srijeda, 31. kolovoza 2011.

Apolonija i Krsto Frankopan

Od rana jutra zvonila su na koparskim crkvama sva zvona. Sa stolne crkve, stare talijanske građevine, brujalo je duboko veliko zvono kojemu su se kampanajući odazivali batovi dvih više ugođenih. Iz kapele na gradskim vratima cinkao je sitan zvončić, a na njegov drhtav, u vlažnom zimskom jutru preoštar glasić odjekivahu listom zvona sa tornjeva cijele okolice. Takav je propis crkve - kad mrtvac prolazi krajem, prati ga svaki hram i hramić Božji svojim glasom na posljednjem putu do groba. U koparsku stolnu crkvu unijeli su jutros zorom lijes sa smrtnim ostacima gospođe grofice Apolonije Frankopanke.

Puk nije poznavao svoje gospodarice; no veličina smrti žene i majke ganula je sva srca. Staro i mlado čulo je legendu o prevelikoj ljubavi i vjernosti grofičinoj - priča se ovila oko njenog imena otkad se znalo da je grofica Apolonija, prkoseći svim zaprekama i volji mogućnika, bila pošla da u tamnici živi sa svojim mužem. Ni njega, grofa Krste, nije godinama bilo u Kopru - ali još od vremenâ kad se je ratovalo oko Milja kraj Trsta mnogi se sjećaju prvog cesarskog vojskovođe koji je po darovnici samoga cesara bio postao i njihov zemaljski gospodin. Apolonija nije u očima puka bila samo ljubeća žena koja je i isti život svoj žrtvovala za dobro i pomoć muža svoga, poginuvši u sužanjstvu od bolesti koja ju je dugo mučila. U mašti puka ona je postala i sveticom i vilom - djeca su slušala priče starijih kako je divna i bogata žena, sa blagim i prekrasnim licem, imala u svom srcu žar nadzemaljski, žrtvovavši se do kraja. U Veneciji je mjesecima boravila uz muža, bolna ali hrabra, dok ju nije bolest prisilila da traži lijeka u vodama od Abana. Rastanak grofičin s mužem, na kraju tamnovanja u Torreselli, spominjahu svećenici u svojim propovijedima kao primjer kršćanske uzornosti u braku. I u Milan je grofica bila pošla za mužem - ali ondje ju je nemoć tako prikovala uz postelju da joj nisu smjeli ni reći što o muževu bijegu. Dok se je knez Krsto skitao po gorama da se dokopa pedlja slobodne zemlje, grofica je u Milanu ležala u sve češćim nesvjesticama. Dogorijevala je - i ugasnula je poput luči koja je bila dala sve svoje svjetlo. Jednostavna ljudska nevolja, tuga ljubavi, bolesti i smrti brišu sve granice čina i staleža - obična pučanka osjećala je u grofici, izmučenoj do smrti i sada mrtvoj, supatnicu vlastitih jada. Vremena su i onako nevoljna - u najbližoj blizini Kopra strepili su ljudi od turskih četa, koje su se zalijetale sve dovle odvodeći u roblje momke i djecu. A i rat, koji je, primirjem između cesara i kralja francuskoga ili pak između cesara i Sinjorije, bio jenjao, ostavio je teških tragova. Opet ove zime prijeti nestašica svega - narod je očajan i utječe se utjehi crkve. Sprovod Apolonije Frankopanske okupio je ljude i žene što se tiskaju oko crkve i ulaze da u polutami hladnoga jutra, u očigled lešine, isplaču i svoju tugu u molitvi i da u žalosti svoga gospodara nađu odjek vlastite nevolje.

A i sam sprovod primamio bi znatiželjnike, sve kad i ne bi o pokojnici tekla ona utješna i pobožna legenda. U Milanu tijelo je Apolonijino balzamirano solju i preneseno u Veneciju, otkud ga prate do kapele novigradske, posljednjeg stana grofičina. U crkvi koparskoj jutros je crna misa; mrtvo se tijelo blagoslivlje prije polaska u Novigrad, gdje će, u posebnoj grobnici, biti položeno na vječni počinak. Crkva je puna svijeta, ali se ne čuje ni glaska - crni ogromni katafalk u sredini pred oltarom zapovijeda opću šutnju i tišinu koja patri času kad se ljudi posljednji put praštaju s milim mrtvim. Na katafalku je lijes, uzak i gotovo djetinjski - pokojnica se pred smrt bila sasvim utanjila. Plašt od crne široke tkanine pokriva lijes, kojemu su na uzglavlje položene crne rukavice i tri sjajna crna pera – znaci dvorske časti pokojničine. Na sredini lijesa postavljen je križ sa rubinima, donesen sa lijesom iz Milana, a šest ogromnih lojanica čuva posljednju stražu.

Puk prilazi katafalku i, prihvaćajući grančicu lovora, škropi lijes, šapće molitvu. Svako gibanje stane čim je pred oltarom započela služba crne mise. U crkvi je hladno, neudobno - žalost pogreba još je pojačana prodirnom vlagom i mutnim svjetlom zimskoga osvita. Svećenik čita misu na domaćem jeziku49 - kraj koparski se u crkvi drži čvrsto starog privilegija što su ga mletački gospodari, gdje god su mogli, izgonili iz crkve u hrvatskim stranama. Pod križem na lijesu položena je knjiga - knjiga njemačka, onaj isti brevijar što ga je Apolonija dala štampati u Mlecima. Knjiga ima da govori za nju kod Boga njemačkim jezikom; ali svećenik zazivlje hrvatski mir pepelu grofičinu. Od puka nitko i ne misli na to da je ova žena, koju prate na posljednji počinak, Njemica i da je bila dvorska gospođa cesarova; ona je, svojom tugom i svojom ljubavlju, njihova. Na molitvu svećenika ozivlje se šapat puka koji izvire iz skrušena srca. Žene, sa uzdasima i suzama u očima, obraćaju poglede na desnu stranu oltara, gdje kraj gospode Frankopanâ kleči dijete, Marija Ana, kći pokojničina. Zlatokosa mala ljepotica i sama kao da je dio priče koja je satkana o pokojnici - djevojčica je milje i omilje sviju.

Klečeći i moleći, gospoda Frankopani prate misu. Svita je njihova brojna - eno i iz Mletaka nekoliko gospode; a sasvim se ističu njemačka odijela rođaka iz grofičine domovine. Ženeu baršunu, u dubokoj crnini, odmah iza knezova Frankopanskih, to je gospođa Gjakobina Langova, Hrvatica Dragišićka. Kad je svećenik uzdigao glas da završi molitvu, Dragišićka je zajecala glasno. Muškarci se drže tvrđe - no kad sprovod treba opet krenuti iz crkve, vidi se kako gospodin knez Bernardin mora da rukom takne kneza Krstu, koji se nije podigao kako je kleknuo na početku crne mise. Povedavši djevojčicu za ruku, knez Krsto stao je s ocem čelo katafalka, dok su sluge skidali lijes da ga iznesu pred crkvu na nosiljku sa četiri crnim plaštevima pokrita konja.

