utorak, 9. lipnja 2015.

Karl Rahner i razaranje teologije


Da bi se donekle shvatilo bijedno stanje Crkve i isusovačkog reda, valja osobito povesti računa o pogubnom djelovanju isusovca Karla Rahnera (1904. – 1984.)...
Karl Rahner i razaranje teologije


Karl Rahner i razaranje teologije

Da bi se donekle shvatilo bijedno stanje Crkve i isusovačkog reda, valja osobito povesti računa o pogubnom djelovanju isusovca Karla Rahnera (1904. – 1984.). Malokoji drugi crkveni pisac 20. stoljeća utjecao je toliko razorno na mnoge naraštaje teologa, svećenika i laika. Većem broju kardinala s njemačkoga govornog područja on je utisnuo svoj pečat (osobito su ugledni Franz König, Walter Kasper i Karl Lehmann). Pokojni biskup u Innsbrucku (1981. –1997.) Reinhold Stecher, koji je Crkvu u Tirolu doveo do samoukinuća, bio je njegov upućenik. Mladi Joseph Ratzinger u vrijeme Koncila također je pripadao Rahnerovu okružju. Preko habilitacijskih radova, disertacija i svakovrsnih izdanja, kao i preko Nagrade "Karl Rahner", Rahnerova se misaona ostavština pronosi pod nebrojenim maskama i izlikama.

Razaranje vjere i razumijevanja

Pri tome izraz "misaona ostavština" nekako nije prikladan. Naime pomno opustošivanje teologije i dokidanje svakog razbora nemaju nikakve veze s "misaonošću". A misaonost bi podrazumijevala i pomno oblikovanje misli. No Rahner toliko mrcvari njemački jezik da su dotični tekstovi najvećim dijelom nerazumljivi i gotovo nepristupačni prevođenju na strane jezike. Čovjek jednostavno ne može suspregnuti smijeh kad ugleda knjige naslovljene poput ove: Herbert Vorgrimmler, "Razumjeti Karla Rahnera" (Grünewald, Mainz 2002).

Rahnera su dakle svima usta puna ne zato što bi bio tako dobar teolog, nego zato što je imao snažan lobi. Napisao je to u jednoj od svojih knjiga Hans Conrad Zander, novinar i satiričar. Djeca i lude poslovično govore istinu.

Moramo uvijek imati u vidu taj fenomen: mnogi autori nalaze se na popisima štiva za maturante ili na feljtonskim stranicama "važnih" novina ne zato što bi bili napisali tako dobre knjige, nego su nam nametnuti zato što služe određenom naumu.

I prijatelji i neprijatelji priznaju: Rahnerova je teologija otrov

Jedan moj kolega sa studija doktorirao je na Rahneru. Požalio mi se da je teško utvrditi "široke poteze" u Rahnerovu djelu. S velikom zabrinutošću pratio sam daljnji razvoj toga kolege, te iz njegovih radova zaključujem da se posve udaljio od katoličke vjerske predaje i prešao na međureligijsku i panteističku svijest. Prema mojoj procjeni dugogodišnje bavljenje Rahnerom nužno ima teške posljedice za mišljenje i vjeru. To je poput droge. Tu sliku, uostalom, upotrijebio je isusovac iz Vorarlberga Andreas Batlogg, koji je, prema vlastitom priznanju (!), "postao ovisan o Rahneru kao što samo narkoman može postati ovisan nakon prvog ubrizgavanja". Vrlo iskreno kazano.

Doduše, postoje i postojali su od početka brojni sadržajno važni glasovi koji su Rahnera kritizirali, pobijali i na nj opominjali. (Najistaknutiji Rahnerov kritičar vjerojatno je bio kardinal Giuseppe Siri sa svojom dubokom raspravom "Getsemani", koja je međutim na njemačkom jeziku teško dostupna. No takve glasove nije uvažila ni učiteljska vlast ni glavna struja sveučilišnih teologa, a o isusovačkom redu da i ne govorimo.

Družba Isusova opterećena je dakle nasljeđem jednog od svojih članova koji je znatno pridonio "đavoljoj pomutnji" (s. Lucija iz Fatime) u Crkvi. Stoga na redu leži kletva; i dokle god je ne podvrgnu egzorcizmu, otrov će se sve više širiti.

