subota, 31. listopada 2015.

Zaklinjanja iz Rimskog obrednika

Ova zaklinjanja, uzeta iz Rimskog obrednika izdanog 1929. u Zagrebu (i dalje na snazi za one koji se koriste starim obredom), smije moliti samo svećenik koji je delegiran od svog ordinarija.
 

ponedjeljak, 26. listopada 2015.

Nastavlja se...

Iz Papinog govora na završetku sinode:
Zaključenjem sinode potvrđena je živost Katoličke Crkve koja se ne boji pronicanja uspavanih savjesti, niti žive i slobodne rasprave o obitelji. Nastojali smo iščitati zbilju i današnje stvarnosti Božjim očima kako bismo plamenom vjere osvijetlili srca ljudi, u povijesnomu času obeshrabrenja društvene, ekonomske i moralne krize te prevlasti negativnoga. Svima smo posvjedočili da za Crkvu evanđelje ostaje živi izvor vječne novine, protivno onima koji bi ga htjeli "okameniti" u mrtvo stijenje za kamenovanje drugih. Otkrita su i "zatvorena srca" koja se često skrivaju iza crkvenoga nauka ili iza dobrih namjera, kako bi zasjeli na Mojsijevu stolicu i sudili – neki put s nadmoću i površno – teške slučajeve i ranjene obitelji, istaknuo je Papa.
Završetak sinode ukazuje na to da je Crkva - Crkva siromašnih u duhu i grešnika koji su u potrazi za oproštenjem; Crkva ne samo pravednih i svetih, nego također pravednih i svetih, kada se osjećaju siromašnima i grješnima. Otvoreni su horizonti za nadilaženje svake "konspirativne hermeneutike" i "zatvorenih vidika", radi obrane i utemeljenja slobode djece Božje; radi prenošenja ljepote kršćanske Vijesti, katkada prekrivene hrđom jezične arhaičnosti ili jednostavno nerazumljivošću. Za vrijeme odvijanja sinode, različita su se mišljenja mogla slobodno izraziti – ponekad na način koji i nije u cijelosti [dobronamjeran] – što je zacijelo obogatilo, oživjelo dijalog, nudeći tako živu sliku Crkve koja se ne služi konfekcijski unaprijed pripremljenim modelima, nego crpi iz nepresušnog izvora svoje vjere, živu vodu kako bi napojila otvrdnula srca. Vidjeli smo, nastavio je Papa, da stvari, mimo dogmatskih pitanja određenih Crkvenim učiteljstvom, koje nekom biskupu izgledaju normalnima, nekom drugom biskupu, na drugom kontinentu, mogu izgledati gotovo kao sablazan. Ono što se smatra kršenjem prava u jednom društvu, može biti očitim i neupitnim propisom u nekom drugom društvu; ono što je za neke sloboda savjesti, za druge može biti zbunjujuće. Kulture su međusobno sasvim različite i svako načelo – kako sam rekao, dogmatska pitanja ustanovljena crkvenim Učiteljstvom – potrebno je inkulturirati, ako ga želimo primijeniti, upozorio je Sveti Otac. Inkulturacija ne slabi prave vrijednosti, nego pokazuje njihovu istinsku snagu i vjerodostojnost, budući da se prilagođuju kulturi ne mijenjajući se, nego mirno i postupno transformirajući različite kulture. Uz bogatstvo naše različitosti, izazov ostaje uvijek isti: naviještanje evanđelja današnjem čovjeku, braneći obitelj od svih ideoloških i individualističkih nasrtaja. Bez upadanja u relativizam ili pak u demoniziranje drugih, nastojali smo u potpunosti i hrabro prihvatiti Božju dobrotu i milosrđe, koji nadilaze našu ljudsku proračunatost, i ne žele drugo nego da se svi ljudi spase (1 Tim 2,4), kako bismo ovu sinodu uvrstili i živjeli u kontekstu izvanredne Godine milosrđa, koju je Crkva pozvana živjeti. Bolje smo shvatili da istinski branitelji nauka nisu oni koji brane "slovo" nego oni koji brane "duh"; koji ne brane ideje, nego čovjeka; ne formule, nego besplatnost Božje ljubavi i oproštenja. To ni na koji način ne znači umanjiti važnost formula, koje jesu potrebne; niti umanjiti važnost zakona i Božjih zapovijedi, nego uzvisiti veličinu pravoga Boga koji se prema nama ne odnosi sukladno našim zaslugama niti po našim djelima; nego jedino u skladu s neograničenom velikodušnošću svojega Milosrđa (usp. Rim 3,21-30; Ps 129; Lk 11,37-54). Iskustvo sinode znači nadići stalne napasti "starijega brata" (usp. Lk 15,25-32) i "zavidnih radnika" (usp. Mt 20,1-16) te još više vrjednovati zakone i zapovijedi stvorene za i radi čovjeka (a ne obratno; usp. Mk 2,27). U tom smislu dužno pokajanje, ljudska djela i nastojanja poprimaju dublje značenje – ne kao cijena spasenja, koju je Krist besplatno platio na križu, nego kao odgovor Onome koji nas je "prvi ljubio" i spasio nas po cijenu svoje nevine Krvi, "dok još bijasmo grješnici" (usp. Rim 5,6). Prva dužnost Crkve nije da osudi ili da anatemizira, nego da naviješta Božje milosrđe; da poziva na obraćenje te da sve ljude privodi Gospodinovu spasenju (usp. Iv 12,44-50).