Spremanje traje dugo. Iz crkve izlaze polako ljudi - sad su knezovi bliže puku i svatko može da ih se nagleda. I Bernardin i Krsto odjeveni su u crni baršun, sa visokim čizmama, bez ikakva uresa. Bernardin je niži od sina, sa uglatim ramenima, već postar, ali živo gleda oko sebe. Oko ne miruje ni čas - stari knez prati svaki pokret slugu; a koji put obraća se i k oltaru, otkud mu prilaze gospoda mletačka i njemačka. S njima i šapće tiho dok se sa škripom, koja buni svečanost časa, pod lijes meću skoljke, a sluge se poslovno vrzu od katafalka do crkvenih vrata.

Knez Krsto nije se ganuo sa svoga mjesta. U polutami crkve ni ne vide mu se, pod napola spuštenim vjeđama, oči - možda gledaju nekud u mračan kut ili u pod, blatan od čizama ljudi. Ruku s kapom spustio je uz bok i, ostavši s djetetom osamljen od kruga koji se je odmakao, kao da je zaboravio na sebe.

Ove sluge, koji s odveć buke spremaju lijes na skoljke, odnose dio njegova života. Knez nije čovjek meke ćuti; tvrda ga je ratna služba naučila da se ne iznenađuje nesrećom, da ne roni suza. No svi vide da se u kneževoj duši vrši teški oproštaj - i sama dužnost plemićke udvornosti uzmakla je ovaj čas: - nitko ne prilazi čovjeku kojemu se je dijeliti zavazda s ovakovom ženom. Smrt nije došla naglo - liječnici su još u Torreselli opominjali Frankopana da će napori sužanjstva i brige za muža skršiti ono slabo stvorenje; u Milanu bolest nije popustila nikako - živci su grofičini sasvim rastrojeni, mozak se zapalio, kako rekoše - slabašno tijelo sušilo se, smanjivalo, rasplinjalo svaki dan. Bure zadnjih mjeseci, noć bijega, pogibeljno skrivanje u gorama, pa doček doma sa nemilim vijestima o raseljivanju ljudi, o bježanju ispred Turaka, o dušmanstvu susjeda plemića i vlastitih rođaka u Brinju i Slunju - sve je to navalilo na dušu Krstinu naglim i mnogostrukim trzajima. No sve kao da je odsječeno, zaboravljeno, nestalo danas - tu, u samoći crkve, ne videći i ne ćuteći nikoga oko sebe, knez proživljava sam u sebi svoj kratki život s njom, ženom srca svoga, život koji je bio njegov i njezin zajedno, i sad, kad je poginula ona, izginuo je od toga života najljepši, najbliži dio...

Sjetio se svoga prvoga sastanka s njom kad ga je Dragišićka upoznala sa udovicom grofa Lodrona. Udovicom? Ta to bijaše dijete, djetence sa bistrim očima i rukama koje su imale oblinu i mekost ružine latice. Da, knez se je malo i plašio njene prenježne ljepote - kad bi mu otac kao mladiću govorio o ženi koju će dovesti u kuću, nikad nije u njihovim razgovorima bilo ovakve sitne, filigranske prikaze. "Ona je kao janje" - govorio je Krsto Dragišićki. Ali je janješce brzo ukrotilo vuka; ratnik se prometnuo u ljubavnika; Krsti se nije dalo s dvora doma, kamo ga je pozivao otac. Jest, i otac i kardinal, a i cesar, vidjeli su u njihovoj vezi možda samo dobrodošlu pomoć svojih državničkih računa. Ali Krsto je znao više od njih - on je čuo tihu riječ kojom mu se Apolonija zavjetovala na jaku i vječnu ljubav - on je pod svojom jakom pesti čuo drhtati srce ptičice. Rekla mu je da će svojom voljom biti njegova - i kasnije, kad je poslije sjajne svadbe sa igrama i svečanostima morao ostaviti mladu i krenuti na ratište, kasnije, kad je došlo sužanjstvo i nevolja, Krsto je spoznao do kraja koliko je istine bilo u onoj riječi. Ova sitna ženica bila je njegov drug po srcu, njegov prijatelj i pomoćnik; ona je, od žene dvorske i navikle svakoj raskoši i udobnosti, postala ženom ubogara i zarobljenika, da mu se preda sa cijelom strašću svoga ženstva, sa cijelom žrtvom svoga života. Da, sve do kraja, iza kojega je vječnost, sve do smrti. Sve što je kneza. stizavalo u životu bilo je oporo, grubo, nevoljko - udes roda i doma, neprilika s cesarom, spletke s Venecijom, tamnica i zapuštenje od svih ljudi – tamquam extraneus factus sum fratribus suis! Život je bio krut i nemilostiv - ona, jedina ona, bila je njegov tračak sunca, njegovo janješce koje je smio gladiti svojim rukama a da se ne maša mača, a da ne grči pesti.


Nisu ovi osjećaji danas navirali u srce knezu ni redom ni u punoj jasnoći - a nije u njima bilo ni očajne boli. Ali janješce je mrtvo - i sve ono što je bilo lijepo i milo u životu odnose sada ove sluge na konopcima i letvama. U vlažnom zraku crkve na dušu se kneževu sliježe neki čudan mir, odaljenost od ljudi, spokoj samoće u kojem on jedini znade tko je i što je bila ova, njegova žena. U maglušastim svojim osjećajima on joj je zahvalio za sve dobro i oprostio se s njom - a to oproštenje nije bila tuga mladosti za izgubljenom srećom, u njem je bilo sve odricanje muža koji pozna vrijednost života. Sjetio se kako je prior spasovački jednom na Modruš donio, za potvrdu u nekoj raspri, jednu darovnicu strašnoga Anža Brinjskoga - i strašni Anž je Brinjski svoje darivanje počimao ovim riječima:

"Mi smišljajući nestanovito stanje svega svita i poznavajući kratkost života tjelesnoga, u kom jesmo postavljeni, i prihodeći na pamet pisma svetoga rečenje ko reče David prorok: Človik kako trava, a dni njega kako cvet poljski tako procvatnut i paki usahnut"
...

Morali su opet taknuti kneza da ga ganu s mjesta i upozore da sprovod ima krenuti. Pred crkvom, pod kamenim portalom, svećenik je opet zapjevao pogrebni pijev. Riječi obreda sasvim se pokrivaju sa "rečenjem" Davidovim.