"Kritička usuglašavanja"

Prije dobrih deset godina izdavačka kuća "Franz Schmitt", Siegburg, objavila je o Rahneru zbornik debeo petsto stranica, "Kritička usuglašavanja". Pročitao sam knjigu prije nekoliko godina, i, ne ulazeći sad u pojedinosti, općenito valja reći da su njezini prigovori glede sadržaja (iskrivljavanje katoličke teologije, gubitak vjere, darvinistički pristup teologiji i prirodoslovlju, gnostičke zasade) i glede osobe (težak karakter, neprimjeren odnos s problematičnom književnicom Luise Rinser: "Lesica" "Ribi" i obrnuto) ozbiljni i u biti neopovrgnuti. Posebno je ozbiljan problem Rahnerovo pristajanje uz nauk o postupnom udahnjivanju duše, koji je duboko potkopao borbu protiv grozote abortusa. Zainteresirane upućujem na taj zbornik, čiji je uvodni prilog dostupan i na internetu. No budući da stručnoteološka pitanja iz širokom puku obično slabo pristupačnih, stručnih knjiga imaju manju važnost, okrenimo se području Rahnerova pustošnog utjecaja na široke mase.

Komentar "Maloga koncilskog kompendija", napisanog po nalogu njemačkih biskupa

Ono što su Rahner i Vorgrimmler napisali u "Malome koncilskom kompendiju" postalo je izvor duboke smutnje mnogim naraštajima studenata teologije. A kako je to djelo u svojim brojnim izdanjima objavljeno po nalogu njemačkih biskupa (ovdje ga citiramo prema 23. izdanju, iz 1991.), možemo ga smatrati poluslužbenim iskazom crkvene učiteljske vlasti. Radi predodžbe o čemu se tu radi navest ćemo neke primjere prikriveno ironičnog, katkada otvoreno pakosnog, ali uvijek smutljivoga govora iz kompendija.

Npr. o "vjernom puku" kaže se bahato:

Iznenadila je ["liturgijska reforma"], a ne stvarno zbunila, one slojeve mnogospominjanoga i višestruko precijenjenoga "vjernog puka" kojima je liturgija u prvom redu običaj i folklor te im se nije milio izravan religiozni zahtjev obnovljene liturgije. (40).

Možemo li zamisliti da bi crkveni pastir, dušobrižnik dostojan toga imena tako svisoka govorio o jednostavnim vjernicima? Premda je u velikim dijelovima zapadne Europe (situaciju progonjene Crkve u sovjetskom bloku i u islamskim zemljama Rahner i Vorgrimmler, dakako, ispuštaju iz vida) stvarno bilo folklorističkog i površnog pristupa liturgiji, postavlja se pitanje kako danas stoji stvar s "izravnim religioznim zahtjevom" liturgije koja je neprikladno nazvana "obnovljenom". Nije li hijerarhija trebala pružiti pomoć nekom boljom katehezom nego što je potpuna trivijalizacija bogoslužja?

Ruženju međutim nije izvrgnut samo vjerni puk nego i katolici s fakultetskom naobrazbom koji nisu htjeli dati da im razore odraslu, nepatvorenu i predajom sačuvanu liturgiju:

Otpori se ["liturgijskoj reformi"] javljaju u tzv. akademskim krugovima čiji pripadnici svoju nekomunikativnost, naobraženu umišljenost i jalov odnos prema povijesti nastoje prerušiti u zahtjev za osobitom cvrkvenošću tako što svoju kivnost podvaljuju kao mjerilo katolištva. Koncilu je bilo lakše nego što bi bilo pojedinim biskupskim konferencijama posve zanemariti ove rječite i djelomice utjecajne, ali u ljudskosti posrnule, tragikomične rubne likove u Crkvi. (40)

Branitelji samorazumljivoga tragikomični su rubni likovi posrnuli u ljudskosti, koje vodi kivnost? Upravo taj pakosni i neobjektivni način govora oduzima Rahneru vjerodostojnost. A pakosni ljudi onda su slijepi za stvarnost zla, jer ih je ono već zarobilo. Zato svaki spomen na nj treba iščeznuti:

Valja se nadati da će preradbom
[krsnog obreda] nestati i istjerivanje đavla. (45)