petak, 23. listopada 2015.

Iz knjige "Tajna bračne sreće"

JEDINSTVO I NERAZRJEŠIVOST BRAKA

Što je Bog sastavio, čovjek neka ne rastavlja. (Mat. 19, 6.).

utorak, 20. listopada 2015.

subota, 17. listopada 2015.

Prigodno za sutrašnju misijsku nedjelju

Pođite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje svemu stvorenju. Tko uzvjeruje i pokrsti se, spasit će se, a tko ne uzvjeruje, osudit će se. (Mk 16,15-16)

Iz intervjua s p. Tvrtkom Barunom.
A geopolitički? Duhovno? Postoji među ljudima bojazan da će islam u budućnosti nadvladati kršćanstvo na europskom tlu. U pitanju je zaista veliki egzodus jednog naroda (muslimanskog) na kršćansko tlo. Kako bi se mi kršćani zapravo trebali postaviti?

Smatram da teorije o tome da će islam pobijediti kršćanstvo nisu zasnovane na činjenicama već na predrasudama. Činjenica je da ovaj val izbjeglica (ova i prošla godina) mijenja statističku brojku osoba muslimanske vjeroispovijesti u Europi za 1 posto – s 4 na 5 posto. Statistički je to nikakva promjena. Smatram da sad, s obzirom na stanje, nije trenutak za geopolitičke analize. One su jako važne, ali s obzirom na potrebe tih ljudi, mislim kako nije trenutak za razgovor o tome. Iako, u budućnosti ćemo i mi u JRS-u tome posvetiti vrijeme. Ono što je za mene nekvalitetno, ako ćemo s kršćanskog pogleda, je promatrati kršćanstvo kao političku ili kulturološku opciju, jer tako je promašena bit kršćanstva, Krista i onih koji se trude nasljedovati ga. Dakle, nije ovdje pitanje kršćanske naspram islamske kulture, jer “kršćanska” kultura sama po sebi ne postoji, već je bit kršćanstva nasljedovati Krista, njegov život i propovijedanje, živjeti Radosnu vijest među ljudima kojima smo poslani. A pozvani smo radosnu vijest i njene vrijednosti širiti na dobro svih ljudi, bez obzira koje su vjere i koliko su različiti.

S obzirom na to da ste kao svećenik stalno na granici u suživotu s izbjeglicama, moram vas pitati pričate li izbjeglicama o Isusu Kristu? Spominjete li ga i tako širite radosnu vijest?


Ne, zašto bi Ga izričito spominjao?

Pa zato što imate mogućnost širiti radosnu vijest potrebitima?

Ja širim Radosnu vijest onda kad malo dijete pokrijem dekom. Noć je, kiša pada, hladno je… deka je Krist u tom trenutku! Ok?

Ali to se čini kratkotrajno. Nije li sam Isus rekao da se spašavamo samo preko Njega. Ne bi li ih trebali upoznati s Kristom?

Da kaže to Krist, ali teološki to znači da će spasenje doći zbog Njega, zbog onoga što je On činio – njegove muke, smrti i uskrsnuća. Ne preko Njega u smislu da će se spasiti jedino oni koji vjeruju u Njega – to znači da će se spasiti zbog onoga što je On činio. Otac ga je poslao te je sve ono što je on proživio spasenjski čin za čovječanstvo, za sve one koji to svjesno ili nesvjesno žele. Dakle, svi koji žele Život bit će spašeni. Taj isti Isus kaže u 25. poglavlju Matejeva Evanđelja: ‘Bio sam stranac i primio si me, bio sam bolestan i pohodio si me, bio sam gladan nahranio si me…’ U toj prispodobi nam Isus ne zadaje nikakav kriterij vjerovanja, ne spominje u što se mora vjerovati. Kriterij je jednostovan: riječ je o konkretnoj ljubavi, ona će odlučiti o tome tko je spašen.