"A dni njega kako cvet poljski tako procvatnut i paki usahnut" - -
(iz romana Milutin Cihlar Nehajev: Vuci)

***

Pretisak rijetke u hrvatskom prijevodu tiskane knjige (Henry Thode, Frankopanov prsten, Hrvatsko izdavalačko bibliografsko društvo, Zagreb , 1944.) u novije vrijeme je tiskala Matica hrvatska iz Rijeke (Tiskara Rijeka, 1992, 195. str.). U rukama povjesničara umjetnosti Nijemca Henrya Thodea (Dresden , 1857.-Kopenhagen, 1920.) našao se 1892. u venecijanskoj knjižnici Marciani Frankopanov prsten iz 1514. godine, te je slučajem sretnih okolnosti započela uspješna potraga. Knjižničar C. Soranzo mu je donio neki urešeni prsten s natpisom gotskim slovima koji su bili pronašli seljaci tijekom kopanja u zemlji kod mjesta Prate blizu Pordenona (predio Kaštelat), na dubini od oko 2-3 m na malom nasipu (52 m od rijeke Medune i 30 m od novog nasipa). Natpis na prstenu je glasio: "S drage volje tvoja", a odražavao je posvetni, ljubavlju protkani zapis Frankopanove žene Apolonije. Bio je to prsten Krsta Frankopana koji se kao tragični junak borio protiv Mlečana, bečkog dvora, te nekih hrvatskih velikaša, a skončao je od posljedica pogotka ručne lumbarde tijekom opsjedanja Varaždina 27. rujna 1527. Profesor povijesti umjetnosti (1894.-1911.) na Sveučilištu u Heidelbergu Henry Thode je djelo "Frankopanov prsten" završio u rujnu 1894. u vili ("Cargnacco") na Gardskom jezeru u Italiji, a tiskano je u Frankfurtu 1895. U toj 1910. kupljenoj vili živio je do I. svjetskog rata kada je kao inozemac morao napustiti Italiju, a talijanski pjesnik d'Annunzio "nasilno je ušao u njegovu vilu i isposlovao od talijanske vlade da mu ona taj zaplijenjeni dvorac pokloni kao narodni dar". Slično su "darivani" partizani i oznaši nakon II. svjetskog rata.

Thode je tijekom kasnovečernjeg iščitavanja Romaninove "Povijesti Venecije" naišao na podatak da je njemačka vojska prodrla u Furlaniju (Udine), vjerojatno i u obližnji Pordenone 1513. i 1514. godine, kada je pod zapovjedništvom kneza Krsta Frankopana opsjedan Osopo, zauzet Marano i izvršen proboj sve do iza Udina. U "Diario di Pordenone" plemića Sebastiana Mantice govori se o njemačkom zauzeću grada (Pordenonea) i o njihovom protjerivanju u ožujku 1514. "Dnevnici" (Diarii) Marina Sanuta (rođ. 1466.) obasežu 65 debelih rukopisnih folija, a skoro polovica su tiskani još u XIX. stoljeću u preko 30 svezaka, pa je autor tamo pronašao pisma i podatke o događajima tog doba. Krstu Frankopanu je dolaskom u Osopo 15. veljače 1514. (poradi postavljanja topova) tijekom jednog okršaja s nekim seljacima bio ustrijeljen njegov konj, te je tada "izgubio neku relikviju, koju je iz pobožnosti uza se nosio, a to je smatrao vrlo lošim znamenjem".

Još krajem XV. stoljeća knez Anž Frankopan "običavao je odvajkada gusariti po kopnu. Trgovce, koji su bez njegove posebne dozvole išli na sajmove u Njemačku, on je jednostavno zarobio i oteo im njihovu imovinu", ali se u jednom zapisu mletačkog činovnika (1499.) kaže da je knez Anž Frankopan iz Brinja iznad Senja naložio da mu se izgradi tvrđava na kojoj su podanici radili i blagdanima, te ju je već zgotovljenu "progutala zemlja".

Negdje oko 1509. Nijemci su se povukli iz Furlanije (nakon bezuspješnog pokušaja osvajanja Padove), a Mlečani su se tada bavili mišlju osvete Frankopanima, pa su "od straha pregovarali s Turcima, što je urodilo posljedicom da su Turci upali u Hrvatsku i krenuli ravno na gradove knezova, te im nanijeli velike štete". Krvavost tadašnjih borbi dočarava sukob Krsta Frankopana i mletačkog providura Zivrana (u studenom 1511.), za koji kaže: "Ušao sam s knezom Krstom u borbu prsa o prsa. U tučnjavi smo zadali jedan drugome mnogo udaraca, ali se nije prolila krv. Nato sam ga udario koso po licu i razmrcvario mu sav obraz, te mu je pukla kost, i počeo je jako krvariti. A onda je on mene udario po desnoj ruci i odsjekao mi tri prsta - neopasna ozljeda! - a uzto mi zasjekao lievi palac". Kako povijest pišu pobjednici (ili bolje: preživjeli i tada živući "izvori iz prve ruke"), tako čitačeva ili piščeva bud(uć)nost spomena može biti okrutna kao i sam zapis. Tako se kaže da je Krsto Frankopan nakon osvajanja Marana (blizu stare Akvileje) krajem 1513. naložio stanovnicima Mozane (blizu Marana u Furlaniji) neka mu se dođu u Mozanu zakuniti na poslušnost (njemačkom) caru, pa je pridošlima (njih oko 115) starijim od 60 godina dao iskopati oba oka, te "mlađima jedno oko i odsjeći dva prsta na desnoj ruci, a na lice urezati križ". Sve žene i djeca morala su napustiti Marano, pa je u naredna 3 dana "sve razoreno i oplijenjeno" u Mozani. U veljači 1514. je, između ostalih, osvojen i Pordenone, ali po promijenljivoj ratnoj sreći (nakon što je Krsto Frankopan izgubio "dragu relikviju" i došao iz Pordenona u Osopo) posada Pordenona bila je prisiljena predati se, te je odvedena kao roblje u Veneciju. Tijekom okršaja između njemačkih carskih trupa i Mlečana 29. travnja 1514., mletački providur (u Furlaniji) Juan Vitturi zarobio je nekoliko ljudi, pa ih je poslao natrag Krstu Frankopanu uz napomenu "da se u Italiji među kršćanima tako vodi rat, a ne kao on, koji daje da se izkopaju oči". Po toj logici, rat bi trebao biti neka plemenita borba u kojoj Mlečani sigurno nisu bili nevinašca. Što ne stoje doma, oni koji se spremaju za rat, a oni koji stječu bogatstva, neka to ne čine na račun siromaštva drugih (npr. Dalmacije). Prepredeni Juan Vitturi javlja u Veneciju "da je zarobljenike poslao natrag, kako oni ne bi vidjeli naše akcije". Krsto Frankopan, s još 50 ratnika, zarobljen je u protuakciji Mlečana tijekom međusobnih povlačenja i protunapada između Gradiške i Marana, kako je izvjestio 5. srpnja 1514. teklić iz Gradiške.