Naročito je čudnovato priznanje da koncilski tekstovi, barem Gaudium et spes, jesu nepotpuni – i da je baš to međutim i bila namjera. Mentalitet jednog Rahnera svjesno teži zbrci, da bi sam bolje mogao loviti u mutnom: tko naime promišljeno sije pomutnju, dovodi, naravno, sebe na položaj isključivog i nepogrešivog tumača. Uostalom, obratimo pozornost na to kako Rahner, gotovo kao psovku, zloupotrebljava pridjev "platonski":

Kada teološki stručnjaci konstituciji [Gaudium et spes] prigovaraju da je "nedovršena" i "nepotpuna", to je – doduše, drukčije nego što takvi ljudi mogu zamisliti – posve točno. "Dovršenu" bi tekstu neizbježno bila svojstvena ona platonska jasnoća, načelna strogost i vječna obvezatnost koje s obzirom na takvu tematiku čovjeku naposljetku – ništa ne govore. (424f.).

I najzad: čovjek se pita koji je đavao morao spopasti jednoga katoličkog svećenika pa da on, s obzirom na milijune mrtvih od 1917. za koje odgovornost snosi sovjetski režim, o inicijativi da se preko Koncila osudi komunizam napiše ovo:

Bojovna koncilska manjina bez ljudskog takta i tankoćutnosti pokušala je navesti Koncil na izričito imenovanje i opetovanu osudu jednoga od političkih oblika ateizma, ali nije uspjela, upravo zato što je Koncil bio vrlo osjetljiv za humanističku podlogu toga ateizma. A usto je bio potpuno svjestan da ne priliči teoriju uspoređivati s praksom, i obrnuto […] (428).

Dakle teror koji su provodili Lenjin, Staljin i njihovi krvnici i gulagovski panduri ima "humanističku podlogu", samo što je praksa malo odstupila od teorije? Rahneru, čini se, nije palo na pamet ni nešto tako očito kao istina da loše stablo daje loše plodove.

Sažetak: poželjno bi bilo trijezno vrednovanje i – jasna osuda

Ako je Rahner umro u uvjerenju što ga je izrazio "Malim koncilskim kompendijem", onda ne može biti mnogo nade u njegov spas. Tako i nema, koliko znam, nikakvih hodočašća na njegov grob u kripti isusovačke crkve u Innsbrucku.

Doduše, s tim u vezi iskustvo nam često govori da dobronamjerni katolici suočeni s besmislenim ili otvoreno krivovjernim iskazima crkvenih uglednika provode nad sobom samima svojevrsnu cenzuru te ju žele nametnuti i drugima: "To treba ispravno shvatiti", "Biskupi će već pripaziti", "Valja cijeniti dobru nakanu", "Zašto bi baš ti znao bolje?", "Je li to uopće točno preneseno, odn. prevedeno?" itsl. Formalno je posrijedi isti obrazac kao kod autocenzure u odnosu prema islamskim napadima: ljudi jednostavno ne žele vidjeti.

Dakle: Prvo izdanje kompendija pojavilo se već 1966. Otada očito nije bilo ni najmanjeg pokušaja da se ta katastrofa zaustavi. Rahnerovo tumačenje koncilskih tekstova time je s obzirom na njemački, odn. njemačkojezični episkopat "poluslužbeno" na snazi sve do danas.

Plodovi su vidljivi posvuda.

Kod isusovaca čovjek se uči trijeznom vrednovanju mjera, odluka i opredjeljenja (usp. "Duhovne vježbe", 333 – 337). Pa neka se to onda primijeni i u ovom slučaju!

Teološka opredjeljenja djeluju na praksu. Iz raznovrsnoga vlastitog iskustva znam da ranerovski mentalitet ("duh") prouzročuje nevjerojatnu pomutnju i truje život u duhovnoj zajednici. Tko to sam nije doživio, ne može pravo shvatiti. Pri tome obično nije moguće kazati: Ta i ta dušobrižnička mjera, taj i taj provincijalov naputak, ta i ta izjava u pastirskom pismu i sl. – potječe izravno iz Rahnerova djela. Više se radi o duhu, tj. o prikrivenom obilježju koje utječe na te iskaze i mjere ili ih određuje.

Nema se tu što uljepšavati: Rahner je bio vuk u ovčjoj koži (koja mu je zapravo loše stajala). S gnušanjem gledamo na čovjeka koji se bio svečano zavjetovao na služenje Dobru, a onda obavljao posao za protivničku stranu. Krajnje je vrijeme da se njegova čarolija raskine.

Isusovački red u mogućnosti je da to učini. Papa Franjo još više.