Izmolite barem jednu zdravomariju za p. Baruna. Svećenik koji ovako govori čini veliku štetu i sebi i drugima.

Prošla je godina dana

Prije godinu dana iznenada je umro preč. Stanislav Vitković.
(1, 2, 3, 4, 5)
Molite za pokoj njegove duše.
Molite i za sebe da budete pripravni.

srijeda, 14. listopada 2015.

Sabrana djela Ivana Merza


Do sad objavljenih pet svezaka sabranih djela bl. Ivana Merza dostupni su za preuzimanje u pdf obliku na stranici o blaženiku. Treba pohvaliti postulaturu za marljiv i temeljit rad te stavljanje materijala na internet tako da svima budu lako dostupni.

***

Sv. Kristina, Tirol, 26. I. 1917.
Duboki doživljaj pobožnosti u franjevačkoj crkvi

Pax+

Dragi moj Nina!
Hvala Ti na Tvojoj karti. Stigla je... U Bozenu (Bolzanu) mi se je osobito svidjelo. Dobio sam donekle dojam kakav je bio religiozni život u srednjem vijeku. U nedjelju Ti je na hiljade svijeta išlo u crkvu (franjevačka!) i van. Cijeli promet. Neprestano se sv. Pričest dijeli. No najviše me se je dojmilo kad sam pred odlazak, radni dan je bio, otišao u crkvu da se svojih grijeha kotarišem i da primim Onoga najvećeg što nas slabiće tako voli. Nisam se ni nadao, vani je još bio mrak, tu i tamo se vidjela kakva zakukuljena osoba gdje se nekamo žuri. Inače je bilo tiho. Kad stupih u veliku gotsku crkvu, duboko me dirnu gdje su klupe ispunjene osobama što poput duhova nepomično sjede; na svim oltarima, sprijeda i sa strane (ima ih preko deset), fratri velikih tonzura služe mise u crvenim lijepim plaštevima. Sad na ovom oltaru sitna zvonca srebrnim glasom zabrencaju, a onda se opet na drugom oltaru okrene misnik i raširivši ruke šapće: »Dominus vobiscum.«

Neopisivo duboko djeluje crkva gdje se uz mistični sjaj od mnogo i mnogo svijeća obavlja u isti čas toliko puta taj misterij svih misterija. I svijet u toj tišini stupa glavnom oltaru gdje svećenik u nekakvom crnom čipkastom ogrtaču dijeli Kruh Gospodnji.

Direktno se osjeća kako je čovjek kano na nekom otoku usred burnoga mora; na otoku istinitog i pravog života. Iz onih malih ženica što su trpjele i na sebi razumjele sfingu ovog života proizlazi u tim velikim časovima, kada su sasvim sitne kod Stola Gospodnjeg, neko čudno nadnaravno svjetlo koje cijelu crkvu ispunjava melodijama nečujnih pjesama anđela. Nemam riječi da izrazim kako religiozna okolina pozitivno djeluje na čovjeka![...]

***

Dolomiti, 28. III. 1917.
Bijela nedjelja u sunčanoj alpskoj prirodi

+ Dragi Nino,
Osvanula Bijela nedjelja. Veliki predjeli Alpa sa svojim vršcima, dolovima i stranama sijevaju od bjeline. Tamno zelene omorike se dižu veličanstveno u vis i diče se sa svojom svijetlo-modrom pozadinom. Svjetlo, svjetlo i sjaj posvuda. U doli je napravljena mala kapela, pokrita smrčevim granama, a sprijeda na njoj je drveni križ. Zdesna su pod stijenama, crnima od dima, baračice iz kojih se dimi. Pred kapelom kleči jedno dvadeset vojnika: crna ispaljena lica i tamnih kabanica... a sunce i svjetlo posvuda, sjaj, ljepota, samo što su ovi ljudi crni i bijedni.

Vojni svećenik služi sv. misu za vojnike na bojištu. (Ovu je fotografiju u obliku razglednice Ivan poslao poštom svome ocu 2. 4. 1917.)
Pričest se dijeli. Ona mala bijela Hostijica, bijela i sjajna i sjaj toga vedroga dana ide ovim crnim izmučenim ljudima. A ovi su sklopili preko prsiju ruke, spustili glavu sve do zemlje i u sebi proživljavaju taj Misterij.