Zarobljenika Krsta Frankopana još 9. lipnja 1514. dovode u Veneciju (u dvoranu "Signori di notte"), a mletačko Vijeće desetorice na tajnoj je sjednici zaključilo da knez Krsto "boravak" započme u Torreselli (u Duždevoj palači), gdje su obično boravili najugledniji zarobljenici (također i knezovi Rainer i Rizzan). Od oca Bernardina Frankopana dobija 27. kolovoza 1514. pismo u kojem se, između ostalih, kaže "da su naši pređi učinili i dokazali gore spomenutoj prejasnoj sinjoriji [Veneciji] vrlo velike i znatne usluge". Krsto u odgovoru ocu 29. kolovoza 1514. kaže: "...kad ne bih okusio gorčine, kako bih mogao znati, što je sladko? I kad ne bih izkušao zla, kako bih umio sačuvati dobro? ...I kad se tako učim trpjeti za svoju čast, kako to mora svaki čestiti čovjek, ona će mi trajati vječno". U pismu upućenom svom bratu Anžu Frankopanu, Krsto Frankopan se žali da nije primio pisma od oca i braće, već samo od njihovog djeda (vojvode od Ferrare) koji ga je preporučio Veneciji. (To vam je slično današnjem "visokom pokroviteljstvu" kada onaj koji je pokrovitelj ne izdvoji ni lipe, ali je svejedno pokrovitelj.). Postojale su određene insinuacije i spletke po kojima je car Maksimilijan bio izvješćen da Bernardin i Krsto Frankopan "potajno nastoje stupiti na stranu Venecije".

Najdirljivija su pisma supruge Apolonije Frankopan (koja je bila kćer Ivana Langa iz Augsburga, miljenica cara Maksimilijana i nekadašnja žena 1510. godine preminulog grofa Juliana od Lodrona). Štoviše, ona je početkom 1517. pristigla u Veneciju (bez propusnice), te se nastanila blizu muža u Dandolovoj palači (krajem XIX. stoljeća hotel Danieli) kojemu je nasuprot kanala Duždeva palača gdje joj se nalazio muž Krsto. Ljubljanskom biskupu je poslala pismo tražeći 5.000 dukata jamčevine za slobodu Krsta Frankopana, te je nastojala skupiti novac i u samoj Veneciji. Apolonija je čak, iako krhka i boležljiva, ostala sa svojim mužem Krstom u zatvoru Torreselli, što je izazvalo skandal kod dužda i mletačkog kolegija jer je to bilo "nečuveno u analima povijesti mletačkih tamnica", to pobjedonosno dragovoljno sužanjstvo, "suprotstavljanje ukočenim slovima pravnih običaja otvorenim pravom svoga srdca". Krstu Frankopanu su neprestano obećavali puštanje na slobodu, a otac mu Bernardin je čak ponudio svoje gradove kao zalog puštanja Krsta iz zatvora. Štoviše, 3. svibnja 1517. predloženo je u mletačkom kolegiju da se Krsto pusti na slobodu, te smjesti kod žene u Dandolovoj palači uz jamčevinu od 30.000 dukata i obećanje ostanka u Veneciji, u zamjenu za Giulija (Julija) Manfrona (sina mletačkog kondotjera Zuana Paola Manfrona). Bolesti sklona Apolonije je išla nekoliko puta u toplice u Abanu (na Euganejskim brijegovima).


Još 21. ožujka 1515. piše ona svom mužu: "...da bi Vaše Gospodstvo [Krsto] mnogo radije vidjelo moj dolazak u Veneciju nego vlastitu slobodu, ako ona ne bi bila izposlovana po dobru miru, i to s različnih obzira i razloga. ...Glede prstena, milostivi i preljubljeni mužu, kažem Vam, da bi se onaj prsten, što ga je primio meser Zuan Stefano Mazza, morao učiniti nešto uži, nego što je bio stari prsten. Na nj se treba staviti onaj nadpis, koji se nalazio na traki prstena iznutra i izvana: to su rieči, što daju odgovor na one rieči, koje stoje na drugom prstenu, što mi ga je poslalo Vaše Gospodstvo, i koji se nalazi kod mene...". Krsto je znači blizu Osopa izgubio prsten jer mu je bio preširok, nekoliko tjedana prije dolaska u Pordenone. Izvjesno je da je prsten pored vidljivog natpisa "S drage volje tvoja" imao i druge nevidljive riječi (s "unutrašnje", stražnje strane), te vjerojatno neku malu relikviju. Izgubljeni prsten bijaše uzdarje koje mu je Apolonija uzvratila za njoj poslani prsten. Nakon vjenčanja (ljeto 1513.) i odlaska u rat protiv Mlečana, poslao je Krsto Apoloniji prsten (moguće s natpisom "Jesi li od slobodne volje, ne pod silu, postala moja?"), a zauzvrat je primio onaj s natpisom "S drage volje tvoja". Krstov šurjak (Apolonijin brat), krški kardinal i kraljevski tajnik Matija Lang imao je brata zlatara Ivana Langa koji se u Veneciji oženio za plemkinju Đakobinu Dragišić (kojoj su oca Turci protjerali iz Hrvatske), te je Ivan pao pod stečaj i odnio 2.000 dukata, pa je moguće on bio tvorac prstena, a boravio je i u Augsburgu (odakle obitelj Lang i vuče podrijetlo).


Novo petogodišnje primirje (sklopljeno 31. srpnja 1518.) nije uključivalo oslobađanje Krsta Frankopana, iako se predmnijevalo oslobađanje svih zarobljenika! Krsto Frankopan je 3. rujna 1518. urezao u mramornu ploču prozora ispod Torreselle: "...Tko ne zna podnositi zlo i dobro, ne može nikada doći do velike časti. A ni dobro ni zlo ne traje ovdje zauviek". Kako kaže Marino Sanuto, proboravio je u toj tamnici od 9. lipnja 1514. do 3. rujna 1518. [zapravo 6. siječnja 1519.]. Krsto je pokušao pobjeći 29. listopada 1518. preko prozora tamnice (uz prethodno piljenje zatvorskih rešetki), ali je uhićen u toj nakani. Uskoro su ga odveli u Milano, a od Apolonije se oprostio 5. siječnja 1519. koja je u toj mletačkoj tamnici Torreselli, uz dopuštenje mletačkog Senata, zajedno s mužem živjela 22 mjeseca. To čak stoji na prvom listu "njemačko-rimskog brevijara" koji je 1518. tiskao u Veneciji Gregorius de Gregoriis (jedan primjerak čuva se u Narodnom muzeju u Budimpešti). Pri kraju knjige nalazi se (drvorezni) prikaz Marijinog okrunjenja, a ispod su (u molećem stavu) likovi Krsta i Apolonije. Kraj breviara odaje da ga je "pripravio, sredio i dao u tisak" knez i grof senjski, krčki i modruški Krsto Frankopan zajedno sa suprugom, kneginjom Apolonijom Frankopan, "zadnjeg dana mjeseca listopada" 1518.