Wolfram Schrems

http://www.katholisches.info/2015/05/08/der-jesuit-auf-dem-papstthron-2-exkurs-karl-rahner-und-die-zerstoerung-der-theologie

Broj komentara: 13:

  1. Evo i odlicna knjiga na tu temu, otac Cavalcoli secira i raskrinkava Rahnerovu (hereticnu) teologiju, toplo preporucam svima koji znaju talijanski:
    http://www.fedecultura.com/libro/karl-rahner/
    M.

    OdgovoriIzbriši
  2. U jednom od komentara na QVC sam napisao da se visoke teološke raspre često daju svesti na razine primarnih grijeha, kao što je to oholost. I drugo, da nije neophodno proučiti nekog teologa da bi se o njem mogao dati vrijednosni sud, već je to moguće na osnovi važnijih izvadaka ili komentara osoba kojima vjerujem.
    Poslije me to malo mučilo, da nisam pretjerao, te iz iste pobude (vlastite oholosti), bez da sam detaljno upućen u temu, o tome izrekao svoje mišljenje.
    Nakon ovog teksta mi je lakše, jer izjava
    “... tragikomične, rubne likove u Crkvi.” (kao i slične)
    ne može biti drugo no oholost.
    Petar Z

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Svakako i oholost ako se vlastite ideje (koje mogu biti i pretočene u zamamljive sustave mišljenja - kao npr. onaj Kantov u filozofiji) o pojedinim temama ili područjima kršćanske objave proglašavaju sve-obuhvatnm i nedodirljivima, poput matematskih ili temeljnih aksioma mišljenja. Prikazuju se i prihvaćaju kao da graniče sa savršenstvom ne uočavajući istovremenu površnost, nedorečenost i povrh svega otrgnutost istih od sadržaja vjere kao konzistentne,logičko-organske uzglobljene cjeline. Npr. teza o anonimnim kršćanima (koju Rahner nije uopće razradio i dostatno argumentirao, tj. nije uopće "korelirao" u odnosu npr. na svrhu inkarnacije Sina Božjega i obveze krštenja za spasenje - jer to ima važiti kao "činjenica objave" koja je normativna, ali je zato stalno vrtio konstrukcije poput "uvjet mogućnosti" ovoga ili onoga rabeći i druga gimnasticiranja misli). Ili npr. liturgijska reforma koja u svojim teološkim vratolomijama je posve prožeta idealiziranom slikom o čovjeku (kao da tu nema istočnoga grijeha i temeljne poteškoće ljudske naravi da uspostavi odnos s Bogom pa i po obredu) koji samo što se nije preobrazio slušajući Božju Riječ koja je tek iza koncila navodno "izišla" iz svoga geta (kako to već jedan predavač Novoga zavjeta na KBF-u stalno ponavlja - iako ga studenti baš ne vole zbog njegovog cinizma). Problem današnje teologije jest to što je postala sterilna (to naime oni isto prigovaraju negdašnjoj skolastici),jer želi biti post-moderna a da ne shvaćaju opasnosti neodrživosti i samodokidajućeg momenta iste post-moderne - jer uvijek sve relativizira (naime liturgičari između ostaloga navode razloge prethodne reforme upravo u traganju za kompatibilnošću obreda i te iste post-moderne svijesti čovjeka tj. kroz neki vid inkulturacije). Ali sve je to propalo jer su u praksi šansone i sentimentalizmi posve preplavili ono obredno pa i mnoge biskupe. A o pastoralu da ne govorim. To je stvarno jedna velika svaštara, međutim glavno da je masovno, poduzetno i spektakularno. I tu nema više lijeka osim molitve i iščekivanja boljih vremena.

      Izbriši
  3. Preporučam knjižicu Karl-Heinza Wegera o ovom ajatolahu neomodernizma koja je izašla u izdanju KS-a. Dotični je jedan od njegovih pobornika, pa je knjižica utoliko vrjednija što u vrlo jasnim pojmovima prikazuje njegove zablude. Također, vrijedna je i kritika našeg teologa V. Merćepa u njegovoj knjizi 'Kuda ide katolička postkoncilska teologija' (nekada izdala Crkva u svijeta - idućem izdanju se nažalost nije toliko realno nadati, barem ne od istog izdavača).