Sva priroda je divna, uopće sve osim čovjeka je sretno i lijepo. Izgleda samo. Duša im je danas čišća i svjetlija od ovog ogromnog svjetla alpske nedjelje; sva ova veličina prirode je samo simbol čovječje duše. A ovo njegovo jadno, skršeno i slomljeno crno tijelo i ne spada zapravo ovamo i ono mora propasti i doći u harmoniju s ostalom ljepotom.

srijeda, 7. listopada 2015.

Tako se ne može nitko približiti Kristu osim po Mariji

Općenita je nauka svetih Otaca i bogoslova, da sve milosti, koje nam Bog daje, dolaze po Marijinim rukama i po njezinu zagovoru. Tu si je povlasticu zaslužila Marija svojim pristankom na utjelovljenje Sina Božjega i svojom dragovoljnom žrtvom srca pod križem, gdje je postala našom suspasiteljicom. Stoga veli Papa Leon XIII. u enciklici od 22. IX. 1891,: »Može se sa sigurnošću ustvrditi, da nam po Božjoj volji ništa ne dolazi od Boga, osim po Mariji; pa kao što nitko ne može doći do Oca osim po Sinu, tako se ne može nitko približiti Kristu osim po Mariji.« Sjeti se često te istine, i utječi se svojoj nebeskoj Majci. Njezinoj majčinskoj skrbi povjeri cijeloga sebe, a osobito svoj vječni spas.


3274 Vječni Božji Sin, kada je za spasenje i na čast čovjeka htio uzeti ljudsku narav i tako ući u neku mističnu ženidbu s cjelokupnim ljudskim rodom, on to nije učinio prije nego li je izražen najslobodniji pristanak one koja je bila određena za majku, koja je na neki način predstavljala sam ljudski rod, prema onom slavnom i vrlo istinitom mišljenju Akvinca: "Na navještenje se očekivao pristanak Djevice umjesto sveukupne ljudske naravi".

Iz čega se smije ne manje istinito i točno ustvrditi, da se nama ne daje ništa iz one prevelike riznice milosti, koju je donio Gospodin, jer "milost i istina nasta po Isusu Kristu" [Iv 1,17], osim po Mariji, jer je Bog tako htio; kao što do vrhovnog Oca nitko ne može doći osim po Sinu, gotovo isto tako nitko ne može pristupiti Kristu osim po Majci...

3275 Bog nam je dao takvu [Mariju], kojoj je tim samim što ju je izabrao za majku svom Jedinorođencu, ulio puninu majčinskih osjećaja, koji ne očituju samo ljubav i praštanje; takvu je svojim djelom pokazao Isus Krist, kada je htio biti podložan Mariji i dragovoljno joj se pokoravati kao sin majci; takvu je obznanio s križa, kada joj je u učeniku Ivanu povjerio na brigu i skrb čitav ljudski rod [Iv 19,26]; kao takva nam se konačno dala i ona sama, kada je s prevelikom mukom prihvatila nasljedstvo, koje joj je ostavio umirući Sin, obuhvativši ga velikom dušom, te je odmah počela ispunjavati majčinske dužnosti prema svima.

[Enciklika Leona XIII. "Octobri mense", 22. rujna 1891., Denzinger]

petak, 2. listopada 2015.

O misi i predavanju biskupa Fellaya


Večeras je biskup Bernard Fellay, poglavar Svećeničkog bratstva sv. Pija X., celebrirao svečanu (trojnu) misu o blagdanu sv. Anđela Čuvara. Đakonsku službu je obavljao p. Stefan Frey, poglavar austrijskog distrikta bratstva, a podđakonsku p. Marko Tilošanec. Mislim da tradicionalna misa u ovako svečanom obliku nije slavljena u Hrvatskoj od liturgijske reformacije prije 45 godina. Ako sam u krivu, vjerujem da ćete me ispraviti u komentarima.

Meni nepoznat kantor pjevao je proprij ove mise, a svi zajedno pjevali smo ordinarij. Bilo je dosta ljudi koje nikad nisam vidio ni u sv. Martinu ni na prijašnjim misama FSSPX-a u Zagrebu. Po mojoj procjeni, a nisam se okretao oko sebe, jedno 120-150 ljudi je bilo prisutno. Ovaj puta korištena je veća dvorana u prizemlju koja ima i podij, pa se sve skupa dobro vidjelo i čulo.