Zuan Antonijo Dandolo poklonio je Krstu zlatni prsten s tirkizom i natpisom: "Spes mea in Deo est" ("Moj je nada u Bogu"). Krsto je odveden preko Padove, Vicenze, Verone, Brescije i Cremone u Milano, a konačno odredište trebala je biti Francuska. Međutim, zatočen je u kaštelu (obitelji Visconti) u Milanu, iako se glede dolaska u Francusku ugarski kralj zauzimao kod francuskog kralja. Apolonija je umrla u Milanu 4. rujna 1519., a pokopana je, riječima Marina Sanuta, u "nekom kneževu dvorcu... u blizini Kopra". Još je otprije rekla: "Pripravna sam strpljivo podnositi i ono najgore, samo da budem kod njega". Sve velike (i male) ljubavi, kao i životi i nejednake nam sudbine, završavaju smrću. Knez Krsto Frankopan, po vijesti od 17. listopada 1519., uspješno je pobjegao niz zidove zatvora (milanskog kaštela) blizu mlinova (zbog buke), te prešao jarak s dvojicom slugu i stigao na sigurno (preko brda u Arco), a 5. studenog 1519. stiže u Postojnu. U Augsburgu je Krsto nazočio u veljači 1520., te objasnio šurjaku (bratu od Apolonije) Matiji Langu svoja traženja prema kralju, kada je i dobio titulu koruškog i kranjskog vojskovođe. Otad je stalno uznemiravao posjede Venecije. Svojom pojavom poticao bi nemire, a upade Turaka rabi u svrhu širenja vlasti "sada kao njihov prijatelj, sad kao neprijatelj", ali sve to bijaše predigra ka ostvarenju glavnog sna. "Bilo mu je suđeno, da je slobodu izkupio gubitkom svoje ljubavi!".

Turski sultan Sulejman II. je od 1521. vodio osvajačke ratove, te je zauzeo Beograd i zaprijetio (nakon 3 godine) i Jajcu. Krsto Frankopan je u pratnji hrvatskih banova Franje Batthyányja i Ivana Karlovića predvodio 16.000 ljudi i oslobodio (tvrđavu) Jajce, te mu je kralj Ludovik dao naslov "zaštitnika Dalmacije i Hrvatske". Međutim, Krsto je želio vranski priorat kojeg su dali Ivanu Tahyu (koji je čak postao i hrvatski ban), pa je stoga prešao na stranu Ivana Zapolje. Na saboru u Rakošu 1525. izložen je prijedlog da se Krstu preda banska čast i vranski priorat. Nadbiskup Szalkay i Krsto Frankopan su se "žestoko porječkali, da je nadbiskup zgrabio kneza za bradu, a ovaj je državnog primasa stisnutom šakom udarao po licu", što je zaustavio kralj i dao ("na navaljivanje klera") zatočiti Frankopana u krnjoj kuli. Nakon 3 dana, Frankopan predvodi kraljevske čete koje opskrbljuju hranom (od Turaka opkoljeno) Jajce, a nedugo zatim stupa ipak u službu nadvojvode Ferdinanda. Zapoljina stran(k)a (na pregovorima u Hatvanu 5. srpnja 1525.) teži ispuniti Krstine zahtjeve za prioratom i banskom čašću, ali povijest je puna (neispunjenih) obećanja. Leonardo i Gregorije Amaseo u "Diarii Udinesi" kažu da su Frankopana zadržali nekoliko dana na mletačkom području (bio je u kući Puscollo u Udinama), te su ga uskoro pustili, što bijaše tijekom njegove nakane da u proljeće 1526. pođe k Ferdinandu.

Turci žestoko napadaju Ugarsku 1526. godine. Vođe obrane bili su Krsto Frankopan, Đuro Zapolja, te Pavao Tomory koji je na svoju ruku krenuo na Mohač protiv Turaka bez prve dvojice, pa je 29. kolovoza 1526. doživio težak poraz kada je poginuo i sam kralj Ludovik. Krsto Frankopan je ipak dospio do Stolnog Biograda što je doprinjelo povlačenju Turaka, te spriječavanju sultana Sulejmana da iskoristi pobjedu (i prodre znatnije do Budima). Usput je Krsto "na blag način ugušio seljački ustanak u Slavoniji", te su ga slavonski staleži izabrali za skrbnika i zaštitnika svoje zemlje i ugarskih županija (zaladske, šomođske i baranjske). San Krsta Frankopana bijaše ugarska kraljevska kruna. U Tokaju je skupština staleža 14. listopada 1526. za kralja izabrala Ivana Zapolju. Kraljica Marija je apelirala na Frankopana neka pođe Ferdinandu I. u Haimburg, te je ovaj pošao u Požun (Bratislavu) i sugerirao mu da sazove sabor u Komoranu. Zahtjevi Krsta bijahu: nadoknada svih posjeda (u slučaju izgubljenja), te imenovanje ostrogonskim nadbiskupom dotadašnjeg zagrebačkog biskupa Šimuna Erdödya. Međutim, nepristankom na uvjete, Krsto se stavlja na stranu Ivana Zapolje, te postaje vrhovni kapetan vojske, obećana su mu (nekadašnja) imanja (Ivaniša Korvina) u Hrvatskoj, vranski priorat i 2.000 forinti. Krsto raspisuje sabor Slavonije (zagrebačka, varaždinska i križevačka županija) koji potvrđuje izbor Ivana Zapolje za kralja, a ne Ferdinanda I., te je Krsto zadužen da "uspostavi sporazum" među kraljevima.

Krsto je tijekom vremena stekao dosta neprijatelja, a hrvatski sabor bijaše "protiv kneza u otvorenoj oporbi". Ivan Zapolja se udružio s papom, Francuskom i Venecijom, a Ferdinand s poljskim kraljem Žigmundom. Frankopan i ban Batthyány upadaju krajem siječnja 1527. u Štajersku. Krsto savjetuje Zapolji da se utabori kod Tate, te da on upadne s 4.000 vojnika u Austriju, na što mu je Zapolja odgovorio: "Znadem, o kneže, da se tim putem postizavaju i čuvaju kneževstva, stječu carstva i kraljevstva, i da se kod toga moraju počiniti svakojaka neprijateljska djela i grozote". Skupština je raspuštena, a stari ugarski povjesničar Istvannfy reče: "Kobna zabluda!", jer je Zapolja trebao poslušati Frankopanov savjet. Ivan Zapolja tada sklapa savez sa Srbinom Jovanom Crnim (kojeg su "njegovi zemljaci slavili kao proroka i vladara"), ali ga uskoro pridobija sam Ferdinand koji ustraje da ga zadrži za sebe, pa javlja 9. srpnja 1527. da će neki poslanik francuskog kralja i Krsto Frankopan poći do "kana Nanade", a ovaj (posrednik Hobordanski u Srbiji) se mora pobrinuti "da oni i njihovi ljudi budu uhvaćeni i predani, ili ako to ne uspije, da budu uklonjeni, sasječeni ili na drugi način ubijeni". Tako se podlo Ferdinand želio riješiti opasnog protivnika, a smrt Krsta Frankopana bila bi olakšanje za vojsku protiv Zapolje. To nije uspjelo, ali ipak ratna sreća protiv "bojažljivog" Zapolje dovodi Ferdinanda u Budim 20. kolovoza 1527. Na stranu Habsburgovaca ponovno stupa novopostavljeni zapovjednik vojske protiv Frankopana, dojučerašnji mu suratnik ban Batthyány, kojemu su se pridružili velikaši Ivan Krbavski, Petar Keglević, te knezovi Zrinski i Blagajski, a Krsto na svoju stranu okuplja Tahya i biskupa Brodarića.