    OdgovoriIzbriši
  4. "Bez obzira na to što Crkva rekla o Rahneru, homoseksualnosti i preljubu, bit ću poslušan. To me naučio drug Kim Il-sung.
    Čak da mi kažu da su Židovi roštiljali kad je Mojsije vidio gorući grm, da su apostoli imali priviđenja nakon Velikog petka....sve ću vjerovati. Čak i ono što je 800%suprotstavljeno Evanđelju".(Malo karikiram).

    Da, poslušnost je velika krepost, ali brate, katolička poslušnost nikada nije imala totalitarističke primjese.
    Naša je vjera jasna i trebamo je čuvati. Ne smijemo dopustiti vucima kao što je bio Rahner da napadaju stado i ovcu jednu po jednu ubiju.

    Kikii

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Ne razumijem na sto se ovo odnosi?

      Izbriši
    2. Situacija je teška, a neki i dalje ustraju u ponavljanju mantre o poslušnosti bez razmišljanja.
      Dok sam pisao, lijevo, na popisu blogova stajao je takav natpis. A kako je Rahner još uvijek obvezatna literatura na studiju teologije i time se truju budući svećenici. treba razlikovati što kaže Crkva, a što modernisti.

      Kikii

      Izbriši
    3. Nije li poslušnost uvijek zahtjev u crkvi, tim važniji kad su vremena teška? Ja se sjećam srednjoškolskog sata vjeronauka, kad nam je baš onaj Zelić iz famoznog Lex Zelić držao sat na temu redovničke poslušnosti. Pa je onda on rekao da redovnici imaju tri zavjeta, jedan od kojih je ta poslušnost, a koja znači da su redovnici dužni u svemu slušati svoje zakonite poglavare. Ok, mi to pribilježili u bilježnicu, idemo dalje, da bi ti on zastao i onda nas izazovno upitao - a šta vi mislite o tome, je li baš treba slušati u svemu? I sad se mi mislimo, ha, pa to jest malo čudno, što ako ovaj zapovjedi neke čudne stvari. I onda se jedan kolega iz razreda domislio što se njemu čini, pa digao ruku. Ovaj mu da riječ, a ovaj kaže - pa meni se čini da to znači da bi ga ovaj trebao slušati u svemu što procijeni da je pametno. Ajde, i nama se čini da to tako ima smisla, ovaj će kazat što hoće, ovaj će o tome razmislit, pa ako zaključi da to ima smisla onda će ga poslušat, a ako ne onda ništa. Međutim, Zelić se na to lagano osmjehnuo, te zapitao - a da li u tom slučaju ovaj uopće sluša tog drugog, ono, ako ćemo tako postavit stvari onda on zapravo sluša sam sebe i svoja razmišljanja, ne? Mislim se ja u sebi, hmmm, pa ima smisla šta ovaj Zelić kaže, to onda zapravo i znači da ovaj sam odlučuje po svojim procjenama i razmišljanjima, a ovaj poglavar mu je tu zapravo samo dao food for thought. Valja imat dušu i reći da Zelić nije tu stao, nego je nastavio do svoje poante, a to je da ta redovnička poslušnost ne uključuje jedino grijeh.

      Uglavnom, to je jedini sat vjeronauka iz svoje duge karijere pohađanja vjeronauka što u crkvi što u školi kojeg sam upamtila, a to onda znači da me se prilično dojmio smislenošću. Što da kažem, mislim da ste svi vi koji propagirate 'poslušnost s razmišljanjem' trebali najprije odslušati jedan dobar vjeronauk (kod Zelića :zubo: ).

      Izbriši
    4. Haha, bas si pravog nasla.
      Poslusnost je tesko pitanje i ocito je treba ispravno balansirati sa pozivom, tj. zivotnim stanjem, vjerom i razumom.


      Izbriši
    5. Haha, baš sam pravog našla? A šta mu fali! :frajer:

      Uglavnom, da ne bi netko na ovo pomislio da se šalim i da provociram, Ivan Zelić mi je uistinu jedno vrijeme bio vjeroučitelj, a ovo gore što sam ispričala je stvarna zgoda točno kako je se sjećam. I mislim da poslušnost ipak nije toliko kompliciran pojam i mogu samo ponovit ono što sam rekla - u vremenima kad je crkva u krizi onda je taj pojam još i važniji nego inače. Jer ne prijeti opasnost od cijepanja i šizmi kad je sve ok, nego upravo onda kad su krize i previranja. S tim da, naravno, tu poslušnost treba ispravno shvatiti. Poslušnost ne znači misliti da je roza boja najljepša čim biskup to misli (prevedi 'roza boja' u 'način držanja mise', pa 'način evangeliziranja', pa koješta tog tipa), ali znači raditi na dobru onoliko koliko je do tebe, a biskupove ovlasti ostaviti biskupu, papine papi, i kao takve ih poštivati, njima na dušu.