Nije bilo propovijedi jer je poslije bilo planirano predavanje. Svi su profesionalno odradili svoju zadaću. Tako je lijepo prisustvovati svečanoj misi gdje je pjevanje u redu, klerici i ministranti vojnički precizno obavljaju svoju zadaću, uređenje je prikladno (i više od toga ako se uzmu u obzir okolnosti), a da čovjek ne mora na kraju mise slušati tisuću i jednu zahvalu od one zborašici koja je tako predivno izvela solo točku do babe koja je zaklala piliće za juhu da se svi poslije mogu okrijepiti.

Misa koju služi biskup ima nekih posebnosti, npr. blagoslov na kraju se daje pjevajući. U tradicionalnoj misi čak i ako je u svečanom obliku, obični svećenik izgovara, a ne pjeva blagoslov jer je pjevanje pridržano biskupu. Tako se neki mlađi svećenici znaju zabuniti kada prvi put pjevaju staru misu, pa i blagoslov otpjevaju kako je uobičajeno u novom obredu. Za njih si obično kažem da su to naši budući biskupi koji su se samo malo požurili.

U pauzi između mise i predavanja mogli smo pozdraviti preuzvišenog g. Fellaya. Svi s kojima sam razgovarao su mi rekli kako je pozitivan i srdačan dojam ostavio na njih, iskreno nasmiješen, a ipak s pastirskom razboritošću. Jedan moj mlađi rođak voli pohoditi sajam dragog i poludragog kamenja kad se održava u Domu sportova. Taj je dječak ostao impresioniran kada je prišao da poljubi biskupov prsten.

Predavanje je bilo na njemačkom uz kvalitetno konsekutivno prevođenje. Moram priznati da sam se nadao da će biskup govoriti na engleskom ili barem francuskom, ali i ovako je bilo vrlo zanimljivo. Biskup Fellay je govorio bez papira, glasno i razumljivo koristeći se mnoštvom primjera. Rekao je da se za razumijevanje velike konfuzije vezane uz prošlu i nadolazeću sinodu treba vratiti više stoljeća u prošlost, pa je objasnio prosvjetiteljski obrat s objektivizma na subjektivizam, vrlo kratko prešao preko djelovanja pape Pija X. i zatim nastavio s relativno poznatom pričom o teolozima koji su za vrijeme Pija XII. bili sumnjivi ili čak osuđeni, a kasnije su postali zvijezde, predvodnici koncila i postkoncilskog propadanja.

Navest ću samo dvije slike koje su mi ostale u sjećanju. Biskup je spomenuo da mu je jedan kardinal na poražavajuću statistiku Crkve nakon koncila rekao kako to nije krivnja Crkve, nego svjetskih zbivanja. Na to je biskup komentirao da nitko od nas ne bi kada dođe kući i nađe otvorene prozore te natopljen parket i tepih jer je prošla oluja rekao da je oluja za to kriva, nego bi pitao: Tko je ostavio otvorene prozore? A upravo je papa Ivan XXIII. govorio da Crkva treba otvoriti prozore u svijet.

Pri kraju je biskup ilustrirajući trenutnu strašnu konfuziju koja je tolika da nitko ne zna što Papa zapravo misli o katoličkim istinama vjere, ispričao sljedeće. Kardinal Müller je kao prefekt Kongregacije za nauk vjere stavio prije više godina pred papu Benedikta XVI. dekret kojim bi FSSPX bio ekskomuniciran. Papa je odgovorio: Nein! (nasmijao sam se kad je to biskup Fellay gestikulirajući rekao). Zatim je isti kardinal takav dekret stavio i pred novog papu Franju koji je također odgovorio: Nein! No sada, kao što svi znamo, upravo kardinal Müller brani ženidbu i brak od napada koje  izvodi papa Franjo. I pri tome kardinal uzima za saveznike Bratstvo sv. Pija X.

Posebno mi se svidio završetak govora biskupa Fellaya koji je sadržavao i teološki dio i zanimljivu anegdotu. Neću ga prepričavati, ali svodi se na to da uvijek moramo imati nadu u Boga koji je iznad svega i svojom providnošću svime ravna. A ostavio nam je i Majku kojoj se trebamo usrdno moliti!

Tko su Lefebvreovci?

Iz današnjeg Večernjeg lista.

(klikni na sliku za uvećani prikaz)

Evo s PressReadera, možda je kome lakše čitati.





četvrtak, 1. listopada 2015.

Donoso Cortés, Ogled o katolicizmu, liberalizmu i socijalizmu


Juan Donoso Cortés, Ogled o katolicizmu, liberalizmu i socijalizmu
IX. poglavlje - Nastavak o istom predmetu (Zaključak knjige)