Sjećanja

Kaže IKA:

Papa Franjo je na Spomen svih vjernih mrtvih, 2. studenoga, tijekom mise zadušnice na groblju Laurentino na jugu Rima, preporučio vjernicima da se uvijek sjećaju mrtvih u svijetlu blaženstava kako ne bi skrenuli s puta nade. Tijekom svog pohoda kratko se zadržao i na dijelu groblja gdje su pokopana djeca i nakon što se pomolio nekoliko minuta položio je cvijeće na neke od grobova.

Papa se prema liturgijskim čitanjima osvrnuo na dimenzije sadašnjeg, prošlog i budućeg života. Primijetio je kako je „danas dan sjećanja” i priznao da to nije uvijek lako, ali je dolično. Sjećanje je ono što narod čini jakim, jer se osjeća ukorijenjenim u jedan hod, koji ima svoje korijene u jednoj povijesti, u jednom narodu. Sjećanje nam omogućuje shvatiti da nismo sami, već narod sa svojom poviješću i prošlošću, koja je živa. Sjećamo se mnogih koji su s nama dijelili ovozemaljsko putovanje a sada su ovdje. Sjećanje nije lako. Gledati unatrag i razmišljati o prošlim događanjima u vlastitom životu, obitelji i narodu često nas umara. Danas je međutim prigoda za sjećanje na ono što nas dovodi do naših korijena, do mojih korijena i do korijena mog naroda, istaknuo je Papa i dodao kako je sjećanje ujedno i nada za susret i ljubav s Onim koji nam je dao život. Nada za novo nebo i zemlju, za nebeski Jeruzalem, za zaručnicu okićenu za svog zaručnika. Čeka nas ljepota, rekao je Papa i naveo kako su sjećanje i nada bitni za susret i dolazak na mjesto ljubavi, koja nas je stvorila i koja nas čeka, a to je Ljubav Oca. Osvrćući se na treću dimenziju sadašnjosti, na put koji treba proći uz pomoć dobrog svijetla, Papa je primijetio kako su to svijetla blaženstava, koja nam pomažu da ne zalutamo na putu. To je, slikovito se izrazio Papa, „navigacija“ koju nam je Bog dao. Blagost, siromaštvo duha, milosrđe, čistoća srca su svijetla koja nas prate na putu sadašnjosti da ne krenemo krivim putem, objasnio je Papa i primijetio kako se i na ovom groblju vide tri životne dimenzije: sjećanje uklesano u grobove, nada koju slavimo u vjeri i put sadašnjosti popločen ljubavlju.[...]

Ja sam uvijek mislio da se mi katolici na Dušni dan trebamo ne samo sjećati svojih pokojnika, nego prvenstveno moliti za njih i za sve vjerne mrtve nadajući se da su po Božjem milosrđu smrću ušli u čistilište te da im naše molitve mogu pomoći da što prije dospiju u raj. Na to nas i Crkva posebno potiče taj dan misnim tekstovima te oprostima koje možemo namijeniti za pokojnike.

U gornjem sažetku papine propovijedi ne vidim da se ijednom riječju spominje potreba molitve za mrtve, a kamo li pojam čistilišta.

Još jedna stvar koja me "zbunjuje". Papa je izabrao na Dušni dan pomoliti se upravo na dijelu groblja gdje su pokopana nerođena djeca. Pretpostavljam da je to u skladu s temom "sjećanja" jer mi unutar katoličkog shvaćanja Dušnog dana ta gesta baš i nije jasna. O teškom pitanju sudbine umrle nerođene djece već smo na ovom blogu pisali ovdje i ovdje, ali ovaj put se ne bih upuštao u iste rasprave. Ono što me zanima je sljedeće: da li ima ijedna teološka struja, pozicija ili kako već hoćete, koja smatra da duše nerođene djece koja umru u majčinoj utrobi bilo prirodno bilo namjernim abortusom, mogu završiti u čistilištu i da stoga ima smisla moliti za njihov pokoj? Ja sam dosad susreo tradicionalni nauk o limbu (koji je dio pakla, ali bez muka osim uskrate blaženog gledanja Boga) te neke moderne katolike koji tvrde da takva djeca (npr. ako bi ih roditelji krstili da su to mogli učiniti) idu kao i krštena djeca u raj.

Ima li netko tko vjeruje da u čistilištu mogu biti duše koje ondje ispaštaju samo zbog istočnog grijeha, a bez ikakvih osobnih grijeha? Kako piše u onim oglasima: molim samo ozbiljne odgovore. Iskreno me zanima da li postoji netko s takvim teološkim stavovima ili se ovdje radi samo o "feel good" religiji gdje stvari radimo da se osjećamo bolje bez prevelikog osvrtanja na "teoriju".