      Izbriši
    6. Naravno, ali u detaljima se i kriju problemi, tj. dokle sezu necije ovlasti. Takodjer razlicita je poslusnost za redovnike, za svecenike, za laike npr. vjeroucitelje i "obicne" laike, pa i unutar tih staleza.

      Primjera se moze navesti kao u prici. Recimo, pricest na ruke. Sto treba uciniti svecenik koji primjeti da ljudi ne pristupaju s krajnjom paznjom kad primaju pricest. Sto vjernik koji npr. vidi da drugi otresaju ruke nakon sto su primili pricest, a on bi trebao gaziti po crkvi da primi pricest. Ili ako cuje da svecenik prica hereze s oltara (nije nuzno da se otvoreno suprotstavlja nauku Crkve, moze recimo reci da svi trebaju pristupiti pricesti i da nismo pravi katolici ako se ne pricescujemo, a pri tome ne upozorivsi nikada da se oni s teskim grijehom moraju prije ispovijediti). Uglavnom, mislim da s jedne strane ne treba mutiti vodu, ali s druge strane treba itekako upozoravati kad se pod poslusnost trpa ono sto ne spada tamo ili je cak samo rubno podrucje.

      To je dosta vazno jer iako doista trebamo raditi na dobru koliko je do nas, dio toga dobra sastoji se i u savjetovanju bliznjih. Kako se postaviti prema ovom pontifikatu jedva znam ja koji se ovim temama intenzivnije bavim. A sto je s onima koji su skrenuli za Knjigom Istine ili se kunu u Medjugorje ili naprosto prihvacaju sve sto im duh svijeta kaze jer i Papa salje dvoznacne poruke? Moraju li oni cekati da im netko na bitno.net-u objasni da je sve zapravo u redu, sve je to izvuceno iz konteksta, a onda kad do ocitih promjena dodje (usp. nova misa, pricest na ruke, ministrantice, laici dijele pricest, glazba poput one koju sam jucer cuo u Palmoticevoj a koju bih samo s malim pretjerivanjem mogao nazvati "predokus pakla"), onda je to nesto sasvim normalno i prirodan razvoj religije.

      Doista, psihicki i vjerski je nezdravo fokusirati se samo na pogreske koje se oko nas sire, ali s druge strane za prezivjeti treba upoznati i drzati se onoga sto je sigurno, to je Tradicija. U trenutcima kriza poput ovih dobro je drzati se onoga sto je provjereno. Hoce li netko to nazvati zatvaranjem Duhu Svetom ili neposlusnoscu, njemu na dusu.

      Izbriši
    7. Ja sam se ovdje uglavnom fokusirala na redovničku poslušnost (a i isto ide i za poslušnost koju dijecezanski svećenik duguje biskupu) i to ne bez razloga. Naime, valja imati u vidu da sam ja odgovarala na komentar Kikiija a za kojeg svi redovitiji posjetitelji znaju da je sklon SSPX-u. U tom kontekstu ovo njegovo zazivanje 'poslušnosti s razmišljanjem' zapravo vuče na to da on koristi situaciju u kojoj je na papinsku stolicu zasjeo problematični papa, što čini i inače konfuznu situaciju još konfuznijom, e da bi navlačio vodu na svoj mlin, tj. da bi propagirao 'rješenje' za taj problem za kojeg se odlučio Lefebvre i SSPX. Ja sam mišljenja da to nije rješenje, dapače, vjerujem da Kikiiju to neće biti drago čuti, ali meni to izgleda kao da je vrag postavio zamku na obje strane, pa kad te vuk natjera s jedne, pa ti počneš bježati na drugu stranu, on te spremno i tu dočekuje mameći te u šizmu i cijepanje crkve. I koliko god trenutno stanje u crkvi bilo i konfuzno i krizno, mislim da takva solucija čini stvari samo još gorima.

