog brežuljka (Stallhofen) gdje gotskim slovima stoji na portalu natpis: "Isuse i Marijo, izbavite nas od svakog zla na ovom i na onom svietu 1520". Izbavljenje je nužno pregnuće svakog neumitnog postojanja i (blizine) kraja.
(Đivo Bašić: Frankopanov prsten - Ključ za krvavu europsku povijest)