Odlučna karta sudbine bačena je kod Varaždina, kojeg počimlje opsjedati Krsto Frankopan. Ljetopis (na latinskom jeziku) očevidca Ivana Zermegha opisuje Krstin kraj. Knez Krsto okupio je 10.000 ljudi i 3.000 konjanika, te osvaja kaštele Lajoša Pekrya (Pakrac, Kušćerovec, Sveti Duh i Rasinju). Ferdinandovoj vojsci priključile su se njemačke pomoćne jedinice iz Štajerske i Koruške, a i mnogi velikaši Kraljevine Hrvatske i Slavonije (Ivan Karlović, Petar Keglević, Zrinski, Slunjski, Blagajski i dr.). Krsto je krenuo put Križevaca, te se nedaleko Ludbrega Ferdinandova vojska povukla podno tvrđave Luke Sekela (Ormuža). Uskoro dolaze glasnici s viješću da će se grad Varaždin predati Frankopanu, ali to nije namjeravala tvrđava palatinova časnika Pavla Kecskésa. Tijekom osvajanja tvrđave (Varaždina), otprilike u vrijeme "večernje", začule su se dvije bombarde (barbatae), te jedna ručna bombarda, od koje je (smrtno) pogođen Krsto Frankopan, koji je na pitanje o stanju uzvratio: "Onako, kako je Božja volja". Iz rane (između pupka i jetara) probijaše se utroba. Još iste noći u Frankopanovu taboru nije ostao ni jedan pješak, a ostade jedino 1.000 vjernih mu konjanika. Frankopana su odveli u kaštel Martijanec gdje je i izdahnuo, te su ga odnijeli u Koprivnicu. Priča se da je nad mrtvim Frankopanovim tijelom pogrdno govorio Lajoš Perky. Uz pratnju Frankopanove zaručnice Katarine Dragišić, mrtvi Krsto je prevezen u Modruš i pokopan u obiteljskoj grobnici, te je to značio kraj pristaša Ivana Zapolje u Hrvatskoj, Slavoniji i Ugarskoj, tako da se konačno Ferdinand 3. studenog 1527. okrunio u Budimu za kralja.


Životno geslo Krsta Frankopana bijaše: "Moja je nada u Bogu". Krsto je položen uz Apoloniju čija ljubav "obasjava uspomenu na Krstu Frankopana nadzemaljskim sjajem". Cijela povijest protkana je čudnim činima i porivima ljudi koji u njoj (ne)nadano završavaju svoje živote, a upravljani su onim što se definitivno uzdiže iznad te krajnje ozbiljne prolaznosti i smrtnosti, pa i sjećanja. U Gornjem Beljaku postoje slike Krste i Apolonije Frankopan koji su prikazani (na bočnim krilima oltara) kao Sv. Kristof i Sv. Apolonija, a koje je izradio Jan Schorel. Na srednjoj slici (Sveta Obitelj) u Gornjem Beljaku zapravo je portretno uosobljena bliža i daljnja Krstova i Apolonijina rodbina, pa i Apolonijina kćer (iz prvog braka s grofom Julianom) Ana Marija rođ. Lodron koja je (zajedno s mužem Andrijom Ungnadom) posjedovala dvorac i kotar Falkenstein koji su dobili od cara Maksimilijana za 4.500 forinti. Vjerojatna je i poveznica s crkvom podno falkensteinskog brežuljka (Stallhofen) gdje gotskim slovima stoji na portalu natpis: "Isuse i Marijo, izbavite nas od svakog zla na ovom i na onom svietu 1520". Izbavljenje je nužno pregnuće svakog neumitnog postojanja i (blizine) kraja.
(Đivo Bašić: Frankopanov prsten - Ključ za krvavu europsku povijest)
knjiga Frankopanov prsten na njemačkom, na engleskom

utorak, 23. kolovoza 2011.

Gostujući autor - Rimski obrednik iz 1929. godine

Naš prijatelj Luka je vrijedno radio i pripremio elektroničku kopiju zadnjeg predkoncilskog Rimskog obrednika na hrvatskom jeziku. Ovaj je obrednik bio i prije dostupan na internetu ljubaznošću vlasnice više zanimljivih blogova mr. sc. Snježane Majdandžić-Gladić. Iako sam i sam iz te kopije vadio tekstove za blagoslove vode i soli, hrane, trava itd., ipak je poprilično ograničenje u korištenju bila činjenica što ta verzija nije bila skenirana nego fotografirana s mjestimično zamućenim mjestima. Vjerujem da će ova nova verzija potaknuti svećenike i laike da upoznaju i koriste ovo blago katoličke tradicije. S obzirom da je sve na hrvatskom, upotreba obrednika trebala bi se i lakše proširiti jer nema eventualnih problema s učenjem latinskog jezika.

Što se crkvenopravne strane tiče, motuproprijem Summorum Pontificum je dopušteno služenje tradicionalne mise, a iz namjere zakonodavca jasno je da se time široko dopušta i upotreba ostalih sakramenata u životu župe te sakramentala, koji su nižeg stupnja, odnosno različitih blagoslova itd. U uputi Universae Ecclesiae je takvo shvaćanje i eksplicitno potvrđeno:
35. Dopušteno je koristiti 'Pontificale Romanum', 'Rituale Romanum' kao i 'Caeremoniale Episcoporum' na snazi 1962. u skladu s br. 28 ovog naputka i uvijek poštujući br. 31 istoga naputka.
Točka 31 odnosi se na ređenje, pa nema nikakve veze s rimskim obrednikom kojega se, dakle, može potpuno slobodno koristiti pri čemu "se pretpostavlja da je uporaba rimske liturgije iz 1962. godine mogućnost koja je velikodušno osigurana za dobro vjernika, te se mora tumačiti u korist vjernika, kojima je prvenstveno namijenjena" (usp. t. 8).

Hvala Luki na trudu. Pozivam čitatelje ovoga bloga da kod svojih svećenika zatraže sakramente i blagoslove iz starog obrednika i tako ih potaknu na njegovo korištenje!


*** 

Ljubaznošću jednog svećenika, uspio sam doći do originalnog primjeraka Rimskog obrednika objavljenog u Zagrebu 1929. godine, skenirati ga i tako učiniti dostupnijim svima koji bi ga željeli koristiti.

Skeniranje je napravljeno u visokoj rezoluciji uz prepoznatljivost teksta, tako da datoteka "teži" oko 160 MB. PDF datoteku možete preuzeti ovdje (download link), a ako ga želite samo prelistati dok ste spojeni na mrežu, to možete učiniti ovdje.

Kako napraviti kućno reprint izdanje?