      Što se tih primjera koje navodiš tiče, ja bih rekla da taj svećenik koji primijeti da ljudi s dlana otresaju mrvice hostije na pod, treba upozoriti na to. Mislim da je pohvalno ako s oltara konstantno i podsjeća na nauk crkve po kojem je i u tom sitnom komadiću kruha prisutan cijeli Krist, ako po crkvenom zakonu ima ovlasti zabraniti u svojoj crkvi primanje pričesti na ruku onda i to može napraviti, ali recimo priključiti se zbog svega toga SSPX-u, to mislim da nikako nije rješenje, nego da je to dapače njegov grijeh.

      Što se samog vjernika tiče, koji vidi da se otresaju mrvice, onda mislim da je sve što takav može napraviti nastojati ne ugaziti na takvu mrvicu kad je primijeti, te je čak pokupiti s poda ako primijeti takvu mrvicu. Poželjno je i da sa svoje strane podsjeti kad je prikladno svoje bližnje na nauk crkve i da neke stvari nije dobro raditi. Za više od toga, ostaje jedino moliti se Bogu, jer ne vidim što drugo takav može napraviti. A da bi Bog išao nakrivo gledati nekoga zato što je gazio po mrvicama hostije koje nije vidio, hm, pa kakav bi to Bog bio? Doduše, koješta se naučava o tom Bogu, a što je meni nespojivo s pojmom dobra i pravde, pa onda svašta može biti. Mislim, hoću reći da ja da sam Bog kakav sam ja svojevremeno zamišljala da kršćanski Bog jest, onda bih ja na takvog nekog tko se trudi napraviti koliko je do njega na popravljanju situacije, a stvari koje ne može popraviti prepusti s povjerenjem meni radije nego da izaziva dodatnu pomutnju, ja kao Bog bih na to blagonaklono gledala. Što pravi Bog pak čini, to ne znam.

      U konačnici, sve to ide i za sve te ostale stvari, za one koji se povode za Knjigom istine, za one koji se kunu u međugorje, za tu misu u palmotićevoj. Pojedinac laik tu može napraviti koliko je do njega, pisati blog, objašnjavati svojim bližnjima, itd. Ali ako tu fali da svećenici, biskupi i papa nešto naprave, onda samo oni to mogu napraviti. Ne mogu ja radit ono što treba napravit papa, ako ja papa nisam, ne? To je ono što kažem - papine ovlasti su papine ovlasti, njemu na dušu.

      Izbriši
  5. Mamma mia, pa zar ja ostavljam dojam da naginjem FSSPX-u? Baba Jaga me raskrinkala. Sada sam gotov.
    Baš medena formulacija: "Kikiija a za kojeg svi redovitiji posjetitelji znaju da je sklon SSPX-u." Ja mislim da to zna i reis-ul.ulema, a ne svi redoviti posjetitelji bloga Toma B. od kojih 95% pokazuje kripto-lefebvrovske tendencije pa sam ja njima vazda kamenčić u cipeli kao komunist socijaldemokratima.
    Osim toga, pokazala je da je prava rahnerovka, od Zelića je pokupila također sjevernokorejski model poslušnosti(dakle, ona je kripto-kimilsungovka) kojemu će se ona odati dušom i tijelom poslušnosti kad antikrist zavlada svijetom. Dotada ona operira hegelijanstvom: zamke su lijevo i desno, istina (premda ne postoji) može biti u sredini ili nigdje. Samo ne lijevo ili desno. I ne kod tradicionalista.
    Osim toga, ubija našu volju da nešto poduzmemo i na ne stojimo skrštenih ruku jer ionako ništa nema smisla po njezinoj jadnoj prosudbi.
    Tako su djeca iz jugounitarističkih obitelji relativizirali svaku korist rada za Hrvatsku kad se stvarala, a kasnije su se takvi baš dočepali pozicija o kojima su se itekako okoristili.
    Srce Isusovo, prosvijetli nas sve, osobito one koji su najudaljeniji od Tebe!

    Kikii

    OdgovoriIzbriši

Upute za komentiranje

Kako bi se razlikovali sugovornici, obavezno koristite neko ime ili nadimak koji možete dodati i na kraju komentara. Potpuno anonimni komentari najčešće se brišu.

Nijedan komentar objavljen na ovom blogu ne podrazumijeva ni u kojem stupnju prihvaćanje od autorâ ovog bloga mišljenja koja su u komentaru izražena.