Možda ste đakon ili svećenik koji želi koristiti Rimski obrednik iz 1929. godine, ili pak laik koji bi ga htio imati u kućnoj biblioteci i koristiti kao molitvenik. A možda i poznajete đakona ili svećenika sklonog tradicionalnim liturgijskim izričajima, a nemate ideju što mu pokloniti na imendan ili godišnjicu ređenja... U svakom slučaju, poželjet ćete imati papirnato izdanje ovog Obrednika koji je danas prava rijetkost. Pa evo nekoliko praktičnih uputa kako to napraviti:

1. Printanje

Printanje u boji u kopiraonama je izuzetno i bezobrazno skupo, zato bi bilo dobro da ili imate laserski printer u boji, ili poznajete nekoga tko bi vam za cijenu tonera bio voljan to isprintati. Kod printanja su bitne dvije stvari: (1) Printati na 60 g papiru (uobičajeni A4 papir je 80 g, a on je predebeo za ovu svrhu). 60 g papir možete kupiti u specijaliziranim trgovinama koji trguju papirnom konfekcijom (npr. ovdje). (2) Pri printanju koristite Adobe Reader i odaberite opcije kao na slici.

Također bi bilo dobro da prije uvezivanja umjesto prve dvije stranice ubacite naslovnu stranicu koju možete preuzeti ovdje.

2- Uvezivanje

Nakon što ste sve isprintali u originalnoj veličini, otiđite u najbližu knjogovežnicu koja radi tvrdi prošiveni uvez. Budući da će stranice biti isprintane u originalnoj veličini i centrirane, knjigovežničar neće imati problema da ih izreže prema marginama pogodnima za uvez. Knjigovežnice također nude opciju zlatotiska, pa je dobro da se na bočnoj strani korica daju istiskati riječi "RIMSKI OBREDNIK", a na prednoj križ, kao na originalu. [Originalne dimenzije crvenog okvira koji se nalazi na svakoj stranici Obrednika su 9,9 x 15,8 cm, na što bi trebalo ići još barem 1,5 cm margina sa svake strane.]

Na taj način dobit ćete lijepo uređeni reprint Rimskog Obrednikaiz 1929, spreman i praktičan za svakodnevnu uporabu.

četvrtak, 18. kolovoza 2011.

Partizani ga usmrtili povlačenjem za džipom...

Prošle godine put me nanio u izvana lijepu, a iznutra tada još uvijek "prebijelu" i prepraznu Crkvu hrvatskih mučenika na Udbini. Gledajući sada na web stranice uočio sam da je uskoro, 10. rujna posveta Crkve hrvatskih mučenika.
Ali nisam o tome nakanio napisati ovaj kratki upis, već o nečem drugom. Naime, kada sam ondar prošle godine obilazio Crkvu u maloj suvenirnici kupio sam kalendar za tada tek nastupajuću 2011. godinu. Listove tog zidnog kalendara krase manje poznati hrvatski mučenici, ubijeni od strane jugokomunističkog režima pri kraju i poslije drugog svjetskog rata.
Došavši do mjeseca lipnja, kada ovdje u Mostaru nastupaju prave vrućine, naišao sam na ime Don Kerubina Šegvića o kojem više možete pročitati na wikipedinom članku.
Detalj koji je meni bio posebice upečatljiv i koji me potakao da na napišem ovaj kratki upis dolazi pri kraju teksta na kalendaru, kojeg ovdje prenosim u cijelosti:
    
Kerubin Šegvić rođen je u Splitu 1867. Za svećenika je zaređen  u rujnu 1889. Poznati je književnik, povjesničar i publicist. Posebno ga je zanimala pravaška ideologija i njezini tvorci. Imao je kao povjesničar više originalnih pristupa koje je potkrijepio čvrstom znanstvenom logikom. Jedna od njegovih teorija bila je da Hrvati nisu slavenskog nego gotskog podrijetla. To će mu biti, nakon dolaska komunističke vlasti, glavni  krimen koji je "osloboditeljima" bio dovoljan da ga osude na smrt. Osuda nosi nadnevak 29. lipnja 1945. (Petrovo!), a izvršena je na stravičan način. Kako piše jedan svjedok: "Bio je privezan za 'japp' i tako povlačen zagrebačkim ulicama (Maksimirskom i ulicama Pešćenice) dok nije usmrćen, pošto mu je iz puknute lubanje poprskao mozak... To je potrebno iznijeti da se zna što su naši ljudi doživljavali i to od neljudi kojima su usta bila puna humanizma, a za kojima neki još nostalgično uzdišu."
Ja sam na tim ulicama Peščenice odrastao i proveo veći dio svoga života pa sam se zapitao čitajući taj članak... pa i nije to bilo TAKO davno. Sigurno je netko od tih ljudi još i sad živ... i gledao je to čudovišno djelo... a sad tuda prolazi autobus.
Bio mi je to podsjetnik da mučeničkom krvlju natopljene zemlje nisu negdje daleko u prošlosti, već da po njima svakodnevno hodam.

Slika izvor

ponedjeljak, 15. kolovoza 2011.

Velika Gospa


1. Marija proboravi poslije uzašašća svoga Božanskog Sina još dulje vremena na zemlji. Ona je pomagala apostolima kod naviještanja sv. Evanđelja tješeći ih i bodreći. Kad je Crkva uhvatila čvrst korijen i počela se širiti svijetom, bijaše Marija tijelom i dušom u nebo uzeta i okrunjena za kraljicu neba i zemlje. Predstavi si kakvo je to slavlje bilo, kad je Majka Božja uzašla na nebo! Tisuće anđela i svetaca pozdravili su je i slavili kao svoju kraljicu, a od tog doba se ona i na zemlji uzveličaje kao Kraljica neba. Ali Marija ne htjede biti samo kraljica, ona je htjela ostati i naša majka, kako je bila pod križem naša zaštitnica i pomoćnica. Tko može izbrojiti milosti, koje su udijeljene ljudima na zagovor Marijin od onoga slavnoga dana? Tko može izbrojiti duše, koje su po Njoj u nebo uvedene?

2. Misli danas srdačnom radošću na slavu tvoje nebeske Majke! Djetinjski joj se preporuči i vapi k njoj, da te uvijek štiti na tvom zemaljskom putovanju, da jednom budeš s njom sjedinjen u nebeskom domu. Preporuči joj također sve svoje mile, kao i sve što tebi pripada!

3. Danas se posvećuje i blagosivlje trava. Miomirisne trave sjećaju te na miomirisne kreposti, koje si je Marija stekla na zemlji svojim svetim životom. Nemoj zaboraviti, da i ti moraš kitu kreposti donijeti u vječnost. Koja je tebi krepost najteža? ... Gdje manjka još najviše. Trsi se najviše baš u toj točki!
(Put Srcu Spasiteljevu, Zagreb 1934.)


BLAGOSLOV TRAVA na blagdan Uznesenja B. D. Marije

R. Gospodin će dati blagoslov.
O. I zemlja će naša dati plod svoj.
R. Natapaš gore s visina svojih.
O. Plodom djela tvojih siti se zemlja.
R. Daješ da raste stoci trava.
O. I bilje na službu ljudima.
R. Da izvedeš kruh iz zemlje.
O. I vino da veseli srce čovječje.
R. Da mu se lice sja od ulja.
O. I kruh krijepi srce čovječje.
R. Posla riječ svoju i ozdravi ih.
O. I istrže ih iz svake propasti.
R. Gospodine usliši molitvu moju.
O. I vapaj moj k tebi da dođe.
R. Gospodin s vama.
O. I s duhom tvojim.


Pomolimo se.
Svemogući vjekovječni Bože, ti si riječju svojom od ništa stvorio nebo, zemlju, more, vidljivi i nevidljivi svijet; ti si zapovjedio zemlji, da rađa biljem i drvećem na porabu ljudima i životinjama, i da jedno i drugo prema sjetvi ima u sebi plod; svojom si neiskazanom blagošću dopustio, da biljke budu ne samo živim stvorovima korisne za hranu, nego i bolesnim tjelesima za lijek. Tebi se molimo poniznim duhom i ustima, blago+slovi po svojoj milostivosti ove raznovrsne biljke i plodove i ulij im povrh prirodne moći, koju si u njih usadio, milost svoga novog blagoslova, da u tvoje ime dane na porabu ljudima i životinjama postanu obrana od svih bolesti i protivština. Po Gospodinu našem Isusu Kristu Sinu tvojem, koji s tobom živi i kraljuje u jedinstvu Duha Svetoga Bog po sve vijeke vjekova. O. Amen.

Pomolimo se.
Bože, ti si po slugi svojem Mojsiju zapovjedio sinovima Izraelovim, neka donesu snopove novih plodova svećenicima, da ih blagoslove, i neka uzmu plodove najljepšega drveta, te se vesele pred tobom Gospodinom Bogom svojim. Pristani milostivo na naše prizivanje i izlij izobilje svoga blago+slova na nas i na snopove novih žita, novih trava i na pobrane plodove, što ti ih zahvaljujući prikazujemo i u ime tvoje blago+sivamo na ovu svetkovinu. Podaj, da budu ljudima i krupnom, sitnom i teglećem blagu lijek protiv bolesti, kuge, čirova, čina, vračarija, zmijskog otrova i ujeda ostalih otrovnih životinja i zvjeradi i protiv svakoga otrova, i da na svakom mjestu, gdje se god što od njih metne, nosi ili drži, brane od svih đavolskih prijevara, spletaka i lukavština, da bismo po zaslugama blažene Djevice Marije, kojoj častimo blagdan Uznesenja, zaslužili, te nas sa snopovima dobrih djela primiš tamo, kamo je ona uzeta. Po Gospodinu našem Isusu Kristu Sinu tvojem, koji s tobom živi i kraljuje u jedinstvu Duha Svetoga Bog po sve vijeke vjekova. O. Amen.

Pomolimo se.
Bože, ti si mladicu Jesinu, Majku Sina tvoga Gospodina našega Isusa Krista, na današnji dan zato dignuo na nebeske visine, da našoj smrtnosti po njezinu zagovoru i zaštiti podaš plod tijela njezina, istoga Sina svoga. Tebe smjerno molimo, daj nam, da se moći istoga Sina tvoga i slavnom zaštitom njegove Majke, s pomoću ovih zemaljskih plodova po vremen(it)om spasenju pripravimo na vječno. Po istom Gospodinu našem Isusu Kristu Sinu tvojem, koji s tobom živi i kraljuje u jedinstvu Duha Svetoga Bog po sve vijeke vjekova. O. Amen.

I blagoslov Boga svemogućega Oca i Sina + i Duha Svetoga sašao na ove stvorove i ostao vazda. O. Amen.
(Iz Rimskog obrednika, 1929. g., str. 444-447)

nedjelja, 7. kolovoza 2011.

I lijepo i ružno

Počnimo najprije s vrlo lijepom viješću koju sam danas primio:
Od 1.9. ove godine, u Osijeku se ponovno počinje služiti latinska misa, prema obredu bl. Ivana XXIII. Svete mise će se služiti svake nedjelje u isusovačkoj rezidenciji, a mise će služiti p. Ignacije Čižmešija. ... Što se tiče tajminga mise, još nije točno utvrđeno, ali će svakako biti nedjeljom prijepodne.

Iako je u Osijeku služena tradicionalana misa već duže vremena (na drugom mjestu i od drugog svećenika), koliko znam, to je bilo vrlo rano ujutro i samo radnim danom. Mislim da možemo biti sretni što uz Zagreb i Dubrovnik sada i Osijek dobiva redovitu nedjeljnu tradicionalnu misu. Daljne informacije ću vam proslijediti čim ih dobijem.

***

Samo da napomenem kako vas ne bi zbunio natpis na crkvi sv. Martina u Zagrebu: tradicionalne latinske mise u sv. Martinu se normalno održavaju nedjeljom u 11:30 i kroz kolovoz. Najvjerojatnije nećemo imati misu na Veliku Gospu, ali o tome ćete biti na vrijeme obaviješteni ako ste pretplaćeni na grupu Tradicionalna Misa.

***


Španjolski kardinal Antonio Cañizares Llovera preporučuje da katolici primaju pričest klečeći na jezik. Lijepa vijest, ali s obzirom da je dotični kardinal pročelnik Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata koja je izravno zadužena za te stvari, ostaje pitanje: Zašto naprosto ne povuku indult, tj. dopuštenje za primanje pričesti na ruku?
 

***

Novine su pune "slučaja Dajla". Ja imam svoje mišljenje, ali ga još neću djeliti s vama. Ono što mogu reći je da je ovo samo još jedna epizoda u nizu katastrofalno loših odnosa Crkve u Hrvatskoj s medijima. Sve reakcije je mogao predvidjeti bilo koji čovjek s ulice i trebalo je unaprijed pripremiti odgovor i obrazloženje za medije i one koji ih prate, a to je 99% građana Hrvatske. Ne kažem da bi medijski napadi bili manje žestoki, ali bi barem (praktični) katolici i ljudi dobre volje mogli procijeniti argumente i sami donijeti odluku. Čini mi se da neki kod nas na žalost ne razlikuju posljedice aljkavosti i nesposobnosti od pravog trpljenja (i mučeništva).

Bilo kako bilo, preporučio bih crkvenim ljudima da se obrate npr. udruzi katolik.hr koja je objavila pristojan članak o ovoj materiji, a ima i iskustva iz otpora zastrašivanjima homoseksualnih udruga preko Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova (kakvim se sve glupostima ta žena bavi!).

***

Da ne ostanete s gorkim okusom u ustima, zabavite se gledajući kakve sve budalaste torte ljudi znaju napraviti - Cake Wrecks. Još dva bloga za zabaviti se i ponešto naučiti: Broken Secrets, How to be a Retronaut. Posebno vam preporučujem ovaj zadnji!